REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-115/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], Vlatka [adresa] zastupane po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima broj P-376/2024-11 od 7. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima broj P-376/2024-11 od 7. siječnja 2025. u odluci o glavnoj stvari iz stavka I. i II. izreke.

II. Žalba tuženika se djelomično uvažava te se preinačava odluka o naknadi parničnih troškova u presudi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima broj P-376/2024-11 od 7. siječnja 2025. u stavku III. izreke, tako da se dosuđeni iznos troškova postupka od 1.164,81 eura, zamjenjuje iznosom od 750,00 eura, a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 414,81 eura, tužiteljica se odbija.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz točke 5. i 11. Ugovora o kreditu broj 41971/06 sklopljenog dana 11.05.2006. godine zaključenog između ĐL, [adresa], Vlatka [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, kojemu je pravni slijednik tuženik OTP banka d.d. Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB:52508873833 kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog Zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB:52508873833 da tužitelju ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], Đ [adresa] isplati iznos od 741,60 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, a koja teče na iznos od 484,14 EUR od 18.05.2006., a na iznos od 257,45 EUR od 07.10.2011. u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB:52508873833 da tužitelju ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], Đ [adresa] nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.164,81 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od dana 07. siječnja 2025. koja se obračunava na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu, zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Tuženica u žalbi navodi da je u prvostupanjskom postupku počinjena relativno bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, a i povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ističe da tužiteljica tvrdnju da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo nije dokazala niti jednim provedenim dokazom, a da je na tužiteljici teret dokazivanja ove činjenice. Osim toga ističe da su navedene odredbe Ugovora o kreditu jasne i precizne. Pobija i odluku o troškovima parničnog postupka. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da joj se nadoknade troškovi parničnog postupka ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o naknadi parničnih troškova.

5. Prvostupanjski sud je proveo sve predložene dokaze koje je savjesno i brižljivo ocijenio, a u žalbi se ni ne navodi koje je druge dokaze sud trebao provesti, s tim što drugi dokazi po tuženoj nisu ni predloženi. Time što tužena drugačije tumači provedene dokaze nego što to čini prvostupanjski sud nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a na koji se ukazuje u žalbi. Prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima stoga prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi, a nisu počinjene niti bitne povrede postupka iz točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Žalbenim navodima tuženice nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, jer se takovi zaključci prvostupanjskog suda ne razlikuju od zaključaka drugih sudova u identičnim slučajevima.

7. Tuženica nakon provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporila status tužiteljice kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnosti sklapanja ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženicom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženice – banke, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba. S obzirom na položaj tužiteljice u konkretnom ugovoru, u vezi sa njegovom prirodom i svrhom, tužiteljica nije ni trebala dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njezino svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu, s tim što ovaj sud napominje da tužena u žalbi više ni ne inzistira na navedenom prigovoru.

8. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i prednik tužene sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kreditor, odobrila tužiteljici, korisnici kredita, nenamjenski kredit u iznosu od 26.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed prije korištenja kredita i da je tužiteljica po ovom osnovu prilikom isplate kredita platila tuženici iznos od 484,14 eura (3.647,73 kn), te da je odredbom članka 11. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu određenom aktom kreditora, i da je tužiteljica za prijevremenu otplatu kredita platila tuženici iznos od 257,45 eura (1.939,82 kn), te je sporno samo da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na predmetne naknade ništetne i ima li tužiteljica pravo na isplatu navedenih iznosa, a što bi značilo da tužena ni ne osporava po prvostupanjskom sudu utvrđene bitne činjenice, već se osporava samo pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja pobijane presude.

9. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da od strane tužene nije tužiteljici dano objašnjenje na što se odnosi 3% iznosa od cjelokupne isplate kredita i kako se izračunava i na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, dok je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kojeg je unaprijed pripremila tužena, zatim da u ugovoru o kreditu nije naznačeno o kakvoj se obradi kredita radi i za što tužiteljica konkretno istu, niti je to tužena tijekom postupka na bilo koji način obrazložila. Prvostupanjski sud zaključuje da je jedina svrha predmetne odredbe banci priskrbiti dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate) pa da je stoga nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača te da je navedena odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP-a), a time i sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10.1. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene kojima smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članka 81 stavka 1. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te ukoliko jesu, kao u konkretnom slučaju, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a to stoga jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi, te da tužiteljici nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 3% od iznosa kredita pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivo odredbi.

11. Isto tako iz Ugovora o kreditu nije jasno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita iz članka 11. Ugovora, te ista naknada nije u toj ugovornoj odredbi niti specificirana po visini iste, već je samo navedeno da se radi o naknadi po odluci Banke.

12. Tužena u prvostupanjskom postupku nije dokazala da je prijevremenom otplatom kredita pretrpjela bilo kakovu štetu, a za istu odredbu predmetnog ugovora u pogledu utvrđenja ništetnosti važi sve što je naprijed rečeno za odredbu kojom se ugovara naknada za obradu kredita.

13. Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim sporne odredbe ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ poslovni broj: 35/05 dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i dosudio joj iznose od 484,14 eura i iznos od 257,45 eura, pozivajući se na odredbu članka 323. stavak 1. ZOO-a kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a kako je tuženica nesavjestan stjecatelj pravilno je dosudio i zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

14. Zbog svega naprijed iznesenog, sud drugog stupnja je nalazeći žalbu tužene podnesenu protiv odluke prvostupanjskog suda o glavnoj stvari neosnovanom u cijelosti, odlučio istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim stavcima I. i II. izreke.

15. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je svoju odluku donio na temelju članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu sa svojim tužbenim zahtjevom, što je pravilna odluka o osnovanosti postavljenog zahtjeva za naknadu parničnog troška. Zbog toga žalbeni navodi tužene da je ta odluka suda neosnovana i da se treba u žalbenom postupku preinačiti tako da se odredi da tužiteljica naknadi sve parnične troškove tuženoj, nisu osnovani. Ali, drugostupanjski sud nalazi da je žalba tužene podnesena protiv te odluke ipak djelomično osnovana, jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio o visini dosuđenih parničnih troškova. Naime, osnovano se u žalbi tužene navodi da je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u priloženom troškovniku postavljen u previsokom iznosu s obzirom na vrijednost predmeta spora. U ovom sporu zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 741,60 eura, predstavlja vrijednost predmeta spora, tako da je pravilnom primjenom odredbe Tbr. 7. stavak 1. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) nagrada za svaku procesnu radnju punomoćnice tužiteljice mogla biti nagrada od 75 bodova, kako to pravilno tužena ističe u žalbi, a ne 100 bodova kako je nekritički prvostupanjski sud prihvatio troškovnik tužiteljice. Zbog toga je sud drugog stupnja odlučio djelomično prihvatiti žalbu tužene i preinačiti pobijanu odluku o troškovima postupka tako da je zahtjev tužiteljice prihvaćen kao osnovan za radnje sastava tužbe, sastava podneska od 14. lipnja 2024., te zastupanja na sudskim ročištima od 6. srpnja 2024., 26. studenog 2024. i na ročištu za objavu presude 7. siječnja 2025. Pri tome nije prihvaćen osnovanim žalbeni navod tužene da je podnesak tužiteljice od 13. lipnja 2024. bio nepotreban za vođenje postupka, pošto se radi o očitovanju tužiteljice na navode odgovora na tužbu dostavljenog po tuženoj, kojim očitovanjem su dopunjeni navodi tužbe u odnosu na pojedine navode odgovora na tužbu, tako da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je taj podnesak potreban za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Međutim drugostupanjski sud nalazi da je dio žalbe tužene osnovan i u pogledu prigovora da se na ročištu od 6. srpnja 2024. raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa je stoga tužiteljici za to ročište moglo biti priznato samo 50% iznosa pune nagrade odvjetniku, a u skladu s odredbom Tbr. 9. stavak 2. Tarife. Također je prihvaćen osnovanim i dio žalbe tužene koji se odnosi na sudske pristojbe, pošto je tužiteljica kao potrošač, po samom zakonu, tj. odredbi članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN broj 118/18 i 51/23) koja je stupila na snagu 25. svibnja 2023., dakle prije podnošenja predmetne tužbe, oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi, pa se tuženu kao protivnu stranu u parnici ne može obvezati da snosi i troškove sudskih pristojbi u ovom sporu, ako su isti nezakonito i naplaćeni od tužiteljice. Dakle, s obzirom na sve naprijed izneseno drugostupanjski sud je preinakom prvostupanjske odluke obvezao tuženu na naknadu parničnog troška od 750,00 eura, koliko iznosi pravilno izračunata nagrada punomoćnice sa uključenim PDV-om, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.164,81 eura, tako da je zahtjev tužiteljice za iznos troška od 414,81 eura odbijen kao neosnovan.

16. Na temelju članka 166. stavak 2. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP-a,. ovaj sud je odbio tuženu sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspjela u pretežnom dijelu i to u odnosu na odluku o glavnoj stvari u potpunosti, dok je samo djelomično uspjela sa žalbom u pogledu odluke o naknadi parničnog troška.

17. Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi, 16. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević