P-933/25

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćniku Domagoju Tomiću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Petru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate 225,11 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Domagoja Tomića i u nazočnosti zamjenice punomoćnika tuženika ČN, odvjetničke vježbenice, donio je i objavio 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103604544 sklopljenog dana 29.06.2007. godine između ĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora“.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 225,11 €, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2007., do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7% godišnje, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj potraživao zatezne kamate na iznos od 225,11 € za razdoblje od 29. lipnja 2007. do 2. srpnja 2007. po stopi od 15% godišnje.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 226,54 €, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 706,64 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

Određuje se vrijednost predmeta spora u visini od 225,11 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su ĐN i tuženik **.**.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103604544. U članku 10. Ugovora o kreditu ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita na način da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“ Navodi da je 29. lipnja 2007., naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 225,11 EUR, a sve sukladno gore navedenoj odredbi članka 10. Ugovora o kreditu. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Nadalje ističe da o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je ista predočena korisniku kredita uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita te stoga plaćanje predmetne naknade iz čl. 10. Ugovora o kreditu uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita kao potrošača. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07,) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja niti njegovoj poslovnoj djelatnosti, veća za kupnju nekretnine za stanovanje kako to i nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu troškova kredita, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer smatra da su potrošačka prava neprenosiva na druge osobe budući su strogo osobne naravi te ukazuje na odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu kojom je klijentu zabranjen prijenos bilo kojeg prava iz Ugovora bez suglasnosti Banke, koju suglasnost tuženik nije dao. Naveo je da osporava korisniku kredita svojstvo potrošača budući tužitelj nije dokazao navedeno. Nadalje navodi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da je korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove te da su djelatnici banke korisnika kredita informirali o obvezi plaćanja naknade tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da je službenik Banke korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita te ukazuje na letke tuženika koji su uručivani korisniku kredita prije nego je došlo do sklapanja ugovora a na kojim je bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita. Također navodi da je predmetna naknada pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Također ističe da predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Zaključno ističe prigovor zastare i prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate.

3. U nastavku postupka stranke su ostale kod svojih ranije iznijetih navoda te je na ročištu održanom 23. lipnja 2025., tuženik naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna i da nije sporan status potrošača korisnika kredita.

4. Ovdje se ukazuje da je sud propustio po prigovoru tuženika odrediti vrijednost predmeta spora što je stoga učinjeno u izreci ovog rješenja kojim je sud vrijednost predmeta spora odredio u visini od 225,11 €.

5. Naime, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.625,11 € te je točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora i naznačio je vrijednost predmeta spora u odnosu na tu točku u visini od 1.400,00 € dok je točkom II. tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 225,11 € slijedom čega je i vrijednost predmeta spora u odnosu na tu točku odredio u tom iznosu.

6. Imajući u vidu da se deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz zahtjev za isplatu, odnosi i ima poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), to se deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora slijedom čega je sud upravo i odredio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu. (tako i VSRH, Rev-1264/07 od 29. listopada 2008. i Rev-758/07 od 16. siječnja 2008.) Pri tome se ukazuje da je ovaj sud ocijenio da je tužitelj očito suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora i to tako da ista utječe na naknadu troškova postupka budući da označavanjem vrijednosti predmeta spora u visini od 1.625,11 €, nagrada za svaku pojedinu radnju bi iznosila 100 bodova, umjesto 25 bodova sukladno vrijednosti predmeta spora u visini kondemnatornog dijela zahtjeva.

7. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Pregled prometa po kreditu (list 7-21 spisa), Obavijest o ustupu tražbine (list 22 spisa), Obavijest o preuzimanju tražbine (list 23 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 24-30 spisa), Ugovor o kreditu (list 31-37 spisa), Nalog za isplatu sredstava kredita (list 38 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige (list 39 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnina (list 40-42 spisa), Aneks ugovora o kupoprodaji nekretnina (list 43-45 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 48-52 spisa), Obračun naknade za bankarske usluge (list 72 spisa).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu a koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora“, te zahtjev za isplatu iznosa od 225,11 € na ime ništetne odredbe.

10. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja ĐN, kao korisnik kredita i tuženik, 29. lipnja 2007., zaključili Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607-5103604544, (dalje: Ugovor), uz namjenu: stambeni kredit za kupnju nekretnine (čl. 3. Ugovora) Nije sporno da je tuženik iz odobrenog kredita 29. lipnja 2007., naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 225,11 €, te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

11. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, sporno je, jeli odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 10. Ugovora) ništetna, sporan je tijek zateznih kamata te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari.

12. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 29. lipnja 2007., između ĐN kao korisnika kredita i tuženika kao Banke. U članku 3. Ugovora je izrijekom navedeno da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju nekretnine a člankom 10. Ugovora, ugovorena je naknada za obradu i odobravanje kredita u iznosu od 1,00 % odnosno minimalno 200,00 kn.

13. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su ĐN i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 30. svibnja 2023., te je člankom 1. Ugovora utvrđeno da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima prema tuženiku tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada te je odredbom čl. 2. ustupitelj i prenio na tužitelja te svoje tražbine prema tuženiku s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

14. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

15. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

17. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

18. U odnosu na tuženikov prigovor da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu određeno da „Klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti Banke založiti, ustupiti, ili na bilo koji drugi način opteretiti bilo koje svoje pravo iz ovog Ugovora“ i da je stoga navedeni prijenos tražbine nevaljan odnosno da ne proizvodi učinke prema tuženiku kao cesusu, treba navesti da se potraživanje korisnika kredita (sada tužitelja) ne temelji na predmetnom Ugovoru o kreditu kako to tumači tuženik, nego na stjecanju bez pravne osnove budući da je tuženik naplatio predmetnu naknadu bez valjane pravne osnove (osnove koja je otpala) odnosno na temelju ništetne odredbe čl. 10. Ugovora, slijedom čega navedena odredba čl. 14. Ugovora o kreditu ni ne dolazi do primjene jer se ne radi o prijenosu prava iz Ugovora, već o prijenosu prava koje je nastalo zbog ništetnosti predmetne odredbe Ugovora, odnosno o stjecanju bez pravne osnove. Slijedom toga, u ovom slučaju se radi o izvanugovornom odnosu pa navedeno potraživanje korisnika kredita odnosno sada tužitelja, nije potraživanje temeljem Ugovora slijedom čega navedena zabrana cesije se ne može primijeniti u ovom slučaju.

19. Nadalje se ukazuje da je svjedok ĐN u svom iskazu navela da korisnik kredita i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu, te da joj prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Također je navela da je pročitala ugovor prije potpisa i da nije uočila navedenu odredbu o naknadi i da nije znala da će ista biti naplaćena.

20. Na prijedlog tuženika sud je na navedene okolnosti osim korisnika kredita bio odredio i izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka FN ali je tuženik na ročištu održanom 5. rujna 2025. odustao od navedenog dokaza.

21. Konkretni ugovor o kreditu sklopljen je 29. lipnja 2007., pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP).

22. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

23. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

24. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnika kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sukladno odluci Banke. Korisnik kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti, poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. Ugovora), je u svom iskazu naveo da se nije pojedinačno pregovaralo o odredbi čl. 10. Ugovora, te da joj prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnik kredita kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

25. Naime, korisniku kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnik kredita nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

26. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 96. st. 4. ZZP) da je s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 10.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

27. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnik kredita informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije mogao izvesti zaključak i o njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnik kredita u svom iskazu navodi da nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita. Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

29. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

31. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

32. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe (točka I. izreke presude), odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. (točka II. Izreke presude)

33. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

34. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnika kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisniku kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

35. Iz pregleda prometa po kreditu (list 21 spisa) proizlazi da je predmetna naknada naplaćena 3. srpnja 2007. slijedom čega tužitelj ima pravo na zatezne kamate od tog dana (točka I. izreke presude) a ne od 29. lipnja 2007. kada je samo izvršen obračun iste. Stoga je u dijelu za razdoblje od 19. lipnja 2007. do 2. srpnja 2007. valjalo odbiti tužiteljev zahtjev za zatezne kamate, kako je odlučeno u točki III. izreke presude.

36. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice, dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) a koja se odnosi na ostale odnose.(točka II. Izreke presude)

37. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) sukladno vrijednosti predmeta spora od 225,11 €, i to za pristup na ročišta održana 23. lipnja 2025. i 5. rujna 2025., u iznosu od 50,00 € za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife) kao i za sastav podneska od 25. ožujka 2025. (tužba), te podnesak od 25. svibnja 2025. (obrazloženi podnesak), u iznosu od 50,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife) što sve skupa iznosi 200,00 €. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 13,27 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 13,27 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP).. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 226,54 €, kako je odlučeno u točki IV. izreke.

38. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za dosuđene radnje u dijelu kojim je potraživao nagradu u visini od 200,00 € za svaku pojedinu radnju u punom iznosu budući da je sukladno vrijednosti predmeta spora nagrada u punom iznosu 50,00 € a ne 200,00 €. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu preko dosuđenog iznosa od 13,27 € pa do iznosa od 33,18 € kao i trošak sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa od 13,27 € pa do traženog iznosa od 100,00 € jer predmetna pristojba sukladno VPS-u iznosi 13,27 €. Pri tome se ukazuje da je tužitelj platio predmetnu pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 € ali će moći u slučaju pravomoćnosti ove odluke, tražiti povrat iznosa plaćenog preko dosuđenog. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 706,64 € (točka V. izreke).

39. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 16. listopada 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana