P-178/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćnici Doroteji Jurčić Nižić, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Mateu Mandiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate 608,86 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Doroteje Jurčić Nižić, odvjetnice i u nazočnosti zamjenice punomoćnika tuženika, ŽA, odvjetničke vježbenice, donio je i objavio 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 069-50-2899229, sklopljenog između korisnika kredita EA i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 od dana 18.06.2005. godine., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „3./TREĆE/NAKNADA 1,00% ( jedan posto) Od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 608,86 € sa zateznim kamatama tekućim od 10. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj na iznos od 608,86 € potraživao zateznu kamate preko stope koja se odnosi na ostale odnose i koja mu je dosuđena pa do tražene stope koja se odnosi na trgovačke ugovore.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 584,33 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 765,21 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj potraživao zatezne kamate na iznos od 608,86 € za razdoblje od 19. lipnja 2005. do 9. kolovoza 2005. po stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su EA, kao korisnik kredita i tuženik 18. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu 069-50-2899229. Člankom 3. Ugovora o kreditu propisano je da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita te smatra da je predmetna odredba ništetna i da je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što proizlazi i iz same namjene kredita. Tužitelj je sklopio dana 30.05.2023. s korisnikom kredita EA Ugovor o cesiji, broj: OV-3637/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Ukazuje da je predmetna odredba protivna odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da je predmetna odredba tipska odredba ugovora o kreditu koji je izrađen od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita te navodi da je navedena odredba nepoštena i iz razloga što nisu određeni jasni parametri po kojoj se naknade banke određuju, te time takva odredba stvara znatnu neravnotežu među ugovornim stranama te je stoga ništetna. Tužitelj navodi da je tuženik s osnove ništetne odredbe o naknadi od korisnika kredita naplatio iznos od 632,53 € te stoga potražuje upravo navedeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer smatra da su potrošačka prava neprenosiva na druge osobe budući su strogo osobne naravi budući se radi o pravima koja korisniku kredita pripadaju zbog njegovog statusa potrošača. Ukazuje i da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“, dok predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza korisnika kredita koja iz iste odredbe proizlazi je određena te ističe da sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, korisnik kredita ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Nadalje ističe prigovor zastare te osporava tijek zateznih kamata i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Na ročištu održanom 12. svibnja 2025. tuženik naveo da nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti status potrošača korisnika kredita, ali je prigovorio vrijednosti predmeta spora.

4. Podneskom od 19. kolovoza 2025. tužitelj je nakon što je tuženik dostavio potvrdu o plaćanju naknade za troškove obrade kredita uredio tužbeni zahtjev u točki II. zahtjeva na način da je potraživao isti iznos ali je zatezne kamate na taj iznos potraživao ne više od 19. lipnja 21005. već od 10. kolovoza 2005.

5. Takvom procesnom dispozicijom, tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev pa budući se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe to je sukladno odredbi čl. 193. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 7-12 spisa), Obavijest o ustupu tražbine (list 13 spisa), Obavijest o preuzimanju tražbine (list 14 spisa), Ugovor o kreditu (list 15-18 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige (list 19 spisa).

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “3./TREĆE/NAKNADA 1,00% ( jedan posto) Od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te zahtjev za isplatu iznosa od 608,86 € na ime ništetne odredbe.

9. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja EA, kao korisnik kredita i tuženik 18. lipnja 2005., zaključili Ugovor o kreditu br. 069-50-2899229, nije sporno da je tuženik naplatio naknadu u iznosu od 608,86 €, nije sporna visina tužbenog zahtjeva a niti je sporan status potrošača korisnika kredita.

10. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, sporno je, je li odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 3. Ugovora) ništetna, sporan je tijek zateznih kamata te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari.

11. Uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 18. lipnja 2005., između EA kao korisnika kredita i tuženika kao Banke.

12. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su EA i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 30. svibnja 2023., te je člankom 2. ugovoreno da korisnik kredita ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između EA i tuženika i to ugovora o kreditu broj 069-50-2899229, a s osnova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

14. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 I 156/22 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

16. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Nadalje se ukazuje da je svjedok EA u svom iskazu naveo da mu predmetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena obveza plaćanja naknada nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze svjedok te da korisnik kredita i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu te da mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

18. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnika kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu. Korisnik kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti, obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, je u svom iskazu naveo da se nije pojedinačno pregovaralo o odredbi čl. 3. Ugovora, te mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnik kredita kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

21. Naime, korisniku kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnik kredita nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

22. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 81. st. 4. ZZP) da je s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 3.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

23. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnik kredita informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali da nije mogao razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnik kredita u svom iskazu navodi da nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita. Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

25. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

28. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe (točka I. izreke), odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. (točka II. Izreke).

29. Nadalje, u odnosu na pozivanje tuženika na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 – dalje: ZZP-14) koji je bio na snazi u trenutku donošenja presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: P-1401/2012, a kojom odredbom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, treba navesti da Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje: ZZP-03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije sadržavao ovakvu odredbu, već je ona unesena tek izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača koji je objavljen u Narodnim novina br. 79/2007 i koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. S druge strane niti u trenutku podnošenja tužbe važeći Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22 i 59/23 – dalje: ZZP- 22) ne sadrži takvu odredbu. Stoga nije osnovano pozivanje tuženika na odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji nije bio na snazi ne samo u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, već niti u trenutku podnošenja tužbe, već koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, odnosno donošenja odluke od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koji trenutak prema stavu ovog suda ne može biti odlučan glede primjene sporne odredbe, budući da je prema stavu ovog suda odlučan trenutak podnošenja tužbe. No, sve kada bi se navedena odredba čl. 118. ZZP-14 i mogla primijeniti u ovom postupku ukazuje se da ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik EA. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

30. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik nije istu osporavao pa budući je nesporno utvrđeno da je od korisnika kredita naplaćen iznos od 608,86 €, to je visina tužbenog zahtjeva i utvrđena u visini od 608,86 €.

31. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

32. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnika kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisniku kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

33. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice, dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) a koja se odnosi na ostale odnose.(točka II. Izreke)

34. Pri tome se ukazuje da tužitelj nema pravo na zatezne kamate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore, budući da se ne radi o trgovačkom ugovoru, jer potraživanje koje je preneseno na tužitelja samim prijenosom nije promijenilo svoj identitet pa kako se radi o potraživanju korisnika kredita koji je potrošač i fizička osoba to samim ustupom takav ugovor ne postoje trgovački ugovor. Stoga je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. (točka IV. Izreke).

35. Jednako tako, budući je među strankama nesporno da je predmetna naknada u iznosu od 608,86 € naplaćena 9. kolovoza 2005., to tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 10. kolovoza 2005., kako je tužitelj i potraživao konačno uređenim tužbenim zahtjevom.

36. U odnosu na tuženikov prigovor vrijednosti predmeta spora, sud je na pripremnom ročištu održanom 12. svibnja 2025., odredio vrijednost predmeta spora u visini od 608,86 €.

37. Naime, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.936,09 € te je točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora bez da je posebno naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na tu točku dok je točkom II. tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 608,86 €.

38. Imajući u vidu da se deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz zahtjev za isplatu, odnosi i ima poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), to se deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora slijedom čega je sud upravo i odredio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu. (tako i VSRH, Rev-1264/07 od 29. listopada 2008. i Rev-758/07 od 16. siječnja 2008.). Pri tome se ukazuje da je ovaj sud ocijenio da je tužitelj očito suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora i to tako da ista utječe na naknadu troškova postupka budući da označavanjem vrijednosti predmeta spora u visini od 1.936,09 €, nagrada za svaku pojedinu radnju bi iznosila 100 bodova, umjesto 50 bodova sukladno vrijednosti predmeta spora u visini kondmenatornog dijela zahtjeva.

39. Imajući u vidu da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“), sukladno vrijednosti predmeta spora od 608,86 €, i to za pristup na ročišta održana 12. svibnja 2025. i 5. rujna 2025., u iznosu od 100,00 € za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife) kao i za sastav podneska od 14. siječnja 2025. (tužba), te od 7. ožujka 2025. (obrazloženi podnesak), u iznosu od 100,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za sastav podneska od 19. kolovoza 2025. u iznosu od 25,00 € (Tbr. 8. t. 4. Tarife), što sve skupa uvećano za PDV iznosi 531,25 €. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,54 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 26,54 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP).

40. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 584,33 €, kako je odlučeno u točki IV izreke.

41. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za dosuđene radnje u dijelu kojim je potraživao nagradu u visini od 200,00 € za svaku pojedinu radnju u punom iznosu budući da je sukladno vrijednosti predmeta spora nagrada u punom iznosu 100,00 € a ne 200,00 €. Jednako tako sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 19. kolovoza 2025. preko dosuđenog iznosa od 25,00 € budući da se radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 4. Tarife. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu preko dosuđenog iznosa od 26,54 € pa do iznosa od 33,18 € kao i trošak sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa od 26,54 € pa do traženog iznosa od 66,36 € jer predmetna pristojba sukladno VPS-u iznosi 26,54 €. Pri tome se ukazuje da je tužitelj platio predmetnu pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 € ali će moći u slučaju pravomoćnosti ove odluke, tražiti povrat iznosa plaćenog preko dosuđenog. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 765,21 € (točka V. izreke).

42. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 16. listopada 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana