Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1904/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Pehnec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pehnec, Vidović Pehnec j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojega zastupa punomoćnik Ante Župić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-211/2024-96 od 21. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-211/2024-96 od 21. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 3.136,08 eura.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-211/2024-96 od 21. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe, sudske pristojbe na žalbu te odgovora na žalbu tuženika, kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju štetu zbog izmakle koristi za razdoblje od 8.1.2015. do 30.9.2015. u iznosu od 7.065,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od

- 116,22 eura od 5. lipnja 2015.

- 1.838,14 eura od 7. srpnja 2015.

- 1.838,14 eura od 4. kolovoza 2015.

- 1.681,87 eura od 7. rujna 2015.

- 1.591,39 eura od 9. listopada 2015. pa do isplate, i to za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

Pod točkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 28.400,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinačno navedenih iznosa pa do isplate.

U točki III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 3.136,08 eura sa zateznim kamatama od 22. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

2. Protiv navedene presude pod točkom II. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko iznosa od 3.136,08 eura, žali se tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao i zahtjev za naknadu troškova. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 eura te trošak sudske pristojbe u neodređenom iznosu.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkama I. i III. izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 2. ZPP-a te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku kao i troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura + PDV te sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 420,29 eura.

4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj osporava žalbene navode te predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

U odnosu na žalbu tuženika

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upire tuženik

8. Polazeći od utvrđenja:

- da je tužitelj na zastupanje u postupku radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, vraćanja na posao i isplate naknade plaće u postupku koji se pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu vodio pod brojem Pr- 210206/14, ovlastio odvjetnika Josipa-Sašu Banića, tuženikovog osiguranika,

- da je u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-210206/14 pravomoćnom odlukom od 30. studenoga 2015. odbačena tužba u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti i nezakonitosti odluke o redovitom otkazu, i to zbog propuštanja prekluzivnog roka iz čl. 133. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22- dalje: ZR) za podnošenje ove tužbe te je posljedično odbijen zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi kako radni odnos između njega kao radnika i njegovog poslodavca Croatia – tehnički pregledi d.o.o., Zagreb nije prestao, da se tužitelju prizna kontinuitet radnoga odnosa od 3. studenoga 2014. do povratka na radno mjesto i da mu se isplate bruto plaće za razdoblje od veljače do listopada 2015.,

- da je tužitelj bio zaposlen kod Croatia – tehnički pregledi d.o.o., Zagreb (dalje: CTP),

- da iz Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 3. studenoga.2014. proizlazi da je ugovor o radu bio sklopljen 9. srpnja 2013., da je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu šifra br. 003 – voditelj odjela za razvoj i izgradnju stanica za tehnički pregled vozila i da je riječ o poslovno uvjetovanom otkazu (list 5 spisa),

- da je iz Odluke o redovitom otkazu vidljivo da tužitelju nije ponuđeno drugo slobodno radno mjesto, što tuženik i ne osporava,

- da je Odjel za razvoj i izgradnju stanica za tehnički pregled u kojem je tužitelj bio zaposlen ukinut, što je utvrđeno i uvidom u Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 24. listopada 2014. (list 30-32 spisa), zbog čega tuženik tvrdi da CTP više nije imao odgovarajućeg radnog mjesta za tužitelja,

- da tužitelj tvrdi da je takvih mjesta po Pravilniku o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 24. listopada 2014. bilo, i to pod šifrom 002 i 005.,

- da je u Pravilniku o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta pod šifrom 002 naziv radnog mjesta "savjetnik uprave za tehničke poslove", za koje je predviđena viša, odnosno visoka stručna sprema, s predviđena dva izvršitelja, a pod šifrom 005 za radno mjesto "regionalni koordinator", s istom stručnom spremom, predviđeno je pet izvršitelja,

- da je tuženik ustvrdio da u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelja nije bilo zapošljavanja na radnim mjestima koja bi stručnom spremom i vrstom zanimanja odgovarala dotadašnjim poslovima i obrazovanju tužitelja, izuzev EĐ, koji je zaposlen 3. studenoga 2014., i to na radno mjesto savjetnika uprave za tehničke poslove (šifra 002),

- da je prema čl. 77. Pravilnika o radu CTP od 6. kolovoza 2014., koji je bio u primjeni u vrijeme spornog otkaza, poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako se radnika ne može zaposliti na nekim drugim poslovima ili ako ga se ne može obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima,

- da je tužiteljeva stručna sprema visoka (dipl. ing. strojarstva),

- da iz tuženikovih tvrdnji iznesenih u podnesku od 13.7.2021., u kojem su navedeni podaci za svaku osobu zaposlenu u vrijeme predmetnog otkaza ugovora o radu, proizlazi da nije bilo zapošljavanja na radnom mjestu regionalnih direktora (šifra 005, predviđeno pet izvršitelja),

- da je svjedok CĐ, direktor u CTP u vrijeme koje obuhvaća i razdoblje u kojem je tužitelju otkazan ugovor o radu, iskazivao, između ostaloga, o tome da je tužitelj kao stručnjak zasigurno imao kapaciteta i mogao raditi i u novoj reorganizaciji, a tako je iskazao i svjedok NĐ, član uprave u vrijeme kada je tužitelj bio predsjednik uprave, koji je ustvrdio i da je tužitelj kod poslodavca prošao sve poslove, od nadzornika u stanici za tehnički pregled, preko šefa stanice do predsjednika uprave,

- da je svjedokinja LĐ, pravnica u CTP, iskazala da nije bila osobno upućena u proceduru koja se odnosila na otkaz tužitelju, no ustvrdila je da je uprava prilikom reorganizacije pokušavala iskoristiti sve postojeće resurse i zaposlenike; da su radna mjesta koja bi tužitelju odgovarala po iskustvu i stručnosti bila sva popunjena, ali da je zaposlen jedan čovjek iz HAK-a (iz iskaza ostalih svjedoka i podataka HZZO proizlazi da je riječ o radniku EĐ), navodeći kako je za njega procijenjeno da ima iskustva i znanja koje je bilo potrebno za tu poziciju – nadzor i kontrolu rada postojećih tehničkih stanica, a nije se željela upuštati u to je li tužitelj mogao raditi iste poslove; također je potvrdila da su po Pravilniku tuženika za funkciju na kojoj je zaposlen čovjek iz HAK-a bila predviđena dva izvršitelja strojarske struke i da nisu bila zaposlena dvojica, te da se tužitelju tehnički moglo ponuditi to mjesto,

- da je svjedok ŠĐZ, voditeljica pravnog odjela u sporno vrijeme, iskazala da je tužitelj prije otkaza radio na projektu izgradnje stanice u [adresa], što je bio jedini projekt izgradnje stanica tada i do danas; da je nakon završetka projekta otvorio dugotrajno bolovanje; da je u ljeto ili jesen 2014. odlučeno da se ukine tužiteljeva pozicija jer nije bilo planova za izgradnju takvih objekata, što je posljedica odluke MUP-a koji utvrđuje postojanje tehničkih uvjeta za izgradnju takvih stanica te da projekt izgradnje stanice u [adresa] za CTP financijski nije završio sretno, u čemu se s njihove strane vidjela odgovornost tužitelja,

- da se svjedok SĐ, koji je do prosinca 2015.g. u CTP radio kao izvršni direktor za financije i računovodstvo i sudjelovao u restrukturiranju društva, nije se mogao sjetiti okolnosti tužiteljevog odlaska iz CTP; da nije bio siguran je li se tužitelju prilikom otkazivanja ponudilo drugo radno mjesto, ali je ustvrdio kako misli da nije; da je iskazao kako misli da je novi djelatnik EĐ bio zaposlen vezano uz izgradnju stanica za tehnički pregled, da je i tužitelj radio na poslovima izgradnje stanica za tehnički pregled, a uspoređivati njihove stručnosti nije mogao, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju prilikom otkaza nije ponuđeno drugo radno mjesto, da je slobodnih radnih mjesta bilo (mjesto savjetnika uprave za tehničke poslove na koje je iz HAK-a zaposlen EĐ, a još je jedno mjesto predviđeno sistematizacijom ostalo nepopunjeno) i da je tužitelj po svojoj stručnoj spremi i iskustvu za tu funkciju bio adekvatan.

9. Opisani zaključak prvostupanjskog suda je pravilan jer je odredbom čl. 77. Pravilnika o radu CTP od 6. kolovoza 2014., koji je bio u primjeni u vrijeme spornog otkaza (3. studenoga 2014.), poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako se radnika ne može zaposliti na nekim drugim poslovima ili ako ga se ne može obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima, a tuženik nesporno nije postupio u skladu s citiranom odredbom i nije ponudio tužitelju odgovarajuće radno mjesto, iako je takvo radno mjesto postojalo i na njemu je nakon tužiteljevog otkaza zaposlen EĐ. Imajući u vidu da je tužitelj dipl.ing. strojarstva koji je kod poslodavca CTP bio zaposlen devet i pol godina (od 1. veljače 2005. do donošenja Odluke o otkazu, list 6 spisa) te je prošao sve poslove od nadzornika u stanici za tehnički pregled, preko šefa stanice pa do predsjednika uprave (iskaz svjedoka NĐ, list 74 spisa), nedvojbeno je po svojoj stručnoj spremi i radnom iskustvu mogao raditi na radnom mjestu savjetnika uprave za tehničke poslove. Tuženik je tijekom postupka iznio tvrdnju da tužitelj nije imao znanja i vještine koje je imao radnik EĐ, ali osnovanost te tvrdnje, koja je paušalna i bez ijednog konkretnog navoda, ne proizlazi ni iz jednog provedenog dokaza pa takvu tvrdnju sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio.

10. Stoga je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj u parničnom postupku radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu o redovitom otkazu ugovora o radu od 3. studenoga 2014. i radi isplate naknade plaća, trebao uspjeti da je njegov punomoćnik u tom postupku – odvjetnik Josip-Saša Banić u zakonskom roku podnio tužbu, što nesporno nije učinio, slijedom čega su ispunjene pretpostavke iz čl. 15. st. 2. i čl. 18. Uvjeta o za osiguranje od odgovornosti odvjetnika od 1. siječnja 1995. (list 43-44 spisa). Ovdje treba dodati da je sam tuženik u odgovoru na tužbu naveo, potpuno ispravno, da ako je tužitelj izgubio parnicu u radnom sporu zbog odvjetnikova (punomoćnikova) propusta podnošenja tužbe u zakonom propisanom roku, odštetna odgovornost odvjetnika zbog navedene pogreške (propusta) u zastupanju postoji samo ako bi tužitelj uspio u izgubljenoj parnici da je tužba pravodobno podnesena, jer se samo u tom slučaju može govoriti o postojanju uzročne veze između propusta odvjetnika i štete koja bi nastala kao posljedica nepravilnog zastupanja.

10.1. Dakle, u konkretnom slučaju je tužitelj dokazao da je njegov punomoćnik Josip- Saša Banić, odvjetnik u Zagrebu, u predmetu poslovni broj Pr-210206/14 pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu podnio tužbu nakon proteka prekluzivnog roka iz odredbe čl. 133. st. 2. ZR-a te je dokazao da bi u tom sporu uspio jer ga je njegov poslodavac CTP, da je postupao pravilno i zakonito - u skladu s tada važećom odredbom čl. 77. Pravilnika o radu CTP od 6. kolovoza 2014., trebao rasporediti na radno mjesto savjetnika uprave za tehničke poslove, ali to nije učinio.

11. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće:

- da je u razdoblju koje je prethodilo otkazu tužitelju za listopad i studeni 2014. tužitelju isplaćena plaća od po 13.024,41 kn, a za prosinac 2015. iznos od 26.049,20 kn (potvrda CTP od 30. siječnja 2015, list 33 spisa),

- da visina naknade koju je tužitelj primao za vrijeme nezaposlenosti (od 30.1.2015.do 11.8.2015.) proizlazi iz potvrde HZZO na listu 34 spisa,

- da iz privremenog poreznog rješenja za 2015. proizlazi da je tužitelj od otvaranja obrta 12. kolovoza 2015. ostvario dohodak od samostalne djelatnosti od ukupno 8.737,73 kn (list 35). Ovo znači da bi, razmjerno broju dana, taj dohodak za kolovoz iznosio 1.177,43 kn, za rujan 1.859,10 kn, za listopad 1.921,07 kn, za studeni 1.859,10 kn i za prosinac 1.921,07 kn.

- da je uvidom u potvrdu Porezne uprave od 31.10.2017., prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u 2016. ostvario dohodak od samostalne djelatnosti u visini od 4.665,63 kn (list 64),

- da je provedeno financijsko vještačenja, a nalaz i mišljenje vještake su sačinjeni na temelju dostavljenih isprava i podataka o isplaćenim plaćama usporednog radnika EĐ, koji je obavljao poslove savjetnika uprave za tehničke poslove u [adresa] i u razdoblju od studenog 2014. do zaključno prosinca 2016. primao mjesečnu bruto plaću od 26.000,00 kn; da je pretpostavljenu neto plaću tužitelja vještak izračunao tako što je od bruto plaće odbio obvezne doprinose važeće u pojedinom razdoblju i porez na dohodak te prirez porezu na dohodak primjenom stope važeće za mjesto prebivališta tužitelja, a iz liste plaća usporednog radnika utvrdio je i pretpostavljena materijalna davanja tužitelju (božićnice); da je vještak u obzir uzeo i ostvarenu visinu dohotka tužitelja od samostalne djelatnosti za 2015. i 2016. iz dokumentacije u spisu (potvrde Ministarstva financija i Porezne uprave Područnog ureda Split), a primanja po osnovi novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti utvrđena su iz Potvrde Hrvatskog zavoda za zapošljavanje,

- da je vještak izradio i varijantu izračuna u koji je ukalkulirao i otpremninu koja je tužitelju isplaćena 15. siječnja 2015., i to u visini od 61.477,23 kn te je izgubljenu zaradu na temelju navedenih podataka izračunao kao razliku obračunatog ukupnog potencijalnog neto primitka kojeg bi tužitelj vjerojatno ostvario na radnom mjestu savjetnika uprave za tehničke poslove i ostvarenih primanja; da je na taj način utvrđeno da u razdoblju od 8. siječnja 2015. do zaključno prosinca 2016. razlika između potencijalnih neto primanja tužitelja na radnom mjestu savjetnika uprave za tehničke poslove i ostvarenih neto primitaka iznose 41.625,51 eura, bez uračunavanja isplaćene otpremnine, a 35.466,08 eura s uračunavanjem isplaćene otpremnine; da su pojedini mjesečni iznosi jasno navedeni u tabelama u nalazu i sud je nalaz i mišljenje prihvatio kao valjanu podlogu za donošenje odluke o spornim činjenicama u ovom sporu i na njemu utemeljio odluku o spornoj visini zahtjeva,

- da je uvidom u spis Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-10206/2014 sud utvrdio:

- da je tužba podnesena sa zahtjevom da su utvrdi da je odluka o redovitom otkazu tužitelju nezakonita, nedopuštena i ništetna, pa da radni odnos između tužitelja i njegovog poslodavca nije prestao (I.), da se naloži poslodavcu da tužitelja vrati na radno mjesto prema ugovoru o radu od 9.7.2013 i prizna mu kontinuitet radnog odnosa do ponovnog povratka na radno mjesto i sva prava iz radnog odnosa za navedeno razdoblje (II.) i da mu isplati plaću za period od 3.studenoga 2014. do dana povratka tužitelja na posao u iznosu od po 21.720,64 kn mjesečno (III.)

- da je podneskom od 30.9.2015. u predmetu broj Pr-10206/2014 tužitelj postavio zahtjev za isplatu tražeći iznos od po 21.720,64 kn mjesečno za razdoblje od siječnja 2015. (s dospijećem 15.2.2015.) do rujna 2015. (s dospijećem 15.10.2015.), a ubuduće mjesečno po 21.720,64 kn sve do povratka tužitelja na posao, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamato,

- da je na ročištu 15.10.2015. tužitelj ostao kod zahtjeva, osim u dijelu u kojem se traži ubuduće mjesečno po 21.720,64 kn i sud je u svojoj odluci Pr- 10206/2014 od 30.11.2015. utvrdio povlačenje tog dijela zahtjeva,

nakon čega je prvostupanjski su u ovoj pravnoj stvari ocijenio da je tužba podnesena pravovremeno, tužitelj bi uspio u tom postupku, no s obzirom na dispoziciju s ročišta 15.10.2015., tužitelj bi uspio sa zahtjevom za isplatu zaključno s koncem rujna 2015., odnosno onako kako je i tražio, zbog čega sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelju pripada na teret tuženika isplata prema konačno postavljenom zahtjevu u radnom sporu – za razdoblje od siječnja do zaključno rujna 2015.

12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je za utuženo razdoblje visina izgubljene zarade tužitelja bez uračunavanja otpremnine iznosila 15.225,19 eura, a kako je tužitelju isplaćena otpremnina od 8.159,23 eura, to mu je dosuđena razlika od 7.065,76 eura, sa zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos prema rezultatima vještačenja, kao u izreci.

13. Tuženik u žalbi u bitnome ističe da je tužitelj provođenje financijskog vještačenja predložio nakon zaključenja prethodnog postupka kada je u tom pravu predlaganja dokaza bio prekludiran u smislu odredbe čl. 299. st. 1. ZPP-a, a prvostupanjski sud taj provedeni dokaz nije bio ovlašten uzeti u obzir u skladu s odredbom čl. 299. st. 3. ZPP-a.

14. Međutim, prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik zanemaruje odredbu čl. 299. st. 3. ZPP-a kojom je propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

15. U konkretnom slučaju je tužitelj u činjeničnim navodima tužbe iznio da je njegov poslodavac, prije donošenja odluke o otkazu, imao predviđeno dovoljno radnih mjesta na kojima je mogao raditi tužitelj, pa je tako predvidio pod šifrom 002 Sistematizacije radno mjesto: Savjetnik Uprave za tehničke poslove, jedan izvršitelj, i to radno mjesto je ostalo nepopunjeno; da je poslodavac pod šifrom 005 regionalne koordinatore i to broj izvršitelja pet, a zaposlio je samo četiri izvršitelja, ali ni na to mjesto nije zaposlio tužitelja te da se poslodavac također Sistematizacijom obvezao na stanicama za tehnički pregled vozila zaposliti radnike prema Pravilniku o normativima rada i jedinstvenim vrednovanjima rezultata rada, ali ni na ta radna mjesta nije zaposlio tužitelja, a mogao je.

16. Iz sadržaja spisa je vidljivo da je prvostupanjski sud na (prvom) pripremnom ročištu održanom dana 19. rujna 2017. (list 54-55 spisa) zaključio prethodni postupak, a u tom trenutku još nije bilo poznato postoji li radno mjesto na koje je tužiteljev poslodavac mogao rasporediti tužitelja i o kojem se mjestu radi, ili takvo radno mjesto ne postoji, tako da se okolnost da tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije predložio provođenje financijskog vještačenja ne može pripisati njegovoj krivnji jer on nije znao na koje radno mjesto je eventualno mogao/trebao biti raspoređen i koliko bi mu eventualno iznosila plaća u utuženom razdoblju te da li postoji potreba za provođenjem financijskog vještačenja.

17. Pored toga, treba reći da je istim financijskim vještačenjem utvrđena i visina otpremnine koju je tužitelj nedvojbeno primio nakon donošenja Odluke o otkazu te je taj iznos uzet u obzir prilikom izračuna visine naknadu plaće za utuženo razdoblje, odnosno za taj primljeni iznos otpremnine je umanjena tužiteljeva tražbina, a to uračunavanje ne bi bilo moguće bez provedenog financijskog vještačenja jer je upravo u nalazu vještaka utvrđena visina isplaćene otpremnine.

18. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 299. st. 1. i 3. ZPP-a.

19. Nadalje, tuženik ističe da EĐ ne može predstavljati usporednog radnika te da je prvostupanjski sud netočno obrazložio kako osnovanost takvog prigovora tuženika ne proizlazi niti iz jednog dokaza, a to iz razloga što je svjedokinja LĐ iskazala da je novozaposleni EĐ imao određena znanja i vještine koji su, prema mišljenju nove uprave, bili potrebni poslodavcu, a koje tužitelj nije imao.

19.1. Suprotno žalbenim navodima, ovakav paušalan i neodređen dio iskaza svjedokinje LĐ, bez navođenja ijednog konkretnog znanja i vještine koje je EĐ navodno imao, dok ih tužitelj navodno nije imao, ne može predstavljati dokaz za tuženikovu tvrdnju da EĐ ne može predstavljati usporednog radnika za određivanje visine izgubljene zarade tužitelja, a koja tvrdnja je iznesena bez konkretnih i provjerljivih stručnih karakteristika EĐ.

19.2. Naime, u skladu s odredbama čl. 7. i 219. ZPP-a stranka koja iznosi određenu tvrdnju, dužna je predložiti dokaze kojima tu tvrdnju dokazuje. Stoga je teret dokaza je li EĐ imao znanja i vještine koje tužitelj nije imao, bio upravo na tuženiku koji je tu tvrdnju iznio, ali tuženik navedenu tvrdnju nije dokazao, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

20. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a što tuženik nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

21. Također je pravilna odluka o naknadi parničnih troškova tužitelju, donesena sukladno odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 i 107/25), u odnosu na koju odluku tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod.

22. Slijedom navedenoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II izreke ove presude.

U odnosu na žalbu tužitelja

23. Tužitelj u bitnome ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da bi tužitelj uspio u radnom sporu da je tužba bila podnesena pravodobno, ali je pogrešno utvrdio da bi tužitelj uspio samo sa zahtjevom za isplatu naknade plaće zaključno s krajem rujna 2015. Tako prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da tužitelj ne bi mogao naplatiti plaću za buduća razdoblje jer je u rješenju Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr- 10206/2014 od 30. studenoga 2015. utvrđeno da se smatra da je za razdoblje nakon rujna 2015.tužba povučena pa da je tužitelj i uspio u radnom sporu za nedopuštenost otkaza i povrat na rad, uspio bi u pravu na povrat plaća zaključno s krajem rujna 2015., zbog čega tužitelju i u ovom sporu pripada pravo na isplatu na teret tuženika prema konačno ostavljenom zahtjevu u radnom sporu, odnosno zaključno do rujna 2015. Žalitelj naglašava kako sud prvog stupnja pogrešno smatra da tužitelj zbog povlačenja dijela tužbenog zahtjeva za isplatu plaća ne bi mogao nakon toga ustati novom tužbom za isplatu daljnjih plaća, a onda posljedično i u ovom sporu za naknadu štete potraživati cjelokupnI iznos izmakle koristi.

Tako tužitelj u bitnome smatra da ima pravo na naknadu plaće do povratka na rad, koju može zahtijevati bilo u drugoj parnici ili u ovršnom postupku.

24. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti kako slijedi.

24.1. Iz priloženog spisa poslovni broj Pr-10206/14 je vidljivo da je punomoćnik tužitelja u podnesku od 30. rujna 2015. (list 146-147 spisa) uredio tužbeni zahtjev na način da u točki II. tužbenog zahtjeva traži da ga tuženik Croatia- tehnički pregledi d.o.o. vrati na radno mjesto te da mu prizna kontinuitet radnog odnosa od 3. studenoga 2014. do ponovnog povratka na radno mjesto, u roku od osam dana.

24.2. Citirani tužbeni zahtjev je neodređen i neodrediv jer i da je nadležni sud prihvatio takav tužbeni zahtjev, isti ne bi bio provediv u ovršnom postupku jer nije jasno i točno određeno na koje radno mjesto tužitelj traži vraćanje, a budući da je nedvojbeno da je ukinuto radno mjesto iz otkazanog Ugovora o radu od 9. srpnja 2013. – šifra broj 003 – voditelj odjela za razvoj i izgradnju stanica za tehnički pregled vozila te da tužitelj na to radno mjesto ne može biti vraćen, a tužitelj u postupku Pr-10206/14 nije tražio vraćanje na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanjima i sposobnostima.

24.3. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj u podnesku od 30. srpnja 2021. (list 135-141 spisa) naveo da potražuje izmaklu korist u mjesečnim iznosima od dana prestanka ugovora o radu, odnosno do 8. siječnja 2015. do dana novog zapošljavanja, odnosno zaključno do 1. siječnja 2017. Međutim, osim paušalne tvrdnje o tome da potražuje izmaklu korist do dana novog zapošljavanja, tužitelj nije dostavio nikakav dokaz kada i gdje je zasnovao novi radni odnos. Pored toga, tužitelj nije tijekom postupka ni tvrdio niti dokazivao da bi i nakon 1. listopada 2015. mogao ostvariti pravo na izgubljenu zaradu.

25. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tužitelj je također samo paušalno naveo da su troškovi prenisko određeni, bez ijednog konkretnog razloga za takvu tvrdnju, dok je pod točkom 20. ove presude obrazloženo da su troškovi postupka pravilno odmjereni

26. Stoga je i žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke kao pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova preko iznosa od 3.136,08 eura.

27. Slijedom svega iznesenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točkama I i II izreke.

28. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, to je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu, dok je zahtjev za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu odbijen na temelju odredbe čl. 155. ZPP-a jer isti nije bio potreban za vođenje postupka (točka III izreke).

29. S obzirom da ni tuženik nije uspio u žalbenom postupku, na osnovi odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka IV izreke ove presude).

U Zagrebu 16. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac