REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-461/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČEU, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Križancu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlić & Poparić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 23. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 069-50-5391927, potpisanog/sklopljenog dana 20. siječnja 2010. od strane tuženika, kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita i založnog dužnika, te ČE, kao sudužnika, potvrđenog/solemniziranog dana 27. siječnja 2010. od strane javnog bilježnika Milana Glibote, pod brojem: OV-990/10, a kojom je određeno da se (tužiteljici) naplaćuje naknada od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 830,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. veljače 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 809,73 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su 20. siječnja 2010. tuženik, kao kreditor, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik, te ČE, kao sudužnik, sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 069-50-5391927 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), da je prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu određena naknada za obradu kredita od 1,50 %, od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je tužiteljici dana 08. veljače 2010. naplaćena navedena jednokratna naknada u iznosu od 6.257,39 kn, ustegom od iznosa odobrenog kredita, sukladno gornjoj odredbi Ugovora o kreditu, da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a da tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, da je gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik odredio plaćanje jednokratne naknade od 1,50 % od iznosa kredita, a iz navedene odredbe ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ista naknada, te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Nadalje navodi da je temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik odredio iznos naknade za obradu kredita, te da je takav načina određivanja naknade potpuno netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, a što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna, da se, nastavno, prema odredbi čl. 96. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (čl. 102 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača), da je, zaključno, sukladno odredbi čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima određeno da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, da iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazi da bi tuženik mogao od tužitelja naplatiti temeljem sklopljenog ugovora o kreditu samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu "ulaznu " jednokratnu naknadu. Tužiteljica nadalje navodi da je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima). Sukladno naprijed navedenom, predlaže donijeti presudu sadržaja izreke kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, da su neosnovani navodi tužiteljice kojima smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita, da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, da je osim toga obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi određena, smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Nadalje navodi da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužiteljica birala između ponuđenih joj kredita, da je isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala na njihovu primjenu. Nadalje navodi, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što isti osporava, da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, da sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019., da su dakle neosnovani navodi tužiteljice da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, da je sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, a što da je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik nadalje ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, da je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen, da isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja te u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare, a ukoliko bi se tužiteljica u odnosu na prigovor zastare pozivala na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, navodi kako se navedeno pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, a ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena jer ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave te je u tom slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, a sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO, pa u tom smislu ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 14 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 069-50-5391927 od 20.01.2010. (list 6-10 spisa), potvrdu br. OV-990/10 javnog bilježnika Milana Glibote od 27.01.2010. (list spisa 11 spisa), preslike punomoći ovjerenih kod javnog bilježnika dana 18.01.2010. (list 12 spisa) i dana 27.01.2010. (list 13 spisa), presliku izvatka iz zemljišne knjige (list 14 spisa), otplatni plan uz kredit (list 15-18 spisa), dopis od 26.06.2023. (list 19 spisa) sa prilozima i to: kontrolnim ispisom unosa korištenja (list 20 spisa), otplatnim planom (list 21-34 spisa), prijepisima knjigovodstvene kartice prema navedenom kreditu (list 35-43 spisa), potvrdu tuženika od 02.01.2024. (list 45 spisa), mail korespondenciju (list 46-49 spisa), Uvjete odobrenja RBA FLEXI stambenih kredita – osnovni uvjeti (list 56-58 spisa), saslušani su: tužiteljica (list 153-154 spisa) i svjedok ČE (list 154 spisa).

4. Osim navedenih, niti jedna od stranaka nije imala drugih dokaznih prijedloga, tako da su u ovome postupku izvedeni svi po strankama predloženi dokazi.

5. Sud je, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 069-50-5391927 od 20.01.2010. Nije sporno niti da taj Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom se tužitelj obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita. Nije sporno niti da je tužiteljica predmetnu naknadu platila u iznosu od 830,50 eur. Sporno je, da li je ta ugovorna odredba ništetna te je li tuženik dužan izvršiti povrat plaćene naknade za obradu kredita tužiteljici, kao i je li i s kojim tijekom dužan platiti joj i zateznu kamatu na taj iznos.

7. Iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da su u vrijeme podizanja kredita navedeno bili uvjeti pod kojima je morala uzeti tu naknadu i još je bilo uključeno životno osiguranje i da nije bilo druge rasprave, da je prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pitala je li može biti ugovoreno drugačije, da je pitala može li bez predmetne naknade i bez životnog osiguranja, no da je dobila odgovor da ne može, da se ne može zbog proteka vremena sjetiti točnih detalja jesu li joj objašnjene ugovorne odredbe prije sklapanja ugovora o kreditu, da je imala ugovor o kreditu pred sobom i to je bio uvjet pod kojim je mogla dobiti taj kredit, da se radilo o stambenom kreditu za adaptaciju kuće i točno je tako iskorišten, da se radilo o staroj kući na adresi [adresa], koju je adaptirala i u kojoj danas živi, da je pročitala predmetni ugovor o kreditu prije potpisivanja, da joj je u tom trenutku bila čak i previsoka naknada za životno osiguranje, ali to su bili uvjeti o kojima nije moglo biti nikakvog razgovora.

8. Iz iskaza svjedoka ČE, sina tužiteljice, u bitnome proizlazi da je on bio sudužnik po predmetnom kreditu, da je kredit stambeni, a podignut je za adaptaciju kuće, te se radilo o tipskom ugovoru, da im je od strane banke objašnjeno kako ide plaćanje u vidu glavnice i kamata, a oni su tražili da im se objasni ta naknada za podizanje kredita, ali da nisu dobili nikakav odgovor jer ni sama službenica nije znala za što se ista naplaćuje, da su u banci pitali mogu li dobiti drugačije uvjete ugovora, ali su dobili odgovor da ne mogu, koliko je shvatio radilo se o tipskom ugovoru koji je zadana kategorija i to po principu "uzmi ili ostavi", s tim da napominje da im to tako nije rečeno, ali je on to tako shvatio, da je namjena stambenog kredita bila za život.

9. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice i svjedoka ČE, sina tužiteljice, jer su isti uvjerljivi, logični i u skladu s ispravama koje prileže spisu. Na temelju navedenih iskaza tužiteljice i svjedoka, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se tužiteljici nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklapao s potrošačima.

10. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 87. istoga Zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Dakle, iz prethodno citiranog propisa proizlazi kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ona nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

13. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

14. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.1. I Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14.2. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

15. Stoga je bila dužnost tuženika navesti što čini trošak obrade kredita, a ne naplatiti ga u postotnom iznosu, jer iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita, za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za više plaćen iznos ulazne naknade.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, niti je mogla dovesti do toga da se istu eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a.

17. Kako visina plaćene naknade u iznosu 830,50 eur, kao ni datum njezina plaćanja nije niti sporan, to sud navedeno nije utvrđivao u skladu s odredbom čl. 221. ZPP-a.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu Ugovor o kreditu, broj ugovora: 069-50-5391927 od 20.01.2010. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, sadržanu u točci 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu ZOO), odnosno da isplati tužitelju iznos od 830,50 eur.

19. Tužiteljici je dosuđena i zatražena zatezna kamata na taj iznos, koja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

20. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl.br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, koji je bio u primjeni za svako razdoblje tijeka zatezne kamate.

22. Slijedom svega navedenoga, prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 069-50-5391927 od 20.01.2010. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita i naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 830,50 eur zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

23. Odluka o naknadi troškova postupka tužiteljici temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), vrijednosti predmeta spora (830,50 eur) i priloženom troškovniku. Kao vrijednost predmeta spora uzet je samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka II. izreke ove presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (točka I. izreke ove presude), u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2962/2023-2 od 14. svibnja 2024). Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 21.3.2024. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 05.02.2025. i 23.09.2025. u iznosu od po 75 bodova svako (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno ukupno 300 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 eur (Tbr. 54 Tarife) daje iznos od 600,00 eur, te sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) daje iznos od 750,00 eur. Navedeni iznos valjalo je uvećati za iznos od 19,91 eur s naslova sudske pristojbe na tužbu i za iznos od 39,82 eur s naslova sudske pristojbe na presudu, tako da ukupan trošak tužiteljice iznosi 809,73 eur.

24. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije obzirom da nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

25. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i čl. 8 ZOO-a.

U Zagrebu 16. listopada 2025.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz nalog za plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eur

2. pun. tuženika