P-3353/23

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja CENTAR ZA RESTRUKTURIRANJE I PRODAJU, Ivana Lučića 6, Zagreb, OIB: 38083028711, protiv I. tuženika AUTOSERVISNI CENTAR d. d., Koprivnička ulica 2, Varaždin OIB: 88826408293 i II. tuženika AGRAM TIS d.o.o., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb OIB: 99681708224, oba zastupana po punomoćniku ČA, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri, Ulica grada Vukovara 282, radi upisa dionica u registru dionica i trpljenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja ČAE i u nazočnosti punomoćnika I. i II. tuženika ČA, odvjetnika, donio je i objavio 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: “I. Nalaže se prvotuženiku Autoservisni centar d.d., Koprivnička ulica 2, Varaždin OIB: 88826408293 izdati Nalog za preknjižbu SREDIŠNJEM KLIRINŠKOM DEPOZITARNOM DRUŠTVU, dioničkom društvu, Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 62A, OIB: [osobni identifikacijski broj], da upiše tužitelja Centar za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6, OIB: 38083028711, kao imatelja 37 neotplaćenih dionica, prijenosom na osnovni račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira tužitelja broj 9379452 s računa drugotuženika AGRAM TIS d.o.o., s oznakom vrijednosnog papira ASC-R-A, ISIN oznake HRASC0RA0009, sa statusom otplate neotplaćeno svaka u nominalnom iznosu od 114,00 EUR ukupnog nominalnog iznosa 4.218,00 EUR što predstavlja 0,168 % temeljnog kapitala Društva, uz istodobno brisanje drugotuženika AGRAM TIS d.o.o., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb OIB: 99681708224, kao imatelja opisanih 37 dionica te da prvotuženik isti upis u korist tužitelja provede u registru dionica društva prvotuženika uz istodobno brisanje drugotuženika, a što je drugootuženik AGRAM TIS d.o.o., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb OIB: 99681708224, dužan trpjeti, u roku od 15 dana.

II. U slučaju da prvotuženik Autoservisni centar d.d., Koprivnička ulica 2, Varaždin OIB: 88826408293, ne postupi sukladno točki I., ova presuda zamjenjuje Nalog za preknjižbu prvotuženika SREDIŠNJEM KLIRINŠKOM DEPOZITARNOM DRUŠTVU, dioničkom društvu koje je dužno postupiti po donesenoj presudi, u roku od 15 dana“.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi I. i II. tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.062,50 €, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev I. i II. tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.075,77 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je **.**.1992. EA, prednik II. tuženika, sklopio sa Hrvatskim fondom za razvoj Ugovor o prodaji dionica s popustom dioničkog društva "AUTOSERVISNI CENTAR" d.d. Varaždin, broj: 3699986/42. Na temelju predmetnog ugovora kupac stječe 193 dionice uz popust u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od 19.300,00 DEM koje dionice se kupac obvezuje otplaćivati obročno u 60 mjesečnih obroka. Međutim, predmetni Ugovor sklopljen je protivno odredbi članka 19. stavak 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj: 19/91, 82/92, 94/93, 2/94, 9/95, 118/99), jer se pravo na kupnju dionica s popustom moglo koristiti najviše do iznosa od 20.000,00 DEM, bez obzira na broj društava u kojima se pravo na kupnju dionica s popustom ostvaruje. Naime, osim predmetnog Ugovora, pravni prednik II. tuženika je prethodno, dana 10. srpnja 1992. sa Hrvatskim fondom za razvoj sklopio i Ugovor broj 3005615/300 o prodaji dionica s popustom dioničkog društva „AUTOBUSNI PROMET“ d.d. Varaždin te je temeljem predmetnog ugovora već iskoristio svoje pravo na popust temeljem odredaba Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Nadalje navodi da je tužitelj Centar za restrukturiranje i prodaju pravni sljednik Hrvatskog fonda za privatizaciju, na osnovi članka 25. stavak 1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 94/13, 18/16, 89/17 – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske) i članka 58. stavak 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj: 145/10, 70/12) a koji je slijednik Hrvatskog fonda za razvoj sukladno odredbi članka 15. Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju (Narodne novine, broj: 84/92, 70/93, 76/93, 19/94, 52/94, 87/96). Nadalje ukazuje na odredbe čl. 66. stavak 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/2018) i čl. 19. stavka 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj: 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95, 118/99) te ukazuje da je temeljem navedenih odredbi došlo do raskida ugovora i da je preostala obveza tuženika neotplaćene dionice vratiti u vlasništvo CERP-a. Ističe da je Ugovorom o kupoprodaji vrijednosnih papira ASC-R-A broj OV- 1863/15 od 19. ožujka 2015. i Ugovorom o prijenosu dionica broj OV-4210/15 od 18. rujna 2015. izvršen prijenos neotplaćenih dionica ASC-R-A s EA društvu EUROAGRAM TIS d.o.o. (sada društvo AGRAM TIS d.o.o.) o čemu Centar za restrukturiranje i prodaju, ovdje tužitelj, nije imao nikakvih saznanja do 3. studenoga 2023. godine budući je II. tuženik dopisom od 3. studenoga 2023. obavijestio tužitelja kako na računu pri SKDD-u ima upisanih 97 dionica društva Autoservisni centar d.d. Varaždin oznake ASC-R-A sa statusom otplate neotplaćeno te je tužitelju u prilogu dopisa dostavio Ugovor o prijenosu dionica broj OV-4210/15 od 18. rujna 2015., Ugovor o kupoprodaji vrijednosnih papira ASCR-A, broj OV-1863/15 od 19. ožujka 2015. sklopljenih s SA te Potvrdu o plaćanju Agram banke d.d. Budući da prednik II. tuženika kao kupac iz Ugovora broj: 3699986/42 sklopljenog 21. rujna 1992. sa Hrvatskim fondom za razvoj, a niti II. tuženik nisu postupili sukladno odredbama članka 66. stavak 2. Zakona, tužitelj je 10. travnja 2019. izdao Potvrdu KLASA: 943-06/19- 06/114, URBROJ: 360-05- 0201/02-2019-1 kojom se potvrđuje da je EA temeljem Ugovora o prodaji dionica s popustom dioničkog društva AUTOSERVISNI CENTAR d.d., broj: 3699986/42 otplatio 60 dionica, dok 37 neotplaćenih dionica pripadaju tužitelju Centru za restrukturiranje i prodaju. Navodi da je protekom zakonskog, prekluzivnog roka u kojemu kupac, njegov sljednik, odnosno zakonski nasljednik nije otplatio revalorizirani iznos neotplaćenih dionica, Ugovor broj: 3699986/42 raskinut po samom zakonu na način da su kupcu pripale otplaćene dionice, dok neotplaćene dionice pripadaju CERP-u o čemu je CERP izdao potvrdu.

2. U odgovoru na tužbu tuženici osporavaju osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističu da iščitavanjem odredaba čl. 66. Zakona o upravljanju državnom imovinom, na koji se poziva tužitelj, lako može zaključiti kako u konkretnom slučaju ne postoji valjani pravni temelj zahtjeva koji je tužitelj usmjerio prema tuženicima jer tužitelj pogrešno tumači da je prema spomenutom Zakonu „postojala obveza“ ovdje 2. tuženika na postupanje u skladu sa navedenom odredbom te da iz sadržaja navedene odredbe proizlazi kako je takva obveza propisana samo za: „kupce dionica i/ili poslovnih udjela…koji su jednokratno ili uz popust kupili dionice i/ili polovne udjele….odnosno njihove zakonske nasljednike…“. Budući da tuženici nisu bili kupci dionica niti su njihovi zakonski nasljednici to tužitelj ne može imati potraživanje prema tuženicima. Također navode da tuženici nisu bili stranka Ugovora broj: 3699986/042 o prodaji dionica koji je 21.09.1992. te da stoga tužitelj eventualni zahtjev, a koji je vezan za kupnju dionica po predmetnom ugovoru i eventualno nepostupanje prema čl. 66. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom, trebao usmjeriti prema EA ili njegovim zakonskim nasljednicima, a nikako prema ovdje tuženicima pa stoga ističu prigovor promašene pasivne legitimacije. Nadalje ukazuje da tužitelj svoj zahtjev temeljeni na odredbama Zakona o upravljanju državnom imovinom koji je stupio na snagu 14.06.2018., dakle nakon što je ovdje 2. tuženik ugovorima koje je 2015. godine sklopio s EA stekao vlasništvo predmetnih dionica. Prema Zakonu o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 94/2013), koji je bio na snazi u vrijeme kada je 2. tuženik sklopio Ugovor o prijenosu i Ugovor o kupoprodaji vrijednosnih papira s EA, nije postojala, odnosno nije bila propisana obveza kupaca i njihovih zakonskih nasljednika na koju se u tužbi poziva tužitelj. Predmetna obveza za kupce i njihove zakonske nasljednike, kako je i ranije istaknuto, propisana je tek donošenjem Zakona o upravljanju državnom imovinom (14.06.2018.) i to u čl. 66. tog zakona koji se nalazi u glavi XIV. Prijelaznije i završne odredbe. Nadalje, tuženici ističu i prigovor zastare tužiteljevog prava za podnošenje predmetnog zahtjeva prema tuženicima. Nadalje, osporavaju da je EA iskoristio svoje pravo na popust temeljem odredaba Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, te da tužitelj do 03.11.2023. nije imao nikakvih saznanja o Ugovoru o kupoprodaji vrijednosnih papira ASC-RA broj OV-1863/15 od 19.03.2015. i Ugovoru o prijenosu dionica broj: OV-4210/15 od 18.09.2015. te točnost i vjerodostojnost potvrde od 10.04.2019. koju je izdao sam tužitelj, a prema kojoj 37 dionica 1. tuženika pripada tužitelju. Tuženici ukazuju da je u Ugovoru br. 3699986/042 o prodaji dionica koji je **.**.1992. EA, kao kupac, sklopio s pravnim prednikom ovdje tužitelja Hrvatskim fondom za razvoj, kao prodavateljem, bilo definirano da će kupac ugovorenu cijenu platiti u obrocima, točnije u 60 obroka s jasno definiranim rokovima dospijeća, prema kojima je posljednji obrok dospio 30.09.1997. U članku 6. istog Ugovora ugovorne stranke su predvidjele kako prodavatelj, pravni prednik ovdje tužitelja, može, u slučaju neplaćanja obroka, raskinuti ugovor, a u kojem slučaju bi se ostatak neplaćenih dionica prenio tužitelju, odnosno njegovom predniku. Nadalje, člankom 21. st. 4. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine 19/1991) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o prodaji dionica između pravnog prednika tužitelja te EA bilo je propisano da se u situaciji neplaćanja dionica u rokovima utvrđenim ugovorom neotplaćene dionice prenijeti predniku tužitelja. Ističe da tužitelj niti ne tvrdi da je iskoristio predmetno pravo na raskid ugovora.

3. U nastavku postupka tužitelj je ostao kod ranije iznesenih navoda te je također istaknuo kako je u Ugovoru o prijenosu dionica sklopljenom 18. rujna 2015. jasno navedeno u članku 1. da II. tuženik kupuje dionice sa statusom otplate neotplaćeno. Iz navedenog proizlazi kako je II. tuženik očito imao saznanja da kupuje neotplaćene dionice dok je I. tuženik - izdavatelj dionica morao biti upoznat sa statusom dionica dioničara te pravnim propisima kojima se regulira status dioničara i neotplaćenih dionica. Samim time II. tuženik i I. tuženik su morali imati u vidu pravni status neotplaćenih dionica te se na njih nedvojbeno primjenjuju propisi koji uređuju pravnu sudbinu tzv. Ugovora s bespravnim popustom i pravni status neotplaćenih dionica.

4. Jednako tako i tuženici su u nastavku postupka ostali kod navoda iz odgovora na tužbu te dodatno navode da je iz odredbi čl. 66. Zakona o upravljanju državnom imovinom i odredbe čl. 19. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća proizlazi da se iste odnose na posebne kategorije kupaca iz čl. 5. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, te da se ne može primijeniti na kasnije kupce odnosno sve kupce kako to pogrešno smatra tužitelj. Također se protivio preinaci tužbenog zahtjeva od 24. ožujka 2025. i od 26. svibnja 2025., smatrajući da je ista nedopuštena jer je istom tužitelj dodatno potraživao i parnične troškove.

5. Prvenstveno, u odnosu na prigovore tuženika da je tužitelj bio prekludiran kod predlaganja dokaza financijskim vještačenjem i saslušanjem stranaka budući isti nisu predloženi već u tužbi, ukazuje se da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu male vrijednosti slijedom čega se ne može niti primijeniti odredba čl. 461.a. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, slijedom čega je tužitelj mogao najkasnije na pripremnom ročištu odnosno do zaključenja prethodnog postupka i predložiti navedene dokaze, a što je isti i učinio podneskom od 21. lipnja 2024., dok je pripremno ročište na kojem je zaključen prethodni postupak održano 20. rujna 2024.

6. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Ugovor o prodaji dionica dioničkog društva ''Autoservisni Centar'' broj 3699986 od 21.9.1992. (list 9-12 spisa), Ugovor o prodaji dionica dioničkog društva ''Autobusni promet'' broj 305615 od 10.7.1992. (list 13-16 spisa), Uvjerenje o prebivalištu (list 17 spisa), Potvrda (list 18 spisa), Obavijest o raskinutom ugovoru (list 19 spisa), Raskid ugovora (list 20 spisa), Poziv za sklapanje ugovora o prijenosu dionica (list 21-22 spisa), Podnesak Centra za restrukturiranje i prodaju (list 24-25 spisa), Podnesci Agrama Tis d.o.o. (list 26-27 spisa), Ugovor o prijenosu dionica (list 28-30 spisa), Ugovor o kupoprodaji vrijednosnih papira ASC-R-A (list 31-34 spisa).

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se I. tuženiku naloži izdavanje naloga za preknjižbu SKDD-u da upište tužitelja kao imatelja 37 neotplaćenih dionica, prijenosom na osnovni račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira tužitelja sa statusom otplate neotplaćeno svaka u nominalnom iznosu od 114,00 EUR ukupnog nominalnog iznosa 4.218,00 EUR uz istodobno brisanje II. tuženika AGRAM TIS d.o.o., kao imatelja opisanih 37 dionica te da I. tuženik isti upis u korist tužitelja provede u registru dionica društva I. tuženika uz istodobno brisanje II. tuženika, a što je II. tuženik AGRAM TIS d.o.o., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb OIB: 99681708224, dužan trpjeti, te da će u slučaju da I. tuženik ne postupi po nalogu suda, presuda zamijeniti predmetni nalog za preknjižbu, a sve iz razloga što tužitelj smatra da je sukladno odredbi čl. 66. st. 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 52/2018, dalje: ZUDI) došlo do raskida Ugovora od 21. rujna 1992, budući da niti pravni prednik II. tuženika niti II. tuženik nisu postupili sukladno odredbama članka 66. stavak 2. ZUDI-a.

9. Među strankama nije sporno da su **.**.1992. EA i Hrvatski fond za razvoj sklopili Ugovor o prodaji dionica s popustom dioničkog društva "AUTOSERVISNI CENTAR" d.d. Varaždin, broj: 3699986/42 i da je na temelju tog ugovora kupac stekao 193 dionice uz popust u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od 19.300,00 DEM koje dionice se kupac obvezuje otplaćivati obročno u 60 mjesečnih obroka. Jednako tako nije sporno da su EA i AGRAM TIS d.o.o., ovdje 2. tuženik, sklopili Ugovor o kupoprodaji vrijednosnih papira ASC-R-A broj: OV- 1863/15 od 19.03.2015. i Ugovor o prijenosu dionica broj: OV-4210/15 od 18.09.2015., temeljem kojih je II. tuženik stekao 97 dionica Autoservisnog centra d.d., ovdje 1. tuženika.

10. No, među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, pasivna legitimacija tuženika i sporno je pitanje zastare.

11. Naime, tužitelj smatra da je na temelju članka 66. stavak 2. ZUDI-a i članka 19. stavku 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj: 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95, 118/99 – dalje: ZPDP) došlo do raskida Ugovora o prodaji dionica s popustom dioničkog društva "AUTOSERVISNI CENTAR" d.d. Varaždin, broj: 3699986/42 od 21. rujna 1992. sklopljenog između EA i Hrvatskog fonda za razvoj.

12. Zakon o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 52/2018, dalje: ZUDI) je stupio na snagu dana 14. lipnja 2018., dok je Ugovor o prodaji dionica s popustom dioničkog društva "AUTOSERVISNI CENTAR" d.d. Varaždin, broj: 3699986/42 sklopljen 21. rujna 1992., dok je Ugovor o kupoprodaji vrijednosnih papira ASC-R-A broj: OV-1863/15 sklopljen 19.03.2015. i Ugovor o prijenosu dionica broj: OV-4210/15 sklopljen 18.09.2015., oba između EA i II. tuženika.

13. Odredbom čl. 66. st. 1-3. ZUDI-a na koju se poziva tužitelj bilo je propisano: (1) Kupci dionica i/ili poslovnih udjela temeljem ugovora sklopljenih nakon 1. siječnja 1992. protivno članku 19. stavku 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, br. 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), koji su jednokratno i uz popust kupili dionice i/ili poslovne udjele u više trgovačkih društava u ukupnoj nominalnoj vrijednosti višoj od protuvrijednosti 20.000,00 njemačkih maraka (DEM) odnosno njihovi zakonski nasljednici, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnijeti Centru pisani zahtjev za provjeru duga iz predmetnih ugovora, a radi izdavanja potvrde Centra o otplaćenosti dionica.

(2) Kupci dionica i/ili poslovnih udjela temeljem neizvršenih ugovora sklopljenih nakon 1. siječnja 1992. protivno članku 19. stavku 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, br. 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), koji su uz popust i na obročnu otplatu kupili dionice i/ili poslovne udjele u više trgovačkih društava u ukupnoj nominalnoj vrijednosti višoj od protuvrijednosti 20.000,00 njemačkih maraka (DEM) odnosno njihovi zakonski nasljednici, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnijeti Centru pisani zahtjev

- da temeljem svih ili nekih sklopljenih ugovora izvrše jednokratno plaćanje revaloriziranog duga u cijelosti i u roku od najviše šest mjeseci od dana izrade obračuna od strane Centra, uz priznanje prava na osobni popust koji su imali prilikom sklapanja svakog pojedinog ugovora ili

- da temeljem svih ili nekih sklopljenih ugovora izvrše djelomično plaćanje revaloriziranog duga u roku od najviše 60 dana od dana izrade obračuna od strane Centra, tako da se temeljem svih uplata po pojedinom ugovoru otplati minimalno 5 % ugovorene cijene kako bi se kupcu priznalo pravo na osobni popust koji je imao prigodom sklapanja svakog pojedinog ugovora te da se nakon toga ugovor raskine i neotplaćene dionice prenesu u vlasništvo Centra. (3) Ako kupci dionica i/ili poslovnih udjela iz stavka 2. ovoga članka, odnosno njihovi zakonski nasljednici ne podnesu pisani zahtjev u rokovima i na način kako je to navedeno u stavku 2. ovoga članka ili ne izvrše jednokratno plaćanje revaloriziranog duga u cijelosti u jednom ili više sklopljenih ugovora u rokovima i na način kako je to navedeno u stavku 2. ovoga članka ili ne izvrše plaćanje minimalno 5 % ugovorene cijene u rokovima i na način kako je to navedeno u stavku 2. ovoga članka, svi ugovori sklopljeni protivno odredbi članka 19. stavka 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća smatrat će se raskinutim istekom rokova iz stavka 2. ovoga članka. Raskid ugovora izvršit će se tako da kupcu odnosno njegovu zakonskom nasljedniku u vlasništvo pripada broj otplaćenih dionica i/ili udjela temeljem stvarno izvršenih uplata po pojedinom ugovoru, a preostale dionice i/ili udjeli prenijet će se u vlasništvo Centra.

14. Odredbom čl. 19. stavka 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj: 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95, 118/99 – dalje: ZPDP) je bilo propisano da se osobama iz članka 5. stavka 1. točke 1., 2. i 2a. ovoga zakona može uz popust prodati najviše 50% vrijednosti poduzeća, s time da svaka od njih može kupiti dionice uz popust najviše u nominalnoj vrijednosti do dinarske protuvrijednosti od 20.000 njemačkih maraka obračunate po tečaju iz članka 13. stavka 1. ovoga zakona.

15. Odredbom čl. 5. ZPDP-a je propisan krug osoba koje mogu steći vlasništvo nad poduzećem pretvorbom.

16. Slijedom navedenog, razvidno je da predmetna odredba čl. 66. ZUDI-a na koju se poziva tužitelj, a kako to pravilno ukazuje tuženik nije bila na snazi ne samo u vrijeme kupnje predmetnih dionica od strane EA od pravnog prednika tužitelja, već ista nije bila na snazi niti u vrijeme sklapanja ugovora između EA i II. tuženika, već je ista stupila na snagu tek 14. lipnja 2018. odnosno skoro tri godine nakon sklapanja Ugovora između Krešimira Hercega i II. tuženika pa se ista u odnosu na II. tuženika kao kasnijeg stjecatelja dionica svakako ne može primijeniti.

17. No, čak i da je navedena odredba bila na snazi u vrijeme kupnje dionica od strane II. tuženika, valja ukazati da iz izričaja navedene odredbe proizlazi da se ona odnosi isključivo na kupce i njihove zakonske nasljednike pri čemu su kupci osobe definirane odredbom čl. 5. ZPDP-a na koji se izrijekom poziva odredba čl. 19. st. 1. ZPDP-a, pa stoga II. tuženik nije i ne može biti kupac na kojeg se odnosi odredba čl. 66. ZUDI-a.

18. Naime, da II. tuženik nije kupac u smislu navedene odredbe proizlazi iz same odredbe čl. 66. ZUDI-a, jer se ista odnosi samo na slučajeve sklapanja ugovora protivno odredbi čl. 19. ZPDP-a, dok iz stipulacije odredbe čl. 19. ZPDP-a u svezi s odredbom čl. 5. ZPDP-a, je jasno da samo osobe iz čl. 5. ZPDP-a mogu sklopiti predmetne ugovore protivno odredbi čl. 19. ZPDP-a, pa kako II. tuženik nije osoba koja je na temelju čl. 5. ZPDP-a stekla vlasništvo nad poduzećem pretvorbom, već je to bio EA to se navedena odredba čl. 66. ZUDI-a ne može primijeniti na II. tuženika. Stoga II. tuženik nije kupac niti njegov zakonski nasljednik u smislu odredbe čl. 66. ZUDI-a, već je II. tuženik „druga osoba“, a kako to proizlazi i iz čl. 76. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ br. 94/2013 – dalje ZUDI-13) a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora između EA i II. tuženika, u kojem je propisano da se neotplaćene dionice kupljene na obročnu otplatu na temelju članka 5. stavka 1. točke 1., 2. i 2.a, članka 19., članka 21.a i 21.b Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, br. 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), te članka 5. Zakona o privatizaciji (»Narodne novine«, br. 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.) mogu prenijeti na „drugu osobu“, ako se ta osoba obveže preostali dug platiti jednokratno u roku od šest mjeseci od dana sklapanja ugovora. Stoga je prema stavu ovog suda zahtjev tužitelj trebao biti upravljen na tu predmetnu činjenicu i njeno dokazivanje pa slijedom toga i eventualno utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u slučaju da takva obveza nije ugovorena u ugovoru. Međutim, tužitelj nije temeljio svoj zahtjev na navedenom supstratu već upravo kako je gore navedeno na tvrdnji i stavu da se odredba čl. 66. ZUDI-a odnosi i na II. tuženika te da je stoga Ugovor od 21. rujna 1992. raskinut slijedom čega sukladno odredbi čl. 66. st. 3. ZUDI-a postoji obveza na vraćanje neotplaćenih dionica.

19. Dodatno, predmetnom odredbom čl. 76. st. 2. ZUDI-13 je propisano da se obveza jednokratne otplate duga u roku od šest mjeseci iz stavka 1. ovoga članka ne odnosi na zakonskog nasljednika, čime je također napravljana jasna distinkcija između kupca i njegovih zakonskih nasljednika u smislu odredbe čl. 5. i 19. ZPDP-a i kupca i njegovih zakonskih nasljednika kao kupaca u smislu „druge osobe“ odnosno osobe koja kupi predmetne dionice od „kupca“ u smislu odredbe čl. 5. i 19. ZPDP- a.

20. Slijedom navedenog, budući da II. tuženik nije kupac niti zakonski nasljednik u smislu odredbe čl. 66. ZUDI-a u svezi s odredbom čl. 5. i 19. ZPDP-a, to se predmetna odredba čl. 66. st. 3. ZUDI-a na koju se poziva tužitelj ne može primijeniti na tuženike odnosno II. tuženika, već samo u odnosu na EA i njegove nasljednike pa stoga osnovano tuženici smatraju da je tužiteljev zahtjev kako ga je tužitelj postavio s osnova odredbe čl. 66. ZUDI-a mogao biti upravljen samo prema EA.

21. Stoga, budući je EA predmetne dionice otuđio prije stupanja na snagu ZUDI-a iz 2018. godine, i odredbe čl. 66. ZUDI-a u navedenom obliku, te budući da II. tuženik nije kupac niti zakonski nasljednik kupca u smislu odredbe čl. 5. u svezi s odredbom čl. 19. ZPDP-a i odredbe čl. 66. ZUDI-a, to tuženici pravilno navode da nisu pasivno legitimirani u ovom postupku u okviru činjeničnog supstrata tužbe. Stoga je irelevantno pozivanje tužitelja na to da je u Ugovoru o prijenosu dionica sklopljenom 18. rujna 2015. jasno navedeno u članku 1. da II. tuženik kupuje dionice sa statusom otplate „neotplaćeno“ jer sama činjenica da kupuje dionice koje nisu otplaćene u vrijeme kupovine ne čine II. tuženika nesavjesnim niti je to u okviru ovako postavljenog tužbenog zahtjeva i činjeničnog supstrata odlučno budući da predmetna odredba čl. 66. ZUDI-a u to vrijeme nije niti egzistirala.

22. Navedeno bi bilo od eventualnog značaja da je tužitelj tražio vraćanje predmetnih dionica iz razloga što eventualno predmetne dionice u trenutku prijenosa na II. tuženika nisu bile uopće vlasništvo EA (jer je tužitelj eventualno raskinuo ugovor) u kojem slučaju bi se onda sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/103/2008 od 14. lipnja 2011., trebalo utvrđivati savjesnost i dobra volja svih sudionika. U ovoj situaciji čak i kada bi se primjenjivala predmetna odredba čl. 66. ZUDI-a na II. tuženika, sama činjenica da je u Ugovoru iz 2015. navedeno da su dionice neotplaćene ne bi utjecala na njegovu nesavjesnost budući da je tek tri godine nakon toga odnosno tek 14. lipnja 2018. stupio na snagu ZUDI i odredba čl. 66. ZUDI-a prema kojoj je tek u slučaju iz stavka 3. tog članka, dolazilo raskida ugovora ex lege, što znači da II. tuženik nije mogao anticipirati buduće zakonske promjene.

23. Jednako tako tužitelj tužbom nije tražio niti utvrđenje ništetnosti predmetnih Ugovora iz 2015. sklopljenih između EA i II. tuženika iz razloga protivnosti odredbi čl. 67. ZUDI-13, odnosno nije tražio povrat predmetnih dionica iz tog razloga pa je stoga sud mogao samo, sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a, odlučivati u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i činjeničnog supstrata.

24. S obzirom na to da je sud ocijenio osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije to sud nije odlučivao o ostalim prigovorima tuženika.

25. S obzirom da su I. i II. tuženik u cijelosti uspjeli u ovom postupku, to sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, imaju pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“).

26. Tuženici imaju pravo na naknadu troška i to za pristup na ročišta održana 20. rujna 2024. i 10. rujna 2025., u iznosu od 200,00 € za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife) kao i za sastav podneska od 19. siječnja 2024. (odgovor na tužbu) i od 28. travnja 2025., (očitovanje na nalaz i mišljenje), u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za sastav podneska od 1. veljače 2025. u iznosu od 50,00 € (Tbr. 8. t. 4. Tarife), što sve skupa iznosi uvećano za PDV iznosi 1.062,50 €. (točka II. izreke).

27. Sud nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav podneska od 28. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 € budući da navedeni podnesak ne prileži spisu te za sastav podnesaka od 29. kolovoza 2024., od 26. rujna 2024. i od 12. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka kao i za sastav podneska od 28. veljače 2024. u iznosu od 50,00 €, budući je sud smatrao da navedeni troškovi sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Jednako tako sud nije prihvatio tuženikov zahtjev za naknadu troška pribave rješenja o nasljeđivanju u iznosu od 13,27 € budući da nije dokazao da mu je navedeni trošak nastao. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio I. i II. tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.075,77 € (točka III. izreke).

28. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 16. listopada 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana