Poslovni broj: 16 Gž-1222/2022-2

 

                 

        Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9                            

 

                                                   Poslovni broj: 16 Gž-1222/2022-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A              

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Željka Đerđa, predsjednika vijeća, Eugena Škunce, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Igora Delina, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja P. M., OIB …, …, Đ., zastupan po punomoćniku T. F., odvjetniku iz O., protiv tuženika B. K. d.o.o., OIB: … iz Z., … zastupan po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku T. Z. odvjetniku iz O., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-66/2022 od 15. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2023.,

 

                                                                p r e s u d i o  j e

  

              I Odbija se žalba tužitelja P. M. kao neosnovana i potvrđuje presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-66/2022 od 15. studenoga 2022.

 

              II Odbija se zahtjev tuženika B. K. d.o.o. za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu.

 

                                                                      Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda, suđeno je:

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev:

 

              "I Utvrđuje se ništetnim odredba članka 2. i 3. Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 29122/04 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, javnobilježnički solemniziran po javnom bilježniku J. A. pod poslovnim brojem OU-157/04, a kojeg su zaključili S. b. d.d., kao vjerovnik s jedne strane i društvo P.-a. o. d.o.o. kao korisnik kredita i mjenični dužnik, I-tužitelj P. M. kao mjenični dužnik i društvo M. d.o.o. kao založni dužnik s druge strane.

 

              II. Nalaže se tuženiku B. K. d.o.o. iz Z., …, (OIB: …) isplatiti tužitelju P. M. iz S., …, (OIB: … ) iznos od 70.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. 02. 2022. (kao dana podnošenja ove tužbe) pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana.

 

              III Nalaže se tuženiku B. K. d.o.o. iz Z., …, (OIB: …) isplatiti tužitelju P. M. iz S., …, (OIB: …) prouzročene parnične troškove u iznosu od 4.275,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana."

 

              Naprotiv, nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn/497,71 eura, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi navodi da pobijana presuda nema razloga, a navedeni razlozi o odlučnim činjenicama da su nerazumljivi i proturječni, pa se presuda ne može ispitati pa je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354.st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14  i 70/19 dalje ZPP). Ističe, da se u konkretnoj pravnoj stvari trebaju primijeniti pravni stavovi izraženi u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, kao i presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017, iz kojih je razvidno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese na način da je s korisnicima kredita ugovarao promjenjivu kamatnu stopu uz nezakonitu primjenu valutne klauzule. Navodi, da je predmetni ugovor o kreditu djelomično ništetan, i to u članku 2. i 3. , koji se odnosi na razlike između primijenjenog tečaja kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg na dan korištenja i uplate kredita. Ističe, da su naprijed navedene ugovorne odredbe ( odredba o tzv. , "valutnoj klauzuli") ništetne, budući je takav način ugovaranja istih suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova tako i suda Europske unije. Posebno navodi da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nepošteno, a time i nesavjesno postupanje kreditora prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF i primjenjive kamatne stope. Predmet odlučivanja u povodu kolektivne tužbe Udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv kreditora bilo je pitanje poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci kreditora, kao što je slučaj i u ovom predmetu.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da je žalba tužitelja neosnovana i predlaže da drugostupanjski sud istu odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredba članka 2. i 3. Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 29122/04, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, javnobilježnički solemniziran po javnom bilježniku J. A., pod poslovnim brojem OU-157/04, kojeg su zaključili S. b. d.d., kao kreditor s jedne strane i društvo P.-a. o. d.o.o. kao korisnik kredita i tužitelj P. M., kao mjenični dužnik i društvo M. d.o.o. kao založni dužnik, te da se naloži tuženiku B. K. d.o.o. iz Z. da isplatiti tužitelju iznos od 70.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. 02. 2022. pa do isplate.

 

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na postojanje koje ukazuje tužitelj u žalbi jer je pobijana presuda razumljiva i nije proturječna i sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se može ispitati.

 

7. Također, nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

8. Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

              - da je S. b. d.d. O., kao kreditor, sklopila Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu s pravnom osobom P. – a. o. d.o.o., kao korisnikom kredita,

 

              - da je P. M., kao direktor P. – a. o. d.o.o. Đ. bio mjenični dužnik, a da je založni vjerovnik bio M. d.o.o. Đ.,

 

              - da je dugoročni kredit uz valutnu klauzulu u CHF odobren tvrtki P. – a. o. d.o.o. za kupnju nekretnina u stambeno – poslovnom objektu M. d.o.o. Đ. u iznosu od 1.330.000,00 kn, odnosno u protuvrijednosti CHF na dan korištenja po srednjem tečaju S. b. d.d. O.,

 

              - da je sporno potraživanje temeljem predmetnog Ugovora o kreditu ustupljeno tuženiku,

 

              - da se nakon sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu, S. b. d.d. pripojila H. A.-A.-B. d.d., sada A. b.k d.d., a nakon dospijeća spornog potraživanja, da su H. A.-A.-B. d.d., sada A. b. d.d. i društvo H-a. d.o.o. sklopili dana 29. svibnja 2014. U. o ustupu tražbine kojim je potraživanje H.-A.-A.-B. d.d. iz Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj: 29122/04 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama prešlo na društvo H-A. d.o.o. te da su društvo H-a. d.o.o. i tuženik, društvo B. K. d.o.o. sklopili dana 17. prosinca 2014. Ugovor o ustupu tražbine kojim je potraživanje društva H-a. d.o.o. iz Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 29122/04 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, prešlo na tuženika,

 

              - da je tužitelj u iskazu naveo da je kao direktor P. – a. o. d.o.o. Đ. zaključio Ugovor o dugoročnom kreditu br. 29122/04 sa S. b. d.d. O. u valuti CHF te je kao fizička osoba bio i mjenični dužnik, a na zaključenje takvog ugovora savjetovao ga je bankar tuženika, jer su to bile najpovoljnije kamate. Prilikom zaključenja ugovora on nije bio upozoren na promjene kamatnih stopa, a niti mu je ponuđeno zaključenje Aneksa ugovora sa manjim kamatnim stopama. Isto tako, je naveo da se ne sjeća da li je osobno plaćao rate kredita, a pogotovo ne kako je njegova firma otišla u stečaj, jer joj je tada i račun bio blokiran. Rate kredita plaćale su se S. b., a potom H.-A.-A.-B., jer su kod tuženika nastupile statusne promjene, ali tuženiku B. K. d.o.o. ništa nije platio iz razloga, jer taj dug nije adekvatan, budući da je od cijelog iznosa kredita ostalo nepodmireno oko 40.000,00 CHF.

 

9. Sporno je da li je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula CHF u točki 2. i 3. Ugovora nepoštena, odnosno ništetna, sporna je aktivna legitimacija tužitelja, kao i pasivna legitimacija tuženika.

 

10. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći pri tome svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a u smislu čl. 8. ZPP-a, sud je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan.

 

11. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo da tužitelj tužbu temelji na činjenici da je odredba Ugovora u točki 2. i 3. gdje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF nepoštena, jer da se o istoj nije prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja Ugovora pregovaralo, odnosno da tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana posebno, jer potrošači nisu bili upozoreni na rizik koji predstavlja valutna klauzula CHF. Tužitelj se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2018 od 14. lipnja 2018.  te na odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP).

 

12. Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da bi se radilo o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi, potrebno je da u sklapanju pravnog posla, konkretno Ugovora o kreditu, sudjeluje potrošač. Isto tako, navodi da je u čl. 3. st. 1. ZZP propisano da je potrošač svaka fizička osoba (ali ne i pravna osoba) koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa da sukladno toj odredbi utvrđuje da tužitelj P. M. nije potrošač, jer da je Ugovor o dugoročnom kreditu sklopila pravna osoba P. – a. o. d.o.o., kao korisnik kredita, a tužitelj je njegov zakonski zastupnik i u predmetnom pravnom poslu je sudjelovao kao mjenični dužnik, pa kako se na korisnika kredita, kao glavnog dužnika iz Ugovora o kreditu ne odnosi Zakon o zaštiti potrošača, jer je isti pravna osoba koja je podigla kredit za kupnju nekretnina, pa da se taj Zakon ne odnosi i na mjeničnog dužnika bez obzira što je isti fizička osoba.

 

13. Prvostupanjski sud zaključuje da budući se u konkretnoj stvari ne radi o potrošačkom ugovoru i da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a da to nije niti tužitelj, pa se on u predmetnom postupku ne može s uspjehom pozivati na presude donesene u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača na koje se poziva tijekom postupka.

 

14. Prvostupanjski sud je utvrdio da osnovano tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 70.000,00 kn, uz obrazloženje da tuženiku nije plaćena niti jedna rata kredita.

 

15. Odredbom članka 3. st. 1. ZZP određuje se da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

 

17. Pravilno je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda na naprijed pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Navodima iz žalbe tužitelj ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude i činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda.

 

18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na prednika tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je prednik tuženika potrošače u cijelosti informiralo o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

 

19. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda bitno je u ovoj pravnoj stvari da li se presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koji su pokrenuli potrošači i to presuda Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, kao i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, obvezuju stranke i u ovom postupku, odnosno da li se tužitelj u ovom postupku može pozivati na sadržaj tih odluka, a sve kraj činjenice što se ne radi o fizičkoj osobi, jer je predmetni Ugovor o kreditu banka, kao davatelj kredita zaključila sa pravnom osobom, kao korisnikom kredita a radi kupnje nekretnina u Stambeno-poslovnom objektu M., …, Đ..

 

20. Suprotno žalbenim navodima tužitelja trgovačko društvo P.-a. o. d.o.o., kao korisnik kredita, nije potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP  kojim je bilo propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno prema odredbi čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Stoga je neosnovano tužiteljevo pozivanje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 a koje se odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kao ni odluke Europskog suda za ljudska prava EU C-186/16, EU C-118/17 od 14. ožujka 2019. 

 

21. U konkretnom slučaju trgovačko društvo P.-a. o. d.o.o. sklopilo je, kao korisnik kredita i kao mjenični dužnik, sa pravnim prednikom tuženika S. b. d.d. O. navedeni Ugovor o dugoročnom kreditu  uz valutnu klauzulu, a tužitelj je isti sklopio kao mjenični dužnik, pa su oni kao takvi potpisali navedeni Ugovor, te su svojim potpisima prihvatili odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu pa i onu odredbu koja se odnosi na valutnu klauzulu iz čl. 2. i 3. tog Ugovora, zbog čega prednik tuženika nema status potrošača, a nije to ni tužitelj, kao mjenični dužnik, iako je taj Ugovor potpisao kao fizička osoba, jer taj Ugovor proizvodi pravne učinke i na tužitelja, pa nije utvrđeno da postoji ništetnost kao djelomična ništetnost navedenog Ugovora pozivom na čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 I 29/18).

 

22. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelj nije potrošač u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, budući da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio prednik tuženika sa tvrtkom P.-a. o. d.o.o, kao korisnik kredita, koji nema status potrošača, kraj činjenice da je tužitelj taj Ugovor potpisao kao njegov zakonski zastupnik i mjenični dužnik pa kako se na korisnika kredita kao glavnog dužnika iz tog Ugovora o kreditu ne odnosi Zakon o zaštiti potrošača, jer se ne radi o potrošačkom ugovoru i korisnik kredita nije potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP, a to nije tužitelj, ne može se s uspjehom pozivati na naprijed navedene presude donesene u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

 

23. Pravilno je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primijenio materijalno pravo iz čl.154. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,) kada je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn.

 

24.Tuženika ne pripada trošak sastava odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, zbog čega je taj zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

 

25. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

 

U Zadru, 22. rujna 2023.

 

 

                                                                                              Predsjednik vijeća

 

                                                                                                             Željko Đerđ, v.r.