Poslovni broj: P-2558/2019-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja DĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Goranu Marjanoviću odvjetniku u Rijeci protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Hanžeković i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 09. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave od 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 8.2. Ugovora o stambenom kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51404607-5102030571 od dana 30. kolovoza 2004.g., sklopljenom između tužiteljice DĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, solemniziranog od strane javnoga bilježnika Darka Paravića, dana 06. rujna 2004.g., broj: OU-1539/04., koje glase:

Odredba članka 8.2.:

„Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke“

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju DĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime više plaćene kamate isplati novčani iznos od 204,00 Eura zajedno sa zakonskim zateznim počam od 01. listopada 2025. do isplate sa kamatama po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u članku 7.3 Ugovora o stambenom kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404607-5102030571 od dana 30. kolovoza 2004.g., sklopljenom između tužiteljice DĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, solemniziranog od strane javnoga bilježnika Darka Paravića, dana 06. rujna 2004.g., broj: OU-1539/04, koje glase:

Odredba članka 7.3.:

„VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovoga Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju DĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime tečajnih razlika isplati novčani iznos od 5.029,78 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počam od 01. listopada 2025. do isplate sa kamatama po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju DĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na razlike glavnice novčani iznos od 1.373,16 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 30. rujna 2015.g. pa do 31.12.2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana

VI. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 8.1 i čl. 2.1 koje glase:

„Odredba članka 8.1.:

„KAMATA. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 05,490 % (pet cijelih četrdesetidevet posto)godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode“

Odredba članka 2.1.:

„IZNOS KREDITA=53.857,00 CHF (pedesettri tisućeosamstopedesetisedamCHF) proturijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredta u tečaj.“

i sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na pojedinačno utvrđene iznose preplate kamate i preplate tečaja u ukupnom iznosu od 5.233,78 EUR od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30.09.2015. te sa zahtjevom za isplatom iznosa od 934,55 EUR sa zateznom kamatom od 30.09.2015. do isplate kao neosnovanim

VII. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 4.061,33 KN/539,04 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 10,05/€ 1,33 od 02.04.2005. pa do isplate;

- kn 5,81/€ 0,77 od 13.04.2005. pa do isplate;

- kn 6,74/€ 0,89 od 02.05.2005. pa do isplate;

- kn 8,34/€ 1,11 od 12.05.2005. pa do isplate;

- kn 11,50/€ 1,53 od 02.06.2005. pa do isplate;

- kn 5,20/€ 0,69 od 15.06.2005. pa do isplate;

- kn 41,95/€ 5,57 od 02.07.2005. pa do isplate;

- kn 8,34/€ 1,11 od 16.07.2005. pa do isplate;

- kn 57,04/€ 7,57 od 02.08.2005. pa do isplate;

- kn 6,60/€ 0,88 od 02.09.2005. pa do isplate;

- kn 15,74/€ 2,09 od 02.10.2005. pa do isplate;

- kn 18,87/€ 2,50 od 02.11.2005. pa do isplate;

- kn 20,80/€ 2,76 od 02.12.2005. pa do isplate;

- kn 19,04/€ 2,53 od 02.01.2006. pa do isplate;

- kn 34,70/€ 4,61 od 02.02.2006. pa do isplate;

- kn 61,08/€ 8,11 od 02.03.2006. pa do isplate;

- kn 74,36/€ 9,87 od 02.04.2006. pa do isplate;

- kn 69,35/€ 9,2 od 02.05.2006. pa do isplate;

- kn 64,47/€ 8,56 od 02.06.2006. pa do isplate;

- kn 74,14/€ 9,84 od 02.07.2006. pa do isplate;

- kn 77,13/€ 10,24 od 02.08.2006. pa do isplate;

- kn 60,16/€ 7,98 od 02.09.2006. pa do isplate;

- kn 65,70/€ 8,72 od 02.10.2006. pa do isplate;

- kn 64,73/€ 8,59 od 02.11.2006. pa do isplate;

- kn 72,61/€ 9,64 od 02.12.2006. pa do isplate;

- kn 95,01/€ 12,61 od 02.01.2007. pa do isplate;

- kn 110,07/€ 14,61 od 02.02.2007. pa do isplate;

- kn 103,08/€ 13,68 od 02.03.2007. pa do isplate;

- kn 107,16/€ 14,22 od 02.04.2007. pa do isplate;

- kn 145,30/€ 19,28 od 02.05.2007. pa do isplate;

- kn 154,67/€ 20,53 od 02.06.2007. pa do isplate;

- kn 167,03/€ 22,17 od 02.07.2007. pa do isplate;

- kn 166,94/€ 22,16 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 150,00/€ 19,91 od 02.09.2007. pa do isplate;

- kn 175,20/€ 23,25 od 02.10.2007. pa do isplate;

- kn 175,82/€ 23,34 od 02.11.2007. pa do isplate;

- kn 158,14/€ 20,99 od 02.12.2007. pa do isplate;

- kn 160,08/€ 21,25 od 02.01.2008. pa do isplate;

- kn 122,60/€ 16,27 od 02.02.2008. pa do isplate;

- kn 97,41/€ 12,93 od 02.03.2008. pa do isplate;

- kn 72,53/€ 9,63 od 02.04.2008. pa do isplate;

- kn 130,90/€ 17,37 od 02.05.2008. pa do isplate;

- kn 147,10/€ 19,52 od 02.06.2008. pa do isplate;

- kn 129,4/€ 17,17 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kn 164,69/€ 21,86 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kn 156,75/€ 20,80 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kn 121,90/€ 16,18 od 02.10.2008. pa do isplate;

- kn 82,41/€ 10,94 od 02.12.2008. pa do isplate;

- kn 12,69/€ 1,68 od 02.07.2009. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 5.844,61 kn/775,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

- CHF 3,63 izraženo u kn 17,38/€ 2,31 od 02.06.2011. pa do isplate;

- CHF 3,60 izraženo u kn 17,23/€ 2,29 od 02.07.2011. pa do isplate;

- CHF 3,59 izraženo u kn 17,19/€ 2,28 od 02.08.2011. pa do isplate;

- CHF 3,57 izraženo u kn 17,09/€ 2,27 od 02.09.2011. pa do isplate;

- CHF 3,54 izraženo u kn 16,95/€ 2,25 od 02.10.2011. pa do isplate;

- CHF 13,50 izraženo u kn 64,63/€ 8,58 od 02.11.2011. pa do isplate;

- CHF 13,41 izraženo u kn 64,20/€ 8,52 od 02.12.2011. pa do isplate;

- CHF 13,32 izraženo u kn 63,77/€ 8,46 od 02.01.2012. pa do isplate;

- CHF 13,24 izraženo u kn 63,38/€ 8,41 od 02.02.2012. pa do isplate;

- CHF 13,14 izraženo u kn 62,91/€ 8,35 od 02.03.2012. pa do isplate;

- CHF 13,05 izraženo u kn 62,47/€ 8,29 od 02.04.2012. pa do isplate;

- CHF 12,96 izraženo u kn 62,04/€ 8,23 od 02.05.2012. pa do isplate;

- CHF 12,87 izraženo u kn 61,61/€ 8,18 od 02.06.2012. pa do isplate;

- CHF 12,77 izraženo u kn 61,13/€ 8,11 od 02.07.2012. pa do isplate;

- CHF 12,68 izraženo u kn 60,70/€ 8,06 od 02.08.2012. pa do isplate;

- CHF 12,58 izraženo u kn 60,22/€ 7,99 od 02.09.2012. pa do isplate;

- CHF 12,48 izraženo u kn 59,75/€ 7,93 od 02.10.2012. pa do isplate;

- CHF 12,39 izraženo u kn 59,31/€ 7,87 od 02.11.2012. pa do isplate;

- CHF 12,28 izraženo u kn 58,79/€ 7,80 od 02.12.2012. pa do isplate;

- CHF 12,19 izraženo u kn 58,36/€ 7,75 od 02.01.2013. pa do isplate;

- CHF 12,09 izraženo u kn 57,88/€ 7,68 od 02.02.2013. pa do isplate;

- CHF 11,98 izraženo u kn 57,35/€ 7,61 od 02.03.2013. pa do isplate;

- CHF 11,89 izraženo u kn 56,92/€ 7,55 od 02.04.2013. pa do isplate;

- CHF 11,78 izraženo u kn 56,39/€ 7,48 od 02.05.2013. pa do isplate;

- CHF 11,68 izraženo u kn 55,92/€ 7,42 od 02.06.2013. pa do isplate;

- CHF 11,57 izraženo u kn 55,39/€ 7,35 od 02.07.2013. pa do isplate;

- CHF 11,47 izraženo u kn 54,91/€ 7,29 od 02.08.2013. pa do isplate;

- CHF 11,36 izraženo u kn 54,38/€ 7,22 od 02.09.2013. pa do isplate;

- CHF 11,24 izraženo u kn 53,81/€ 7,14 od 02.10.2013. pa do isplate;

- CHF 11,14 izraženo u kn 53,33/€ 7,08 od 02.11.2013. pa do isplate;

- CHF 11,02 izraženo u kn 52,76/€ 7,00 od 02.12.2013. pa do isplate;

- CHF 10,92 izraženo u kn 52,28/€ 6,94 od 02.01.2014. pa do isplate;

- CHF 49,04 izraženo u kn 234,77/€ 31,16 od 02.02.2014. pa do isplate;

- CHF 48,49 izraženo u kn 232,14/€ 30,81 od 02.03.2014. pa do isplate;

- CHF 47,94 izraženo u kn 229,50/€ 30,46 od 02.04.2014. pa do isplate;

- CHF 47,38 izraženo u kn 226,82/€ 30,10 od 02.05.2014. pa do isplate;

- CHF 46,82 izraženo u kn 224,14/€ 29,75 od 02.06.2014. pa do isplate;

- CHF 46,26 izraženo u kn 221,46/€ 29,39 od 02.07.2014. pa do isplate;

- CHF 45,69 izraženo u kn 218,73/€ 29,03 od 02.08.2014. pa do isplate;

- CHF 45,13 izraženo u kn 216,05/€ 28,67 od 02.09.2014. pa do isplate;

- CHF 44,54 izraženo u kn 213,23/€ 28,30 od 02.10.2014. pa do isplate;

- CHF 43,97 izraženo u kn 210,50/€ 27,94 od 02.11.2014. pa do isplate;

- CHF 43,38 izraženo u kn 207,67/€ 27,56 od 02.12.2014. pa do isplate;

- CHF 42,79 izraženo u kn 204,85/€ 27,19 od 02.01.2015. pa do isplate;

- CHF 42,20 izraženo u kn 202,02/€ 26,81 od 02.02.2015. pa do isplate;

- CHF 41,59 izraženo u kn 199,10/€ 26,43 od 02.03.2015. pa do isplate;

- CHF 40,99 izraženo u kn 196,23/€ 26,04 od 02.04.2015. pa do isplate;

- CHF 40,38 izraženo u kn 193,31/€ 25,66 od 02.05.2015. pa do isplate;

- CHF 39,77 izraženo u kn 190,39/€ 25,27 od 02.06.2015. pa do isplate;

- CHF 39,15 izraženo u kn 187,42/€ 24,87 od 02.07.2015. pa do isplate;

- CHF 38,52 izraženo u kn 184,41/€ 24,48 od 02.08.2015. pa do isplate;

- CHF 37,90 izraženo u kn 181,44/€ 24,08 od 02.09.2015. pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IX. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 16. listopada 2025. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu dana 30. kolovoza 2004. kao korisnik kredita na iznos od 53.857,00 CHF-u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeći na dan puštanja kredita u tečaj te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,49% godišnje. Ugovorena je otplata kredita kroz 180 mjeseca. Nadalje navodi kako u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarala o načinu promjene kamatne stope, te navodi kako ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni kamate stope. Od početka otplate kredita pa nadalje u nekoliko navrata se povećavala kamatna stopa a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Jedno je određena početna kamatna stopa od 5,49%, a tužiteljica nije znala kako će se ona ubuduće mijenjati. Banka je jednostrano, samoinicijativno istu mijenjala. Stoga je takva ugovorna odredba iz čl. 8 ugovora o kreditu nepoštena i ništena sukladno čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosu na ugovoren način promjene kamatne stopa jer je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamate stope što je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača slijedom čega je ista nepoštena i ništetna. Slijedom takve primjene ništene odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke tuženik je do tužiteljice neosnovano naplatio iznos od 1.629,99 kn. Nadalje navodi kako je ništetna i odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF valuti odnosno da je povrat obveze vezan u valutu CHF. Naime u vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio informirati tužitelja o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je imalo za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, poradi toga je ta ugovorna odredba ništena. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-6632/17, od 14.4.2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 4.7.2013. o ništetnosti valutne klauzule. Slijedom takve primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti tuženik je do tužiteljice neosnovano naplatio iznos od 37.908,51 kn. Tužiteljica navodi kako je sa tuženim zaključila i dodatak ugovoru o kreditu prema ZID ZPK i to 11. veljače 2016. Tužiteljica navodi kako provedenom konverzijom nije obeštećena . Nakon konverzije glavnica kredita je iznosila 13.208,74 EUR/100.810,13 KN , dok je glavnica po početnom tečaju CHF trebala iznositi 90.464,08 kn time je banka za 10.346,05 kn više zadužila tužitelja pa i to tužitelj potražuje tužbom sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. sve uz naknadu parničnog troška. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 8.1 ugovora o kreditu -ugovorena promjenjiva kamatna stopa i visina iste te čl. 8.2. ugovora o kreditu način promjene kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke zatim čl. 2.1. iznos ugovorenog kredita u CHF valuti, čl. 7.3. ugovorena valutna klauzula u CHF valuti te isplatu stečenog bez osnove zbog primjene navedenih ništetnih odredbi.

Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C- 81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014. fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Prigovara statusu potrošača. Postavlja i prigovor radi prijeboja s osnove povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 7.601,56 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu koja je provedena sukladno ZID ZPK došlo je dio uređenja ugovornog odnosa među strankama i rješenja je problematika ovog spora. predlaže odbiti tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 14. prosinca 2020. ističe i prigovor radi prijeboja s osnova povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 4.048,46 kn sa zateznom kamata od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, te iznos od 7.682,12 na ime potplaćenih anuiteta kada je kamatna stopa bila niža od ugovorene sa zateznom kamata od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, posebno ističući kako je tužiteljici kamatna stopa bila snižena već od 01. svibnja 2021 pa nadalje pa nema govora o neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Po provedenom vještačenju podneskom od 11. travnja 2025. tužiteljica konačno precizira tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu te potražuje iznos od 204,00 kn na ime više plaćene kamate sa zakonskom zateznom kamatom na svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim iznos od 145,48 EUR na ime zakonske zatezne kamate ne više plaćene iznose kamate sa kamatom od 30.09.15 do isplate, iznos od 5.029,78 EUR na ime tečajne razlike sa zakonskom zateznom kamatom na svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, iznos od 1.575,70 EUR na ime zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose tečajnih razlika od dospijeća do 30.09.2015 sa daljnjom kamatom od 30.09.15. te na ime razlike glavnice utvrđene u konverziji iznos od 1.373,16 EUR sa kamatom od 3.09.15. do isplate.

Podneskom od 20. ožujka 2025. tuženik precizira prigovor radi prijeboja te s osnova povlaštenih i potplaćenih anuiteta i s osnove razlike u kamati sve na način pobliže opisan u točkama VII I VIII izreke ove odluke.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu proveden je dokaz saslušanje tužiteljice te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković .

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim, dok prigovor radi prijeboja istaknut od strane tuženika nije osnovan.

Tužitelj potražuju ovom tužbom traže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8. 1 u dijelu ugovorene promjenjive kamate stope i visine iste zatim u čl. 8 toč.2 u kojem je ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati sukladno jednostranoj odluci banke, te odredbe u dijelu u kojem u ugovoru u čl. 2 i 7 ugovoreno da je obveza kredita i otplata kredita vezana u valutu obveze CHF slijedom takvih utvrđenja isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi, zatim isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog valuti obveze u CHF te razliku glavnice utvrđene u konverziji.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 30.kolovoza 2004. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 53.857,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 180 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. U čl. 8. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,787300 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate.

Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Anex ugovoru o kreditu 11. veljače 2016. te da preplata po čl. 1 ZID ZPK iznosi 7.041,36 kn koja preplata prema čl. 7 Aneksa koristi za podmirenje budući anuiteta sve po čl 19 st. 1 toč. 5 ZID ZPK.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Podigla je predmetni kredit u privatne svrhe radu kupnje stana kako je navedeno u čl. 3 ugovora, a sama tužiteljica u iskazu navodi kako je novcima dobivenim kreditom kupljen stan u [adresa] na Bulevardu, koji nikada nije bio iznajmljivan već korišten za stanovanja do 2019. g, a nakon što je kredit otplatila 2019. tek tada ga je počela iznajmljivati, stoga tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništave.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

U svom iskazu tužiteljica navodi je bilo jasno da je kamatna stopa promjenjiva, rečeno je da bi se mogla mijenjati, no ne značajno, nije joj objašnjeno o čemu ovisi ta promjena kamatne stope, odnosno koji točno parametri utječu na promjenu iste.

Analizirajući čl. 8 toč. 2 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 5,49 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 5,49 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem , a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Iz provedenog postupka jasno proizlazi da tužiteljica neprijeporno nije bila informiran parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Ugovor je tipski, unaprijed pripremljen i nema dokaza (na tuženiku je teret istog) da je tužitelj informiran o tome kako i na koji način će se kamatna stopa mijenjati i koji su to parametri koji utječu na promjenu iste.

U odnosu na pisani iskaz AĆ sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 8. toč. 2 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke ništava, i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke presude, dok preostali dio zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnim čl. 8 toč. 1 navedenog članka nije osnovan jer je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa što je bila volja stranaka, kao i visina početne stope od 5,49% na što je tužiteljica pristala pa je odlučeno kao u točki I i VI. Izreke ove odluke.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Tužiteljica se u ovome u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018 i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj u iskazu navodi kako su mu u banci rekli da je krediti vezan uz valutu CHF najpovoljniji na tržištu, a na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogao utjecati, radilo se o tipiziranom unaprijed pripremljenom ugovoru.

Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je tužitelj kao potrošač informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti sve ekonomke posljedice koja će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na povrat obvezi koje je vezan za valutnu klauzulu u CHF ništetan sadržan u ugovoru o kreditu ČL. 7.3 pa je odlučeno kao u točki III izreke ove presude, dok je neosnovan zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2.1 ugovora jer je istom ugovorena visina-iznos kredita u valuti CHF na koji iznos-visinu istog je tužiteljica pristala pa je odlučeno kao u točki VI izreke presude.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da je pravo tužitelja u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom nije zastarjelo jer je tužba podnesena 13. lipnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa to potraživanje tužitelja nije u zastari.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne što je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

Iz nalaza i mišljenja te dopunskih očitovanja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković proizlazi da preplaćen iznos s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 204,46 EUR Tabela br. 3, manje plaćena kamata iznosi 755,69 EUR, preplata tečaja iznosi 5.029,78 EUR Tabela br. 4, negativne tečajne razlike iznose 539,04 EUR. Na dan 30.09.2015. razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 1.373,16 eur. Nadalje navodi kako je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da su sve preplate tužitelja s osnova kamate i tečaja uzete u obzir. Preplata koja je utvrđena tužitelju na dan konverzije iznosi 7.041,365 KN/934,55 EUR. Nadalje zatezna kamata na više uplaćenu kamatu do 30.09.2015 iznosi 145,48 EUR, a zatezna kamata na preplatu tečaja do 30.09.2015 iznosi 1.575,70 EUR.

Tužitelj nije istakao primjedbe nalaza i mišljenja vještaka te je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 11. travnja 2025. na način da na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 204,00 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 5.029,78 EUR oba sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, zatim razliku glavnice utvrđene u konverziji u visini od 1.373,16 EUR sa kamatom od 30.09.2015. te zatezna kamata na više uplaćenu kamatu od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 30.09.2015. u visini 145,48 EUR i zateznu kamatu na pojedinačno utvrđene iznose preplatu tečaja od dospijeća do 30.09.2015 u visini od 1.575,70 EUR na oba iznosa sa daljnjom kamatom od 30.09.2015. do isplate.

Tuženik je u podnesku od 20.03.2025. naveo kako ima primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun razlike glavnice utvrđene u konverziji, te visinu preplate koja je tužitelju priznata u konverziji, ujedno je je precizirao istaknuti prigovor radi prijeboja u visini sve na način pobliže opisan u točki VII i VIII izreke ove odluke.

U svom pisanom očitovanju od 3. travnja 2025., na primjedbe tuženika vještak navodi kako smatra da je pravilno izračunao razliku EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.15. i nedospjele glavnice po početnom tečaju CHF koja iznosi 1.373,16 EUR. No izrađuje na zahtjev tuženika i izračun razlike glavnice u konverziji u odnosu na nedospjelu CHF glavnicu po početnom otplatnom planu pa ista iznosi 1.138,99 EUR. Vještak navodi da je tumačenje tuženika pogrešno, eventualnim priznavanjem preplate tečaja i kamate kredit se svodi na početne uvjete, jer se priznaje sva razlika u odnosu na kamatu po početnoj stopi i sva tečajna razlika po početnom tečaju. U odnosu na izračun visine preplate koja je tužitelju priznata u konverziji vještak navodi, kako smatra da je uzela točne podatke o visini preplate iz konverzije od 7.041,36 kn koji se nalazi u aneksu ugovora od 11.02.2016. koji iznos je tuženik upotrijebio za zatvaranje 50% anuiteta po konvertiranom kreditu dok se taj iznosi ne iscrpi , a ne iznos od 7.962,70 kn( izračun konverzije od 30.09.15.) kako to traži tuženik. Stoga ustraje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja.

Nalaz i mišljenje vještaka i očitovanje/dopunu istog ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, a svojim pisanim očitovanjima vještak je otklonio sve primjedbe tuženika.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5.3 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate od 7.041,36 kn (a ne iznos od 7.962,70 kn) koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako je to tužitelj i učinio.

Stoga je valjalo je valjalo tužitelju dosuditi na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 240,00 EUR (kako je to tražio, iako ga pripada 204,46 EUR), na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 1.575,70 EUR.

Na s te iznose tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. dana nakon provedene konverzije, a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.2015. u visini od 145,48 eur na više plaćenu kamatu i 1.575,70 EUR na više plaćeni tečaj koje iznose kao takve tužitelj potražuje te tužitelj ne može na pojedinačno utvrđene iznose preplate kamate i tečaja potraživati zateznu kamatu od dospijeća do 30.09.2015. kako je potraživao konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a sve radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO-a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015. U odnosu na obračunatu -uglavničnu kamatu na utvrđene iznose preplate tečaja i valute koja iznosi ukupno 1.721,19 EUR valjalo je umanjio za iznos preplate priznate u konverziji u visini od 934,55 EUR/7.041,36 kn, te konačno tužitelju priznati 786,64 EUR. No, na iznos od 7.86,64 EUR-preostali iznos obračunatih zateznih kamata ne može teći daljnja kamata kako to tužitelj traži jer je isto u suprotnosti s odredbom čl. 31 ZOO-a stoga je u tom dijelu za isplatom zakonskih zateznih kamata od presuđenja tužbeni zahtjev neosnovan.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.

Stoga je odlučeno kao mu točkama II, IV i VI izreke ove presude.

Tužitelju nadalje pripada i iznos od 1.373,16 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Navedeni zahtjeva tužitelja nije u zastari jer je istog tužitelj utužila u općem zastarom roku od 5 godina. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V izreke.

U odnosu na eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog u visini od 539,04 EUR valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku kao i okolnosti vezano uz način promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke. stoga je taj prigovor neosnovan te je odlučeno kao u točki VII. izreke ove presude.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 775,69 EUR koji se odnosi na negativne razlike koje su nastale u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope, te u većem dijelu negativne razlike koje su nastale u periodu kada se primjenjivala u razdoblju od 02.02.2014. do 01.09.2015. kamatna stopa od 3,23% u odnosu na početno ugovorenu, valja navesti da je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u razdoblju od 01.01.2014. do 30.09.2015, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23% godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. U tom smislu nema govora kako nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a na štetu potrošača kako to tuženik navodi, naime jer da je je tužitelj na ime kamate manje platio 775,69 EUR, a s osnova povećanja kamata više platio 240,00 EUR pa da isto ne predstavlja neravnotežu u pravima u obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača jer kao je već naprijed obrazložena neravnoteža je svakako nastala i to na štetu potrošača, manje plaćena kamata iznosi zapravo cca 170 EUR dok ostatak manje plaćane kamate do iznosa od 775 EUR se odnosi na period primjene zakonske kamate od 3,23% što ne može ići na štetu potrošača. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki VIII izreke ove odluke.

Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi je dakle postavio procesno pravni prigovor prijeboja no ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 5. i 155 Zakona jer je tužitelj odbijen samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva i zbog istog nisu nastali posebni troškovi.

Tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika pa je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1) za sastav podneska od 05.07.2024. i 11.04.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1), za zastupanje na ročištima održanima 26.04.2024., 05.07.2024. i 09.07.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč. 1), vrijednost boda 2,00 Eur sve uz priznanje 25% PDV-a a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u iznosu od 500 EUR što sveukupno iznosi 2.000,00 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP- a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Slijedom toga odlučeno je kao u točki IX izreke presude.

U Rijeci 16. listopada 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika