REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-5498/2024.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Sanje Gospočić kao predsjednice vijeća, te Mladena Genca i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Sanje Radeljak, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika Milli Point Two d.o.o., Samobor, kao pravne osobe, i JĐ, kao odgovorne osobe, zbog prekršaja iz članka 42. stavka 1. točke 35. i stavka 2. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20., 47/20., 114/22., 82/23.), odlučujući o žalbi okrivljenika Milli Point Two d.o.o., Samobor, kao pravne osobe, i JĐ, kao odgovorne osobe, koje brani odvjetnica Ana Šoštarec iz Zagreba, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, od 7. veljače 2024., broj: Pp-15572/2022-6, na sjednici vijeća održanoj dana 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o j e

I Djelomično se prihvaća žalba okrivljenika Milli Point Two d.o.o., Samobor, kao pravne osobe, i JĐ, kao odgovorne osobe, te se preinačava prvostupanjska presuda u odluci o novčanoj kazni, tako da se za prekršaj iz članka 42. stavka 1. točke 35. i stavka 2. Zakona o računovodstvu, činjenično opisan u izreci navedene presude, uz primjenu članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljenoj pravnoj osobi Milli Point Two d.o.o., Samobor, izriče novčana u iznosu od 260,00 (dvjestošezdeset) eura, a okrivljenoj odgovornoj osobi JĐ, za prekršaj koji se pravilno pravno označava kao prekršaj iz članka 42. stavka 2. u svezi stavka 1. točke 35. Zakona o računovodstvu, izriče novčana kazna u iznosu od 60,00 (šezdeset) eura, koje novčane kazne su okrivljenici dužni platiti u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Sukladno odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, ako okrivljenici plate dvije trećine izrečenih novčanih kazni u navedenom roku, novčane kazne smatrat će se plaćenim u cijelosti.

II U ostalom dijelu žalba okrivljenika Milli Point Two d.o.o., Samobor, kao pravne osobe, i JĐ, kao odgovorne osobe, odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3.c u svezi odredbe članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenici Milli Point Two d.o.o., Samobor, kao pravna osoba, i JĐ, kao odgovorna osoba, dužni su platiti paušalni iznos troškova prekršajnog postupka ovoga suda u iznosu od po 20,00 (dvadeset) eura, svaki, u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljenici su proglašeni krivima i, uz primjenu

članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona, kažnjeni novčanom kaznom, i to: Milli Point Two d.o.o., Samobor, kao pravna osoba, u iznosu od 500,00 eura (petsto eura), a JĐ, kao odgovorna osoba, u iznosu od 200,00 eura (dvjesto eura), zbog prekršaja iz članka 42. stavka 1. točke 35. i stavka 2. Zakona o računovodstvu, pobliže opisanog u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani naknaditi troškove prekršajnog

postupka u paušalnom iznosu od po 50,00 eura (pedeset eura), svaki.

3. Protiv pobijane presude okrivljenici Milli Point Two d.o.o., Samobor, kao

pravna osoba, i JĐ, kao odgovorna osoba, pravodobno su, putem braniteljice, podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog postupka i odluke o prekršajnopravnim sankcijama, navodeći u bitnome da je izreka nerazumljiva jer je okrivljena odgovorna osoba proglašena krivom za prekršaj iz članka 42. stavka 2. točke 35. Zakona o računovodstvu koji ne postoji. Ističu i da niti iz činjeničnog niti iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi s kojim oblikom krivnje su počinili prekršajno djelo, te da je iz njihove pisane obrane proizlazi da nisu bili svjesni prekršaja, nisu htjeli njegovo počinjenje, niti su bili svjesni da mogu počiniti prekršaj pa da su na to pristali, već upravo suprotno. Ističu da su tek po isteku zakonskog roka spoznali da knjigovodstveni servis kojeg su angažirali nije poduzeo potrebne radnje radi ispunjenja zakonskih obveza. Stava su da u konkretnom slučaju nije bilo ni nehaja kao oblika krivnje, pa smatraju da se može primijeniti odredba članka 24.a Prekršajnog zakona, te i primijeniti članak 38. stavka 2. točke 2. Prekršajnog zakona odnosno osloboditi ih od kazne.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Rješavajući predmet i ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka

202. stavak 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da nije u predmetu nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije pravilno pravno označio predmetni prekršaj u odnosu na okrivljenu odgovornu osobu, pa je ovaj sud, po službenoj dužnosti, radi pravilne primjene materijalnog prekršajnog prava, otklonio navedeni propust koji nije imao utjecaj na valjanost osporavane odluke i predmetni prekršaj u odnosu na okrivljenu odgovornu osobu pravilno pravno označio, na način naveden u točki I izreke ove drugostupanjske presude.

1. Nadalje, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud, na temelju

provedenog prekršajnog postupka, čitanja pisane obrane okrivljenika, odnosno svih dokaza provedenih na ročištu, u potpunosti i točno utvrdio sve odlučne činjenice, te je o odlučnim činjenicama dao jasne razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

2. Stoga, navodi koje žalitelji ističu u žalbi nisu od utjecaja niti žalitelje

ekskulpiraju od prekršajne odgovornosti za počinjeni prekršaj, jer je u postupku nesporno utvrđeno da okrivljenici nisu dostavili FINA-i u bilo koju poslovnicu FINA-e na području RH ili putem internetskog servisa uz korištenje digitalnog certifikata, do 30. travnja 2022.g. podatke za statističke i druge potrebe propisane financijske izvještaje (bilancu, račun dobiti i gubitka i dodatne podatke) za prethodnu kalendarsku 2021. godinu. Iz Izvatka iz registra godišnjih financijskih izvještaja za 2021.g. nedvojbeno proizlazi da do dana izdavanja Izvatka, odnosno do 04.11.2022.g., okrivljenici nisu dostavili FINA-i ili nisu dostavili točan i potpun godišnji financijski izvještaj za statističke i druge potrebe za 2021. godinu, te su stoga time ispunjena sva bitna obilježja djela iz članka 42. stavka 1. točke 35. i stavka 2. Zakona o računovodstvu.

3. Također, navod žalitelja da bi se u konkretnom slučaju radilo o

beznačajnom prekršaju u smislu odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona je neosnovan, stoga što sukladno navedenom članku nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Stajalište ovog suda je da prekršaj iz članka 42. stavka 1. točke 35. i stavka 2. Zakona o računovodstvu predstavlja prekršaj kojim se povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom i zakonima, a vezano uz navedene objektivne komponente beznačajnosti djela. Iz navedene odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona proizlazi da je za zaključak o egzistiranju beznačajnosti nekog djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja nužno kumulativno ostvarenje dva elementa i to beznačajnost mora proizlaziti iz neznatnosti stupnja ugrožavanja ili povrede ne samo zaštićenog dobra nego i vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom, ali i iz odsustva potrebe za kažnjavanjem počinitelja. Prva sastavnica beznačajnosti djela objektivne je naravi i za njeno postojanje relevantna je ocjena same težine počinjenog djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Kod druge sastavnice pretežu subjektivni elementi koje treba tražiti u osobi počinitelja, a to mogu biti i upravo one okolnosti koje bi inače bile značajne za određivanje vrste i mjere kazne (članak 36. stavak 2. Prekršajnog zakona): stupanj krivnje počinitelja, pobude iz kojih je počinio radnju, njegovo ranije ponašanje (prvenstveno neosuđivanost), njegovo ponašanje nakon počinjenja prekršaja (koje uključuje i stav prema počinjenom djelu, dakle i njegovo priznanje, izraženo kajanje, posebno eventualnu naknadu pričinjene štete i slično) te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Iz dikcije ove odredbe proizlazi da obje te sastavnice moraju biti kumulativno ispunjene da bi se radilo o beznačajnosti nekog djela. Naime, iz sadržaja navedenih normi koje se odnose na predmetni prekršaj, proizlazi da se njima osigurava pravilno funkcioniranje javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti u Republici Hrvatskoj kao elementarnih i temeljnih vrednota države, čije bi kršenje moglo ugroziti odnosno povrijediti pravilno i zakonito funkcioniranje društva i vladavinu prava, dok vezano uz subjektivnu komponentu niti iz obrane okrivljenika ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti koji bi opravdali primjenu instituta beznačajnog djela.

4. U odnosu na žalbeni navod okrivljenika da su prekršaj počinili iz nehaja,

ističe se kako pogrešno smatraju žalitelji da nisu odgovorni za počinjenje predmetnog prekršaja, jer nisu postupali s namjerom, s obzirom da za ovaj prekršaj nije propisana odgovornost za namjeru, već je dovoljno da su postupali iz nehaja. Naime, u skladu s odredbom članka 28. Prekršajnog zakona, za odgovornost za prekršaj dovoljan je nehaj, s time da se u skladu s odredbom članka 25. stavka 2. Prekršajnog zakona, iznimno, propisom o prekršaju može propisati odgovornost samo za namjeru, a što nije slučaj kod inkriminiranog prekršaja.

5. Također, glede navoda žalitelja da je za predmetni prekršaj kriv njihov

knjigovodstveni servis, valja navesti da je neosnovan jer stručne osobe, odnosno knjigovodstveni servisi/knjigovođe, poslove za račun poreznog obveznika obavljaju temeljem određenog pravog posla, ugovora ili nekog drugog pravnog posla, s tim što se propusti i eventualne protupravne radnje tih osoba, a koje se odnose na nalogodavca, smatraju radnjama samog nalogodavca, tako da se okrivljenici ne mogu osloboditi prekršajne odgovornosti za radnje i propuste trećih osoba koje temeljem obveznopravnog odnosa za njih obavljaju određene radnje i poslove.

6. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju do navedenog datuma

okrivljenici nisu ispunili svoju obvezu, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljenike osnovano proglasio krivima zbog prekršaja koji im je stavljen na teret optužnim prijedlogom za što je dao i valjane razloge, te da okrivljenici nisu svojim žalbenim navodima ničim doveli u sumnju pravilnost i zakonitost iste odluke, tako da nije došlo do povrede materijalnog prekršajnog prava, niti je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, a kako to pogrešno smatraju žalitelji.

7. Ispitujući nadalje, pobijanu presudu uz ocjenu navoda žalbe vezano uz

izrečene novčane kazne, a uzimajući u obzir sve subjektivne i objektivne okolnosti koje u smislu odredbe članka 36. stavka 1. i stavka 2. Prekršajnog zakona utječu na odmjeravanje kazne, kao što su stupanj krivnje, opasnost djela i svrha kažnjavanja, ovaj sud je našao da se u konkretnom slučaju, svrha kažnjavanja, može postići i daljnjom primjenom instituta ublažavanja kazne, sukladno odredbi članka 37. Prekršajnog zakona.

8. Naime, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud prilikom

odmjeravanja kazne okrivljenicima cijenio olakotnom okolnošću dosadašnje nekažnjavanje pravne osobe, te da je odgovorna osoba kažnjavana, ali ne prema Zakonu o računovodstvu, dok otegotne okolnosti nisu nađene, ali ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju ipak nisu u dovoljnoj mjeri od strane prvostupanjskog suda cijenjene olakotne okolnosti, pa smatra da se radi o takvim olakotnim okolnostima koje u konkretnom slučaju gledajući ih u njihovoj ukupnosti treba cijeniti naročito olakotno, te iste opravdavaju izricanje blažih novčanih kazni od onih koje su odmjerene pobijanom presudom, odnosno, opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne. Stoga je ovaj sud, uvažavajući navedene okolnosti, ali i sukladno odredbi članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona (načelo primjene blažeg propisa), po službenoj dužnosti, uzimajući u obzir Zakon o izmjenama Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj: 114/22.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2023. i koji sada za ove počinitelja propisuje novčanu kaznu u rasponu od 1.320,00 eura do 13.270,00 eura (u vrijeme počinjenja u rasponu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna) za poduzetnika, pravnu osobu, te za odgovornu osobu u pravnoj osobi u rasponu od 660,00 eura do 2.650,00 eura (u vrijeme počinjenja u rasponu od 5.000,00 do 20.000,00 kuna), dakle u nešto blažim iznosima nego što je bilo u vrijeme počinjenja djela, novčane kazne izrekao kao u točki I izreke ove drugostupanjske presude.

15. U tako odmjerenim novčanim kaznama pravilan su odraz pronašle sve utvrđene olakotne okolnosti, kao i izostanak bilo otegotnih okolnosti, pa iste po mišljenju ovog suda, odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja i individualizirane su u dovoljnoj mjeri, pri čemu su imajući u vidu vrstu počinitelja, iznosi propisane novčane kazne i granice ublažavanja istih sukladno odredbi članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona, novčane kazne izrečene bliže donjem iznosu novčane kazne do kojeg se iste mogu ublažiti.

16. Ovaj sud je mišljenja kako su takve izrečene novčane kazne primjerene težini i društvenoj opasnosti počinjenog prekršaja i kako je opravdano očekivati da će se ovako odmjerenim novčanim kaznama postići kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja, te utjecati na okrivljenike, ali i na sve druge da ubuduće ne čine takva ili slična protupravna djela.

17. Kako zakon izričito ne propisuje da će se okrivljenici za počinjeni prekršaj

osloboditi od kazne (članak 38. stavak 1. Prekršajnog zakona) niti su po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ispunjeni uvjeti koji bi mogli opravdati fakultativno oslobođenje od kazne (članak 38. stavak 2. Prekršajnog zakona), bez osnove je prijedlog okrivljenika da se primijeni institut oslobođenja od kazne iz članka 38. Prekršajnog zakona.

18. Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka na zakonu je utemeljena.

19. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to su na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezani okrivljenici na naknadu paušalnog iznosa troškova ovog drugostupanjskog suda, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

1. Zbog navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Sanja Radeljak, v.r.

Sanja Gospočić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, braniteljicu i tužitelja.