REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-904/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Ul. Franje Župana 18, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 02. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3215000406 sklopljenog dana 20. studenog 2008. između ZS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, u dijelu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, isplati iznos od 147,24 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 26. studenog 2008. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos od 147,24 EUR za dan 25. studeni 2028., kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.179,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 15. listopada 2025. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. ožujka 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je tuženik 20. studenog 2008. sklopio sa ZS kao korisnikom kredita Ugovor o kreditu broj 3125000406, da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji su sklopili ZS kao Ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao Primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. O ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su dana **.**.2008., ZS i Zagrebačka banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 3215000406, i to tuženik kao kreditor, a ZS kao korisnik kredita. Navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 2., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade, i to kako slijedi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 1108,74 kn / 147,24 EUR, i to zaključno sa danom 25. studenog 2008. Korisnik kredita je potrošač, a podredno, i da nije potrošač, Ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna, jer se ovdje radi o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za navodnu obradu zahtjeva, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano - netransparentna je, nepoštena, nezakonita i ništetna. Navedeno iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita: - koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; - razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; - eventualnoj svrsi naknade; - relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga; pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Posebno se napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOOa. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, naplaćeni iznos naknade, od 147,24 EUR potražuje se ovom Tužbom od tuženika, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana plaćanja pa sve do isplate (povrata) od strane tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 30. travnja 2025. prije svega prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

3. Nadalje, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je u konkretnom slučaju riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga u smislu čl. 80. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO). Osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je naknada naplaćena u iznosu od 332,35 EUR (2.428,75 kn), a ne u iznosu koji tužitelj navodi u tužbi.

4. Tuženik također navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača kod korisnika kredita, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. U odnosu na naknadu za obradu kredita ističe da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a tuženik je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te je korisnik kredita mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

5. Pojašnjava da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalnih troškova (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškova trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezanih regulatornih troškova (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). Ne smatra da sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastare.

6. Nakon što je tuženik na pripremnom ročištu održanom 02. srpnja 2025. potvrdio da ne spori visinu naknade kao i činjenicu da je naknada naplaćena, tužitelj je povukao prijedlog za provođenje financijskog vještačenja.

7. Raspravnim rješenjem od 02. srpnja 2025. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora i to u iznosu od 1.327,23 EUR za točku I. (deklaratorni zahtjev) i u iznosu od 147,24 za točku II. (kondemnatorni zahtjev).

8. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušana svjedokinja ZS (list 1271 spisa).

9. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3215000406 od 20. studenog 2008. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 147,24 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

11. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita ZS i tuženik kao kreditor 20. studenog 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 3215000406 (list 16-19 spisa) za iznos kredita od 23.960,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita kao nenamjenski kredit (čl. 1. i čl. 5. Ugovora).

12. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija tužitelja, status potrošača kod korisnika kredita, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine te pitanje tijeka zateznih kamata. Sporna je osnova, kao i visina tužbenog zahtjeva.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu od 20. studenog 2008. utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita ZS i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 23.960,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita kao nenamjenski kredit (čl. 1. i čl. 5. Ugovora). U članku 2. ugovoreno je, među ostalim, da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

14. Uvidom u prometu po kreditu (list 28 spisa) sud je utvrdio da je tuženik dana 25. studenog 2008. naplatio predniku tužitelja iznos od 1.108,74 kn / 147,24 EUR, a što je tuženik potvrdio na ročištu dana 02. rujna 2025., a to proizlazi i iz potvrde tuženika (list 61 spisa).

15. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 01. lipnja 2023. (list 39-42 spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita ZS kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 3215000406 od 20. studenog 2008. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

16. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 12. lipnja 2023., odnosno primitkom Obavijesti od 01. lipnja 2023. (list 20 spisa).

17. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, ističe se slijedeće.

18. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

19. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

20. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

21. Neosnovani su tuženikovi navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač.

22. Naime, iz samog sadržaja ugovora o kreditu od 20. studenog 2008. ne proizlazi za koju svrhu je prednica tužitelja podigla kredit, jer se radilo o nenamjenskom kreditu (čl. 5. ugovora o kreditu), međutim iz iskaza korisnice kredita, koja je saslušana u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno je da se radilo o kreditu koji je svjedoku bio potreban radi adaptacije kleti, te iz njezinog iskaza nadalje proizlazi da ikada nije imala obrt ili trgovačko društvo, niti je klet bilo kada iznajmljivala, iz čega se da zaključiti kako je korisnica kredita isti iskoristila u vlastite svrhe a ne u obavljanje gospodarske djelatnosti.

23. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

24. Svjedokinja ZS u svom je iskazu također navela da je banka sastavila Ugovor i pozvala ju da isti potpiše. Potpisala je ugovor, te napominje da prije i prilikom potpisa ugovora nije imala mogućnosti pregovarati niti o jednoj odredbi tog ugovora pa niti o odredbi koja se odnosi na naknade i troškove obrade kredita, niti joj je netko u banci obrazložio što točno plaća iznosom naknade za obradu kredita. Također je izjavila da joj u banci nisu ponudili nekakvu formulu kako bi mogla izračunati iznos naknade.

25. Iz navedenog proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno što konkretno ta naknada predstavlja, tj. što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina.

26. Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva jer korisniku kredita nisu bili jasni i razumljivi parametri na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

27. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 20. studenog 2008., određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

28. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

29. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

30. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedokinje ZS proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu prema Odluci o Tarifi naknada za usluge banke.

31. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

32. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

33. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz iskaza korisnika kredita proizlazi da nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Dakle, korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade, a u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

34. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

35. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da visina naknade nije određena u samom ugovoru, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

36. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

37. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

38. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

39. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 147,24 EUR, čija visina proizlazi iz priznanja i potvrde samog tuženika.

40. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

41. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

42. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 25. studenog 2008. (koja činjenica također proizlazi iz tuženikove potvrde) tužitelju pravo na zatezne kamate pripada od 26. studenog 2008.

44. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora.

45. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.

46. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 14.547,24 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, unatoč prigovoru tuženika, ovaj sud nije našao da bi vrijednost predmeta spora bila suviše visoko naznačena pa je stoga mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP) odnosno iznos od 1.327,23 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama) i iznos od 147,24 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 35. ZPP).

47. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, podnesaka od 25. svibnja 2025. i 29. lipnja 2025. u iznosu od po 200,00 EUR, svaki, prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troškovi zastupanja na ročištima dana 02. srpnja 2025. i 02. rujna 2025. u iznosu od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te ročište za objavu u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9.3. Tarife odnosno 1.100,00 EUR-a, te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i za presudu u iznosu od 53,09 EUR ukupno iznosi 1.179,64 EUR.

48. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

49. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točki IV. izreke.

U Zagrebu, 15. rujna 2025.

SUDAC

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po odvj.