Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Križevcima
S 14
48260 Križevci
Poslovni broj: P-426/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužiteljice SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB:14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici iz OD Kožul&Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništenosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 17. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika i objavljenoj dana 15. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. stavak 3. Ugovora o kreditu broj: 016-176/2008 od dana 11. ožujka 2008.g., sklopljen između SB iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ i tužene ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], /OIB: 14036333877/, a koja glasi: „Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 405,88 CHF (četristopet švicarskih franaka i 88/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“.
II
Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 016-176/2008 od dana 11. ožujka 2008.g., sklopljen između SB iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ i tužene ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], /OIB: 14036333877/, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 2,50% (dvacijelapedesetposto) iznosa kredita.“
III
Nalaže se tuženoj, ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], /OIB: 14036333877/ da tužiteljici SB iz [adresa], / OIB [osobni identifikacijski broj]/ isplati iznos 5.111,89 € koji je bez osnove stekla, zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućim:
na
12,02 € od
01.11. do
isplate
iznos
2008.
od
na
15,73 € od
01.01. do
isplate
iznos
2009.
od
na
18,33 € od
01.02. do
isplate
iznos
2009.
od
na
19,51 € od
01.03. do
isplate
iznos
2009.
od
na
16,27 € od
01.04. do
isplate
iznos
2009.
od
na
17,13 € od
01.05. do
isplate
iznos
2009.
od
na
12,11 € od
01.06. do
isplate
iznos
2009.
od
na
8,41 € od
01.07. do
isplate
iznos
2009.
od
na
9,40 € od
01.08. do
isplate
iznos
2009.
od
na
11,34 € od
01.09. do
isplate
iznos
2009.
od
na
11,18 € od
01.10. do
isplate
iznos
2009.
od
na
9,21 € od
01.11. do
isplate
iznos
2009.
od
na
12,90 € od
01.12. do
isplate
iznos
2009.
od
na
15,87 € od
01.01. do
isplate
iznos
2010.
od
na
20,08 € od
01.02. do
isplate
iznos
2010.
od
na
19,11 € od
01.03. do
isplate
iznos
2010.
od
na
24,84 € od
01.04. do
isplate
iznos
2010.
od
na
23,75 € od
01.05. do
isplate
iznos
2010.
od
na
25,86 € od
01.06. do
isplate
iznos
2010.
od
na
44,17 € od
01.07. do
isplate
iznos
2010.
od
na
40,40 € od
01.08. do
isplate
iznos
2010.
od
na
51,92 € od
01.09. do
isplate
iznos
2010.
od
na
47,94 € od
01.10. do
isplate
iznos
2010.
od
na
41,54 € od
01.11. do
isplate
iznos
2010.
od
na
55,04 € od
01.12. do
isplate
iznos
2010.
od
na
72,22 € od
01.01. do
isplate
iznos
2011.
od
na
60,06 € od
01.02. do
isplate
iznos
2011.
od
na
64,73 € od
01.3.2 do
isplate
iznos
011.
od
na
59,30 € od
01.04. do
isplate
iznos
2011.
od
na
60,29 € od
01.05. do
isplate
iznos
2011.
od
na
83,28 € od
01.06. do
isplate
iznos
2011.
od
na iznos od
85,52
od 01.07. do isplate
2011.
na
104,72 od
01.08. do
isplate
iznos €
2011.
od
na
94,86 € od
01.09. do
isplate
iznos
2011.
od
na
84,06 € od
01.10. do
isplate
iznos
2011.
od
na
82,90 € od
01.11. do
isplate
iznos
2011.
od
na
82,07 € od
01.12. do
isplate
iznos
2011.
od
na
87,22 € od
01.01. do
isplate
iznos
2012.
od
na
91,71 € od
01.02. do
isplate
iznos
2012.
od
na
92,31 € od
01.03. do
isplate
iznos
2012.
od
na
89,20 € od
01.04. do
isplate
iznos
2012.
od
na
91,30 € od
01.05. do
isplate
iznos
2012.
od
na
92,74 € od
01.06. do
isplate
iznos
2012.
od
na
90,32 € od
01.07. do
isplate
iznos
2012.
od
na
90,96 € od
01.08. do
isplate
iznos
2012.
od
na
89,15 € od
01.09. do
isplate
iznos
2012..
od
na
85,29 € od
01.10. do
isplate
iznos
2012.
od
na
89,46 € od
01.11. do
isplate
iznos
2012.
od
na
91,46 € od
01.12. do
isplate
iznos
2012.
od
na
90,00 € od
01.01. do
isplate
iznos
2013.
od
na
82,14 € od
01.02. do
isplate
iznos
2013.
od
na
88,82 € od
01.03. do
isplate
iznos
2013.
od
na
89,40 € od
01.04. do
isplate
iznos
2013.
od
na
86,78 € od
01.05. do
isplate
iznos
2013.
od
na
78,64 € od
01.06. do
isplate
iznos
2013.
od
na
78,43 € od
01.07. do
isplate
iznos
2013.
od
na
80,43 € od
01.08. do
isplate
iznos
2013.
od
na
83,64 € od
01.09. do
isplate
iznos
2013.
od
na
88,08 € od
01.10. do
isplate
iznos
2013.
od
na
85,79 € od
01.11. do
isplate
iznos
2013.
od
na
87,41 € od
01.12. do
isplate
iznos
2013.
od
na
89,25 € od
01.01. do
isplate
iznos
2014.
od
na
90,40 € od
01.02. do
isplate
iznos
2014.
od
na
92,81 € od
01.03. do
isplate
iznos
2014.
od
na
92,02 € od
01.04. do
isplate
iznos
2014.
od
na
89,35 € od
01.05. do
isplate
iznos
2014.
od
na
88,49 € od
01.06. do
isplate
iznos
2014.
od
na
88,88 € od
01.07. do
isplate
iznos
2014.
od
na
91,91 € od
01.08. do
isplate
iznos
2014.
od
na
94,47 € od
01.09. do
isplate
iznos
2014.
od
na
93,94 € od
01.10. do
isplate
iznos
2014.
od
na
96,15 € od
01.11. do
isplate
iznos
2014.
od
na
97,64 € od
01.12. do
isplate
iznos
2014.
od
na
96,77 € od
01.01. do
isplate
iznos
2015.
od
na
97,02 € od
01.02. do
isplate
iznos
2015.
od
na
97,02 € od
01.03. do
isplate
iznos
2015.
od
na
97,02 € od
01.04. do
isplate
iznos
2015.
od
koja od dana 02. studenoga 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine teče u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV
Nalaže se tuženoj, ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], /OIB: 14036333877/ da tužiteljici SB iz [adresa], / OIB [osobni identifikacijski broj]/ isplati iznos od 419,91 € koji je bez osnove stekla, zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2008.g. do isplate po stopi koja od 12. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine teče u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
V
Nalaže se tuženoj, ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], /OIB: 14036333877/ da tužiteljici SB iz [adresa], / OIB [osobni identifikacijski broj]/ naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.239,78 € sa zakonskom zateznom kamatama koje teku od presuđenja 15. 10. 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.
Tužiteljica je podnijela tužbu dana 10. 5. 2023. navodeći da je tuženikom (tada sa tvrtkom Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopila Ugovor o kreditu, broj: 016- 176/2008 kojim se tužena obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 27.333,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom korisnik kredita se obvezao navedeni iznos vratiti, pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
1.1.
Prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, istoj je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. CHF je u trenutku nuđenja kredita s tom valutnom klauzulom bio na povijesno minimalnim iznosima, a to znači da je predstojao neizbježan rast vrijednosti te valute u odnosu na druge valute. S navedenim je tužena kao financijska institucija bila upoznata. Ništa od navedenoga nije bilo objašnjeno korisniku kredita kod ugovaranja kredita, sve što je bilo jasno bila je samo činjenica da će se primjenjivati ugovoreni tečaj valute na dan plaćanja kreditne rate. To samo po sebi nije sporno, međutim prešućivanje posebnog rizika koji predstavlja ugovaranje valutne klauzule CHF itekako je bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, prema Zakonu o zaštiti potrošača, banke su dužne upozoriti na sve moguće rizike ugovaranja određene valutne klauzule. S time u vezi razvidna je činjenica, kako korisnik kredita u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa niti tijekom njegove otplate, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je korisnica kredita imala saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i na njenu samu egzistenciju, ista nikada ne bi preuzela takvu obvezu.
1.2.
Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od dana 13. lipnja 2014. godine, u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01.6.2004. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".
1.3.
Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž- 6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".
1.4.
Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između korisnika kredita i tužene.
1.5.
Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
1.6. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno ugovoreni tečaj srednji tečaj CHF-a Kreditora koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja. Sukladno navedenom, tužiteljica pod točkama 1. tužbenog zahtjev traži od suda da utvrdi ništetnim dijelove Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tužena u ovom slučaju dužna vratiti tužiteljici sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekla. Sve što je tužena stekla bez temelja na početno ugovorenim odredbama, dužna je vratiti tužiteljici sa zakonskim zateznima kamata pa tužitelji pod točkama 3. tužbenog zahtjeva traže od suda da naloži tuženoj da im vrati ukupan iznos od 5.060,43 EUR/38.127,84 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
1.7.
Osim ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetna je i odredba o naknadi za korištenje kredita i naknada za osiguranje kredita iz članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu. Naime, tužena je tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita od 2,50 % (dva i pol posto), a što je iznosilo 683,33 CHF, odnosno na dan 12. ožujka 2008.g. 3.163,82 kn (683,33 CHF × 4,63 kn (srednji tečaj banke)), odnosno 419,91 eura. Predmetne ugovorne odredbe o naknadama protivne su odredbama Zakona o obveznim odnosima kao i Zakona o zaštiti potrošača. Članak 11. stavak 3. i članak 9. Ugovora o kreditu ništetni su jer isti ne sadrže nikakva objašnjenja na što bi se naknade konkretno odnosile, ne sadrže parametre po kojima su određene, tužitelju nije objašnjeno na što se one odnose kao i zašto iznosi upravo toliko koliko su iznosile. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužitelj nikako nije mogao utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđega novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvoga korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. O tome upravo govore i dvije presude Europske unije koje se dostavljaju u prilogu. Predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti su sa Direktivom 93/13 jer stvaraju, na štetu potrošača, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobe vjere, a sve jer banka nije tužitelju objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, za osiguranje i za zatvaranje koje je banka naplatila.
1.8.
Tužiteljica je svojim podneskom od 26. 5. 2025. precizirala tužbeni zahtjev na način da je zatražila utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to čl.4. st. 3. i čl. 5. st. 2. i isplatu iznosa stečenog bez osnove. Isto tako traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora kojim je ugovoren jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2,50%, a što u konkretnom slučaju iznosi 419,91 € (list 169-175). 2.
U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt- 249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. U pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tuženik ističe svoje mišljenje i stav u pogledu te odredbe ugovora o kreditu, a što opširno obrazlaže ističući da sukladno odredbi č. 84. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tužitelju je pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtijeva od prosječnog potrošača bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valutu RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Ovdje je konkretno CHF. 2.1.
Smatra tuženik stoga da u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka.
2.2.
U pogledu ništetnosti odredbe naknade za obradu kredita smatra tuženik da je i ta odredba jasna i razumljiva te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze.
2.3.
Ističe prigovor zastare u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, a tvrdi da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbina prema dužniku.
2.4.
Zaključno ističe tuženik da prilikom sklapanja ugovora o kreditu je postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava, a poziva se i na pravno shvaćanje Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH. Predlaže stoga da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i traži naknadu troškova. 3.
U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (12- 22), otplatni plan (27-28), pregled prometa za klijenta (30-42), specifikacija uplata (43- 47), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (94-97), izjava svjedoka (98-101), čita se nalaz i mišljenje vještaka (127-139), očitovanje vještaka (157-161), pročitan je iskaz tužiteljice dan na zapisnik 16. siječnja 2024. pred drugim sucem (list 120), vještak Josip Rašić usmeno se očitovao na primjedbe na ročištu 17. rujna 2025. (list 193).
4.
Da bi se utvrdila visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku prvenstveno je valjalo provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a vještak Josip Rašić je u svojem nalazu s prilozima (127-139) dao osnovne podatke o ugovoru o kreditu, tabelarni prikaz cjelokupnog tijeka kredita – tijek obračunatog i plaćenog kredita i tijek kredita bez primjene ugovorenih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u periodu za vrijeme otplate kredita. Na kraju svog nalaza i mišljenja vještak daje zaključno mišljenje kojim se utvrđuje da je preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u iznosu 38.596,11 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita, a preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9, Tablice 2 nalaza i nastali su radi rasta tečaja na dan dospijeća u odnosu na početni tečaj na dan isplate po ugovoru o kreditu. Utvrđena ukupna preplata polazeći od fiksnog tečaja konverzije 1 € =7,53450 HRK razlika iznosi 5.122,60 €, a sve prikazano prema mjesecima obračuna i otplate kredita u stupcu 10, Tablice 2. Utvrđeni su i periodi u kojima su tečajevi na dan dospijeća anuiteta, prema kojima su anuiteti obračunavani i plaćeni, bili niži od početnog tečaja, odnosno tečaja na dan isplate kredita te su u tim periodima nastale tečajne razlike u iznosu od 387,16 kn, a što je prikazano u stupcu 11, Tablice 2 nalaza. U koloni 13, Tablice 2 prikazan je iznos preplaćenih anuiteta kredita s osnove tečajne razlike u iznosu od 38.208,95 kn. Proračunom primjenom fiksnog tečaja konverzije utvrđen je ukupni iznos razlike kredita uzevši u obzir anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita iznosi 5.071,23 €, a što je sve prikazano prema mjesecima obračuna i otplate kredita u stupcu 14, Tablice 2 nalaza.
5.
Na primjedbe tuženika vještak se očitovao u pisanom obliku (list 157- 162) u kojem u suštini nakon pregleda svojeg nalaza je uočio da je navod tuženika ispravan i da je za obračun tečajne razlike za anuitet s dospijećem 31. kolovoza 2011. greškom primijenio tečaj 1 CH=6,545234 HRK, a ponovnom provjerom u podacima u arhivi tečajeva banke utvrdio je da je tečaj bio 1 CHF=6,350810 HRK. Ponovnom rekapitulacijom podataka dobije se izračun tečajnih razlika prikazanih u tabeli 1 (list 159-161). Tako vještak zaključuje da je vještačenjem utvrđeno da je preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u iznosu 58.515,36 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9, Tablice 1 očitovanja i nastali su radi rasta tečaja na dan dospijeća u odnosu na početni tečaj na dan isplate po ugovoru o kreditu.
6.
Preračunom uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 €=7,53450 HRK utvrđena je ukupna preplata s temelja tečajnih razlika i iznosi 5.111,89 €, a prikazano prema mjesecima obračuna i otplate kredita u stupcu 10, stavak 1 očitovanja. 7.
Utvrđeni su i periodi u kojima su tečajevi na dan dospijeća anuiteta, prema kojima su anuiteti obračunavani i plaćeni, bili niži od početnog tečaja i u tim periodima nastale su tečajne razlike u iznosu od 387,16 kn, a što je prikazano u stupcu 11, Tablice 1 očitovanja. Tako je utvrđena ukupna razlika kredita u periodima kada je tečaj bio niži od tečaja na da isplate u iznosu od 51,38 €.
8.
Nakon toga tužiteljica je precizirala svoj tužbeni zahtjev podneskom od 26. 5. 2025. (list 169-175), a vještak je i usmeno na glavnoj raspravi 17. rujna 2025. ostajući kod svojeg nalaza i mišljenja obrazložio da vezano za prijedlog tuženika da se izvede knjigovodstveno-financijsko vještačenje uz primjenu kamatne stope prosječne koje su bile relevantne za vrijeme trajanja otplate kredita, vještak obrazlaže da bi takav metodološki pristup financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po njegovom mišljenju bio neučinkovit, s obzirom da se primjenom istog ne bi odgovorilo na zadatak koji je postavljen vještaku u ovom predmetu. Smatra da je kretanje kamatne stope u ovom predmetu irelevantno, s obzirom da je vještaku dat zadatak da izračuna tečajne razlike, odnosno razlike u uplaćenim anuitetima koje su nastale primjenom valutne klauzule. 9.
Sud ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovo očitovanje u pisanom obliku i usmeno dano na raspravi stručno i objektivno te se na taj način precizno utvrđuje koliko je više preplaćeno tuženiku polazeći od ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to kako u pogledu vezanosti otplate kredita za tečaj CHF u cijelom periodu otplate kredita, kao i polazeći od ništetne odredbe ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita.
10.
Prvenstveno je potrebno u ovom parničnom predmetu raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 11.
U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 11. 3. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
12.
Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.
13.
S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 6,50%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. 14.
Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 6,50% za redovnu kamatu. Istovremeno tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
15.
Visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku Josipu Rašić. Tako je utvrđeno da tužiteljica osnovano potražuje od tuženika iznos od 5.111,89 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te iznos od 419,91 €, a koji se iznos odnosi na stečeno bez osnove zbog ugovorene jednokratne naknade za obradu kredita, kao i utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu.
16.
Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 11. 5. 2023., a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
17.
Tužiteljica saslušana kao stranka u svrhu dokaza na glavnoj raspravi 16. siječnja 2024. t je obrazložila za koju namjenu je uzimala kredit kod banke te se očito radi o potrošačkom kreditu koji je uzela na rok otplate od 7 godina i rate kredita su počele rasti. Isto je obrazložila da joj nije ponuđena neka druga mogućnost nego da uzme kredit vezan za CHF. Rata je na početku iznosila 1.800,00 kn, a poslije 2.500,00 kn.
18.
Očito je da je prigovor tuženika da se ne bi radilo o potrošačkom kreditu potpuno neosnovan jer je namjena kredita bila kupnja automobila potrebnog za obiteljske potrebe. Isto tako iz iskaza tužiteljice je vidljivo da nije bila u ravnopravnom odnosu kod pregovaranja kredita, jer je banka unaprijed pripremila cijeli ugovor i o pojedinim odredbama tog ugovora ona nije mogla pregovarati, a na tom ročištu učinjeno je nespornim da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu radi obrade kredita te je visina naknade bila 3.163,79 kn, odnosno 419,91 €.
19.
Tužiteljica ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužiteljice sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava tužbe 100 bodova, podnesak od 6. listopada 2023. i 16. listopada 2023. po 100 bodova, a za pripremno ročište 17. listopada 2023. 100 bodova, kao i za ročište od 16. siječnja 2024., zatim sastav podneska od 27. svibnja 2025. 100 bodova i podneska od 3. lipnja 2025. 100 bodova, a za ročišta 3. lipnja 2025. i 17. rujna 2025. po 100 bodova. Ukupno to iznosi pomnoženo sa 2 eura po bodu 1.800,00 €. Tužiteljica je platila sudsku pristojbu za tužbu 48,23 € te je imala troškove za vještačenje 266,00 € i 125,55 €. Kada se to sve zbroji dobije se iznos od 2.239,78 €, a koji iznos je dužan tuženik nadoknaditi tužiteljici.
20.
Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.
Križevci, 15. listopada 2025.
Sudac: Marijan Vrbančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
