Posl.br.P-233/24
Republika Hrvatska
Općinski sud u Metkoviću
Stalna služba u Pločama
Ploče, Vladimira Nazora 14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, po sucu tog suda Darku Jelčiću, u pravnoj stvari tužitelja SO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tužene Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, nakon glavne rasprave zaključene11. rujna 2025., prema članku 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), 15. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
1.Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011775575 od 10. kolovoza 2006. godine zaključenog između tužitelja SO, [adresa], ao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.
2.Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju SO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 152,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.8.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
3.Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju SO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.079,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u ostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 401,55 eura odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužitelj kao korisnik kredita zaključio je sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011775575 od 10. kolovoza 2006. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.856,07 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseci. Člankom 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 152,08 EUR (1,00% od iznosa kredita).
DOKAZ: preslika Ugovora o kreditu;
Knjigovodstvena kartica tuženika;
po potrebi financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva;
Spornim člankom (točkom) 11.3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita.
Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.
Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.
Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.
DOKAZ: kao pod točkom 1. ove tužbe;
preslika presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine;
saslušanje tužitelja na okolnost mogućnosti pregovaranja u svezi sporne odredbe; prema potrebi drugi dokazi;
I Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud nakon provedene glavne i javne rasprave donese sljedeću
P R E S U D U
1.Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011775575 od 10. kolovoza 2006. godine zaključenog između tužitelja SO, [adresa], ao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.
2.Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju SO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 152,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.8.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
3.Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju SO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
2.Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. U toč. I. petita tužbe tužitelj traži utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 9011775575 od 10. kolovoza 2006.g. i to čl. 11.3 u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % od iznosa kredita, dok u točki II. tužitelj potražuje isplatu od ukupno 152,08 EUR-a s pripadajućim zz kamatama, a u točki III. parnični trošak. Tužitelj se u historijatu tužbe poziva na monopolski položaj tuženika koji da je nametnuo navedenu odredbu tužitelju po načelu take it or leave it, tvrdeći da se radi o odredbi o kojoj se nije pregovaralo te da je stoga takva odredba ništetna. Nadalje, isti se poziva i na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koja da se primjenjuje na konkretnu situaciju
Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja.
Također, tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja u cijelosti. Točno je da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011775575 od 10. kolovoza 2006.g.
DOKAZ: pregled spisa, po potrebi dostava dokumentacije
Međutim, nije točno da je tužitelj bio u nepovoljnom položaju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te da isti nije pregovarao o predmetnoj odredbi, odnosno, da istom nije prezentirano na koji način će se utvrditi iznos naknade. DOKAZ: nesporno, saslušanje Tužitelja, saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao s Tužiteljom, podaci će se dostaviti naknadno, pregled ugovora Tuženik, koji je trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva, a koji troškovi se pokrivaju tom naknadom. Dakle, naknada za obradu kreditnog zahtjeva je naknada za njegovu uslugu, na koju Tuženik ima pravo sukladno njegovim internim propisima sastavljenim u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i ZZP, koji uređuju pitanje naknade obrade kredita. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 120/17) od 13. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu toga Zakona.
Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) dopuštena je naknada za obradu kredita, te je preciznije definirana ta naknada. Nadalje, nesporno je da je iznos naknade obrade kredita tužitelju bio poznat odmah prilikom sklapanja ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koji iznos je tužitelj potpisom ugovora o kreditu prihvatio.
Sam iznos ulazne naknade koji se ovom tužbom potražuje (152,08 EUR-a) u odnosu na isplaćeni iznos kredita od 24.856,07 CHF ne predstavlja iznos koji bi u tolikoj mjeri bio značajan za ravnotežu među strankama da bi mogao opravdati sudsko propitkivanje zakonitosti i transparentnosti pregovaranja u procesu ishođenja kredita, te je očigledno jedina motivacija tužitelja ishođenje parničnog troška.
Slijedom navedenoga, čl. 11.3 Ugovora o kreditu ne predstavlja ništetnu odredbu pa se predlaže kao uvodno. Zaključno, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.
3.U dokaznom postupku pregledani su: ugovor o kreditu broj 9011775575 (listovi 5-9 spisa), otplatna tablica (listovi 10-11 spisa), knjigovodstvena kartica listovi (12-33 spisa), REV-673/2023-2 listovi (34-38 spisa).
4.Tužitelj je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem EO, bankarskog službenika.
5.Predmet spora je tužiteljev zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 11.3.Ugovora u svezi ulazne naknade, te zahtjev za povrat iznosa po označenoj osnovi.
6.Tužitelj bitno ističe da se radi o tipskom ugovoru, otisnutom na tiskanom obrascu, unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pa da takav ugovor uzrokuje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.
Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena.
7.Tuženik tvrdi da nije točno da je tužitelj bio u nepovoljnom položaju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te da isti nije pregovarao o predmetnoj odredbi, odnosno, da istom nije prezentirano na koji način će se utvrditi iznos naknade. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) dopuštena je naknada za obradu kredita, te je preciznije definirana ta naknada. Nadalje, nesporno je da je iznos naknade obrade kredita tužitelju bio poznat odmah prilikom sklapanja ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koji iznos je tužitelj potpisom ugovora o kreditu prihvatio.
Sam iznos ulazne naknade koji se ovom tužbom potražuje (152,08 EUR-a) u odnosu na isplaćeni iznos kredita od 24.856,07 CHF ne predstavlja iznos koji bi u tolikoj mjeri bio značajan za ravnotežu među strankama da bi mogao opravdati sudsko propitkivanje zakonitosti i transparentnosti pregovaranja u procesu ishođenja kredita, te je očigledno jedina motivacija tužitelja ishođenje parničnog troška. Slijedom navedenoga, čl. 11.3 Ugovora o kreditu ne predstavlja ništetnu odredbu. Zaključno, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.
8.Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio j sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011775575 od 10. kolovoza 2006. godine (dalje u tekstu: Ugovor), kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.856,07 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseci.
Člankom 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 152,08 EUR (1,00% od iznosa kredita).
9.Tužitelj SO je iskazao:
„Ja sam predmetni ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje osobnog vozila. Meni je ponuđen kredit u "švicarcima" te mi je djelatnik banke rekao da je taj kredit najpovoljniji. Službenik mi je rekao da naknadno dođem kada on pripremi kreditnu dokumentaciju. Kada sam ponovno došao dočekao me sastavljen ugovor koji sam pročitao i ne mogu se sjetiti jesam li ga tada potpisao i sve je teklo vrlo brzo. Službenik banke mi nije govorio o odredbama kredita, ja sam pročitao ugovor odmah tada i moja pažnja je bila uperena na dobivanje kredita i iznos koji je potreban za kupnju vozila. Ja nisam obratio pažnju na odredbu o plaćanju ulazne naknade, niti sam o njoj išta znao, niti mi je službenik banke o tome bilo što govorio. Izričito tvrdim da se o odredbama ovog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Nisam bio upoznat sa sadržajem odredbe o ulaznoj naknadi, niti su mi objašnjavani troškovi u vezi s postupkom odobravanja kredita. Banka mi nije navela niti na što bi se odnosila ulazna naknada. Na tekst nisam utjecao i dočekala me gotova špranca. Ja uopće nisam saznao za odredbu o ulaznoj naknadi već me je o tome obavijestio moj punomoćnik zbog čega sam i podnio ovu tužbu. Nije mi prezentirano ni na koji način će se utvrđivati iznos ulazne naknade jer donedavno o njoj nisam ništa znao. U trenutku sklapanja ugovora nije išao za tim da bi bilo što bilo sporno, već je išao za tim da mu se čim prije isplati novac za kupnju vozila.
10.Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da prilikom sklapanja Ugovora nije obratio pažnju na odredbu o plaćanju ulazne naknade („Službenik banke mi nije govorio o odredbama kredita, ja sam pročitao ugovor odmah tada i moja pažnja je bila uperena na dobivanje kredita i iznos koji je potreban za kupnju vozila. Ja nisam obratio pažnju na odredbu o plaćanju ulazne naknade, niti sam o njoj išta znao, niti mi je službenik banke o tome bilo što govorio.“).
11.Nadalje, iz tužiteljevog iskaza proizlazi da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade („Nisam bio upoznat sa sadržajem odredbe o ulaznoj naknadi, niti su mi objašnjavani troškovi u vezi s postupkom odobravanja kredita. Banka mi nije navela niti na što bi se odnosila ulazna naknada.“).
12.Iz tužiteljevog iskaza i priloženog Ugovora proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, pa je očito da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, što znači da tuženica o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa.
13.Zbog svega izloženog po mišljenju ovog suda proizlazi da je odredba članka 11.3. Ugovora kojom se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1% od iznosa kredita ništetna.
14.Iznos tužiteljeve novčane tražbine nije sporan među strankama.
15.Tuženikov prigovor zastare nije osnovan pošto se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323.st.1. ZOO-a.
16.O troškovima je odlučeno na temelju članka 154.st.1. ZPP-a. Tuženiku su priznati troškovi u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' 138/23 - dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 200,00 eura, za podnesak (očitovanje na odgovor na tužbu) 200,00 eura, za zastupanje na ročištima 3.6.2025. i 11.9.2025. 400,00 eura ili za svako ročište 200,00 eura, što iznosi ukupno 800,00 eura i uvećano za PDV od 25% što iznosi 200,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu 53,09 eura i presudu 26,54 eura, pa je parnični trošak tužitelja 1.079,63 eura (članak 155. stavak 1. ZPP-a). U ostalom dijelu u iznosu od 401,55 eura tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se kao neosnovan.
U Pločama, 15. listopada 2025.
Sudac
Darko Jelčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku 15 dana od dana kada je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.
DNA:
1.Punomoćnik tužitelja Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Kralja Držislava 14
2.Punomoćnik tuženika Kruno Peronja, odvjetnik u Zagrebu, Domovinskog rata 10/1, Split
