Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-529/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FDĆ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupana po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, Gjure Deželića 70/II, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320), zastupana po punomoćnicima Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, Lopašićeva 6 i drugi, radi isplate, vrijednost predmeta spora 12.717,56 EUR, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 11. rujna 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice FDĆ i zamjenika punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., dana 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice FDĆ koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba 2. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 5103364286 od 22.01.2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. NAČIN VRAĆANJA Ugovora o kreditu broj 5103172313 od 28.09.2006.., sklopljenog između tužiteljice FDĆ i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. a, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke.''

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba 10. NAKNADA Ugovora o kreditu broj 5103364286 od 22.01.2007., sklopljenog između tužiteljice FDĆ i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., u dijelu u kojem je sadržana naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koja glasi:

"Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata"

IV. Obija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice FDĆ koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 908,98 EUR / 6.848,74 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.09.2012. pa do 31.srpnja 2015. koja teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015 pa do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dananefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethoditekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB premačl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice FDĆ koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da isplati tužiteljici FDĆ iznos od 3.27 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

0,57 EUR od 01.03.2007. i

2,70 EUR od 01.04.2007.

s time da zakonska zatezna kamata od dospijeća pa do 31.prosinca 2007. teče po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. pa do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

VI. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužiteljice FDĆ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) prema tuženiku Erste&Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) radi isplate novčanog iznosa od 11.805,33 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,76 EUR od 11.02.2008,

- na iznos od 7,63 EUR od 12.03.2008.

- na iznos od 4,17 EUR od 08.04.2008.

- na iznos od 3,25 EUR od 06.10.2008.

- na iznos od 15,93 EUR od 11.11.2008.

- na iznos od 2,55 EUR od 15.12.2008.

- na iznos od 29,26 EUR od 12.01.2009.

- na iznos od 34,20 EUR od 11.02.2009.

- na iznos od 44,00 EUR od 09.03.2009.

- na iznos od 27,46 EUR od 11.04.2009.

- na iznos od 28,92 EUR od 08.05.2009.

- na iznos od 26,22 EUR od 09.06.2009.

- na iznos od 27,36 EUR od 09.07.2009.

- na iznos od 22,36 EUR od 14.08.2009.

- na iznos od 27,07 EUR od 11.09.2009.

- na iznos od 22,33 EUR od 16.10.2009.

- na iznos od 24,78 EUR od 09.11.2009.

- na iznos od 25,36 EUR od 10.12.2009.

- na iznos od 33,56 EUR od 08.01.2010.

- na iznos od 40,05 EUR od 10.02.2010.

- na iznos od 38,38 EUR od 12.03.2010.

- na iznos od 45,99 EUR od 13.04.2010.

- na iznos od 59,05 EUR od 07.06.2010.

- na iznos od 62,02 EUR od 23.06.2010.

- na iznos od 60,36 EUR od 09.08.2010.

- na iznos od 60,36 EUR od 09.08.2010.

- na iznos od 97,24 EUR od 10.09.2010.

- na iznos od 79,09 EUR od 11.10.2010.

- na iznos od 82,05 EUR od 10.11.2010.

- na iznos od 96,49 EUR od 10.12.2010.

- na iznos od 117,12 EUR od 10.01.2011.

- na iznos od 94,71 EUR od 12.02.2011.

- na iznos od 103,39 EUR od 11.03.2011.

- na iznos od 92,58 EUR od 11.04.2011.

- na iznos od 108,18 EUR od 07.05.2011.

- na iznos od 131,88 EUR od 13.06.2011.

- na iznos od 137,48 EUR od 11.07.2011.

- na iznos od 227,07 EUR od 11.08.2011.

- na iznos od 139,25 EUR od 12.09.2011.

- na iznos od 129,99 EUR od 11.10.2011.

- na iznos od 129,87 EUR od 10.11.2011.

- na iznos od 129,80 EUR od 14.12.2011.

- na iznos od 144,28 EUR od 17.01.2011.

- na iznos od 146,43 EUR od 13.02.2012.

- na iznos od 146,05 EUR od 13.03.2012.

- na iznos od 146,71 EUR od 26.04.2012.

- na iznos od 146,14 EUR od 15.05.2012.

- na iznos od 145,57 EUR od 27.06.2012.

- na iznos od 144,58 EUR od 25.07.2012.

- na iznos od 142,24 EUR od 21.08.2012.

- na iznos od 130,88 EUR od 18.09.2012.

- na iznos od 7.840,88 EUR od 18.09.2012.

po stopi od 14% godišnje od 12.02.2008. do 30.06.2011., nakon toga po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015., potom od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve do isplate.

VII. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužiteljici FDĆ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) radi isplate novčanog iznosa od 72,19 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 6,06 EUR od 11.05.2007. pa do isplate,

- 7,01 EUR od 14.06.2007. pa do isplate,

- 9,16 EUR od 12.07.2007. pa do isplate,

- 4,20 EUR od 13.08.2007. pa do isplate,

- 5,58 EUR od 14.09.2007. pa do isplate,

- 8,93 EUR od 05.10.2007. pa do isplate,

- 8,65 EUR od 05.11.2007. pa do isplate,

- 5,28 EUR od 06.12.2007. pa do isplate,

- 0,07 EUR od 14.01.2008. pa do isplate,

- 0,71 EUR od 12.05.2008. pa do isplate,

- 0,33 EUR od 11.06.2008. pa do isplate,

- 4,82 EUR od 10.07.2008. pa do isplate,

- 6,11 EUR od 11.08.2008. pa do isplate,

- 5,18 EUR od 09.09.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische

bank d.d. u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose iz točke

VII. izreke ove presude, a koji iznosi dospijevaju i prije nego je to navedeno u točki

VII. izreke ove presude.

IX. Međusobno se prebijaju utvrđena tražbina tužiteljice FDĆ iz točke VI. izreke ove presude s osnova takozvanih pozitivnih tečajnih razlika i utvrđene tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz točke VII. izreke ove presude s osnove takozvanih negativne tečajne razlike te se nalaže tuženiku Erste & Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) da isplati tužiteljici FDĆ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) novčani iznos od 11.733,14 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 27,56 EUR od 12.02.2009. do isplate

- na iznos od 44,00 EUR od 10.03.2009. do isplate

- na iznos od 27,46 EUR od 12.04.2011. do isplate

- na iznos od 28,92 EUR od 08.05.2009. do isplate

- na iznos od 26,22 EUR od 10.06.2011. do isplate

- na iznos od 27,36 EUR od 10.07.2009. do isplate

- na iznos od 22,36 EUR od 15.08.2009. do isplate

- na iznos od 27,07 EUR od 12.08.2009. do isplate

- na iznos od 22,33 EUR od 17.10.2009. do isplate

- na iznos od 24,78 EUR od 10.11.2009. do isplate

- na iznos od 25,36 EUR od 11.12.2009. do isplate

- na iznos od 33,56 EUR od 09.01.2010. do isplate

- na iznos od 40,05 EUR od 11.02.2010. do isplate

- na iznos od 38,38 EUR od 13.03.2010. do isplate

- na iznos od 45,99 EUR od 14.04.2010. do isplate

- na iznos od 59,05 EUR od 08.06.2010. do isplate

- na iznos od 62,02 EUR od 24.06.2010. do isplate

- na iznos od 60,36 EUR od 10.08.2010. do isplate

- na iznos od 60,36 EUR od 10.08.2010. do isplate

- na iznos od 97,24 EUR od 11.09.2010. do isplate

- na iznos od 79,09 EUR od 12.10.2010. do isplate

- na iznos od 82,05 EUR od 11.11.2010. do isplate

- na iznos od 96,49 EUR od 11.12.2010. do isplate

- na iznos od 117,12 EUR od 11.01.2011. do isplate

- na iznos od 94,71 EUR od 13.02.2011. do isplate

- na iznos od 103,39 EUR od 12.03.2011. do isplate

- na iznos od 92,58 EUR od 12.04.2011. do isplate

- na iznos od 108,18 EUR od 08.05.2011. do isplate

- na iznos od 131,88 EUR od 14.06.2011. do isplate

- na iznos od 137,48 EUR od 12.07.2011. do isplate

- na iznos od 227,07 EUR od 12.08.2011. do isplate

- na iznos od 139,25 EUR od 13.09.2011. do isplate

- na iznos od 129,99 EUR od 12.10.2011. do isplate

- na iznos od 129,87 EUR od 11.11.2011. do isplate

- na iznos od 129,80 EUR od 14.12.2011. do isplate

- na iznos od 144,28 EUR od 18.01.2012. do isplate

- na iznos od 146,43 EUR od 14.02.2012. do isplate

- na iznos od 146,05 EUR od 14.03.2012. do isplate

- na iznos od 146,71 EUR od 27.04.2012. do isplate

- na iznos od 146,14 EUR od 16.05.2012. do isplate

- na iznos od 145,57 EUR od 28.06.2012. do isplate

- na iznos od 144,58 EUR od 26.07.2012. do isplate

- na iznos od 142,24 EUR od 22.08.2012. do isplate

- na iznos od 130,88 EUR od 19.09.2012. do isplate

- na iznos od 7.840,88 EUR od 19.09.2012. do isplate

i to od dana 11.02.2009. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. pa do dana 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. pa do dana 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

sve u roku od 15 dana.

X. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A (čiji je OIB: 23057039320) da tužiteljici FDĆ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.561,79 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 15. listopada 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužiteljica FDĆ odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 6. travnja 2023. zaprimljena je tužba tužiteljice FDĆ koja tvrdi da je dana 22. siječnja 2007. s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 5103364286, temeljem kojeg joj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 56.480,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Predmetnim ugovorom u članku 8. određena je kamatna stopa u visini od 7,950 % godišnje, promjenjiva, gdje je ugovoreno da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu može vršiti promjene ugovorene kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se izvršiti uvid u Ugovor o kreditu između Erste & Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. Nadalje se ističe da predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama, a rok otplate je bio 144 mjeseci. Tužiteljica FDĆ tvrdi da podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž-7129/13) od 4. 7. 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, između ostalog i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Nadalje, tužiteljica FDĆ ukazuje na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF, te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti. Što se pitanja zastare tiče, tužiteljica FDĆ napominje da je to pitanje meritorno riješeno Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izričito navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. od 13. lipnja 2014. Što se pak pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, tužiteljica FDĆ uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20. 9. 2018). Tužiteljica FDĆ naglašava da je nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF. Prvenstveno se navode zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužiteljice FDĆ i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., te se nadalje obrazlaže stav tužiteljice FDĆ. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica FDĆ se poziva na odredbe čl. 81-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 2. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice FDĆ i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. propustio tužiteljicu FDĆ u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca – kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica FD FDĆ kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica FDĆ, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužiteljica FDĆ nije imalo na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužiteljici FDĆ, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici FDĆ pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici FDĆ omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama, i njezinoj financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu FDĆ. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužiteljica FDĆ u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Nadalje, tužiteljica FDĆ smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica FDĆ nije bio unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužiteljica FDĆ je bila obvezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je na štetu tužiteljice FDĆ stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. O svemu tome je, kao što je već ranije navedeno, stav zauzeo i Europski sud za ljudska prava koji je u Presudi C-26/13 od 30. 4. 2014. izričito naveo: Članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na sljedeći način: -izraz "glavni predmet ugovora" odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; -ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži "naknadu" koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13. Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Također, isti je sud u Presudi C-51/17 od 20. 9. 2018. izričito naveo: -Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znaci da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. -Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo. -Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu. Naglašava se da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je na taj način stekao bez osnove iznos od 11.798,02 EUR / 88.892,10 HRK. U dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica FDĆ predlaže uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007., zatim uvid u otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice i izračun gubitka tužiteljice FDĆ. Ukoliko tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ospori dostavljeni izračun, u tom slučaju tužiteljica FDĆ predlaže financijsko vještačenje, a također predlaže da se nju sasluša u svojstvu stranke. Tužiteljica FDĆ tvrdi da je ona dana 17. rujna 2012. prijevremeno otplatila predmetni kredit te joj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prilikom prijevremene otplate kredita dodatno naplatio iznos od 908,98 EUR / 6.848,74 HRK. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je takvo što učinio temeljem odredbe članka 10.2. Ugovora o kreditu broj: 5103364286, a koja glasi: ''Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata'' Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je takvu Ugovornu odredbu koristio kao ugovornu kaznu u smislu Zakona o obveznim odnosima, iako ugovorna kazna nikad nije bila ugovorena, a tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. s prijevremenom otplatom kredita nije nastala nikakva šteta. Naime, sukladno članku 1024. st.3. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu samo ako ju je davatelj kredita pretrpio. S obzirom da se u gore navedenom slučaju radi o kogentnoj zakonskoj normi možemo zaključiti da je članak 10.2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice FDĆ i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. ništetan u dijelu u kojem sebi daje za pravo zaračunati naknadu sukladno odlukama Banke., bez obzira na to je li nastupila šteta za davatelja kredita. Nadalje, tužiteljica FDĆ se poziva na presudu Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj: Gž-1837/14 od 05.11.2014. kojom je taj sud kao drugostupanjski potvrdio presudu Općinskog suda u Županji broj: P-428/13 od 28. ožujka 2014.g. Naime, u spomenutoj presudi navodi se sljedeće: '' Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede utvrđenja ništetnosti odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu, a polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud, prema ocjeni ovog suda kao drugostupanjskog, smatrajući da je sporna odredba Ugovora zaključenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavka 4. ZOO-a glede pravnih posljedica raskida Ugovora i vraćanja kredita prije roka, tj. da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene oplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete za davatelja kredita, a to znači da se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba bila bi ništetna, iz čega proizlazi pravno opravdan zaključak o osnovanosti ovako činjenično i pravno koncipiranog tužbenog zahtjeva tužitelja glede utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe....'' Zbog svega gore navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je koristeći se nepoštenom ugovornom odredbom od tužiteljice FDĆ neovlašteno stekao ekstra profit od 908,98 EUR / 6.848,74 HRK. Zbog svega gore navedenog tužiteljica FDĆ predlaže sudu da donese sljedeću presudu: ". Utvrđuje se da je ništetna odredba 2. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 5103364286 od 22.01.2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj." II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. NAČIN VRAĆANJA Ugovora o kreditu broj 5103172313 od 28.09.2006.., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: '' VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke.'' III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.798,02 EUR / 88.892,10 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini specificirani novčani iznos s time da zakonska zatezna kamata od dospijeća pa do 31.prosinca 2007. teče po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. pa do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015 pa do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana. IV. Utvrđuje se da je ništetna odredba 10. NAKNADA Ugovora o kreditu broj 5103364286 od 22.01.2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je sadržana naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koja glasi: "Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata" V. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 908,98 EUR / 6.848,74 HRK , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.09.2012. pa do 31.srpnja 2015. koja teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015 pa do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana. VI. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

2. U svom odgovoru na tužbu od 10. siječnja 2024. tuženik Erste&Steiermärkische je u cijelosti osporio osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice FDĆ i to s više osnova. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. k ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice FDĆ. Naime, tužiteljica FDĆ ne bi bila aktivno legitimirana zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice FDĆ, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužiteljica FDĆ mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sama vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice FDĆ bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Naglašava se da iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane OD i CD te se na tu okolnost predlaže knjigovodstveno vještačenje na okolnost izračuna ukupnog iznosa uplata koje nisu izvršene od strane tužiteljice FDĆ. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“ Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. napominje da sukladno odredbi članka 161. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužiteljica FDĆ nije usprotivila plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba. Međutim, u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ništa nije stekao bez osnove od strane tužiteljice FDĆ, već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove, takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba. Stoga, tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužiteljice FDĆ, a što se osporava u cijelosti) kako tužiteljici FDĆ nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice FDĆ, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužiteljice FDĆ. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici FDĆ. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se poziva na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine i - rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. godine. Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je u ovom postupku tužiteljica FDĆ dužna je dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Potom se konstatira da tužiteljica FDĆ pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 11.798,02 EUR / 88.892,10 HRK s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice FDĆ u zastari. Po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na zahtjev tužiteljice FDĆ za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica FDĆ vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 06.04.2023. godine, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica FDĆ vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice FDĆ u zastari. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se izvršiti uvid u pregled prometa po partiji kredita. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužiteljice FDĆ s osnove tečajnih razlika, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C- 243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo- predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužiteljice FDĆ kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH- a, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III- 5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su tužiteljici FDĆ bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: a) u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); b) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužiteljicu FDĆ na bilo koju opciju iz ponude; c) težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; d) isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan i e) na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljici FDĆ prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužiteljica FDĆ je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je tužiteljicu FDĆ kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: 1) Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljica FDĆ je potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007., 2) Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužiteljicu FDĆ da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, 3) Iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. obavijestio tužiteljicu FDĆ o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način. Obzirom da je tužiteljica FDĆ kao potrošač imala pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. U dokaz navedenog predlaže se uvid u citiranu brošuru Hipotekarni krediti i 4) Svaki korisnik kredita pa tako i tužiteljica FDĆ također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužiteljica FDĆ bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica FDĆ mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. tužiteljica FDĆ je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se saslušanje tužiteljice FDĆ. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. PD (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je priložio pisani iskaz gđe PD, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj: OV-1386/2020. Također, naglašava se da gđa. PD je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže izvršiti uvid u mail korespondencija gđe ŽD upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika. Predloženim saslušanjima i dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužiteljici FDĆ, odnosno da je tužiteljica FDĆ bila sasvim dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Nakon toga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe kako on niti je ostvarilo, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: a) promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a) i b) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) i c) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u: dopis HNB-a, očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015. te grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Po potrebi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže i provođenje financijskog vještačenja. Dakle iz svega po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužiteljica FDĆ, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Kao što se navodi u gornjem tekstu, tužiteljica FDĆ je nesporno dobila brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužiteljica FDĆ nesporno bila svjesna kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogla pretpostaviti da joj obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice FDĆ u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog, iako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužiteljice FDĆ neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužiteljica FDĆ vršila plaćanja te da sud, a obzirom da je tužiteljica FDĆ bila upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužiteljice FDĆ koje je unutar navedenog okvira. Zaključno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. naglašava da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda Europske unije izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica FDĆ je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužiteljici FDĆ te je bila svjestna ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužiteljici FDĆ pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljica FDĆ kao prosječno opreznoj i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tužiteljica FDĆ također predmetnom tužbom zahtijeva i utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom odredbom je ugovoreno pravo Banke naplatiti jednokratnu naknadu za slučaj prijevremenog povrata kredita te s te osnove zahtijeva isplatu iznosa od 908,98 EUR / 6.848,74 HRK zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 17.09.2012. godine pa do isplate. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u cijelosti osporava navode tužiteljice FDĆ da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužiteljici FDĆ kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. pružio tužiteljici FDĆ, ističe da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u cijelosti informirao tužiteljicu FDĆ o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, dakle, tužiteljica FDĆ je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Što se tiče same visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je u trenutku zatvaranja ovog ugovora o kreditu, vrijedio Katalog proizvoda Sektora građanstva u primjeni od 10.08.2012. Cit. Katalog je jasno, u dijelu koji se odnosi na hipotekarne kredite sklopljene do 31.12.2009., kao što je i tužiteljev, propisivala visinu naknade u iznosu od 3%, a koji postotak je i naplaćen tužiteljici FDĆ prilikom prijevremene otplate kredita. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se uvid u citirani izvadak iz Kataloga. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na naplatu jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos kredita sukladno odlukama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., a Katalog proizvoda Sektora građanstva u primjeni od 10.08.2012. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. propisivao je visinu naknade za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 3%. Dodatno, ističe se da je tužiteljica FDĆ dala i naknadnu suglasnost na iznos naknade za prijevremeni povrat kredita. Naime, tužiteljica FDĆ je 17.09.2012. godine podnijela zahtjev za prijevremenu naplatu kredita, a u kojem zahtjevu je izrazila suglasnost za plaćanjem naknade u iznosu od 3% na prijevremeno vraćeni iznos i to upravo sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. U dokaz navedne tvrdnje tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u citirani zahtjev za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, u ugovoru o kreditu je jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. od tužiteljice FDĆ u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužiteljici FDĆ je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužna podmiriti tu naknadu te joj je bio poznat i iznos odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (F Kiss protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti / ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužiteljica FDĆ je podnijela tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužiteljica FDĆ također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljici FDĆ o naplati predmetne naknade bila informirana. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopila tužiteljica FDĆ u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužiteljica FDĆ može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u odluku Suda EU C-621/17. U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: a) da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; b) da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; c) da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; d) da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i e) da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. S obzirom na sve navedeno, po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. očito je da su navodi tužiteljice FDĆ o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe kako su neosnovani navodi tužiteljice FDĆ kako je Zakonom o obveznim odnosima jasno definirano što je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita iz razloga što se predmetnom odredbom Zakona o obveznim odnosima isključivo daje definicija ugovora o kreditu, odnosno, istim se definiraju bitni sastojci takvog ugovora, a dok stranke temeljem takve odredbe, a upravo zbog njezine dispozitivnosti, nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi. Isto tako, odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, na koju se poziva tužiteljica ODĆ, određeno je da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, što nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužiteljica ODĆ po ugovoru trebala vratiti. Uzimajući dakle u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvaci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužiteljici FDĆ predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: a) odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, b) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa i c) sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Konačno, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu temelji se na odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009), i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine („Narodne novine“, broj 143/2013). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine zakonodavac je u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze iz ugovora (čl. 26. Zakona). U konačnici, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužiteljice FDĆ, jer je naknada naplaćena 17.09.2012. godine. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužiteljice FDĆ. Ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužiteljice FDĆ ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 17.09.2012. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 10 godina. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice FDĆ kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tražbine tužiteljice FDĆ, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice FDĆ u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. upućuje na zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. kao i citiranu Odluku. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice FDĆ u odnosu na glavnicu, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava, tužiteljica FDĆ bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica FDĆ postavila zahtjev prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za povrat stečenog bez osnove, a tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice FDĆ kao neosnovane te naloži tužiteljici FDĆ da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. (list sudskog spisa od broja 34 do 39 te od 184 do 189) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također je izvršen i uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. od 12. lipnja 2024. (list sudskog spisa od broja 320 do 348). Na ročištu dana 11. rujna 2025. u svojstvu stanke saslušana je tužiteljica FDĆ (list sudskog spisa broj 389 i 390).

4. Saslušan na ročištu dana 11. rujna 2025. tužiteljica FDĆ je učinila nespornim da je zaključila Ugovor o kreditu sa tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. Kredit joj je trebao za kupnju osobnog automobila i da vrati svome ocu novce koje joj je on posudio kako bi platila stan. Prema tvrdnjama tužiteljice FDĆ kada je došla u banku službenica banke joj je ponudila kredit vezan uz valutu CHF uz obrazloženje da je to najpovoljniji kredit. Ona je to prihvatila te se nije raspitivala za neke druge mogućnosti. Nadalje tužiteljica FDĆ je iskazala da ima završenu srednju školu za frizera i poznato joj je tada bilo da tečajevi stranih valuta osciliraju. Međutim, ona je očekivala neke neznatne oscilacije a nije očekivala da bi tečaj CHF u odnosu na kunu mogao kasnije naglo i nekontrolirano porasti. Naime nitko je nije upozorio da je takvo nešto moguće uključujući i javnog bilježnika kod kojeg je bila radi solemnizacije tog ugovora o kreditu. Tužiteljica FDĆ ističe da taj ugovor o kreditu je bio za njezine osobne potrebe. Čini joj se da dvije rate kredita je otplatio njezin bivši suprug OD a ona je njemu dala novac tako da je on to platio u njezino ime i za njezin račun. Prema tvrdnjama tužiteljice FDĆ zadnju ratu toga kredita je platio HD budući je ona njemu prodala svoj stan pa je na taj način on platio dio kupoprodajne cijene. Prema kazivanju tužiteljice FDĆ budući je ona kredit prijevremeno otplatila banka joj je naplatila izlaznu naknadu. Posebno napominje da ugovor o kreditu je napisala sama banka budući se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je ona mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Na kraju svoga iskaza tužiteljica FDĆ je ustvrdila da ne zna koliko puta se je sastajala sa službenicima banke radi ishodovanja kredita ali bilo je sigurno više od jedanput a čini joj se da je dolazila u dva navrata. Službenica banke ju je uvjeravala da valuta CHF je stabilna valuta koja nije podložna nekim većim oscilacijama.

5. U svom nalazu i mišljenju od 12. lipnja 2024. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. konstatira da njezin zadatak je bio: a) utvrditi visinu preplaćenih iznosa zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan puštanja kredita u tečaj i svih kasnijih povećanja tečaja uzevši u obzir svaki pojedini anuitet, b) očitovati se koje uplate nisu vršene od strane tužiteljice FDĆ, c) izračunati novčani iznos, izražen u EUR po fiksnom tečaju konverzije po mjesecima kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica FDĆ platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica FDĆ stvarno plaćala po tečaju CHF naspram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za razdoblje od 02. svibnja 2007. do rujna 2008. godine, sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. V. podneska, d) za razliku u depozitu izračun novčanog iznosa, izražen u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita i e) izvršiti prijeboj utvrđenih potraživanja tužiteljice s osnova pozitivnih tečajnih razlika i potraživanje tuženika s osnova negativnih tečajnih razlika kako u odnosu kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio manji tako i kod razlike u depozitu. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. konstastira da FDĆ (ovdje: tužiteljica) zaključila je u svojstvu korisnika kredita s Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka (ovdje: tuženik) dana 22.01.2007. godine Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103364286, a koji je solemniziran od Javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod posl.br. OU-62/07 dana 06.02.2007. godine (prilog 6 uz tužbu) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2. ugovoren je iznos kredita od 56.480,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF banke na dan puštanja kredita u tečaj, b) U čl. 3. ugovorena je namjena kredita: hipotekarni krediti građana, gotovinski kredit uz hipoteku, c) U čl. 6. ugovoren je rok vraćanja od 144 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu, d) U čl. 7. ugovorena je otplata kredita u 144 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos mjesečnog anuiteta iznosi 609,82 CHF. Povrat svih obveza po ugovoru obračunat će se po srednjem tečaju banke kreditora na dan odobrenja žiro računa banke, e) U čl. 8. ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa i u trenutku ugovaranja iznosi 7,950% p.a. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode, f) U čl. 10. ugovoreno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,50% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata i g) U čl. 11. ugovoreni su instrumenti osiguranja kredita, a između ostalih, i depozit u visini 25,00% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 14.120,00 CHF. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. konstatira da tužiteljica FDĆ je u svojstvu deponenta zaključila s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. u svojstvu banke dana 21.02.2007. godine Ugovor o oročenom deviznom depozitu broj: [broj depozita]/73406038-7500075603 (Prilog 4. podneska tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. od 29. siječnja 2024. godine) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 1. ugovor se zaključuje na temelju pologa deponenta u korist banke kao instrument osiguranja po kreditu partija 5103364286, b) U čl. 2. ugovoren je iznos depozita od 14.120,00 CHF, c) U čl. 3. ugovoren je namjenski depozit, d) U čl. 4. ugovoren je rok oročenja 145 mjeseci računajući od dana uplate depozita, e) U čl. 5. ugovoreno je da će banka vratiti deponentu oročena sredstva po isteku roka oročenja, odnosno nakon podmirenja svih tražbina banke koja proizlazi iz Ugovora o kreditu, f) U čl. 6. ugovoren je beskamatni oročeni depozit i g) U čl. 7. ugovoreno je da deponent izričito ovlašćuje banku da sva dospjela potraživanja iz Ugovora o kreditu može naplatiti iz depozita oročenog po ovom Ugovoru. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5103364286 za razdoblje od 22.01.2007. do 09.10.2012. godine (prilog 7 uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 21.02.2007. godine u iznosu od 56.480,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Iako je u dokumentu Otplatni plan za kredit (prilog tužbe) naveden datum isplate 01.03.2007. godine iz knjigovodstvenog prometa kredita razvidno je da je naplaćena interkalarna kamata od 21.02.2007. godine te je toga dana isplaćen kredit. Uvidom u arhivu tečajnih lista tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. a na web adresi https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je utvrdila da je na dan isplate kredita važeći srednji tečaj tuženika iznosio 1 CHF= 4,510200 HRK za primjenu pri isplati kredita. Prikaz tečajne liste tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. br. 36 s primjenom na dan 21.02.2007. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 1. Kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosi 254.736,10 HRK. Osnovni elementi kredita početnih uvjeta kredita koji su korišteni u izračunu su sljedeći: a) Iznos kredita = 56.480,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i b) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita 1 CHF = 4,510200 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5103364286 za razdoblje od 22.01.2007. do 09.10.2012. godine (prilog 7 uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je utvrdila da je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti dana 17.09.2012. godine. Prikaz realiziranog otplatnog plana kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 2. Prema realiziranom otplatnom planu obveza tužiteljice FDĆ s osnova redovne kamate iznosila je 22.439,08 CHF što je s glavnicom činilo ukupan dugo do 78.919,08 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5103364286 za razdoblje od 22.01.2007. do 09.10.2012. godine (prilog 7 uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je utvrdila iznose obračunatih i naplaćenih anuiteta, kao i obračunate i naplaćene naknade po kreditu. Uvid u tečajeve tuženika na dan podmirenja svakog pojedinog anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranicama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na adresi: https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista. Uvjete oročenog depozita po kreditu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je utvrdila iz Ugovora o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita]/73406038-7500075603 (Prilog 4 podneska tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. od 29. siječnja 2024. godine). Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5103364286 za razdoblje od 22.01.2007. do 09.10.2012. godine (prilog 7 uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je utvrdila da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kreditnu obvezu tužiteljice FDĆ nije namirio iz oročenog deviznog depozita. Izvod prometa po računu oročenog depozita 7500075603 ne prileži spisu. Izračun se odnosi na cijelo razdoblje otplate kredita, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. Kod obrazlaganja metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je istaknula da u otplati kredita s valutnom klauzulom kunska protuvrijednost anuiteta može se promijeniti s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kredita, ukoliko je nepromijenjen rok otplate kredita. Da bi se razlučilo koliko je više ili manje plaćeno s osnova promjene kamatne stope eliminira se utjecaj promjene tečaja, i obrnuto, da bi se razlučilo koliko je plaćeno više ili manje s osnova promjene tečaja isključuje se utjecaj promjene kamatne stope na otplatu. Kod kredita s valutnom klauzulom, ovdje u CHF, promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Sukladno stupanju na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je provela i preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala

jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. ističe da izračun visine preplaćenih iznosa zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan puštanja kredita u tečaj i svih kasnijih povećanja tečaja uzevši u obzir svaki pojedini anuitet je dala u Tabeli br. 3. Izračun novčanog iznosa, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica FDĆ platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica FDĆ stvarno plaćala po tečaju CHF naspram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za razdoblje od 02. svibnja 2007. do rujna 2008. godine, sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. V. podneska angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4. U odnosu na zadatak izračuna novčanog iznosa za razliku u depozitu, izraženog u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je naglasila kako ne prikazuje izračun slijedom činjenice da po deviznom oročenom depozitu nema tečajnih razlika. Tečajnih razlika može biti samo po oročenom depozitu u kunama s valutnom klauzulom. Izračun razlike u anuitetima s osnova promjene tečaja CHF/HRK u odnosu na početni tečaj kredita s uključenim i pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Specifikaciju neto tečajnih razlika (pozitivnih umanjenih za negativne tečajne razlike) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 6. U odnosu na zadatak očitovati se koje uplate nisu vršene od strane tužiteljice FDĆ u Tabeli br. 7 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je dala pregled uplatitelja i izvršenih uplata. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. utvrdila visinu preplaćenih iznosa zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan puštanja kredita u tečaj i svih kasnijih povećanja tečaja uzevši u obzir svaki pojedini anuitet u ukupnom iznosu od *11.808,60 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3. Nadalje izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. utvrdila razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica FDĆ platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica FDĆ stvarno plaćala po tečaju CHF naspram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za razdoblje od 02. svibnja 2007. do rujna 2008. godine, sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. V. podneska u ukupnom iznosu od *72,19 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. Potom izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. utvrdila razlike u anuitetima s osnova promjene tečaja CHF/HRK u odnosu na početni tečaj kredita s uključenim i pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama u ukupnom iznosu od *11.736,41 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. naglašava se da specifikacija neto tečajnih razlika (pozitivnih tečajnih razlika umanjenih za negativne tečajne razlike) prikazane su u Tabeli br. 6. U odnosu na zadatak izračuna novčanog iznosa za razliku u depozitu, izraženog u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. se očituje kako razlika iznosi *0,00 EUR. Naime, po Ugovoru o oročenom deviznom depozitu broj: [broj depozita] nije ugovoren i realiziran oročeni depozit u kunama s valutnom klauzulom već devizni depozit s uplatom i isplatom u devizama (u valuti) i stoga tečajnih razlika po njemu nema. Samo kod kupoprodaje mogu nastati negativne ili pozitivne tečajne razlike. U Tabela br. 7 je izračun plaćenih iznosa od strane trećih osoba. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. utvrdila ukupne uplate koje nisu naznačene da su izvršene od strane tužiteljice FDĆ ili angažiranoj vještakinji za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. nije bilo moguće utvrditi osobu uplatitelja u ukupnom iznosu od 73.678,48 CHF ili 422.705,82 HRK kako je specificirano u Tabeli br. 7, od čega je: a) ukupan iznos uplata od 330,08 CHF ili 1.898,00 HRK izvršio OD, b) ukupan iznos uplata od 38.243,02 CHF ili 239.400,72 HRK izvršio CD, c) ukupan iznos uplata od 16.311,00 CHF ili 91.440,85 HRK izvršeno na teret računa otvorenog kod tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. broj 3101447910 čijeg vlasnika vještaku nije bilo moguće utvrditi i d) ukupan iznos od 18.794,38 CHF ili 89.966,25 HRK izvršeno s opisom „Prijevremena uplata – hvala“ i vještaku nije bilo moguće utvrditi uplatitelja. Slijedom svega gore navedenih utvrđenja i izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. zaključuje: 1) visina preplaćenih iznosa zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan puštanja kredita u tečaj i svih kasnijih povećanja tečaja uzevši u obzir svaki pojedini anuitet ukupno iznosi *11.808,60 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3, 2) ukupne uplate koje nisu naznačene da su izvršene od strane tužiteljice FDĆ ili vještaku nije bilo moguće utvrditi osobu uplatitelja u ukupnom iznosu od 73.678,48 CHF ili 422.705,82 HRK kako je specificirano u Tabeli br. 5, od čega je: a) ukupan iznos uplata od 330,08 CHF ili 1.898,00 HRK izvršio OD, b) ukupan iznos uplata od 38.243,02 CHF ili 239.400,72 HRK izvršio CD, c) ukupan iznos uplata od 16.311,00 CHF ili 91.440,85 HRK izvršeno na teret računa otvorenog kod tuženika broj 3101447910 čijeg vlasnika vještaku nije bilo moguće utvrditi i d) ukupan iznos od 18.794,38 CHF ili 89.966,25 HRK izvršeno s opisom „Prijevremena uplata – hvala“ i vještaku nije bilo moguće utvrditi uplatitelja, 3) razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica FDĆ platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica FDĆ stvarno plaćala po tečaju CHF naspram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za razdoblje od 02. svibnja 2007. do rujna 2008. godine, sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. V. podneska ukupno iznose *72,19 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4, 4) novčani iznos, izražen u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita iznosi *0,00 EUR. Naime, po Ugovoru o oročenom deviznom depozitu broj: [broj depozita] nije ugovoren oročeni depozit u kunama s valutnom klauzulom već devizni depozit s uplatom i isplatom u devizama (u valuti) i stoga tečajnih razlika po njemu nema. Samo kod kupoprodaje mogu nastati negativne ili pozitivne tečajne razlike i 5) neto tečajne razlike, odnosno pozitivne tečajne razlike umanjene za negativne ukupno iznose *11.736,41 EUR kako je specificirano u Tabeli br. 7. Nitko od stranka nije imao primjedbi na takvim matematičkim izračunima angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. a navedeni nalaz i mišljenje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. od 12. lipnja 20204. prihvatio je u cijelosti i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

6. Svojim podneskom od 29. siječnja 2024. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je istaknu prigovor prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj bio niži od onog početnog tečaja i koje je končano specificirao u svom podnesku od 7. srpnja 2024. sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. od 12. lipnja 2025.

7. Također svojim podneskom od 8. srpnja 2024. tužiteljica FDĆ sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. je izvršila konačno preciziranje svoga tužbenog zahtjeva.

8. Na ročištu dana 11. rujna 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike stranaka da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP- a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 11. rujna 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječni zamjenica punomoćnice tužiteljice FDĆ predložila je usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice FDĆ u cijelosti dok je zamjenik punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. predložio odbijanje istog u cijelosti kao neosnovanog.

9. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice FDĆ je osnovan u pretežnom dijelu.

10. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. koji je u cijelosti prijevremeno otplaćen dana 17. rujna 2012. Između stranaka su sporna pravna pitanja tj. da li je ništetan čl. 2. Ugovora o kreditu između Erste & Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. u kojem se navodi da iznos kredita je 56.480,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje sporan je dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da povrat obveza iz toga ugovora (tj. iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat če se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Potom sporan je i čl. 10. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. u dijelu u kojem u slučaju prijevremene otplate kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata. Ukoliko je odgovor na prethodna pravna pitanja potvrdan onda je sporno ima li tužiteljica FDĆ u tom slučaju pravo na restituciju tj. da joj tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. vrati ono što je stekao temeljem navedenih ništetene odredbe o valutnoj klauzuli, zatim rokovi dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta, kao i da li je osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao i istaknuti prigovor radi prijeboja.

11. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

12. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Zagrebačka banka d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužiteljice FDĆ. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica FDĆ nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. budući joj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužiteljicu FDĆ iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

14. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

15. U odnosu na informiranost tužiteljice PDĆ i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica FDĆ bila u potpunosti informirana u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF.

16. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice FDĆ. Naime iz iskaza tužiteljice FDĆ razvidno je da kredit je podignut za njezine osobne potrebe. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije istaknut od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. tj. za one novčane iznose koje tužiteljica FDĆ nije osobno platila budući iznosi koje ona nije osobno platila su očito izvršene po njezinom nalogu te su plaćeni tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. u njeno ime i za njezin račun. Za one novčane iznose koje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. nije mogla utvrditi tko ih je stvarno platio valja naglasiti da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije niti dao podatke tko je te iznose uplato, a niti dokazao da ne bi bili plaćeni po nalogu same tužiteljice FDĆ.

17. Po prosudbi ovoga suda ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Zagrebačka banka d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

18. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“ 19. Po prosudbi ovoga suda nije ništetan čl. 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.480,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Naime čl. 2. Ugovora o kreditu između Erste & Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. samo je ugovorena visina kredita i utvrđena obveza banke na isplatu iznosa kredita na dan korištenja, radi čega takvom odredbom ugovora nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. Naime, pri ocjeni da li je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, ključno je da li je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, te kod ove konkretne sporne odredbe ne može doći do te neravnoteže obzirom da se istom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. obvezuje isplatiti iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.480,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Iz navedenog razloga taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice FDĆ valjalo odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

20. Prema utvrđenju ovoga suda tužiteljica FDĆ je bila informirana o tome da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti jednokratnu naknadu ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Nadalje ta naknada je ovisila o jednostranoj odluci same banke tj. sukladno odluci samog tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u trenutku prijevremenog povrata. naime tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se poziva na svoje odluke na koje po prirodi stvari tužiteljica FDĆ niti na koji način ne može utjecati. Nadalje radi se o tipskom ugovoru tako da o čl. 10. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. stanke uopće nisu niti pregovarale nego su tužiteljici FDĆ kako te tako i ostale odredbe ugovora bile ponuđene po načelu "uzmi li ostavi". Dakle predmetnom ugovorom odredbom u značajnoj mjeri je narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice FDĆ kao potrošača. Napominje se da su ništetnim utvrđene odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.

21. Istaknuti prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je po prosudbi ovoga suda osnovan u cijelosti u pogledu potraživanja tužiteljice FDĆ s osnova tkz. izlazne naknade, a samo u malom neznatnom dijelu u pogledu njezinog potraživanja s osnova ništetne valutne klauzule. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

22. U navedenom smislu očitovao se je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Budući je dan podnošenja kolektivne tužbe u predmetu „Franak“ bio 04. travnja 2012. računajući od tog dana pa unatrag pet godina dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 04. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Drugi bitan datum je dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014., a koji je istekao 14. lipnja 2019. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje u kome se između ostaloga navodi: „...4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 6. travnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući je tužiteljica FDĆ podnijela tužbu kod ovoga suda dana 6. travnja 2023. u svezi valutne klauzule CHF radi obeštećenja zbog preplaćenih iznosa koja su dospjela nakon dana 4. srpnja 2007. to po prosudbi ovoga suda njezin tužbeni zahtjev u tom dijelu nije u zastari. U zastari su samo iznosi i to: a) iznos od 0,57 EUR koji dospijeva 01.03.2007. i b) iznos od 2,70 EUR koji dospijeva 01.04.2007. dakle ukupno 3,27 EUR. Iz navedenih razloga u tom dijelu je valjao odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice FDĆ kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom V.

23. Ovaj sud prihvaća pravni stav dr. sc. ĆD dipl.iur. u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi takav vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.

24. U odnosu na pozivanje tužiteljice Jasmine Huljev Crljenica na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. izlazne naknade kod prijevremene otplate kredita to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.

25. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.

26. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO-a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).

27. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.

28. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.

29. Naime, odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. izlazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći.

30. U ovoj parnici je između stranka nesporno da temeljem odredbe o tkz. izlaznoj naknadi kod prijevremene otplate kredita je tužiteljici FD Crljenica dana 17. rujna 2012. naplaćen iznos od 6.848,74 kn odnosno 908,98 EUR. Svoju tužbu u ovoj parnici je tužiteljica FDĆ podnijela tek dana 7. travnja 2023. tako da je nastupila zastara njezinog potraživanja u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja tužbe tužiteljice FDĆ u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedeni razloga osnovan je prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

31. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

32. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužiteljica FDĆ je bila dužna dokazati visinu preplaćenih anuiteta do koje je došlo na temelju naknadnih promjena tečaja valute CHF-a, a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. Međutim, postoje i takozvane negativne razlike tj. kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio manji od onog početnog a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec.

33. Pri tome valja naglasiti da u svojoj presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „....9. Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom vijećanja ocijenilo je da bi svojom odlukom odstupilo od dosadašnje prakse ovoga suda (odluka broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.) te odluku povodom revizije u ovoj pravnoj stvari prepustilo proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. 11. U odluci ovoga suda broj Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto je suprotno pravno shvaćanje da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu....“

34. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prije objašnjeno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je nesavjestan. Na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. ovaj sud je utvrdio tzv. pozitivne tečajne razlike u ukupnom iznosu od 11.805,33 EUR kako je to utvrđeno u točki VI izreke ove presude. Naime, od iznosa 11.805,33 EUR valjalo je odbiti iznos od 3,27 EUR koji je u zastari kako je to utvrđeno u točki V izreke ove presude.

35. Prema izračunu angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. kod Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i FD kao korisnice kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51401652 - 5103364286 od 22. siječnja 2007. tkz. pozitivna tečajna razlika kada je u pojedinim razdobljima tečaj bio viši od onoga početnog iznosi ukupno 11.808,60 EUR dok tzv. negativna tečajna razlika kada je u pojedinim razdobljima tečaj bio niži od onoga početnog iznosi ukupno 72,19 EUR. Ističe se da prema čl. 196. st. 1. ZOO-a prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nadalje je čl. 196. st. 2. ZOO-a propisano da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Zbog prethodno navedenih razlika ovaj sud je međusobno prebio utvrđena potraživanja stranka sukladno izračunu angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. kako je to navedeno u njezinoj tabeli broj 7. Međutim pri tom je odbijen iznos od ukupno 3,27 EUR koji je zastari. Iz navedenih razloga onaj prvi iznos od 30,83 EUR s datumom plaćanja od 11.02.2029. je umanjen za navedenih 3,27 EUR što dakle iznosi 27,56 EUR. Dakle, kada se od 11.736,41 EUR odbije 3,27 EUR dođe se do iznosa od 11.733,14 EUR kako je odlučeno u izreci ove presude pod točkom IX. Međutim, zatezna kamata ne može teći od dana kada su se međusobno susrela potraživanja stranaka nego tek prvog dana od tog datuma budući prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Pri tom valja naglasiti da u svom prigovoru radi prijeboja tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. točno navodi ukupan iznos od 72,19 EUR iako netočno navodi analitiku pojedinih stavki. Također netočno su navedeni i datumi dospijeća budući to nije datum dospijeća iz kolone 1 Tabele 4 angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. nego datum plaćanja iz kolone 12. Tabele 4. angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CDĆ dipl. oec. budući su se potraživanja stranka međusobno susrela upravo toga dana. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom VIII.

36. Prema čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. U svojoj presudi od 16. srpnja 2020. Sud Europske unije u spojenim predmetima C ‑224/19 i C‑259/19 je između ostaloga zaključio: " 5. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13." Iz navedenih razloga tužiteljici FDĆ je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranoj punomoćnici i to: 1) za sastav tužbe tužiteljice FDĆ od 06.04.2023. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 EUR, 2) za sastave podnesaka tužiteljice FDĆ od 19.01.20204. i 08.07.2024. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 EUR za svaki od tih podnesaka, 3) za pristup ročištu punomoćnice tužiteljice FDĆ dana 08.02.2024. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. toč. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 EUR i 4) za pristup ročištu punomoćnice tužiteljice FDĆ dana 11.09.2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 EUR odnosno ukupno 900,00 EUR. Navedeni iznos valja još uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 225,00 EUR tako da ukupni odvjetnički troškovi zastupanja tužiteljice FDĆ iznose 1.125,00 EUR. Nadalje tužiteljici FDĆ su dosuđeni i troškovi vještačenja u iznosu od 250,00 EUR kao i trošak sudske pristojbe na njegovu tužbu u iznosu od 186,79 EUR. Iz navedenih razloga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je naloženo da tužiteljici FDĆ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.561,79 EUR te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom X.

U Rijeci 15. listopada 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice FDĆ i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.