Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2223/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Dragici Samardžić, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica-specijalist AR, u pravnoj stvari tužitelja ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik iz Splita, Poljička cesta 20 b, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa ODO Split, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-2157/2020-22 od 5. svibnja 2023., 6. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se uvažava, a žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2157/2020 od 5. svibnja 2023.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 634,43 eura / 4.780,14 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5.travnja 2019. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te u pobijanoj točci II. Izreke kojom je riješeno o troškovima postupka

b) preinačuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je za više zatraženi iznos od 154.10 eura/ 1.163,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama zahtjev odbijen kao neosnovan, na način da se nalaže tuženiku u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju iznos od 154.10 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5.travnja 2019. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja stopa se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku u roku od 15 isplatiti tužitelju iznos od 634,43 eura / 4.780,14 kn1 sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5.travnja 2019.godine do 31.prosinca 2022. g. po stopi pobliže označenoj u izreci; dok se za više zatraženi iznos od 154,10 eura / 1.161,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 5.travnja 2019.godine do isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan (točka I. izreke.) Nadalje, naloženo je tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 613,01 eura / 4.618,75 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi pobliže označenoj u izreci.

2. Protiv citirane presude, u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i o troškovima postupka, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP-a) s prijedlogom da se ista preinači, podredno ukine te da mu se dosudi trošak sukladno zatraženom troškovniku koji da se dostavlja uz žalbu.

3. Žali se i tuženik, pobijajući navedenu presudu u dosuđujućem dijelu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. ZPP-a s prijedlogom ovom sudu da žalbu uvaži te pobijanu presudu preinači na način da odbaci tužbu, odnosno da odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju plaćanje parničnog troška tuženiku, podredno, da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika predložio istu odbiti kao neosnovanu te naložiti tuženiku naknadu troška sastava odgovora na žalbu, dok se tuženik nije očitovao na žalbu tužitelja.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje u novcu koje na prelazi svotu od 1.320,00 eura (10.000,00 kuna), dakle radi se o sporu male vrijednosti (članak 458. stavak 1. ZPP-a), pa se presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava (članak. 467. stavak 1. ZPP-a), što znači da se u maličnim sporovima prvostupanjska presuda ne može pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U predmetnom postupku u sporu male vrijednosti primjenjuju se odgovarajuće odredbe članka 457. do članka 467. ZPP.

7. Ispitujući pobijanu presudu, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupka, učinjene od prvostupanjskog suda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, pobijana presuda je jasna, razumljiva i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ispravama u spisu.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, kao vlasnika stana u [adresa], položenog na prvom katu č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 72,64 m2, na isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana u [adresa]. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu u iznosu od 5.941,17 kuna za mjesec travanj 2019., jer nije bio u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za stan čiji je vlasnik, čime smatra da je ograničen u izvršavanju svojih vlasničkih prava.

9. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj vlasnik predmetnog stana za koji s ZR ima sklopljen ugovor o najmu stana i da zaštićena najamnina iznosi 160,59 kuna,

- da se prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora od 18. ožujka 2014., kojim se traži isplata iznosa od 5.000,00 kuna umanjenog za iznos zaštićene najamnine (4.839,41 kuna mjesečno), i to od ožujka 2009. pa ubuduće,

- da je visina tržišne najamnine, sukladno podacima Porezne uprave, mišljenja agencije, dostavljenih ugovora o najmu stana, odnosno aritmetička sredina svih dostavljenih dokaza za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji 79,00 kn/ 10,49 eura/m2,

- da bi iznos tržišne najamnine za predmetni stan bio 764,64 eura/ 5.738,56 kn (72,64 m2 x 10,49 eura) mjesečno u utuženom razdoblju,

- da je prvostupanjski sud navedeni iznos tržišne najamnine umanjio na način da je na poreznu osnovicu, koju da čini iznos tržišne najamnine umanjen za 30%, obračunao porez na dohodak od 12% te na tako dobiveni iznos postotka obračunao iznos prireza koji u Splitu iznosi 15%.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev na ime naknade štete u iznosu od 634,43 eura/ 4.780,14 kn, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

11. Potrebno je istaknuti da pravilnost činjeničnog utvrđenja suda prvog stupnja tuženik ne može s uspjehom osporavati budući da time ističe nedopušteni žalbeni razlog jer je riječ o sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP). U sporovima male vrijednosti isključivo prvostupanjski sud utvrđuje činjenično stanje te je za drugostupanjski sud činjenično stanje uvijek „pravilno utvrđeno“, to jest drugostupanjski sud, i kada ima sumnji u tom pogledu, ipak mora polaziti od činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud (Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4778/2008 od 1. ožujka 2012.).

12. Prvostupanjski sud smatra da je tuženik odgovoran što tužitelj za predmetni stan ne može ostvariti tržišnu najamninu jer je kao zakonodavac, Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96 i 48/98 u daljnjem tekstu: ZNS), vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnuo prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, a isto je protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama čl. 48. st. 1. uz ograničenja prema čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. Time da je na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.

13. Takvo pravno shvaćanje u potpunosti prihvaća i ovaj žalbeni sud.

14. Tuženik u žalbi ističe da podneseni zahtjev za mirno rješenje spora ne korespondira s podnesenom tužbom u vidu identiteta spora i da je, pravilnom primjenom odredbe članka 186. a stavkom 6. ZPP-a, tužbu valjalo odbaciti.

15. Prema mišljenju ovog žalbenog suda, pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor nedostatka procesne pretpostavke za podnošenje ove tužbe jer je tužitelj u spis predmeta priložio zahtjev kojeg je prije parnice uputio tuženiku i kojim je tražio isplatu jedne mjesečne najamnine i svih budućih najamnina (dakle, sve dok povreda ne prestane). Okolnost, da se zbog proteka vremena visina tržišne najamnine povećala, a posljedično tomu i visina tužbenog zahtjeva, ne nameće tužitelju potrebu podnošenja novog zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, radi se o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva, koji se veže na već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe članka 186. a. ZPP-a (analogno shvaćanju iz odluke VSRH-a broj Revr-140/10 od 9. studenog 2011.).

16. Nadalje, sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je zauzeo pravilno pravno shvaćanje da je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi i u visini koju je pravilno utvrdio. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj ničim nije opravdao tako visoko postavljeni iznos tržišne najamnine koji je navodno mogao ostvariti u spornom razdoblju i da je predmetni stan mogao iznajmljivati po tržišnim uvjetima.

17. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019. vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. Pri tom, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

18. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud zanemario istaknuti prigovor zastare samog prava na naknadu štete. Smatra da se ne može prihvatiti zaključak da je tužitelj za štetnika i opseg štete doznao donošenjem presude Županijskog suda u Splitu broj: Gžnaj-6/12 od 5. prosinca 2012. kojom je postala pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu brojem P-4759/09, a kojom je nadomješten ugovor o najmu stanu između njega kao najmodavca i ZR kao zaštićenog najmoprimca te utvrđen iznos zaštićene najamnine u iznosu od 160,59 kn. Navodi da je tužitelj za štetu i štetnika doznao već stupanjem na snagu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je odnosu na Republiku Hrvatsku stupila je na snagu 05. studenoga 1997. pa je protekao petogodišnji rok i zastarjelo samo pravo u smislu odredbe čl. 227. ZOO-a.

19. Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete (u visini razlike tržišne i zaštićene mjesečne najamnine koja dospijeva mjesečno) pa je pravilno prvostupanjski sud, pozivom na odredbu iz članka 230. stavka 1., članka 215. stavka 1. i članka 1086. ZOO-a, obrazložio da tražbina tužitelja nije zastarjela. Isto je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju broj Rev-1104/18-3 od 22. siječnja 2019. iznio pravno stajalište od kada počinje teći zastarni rok i dao razloge za to. Na navedenu odluku pozvao se i prvostupanjski sud u svom iscrpnom obrazloženju pa se, radi nepotrebnog ponavljanja, žalitelja upućuje na isto. Također, ovaj žalbeni sud ne prihvaća tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju nastupila zastara samog prava s obzirom da, u konkretnom slučaju, nije riječ o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete pa ne može doći do prekluzije prava (tako i Županijski sud u Splitu u odluci Gž-552/23 od 25. svibnja 2023.).

20. Tuženik neosnovano ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge radi kojih smatra neosnovanim tuženikov prigovor doprinosa vlastitoj šteti jer je mogao raskinuti ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da mu zbog toga ne pripada pravo na naknadu. Naprotiv, prvostupanjski je sud valjano otklonio i obrazložio navedeni prigovor i ovaj žalbeni sud u potpunosti prihvaća njegove razloge.

21. Nadalje, osnovano tužitelj navodi kako je odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to kada je na poreznu osnovicu, koju čini iznos tržišne najamnine umanjen za 30%, obračunao porez na dohodak od 12% te na tako dobiveni iznos postotka obračunao iznos prireza koji u Splitu iznosi 15%.

22. Naime, niti je sud stvarno nadležan utvrđivati visinu stvarne obveze, niti se u konkretnom slučaju radi o isplati najamnine, već o zahtjevu radi naknade štete. U to, za navesti je i da je odredbom članka 8. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22., 114/23.) izričito propisano da se dohotkom ne smatraju odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću, a što je ovdje slučaj.

23. Suprotno žalbenim navodima, odluka o trošku je pravilna, utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, jer je i ovaj drugostupanjski sud stava da podnesci od 23. rujna 2021., 10. prosinca 2021., 1. travnja 2022. i 25. travnja 2022. nisu bili potrebni za vođenje postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, i bili svrhoviti za istu, a ne za pojedinu stranku.

24. Slijedom izloženog, pozivom na odredbu članka 373. ZPP-a, odlučeno je kao u točci I. izreke ove drugostupanjske presude.

25. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer po ocjeni ovog suda isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, sukladno odredbama članka 155. ZPP-a u vezi s odredbom članka 166. stavak 1. ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točci II. izreke. Napominje se da tužitelj nije zatražio trošak sastava žalbe.

U Splitu 15. listopada 2025.

SUTKINJA

Dragica Samardžić