Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2408/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) AP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Gjergj Lekaj i Marko Rogić u Rijeci i pod 2) UP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sanji Bravar, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Posojilnica Bank eGen, OIB 24250429800, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj: P-234/2019 od 6. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja pod 1) AP kao neosnovana te se, u odnosu na ovog tužitelja, potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj: P-234/2019 od 6. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj pod 1) AP s osnova naknade parničnog troška sastava odgovora na žalbu isplati iznos od 1.250,00 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu koja u izreci glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

”1. Utvrđuje se da su ništetne slijedeće isprave Ugovor o jednokratnom kreditu, br. 1.02.475.804 od dana 09.12. 2010. godine i Sporazum od dana 09. prosinca 2010. godine sastavljen od strane javnog bilježnika Darka Paravića, iz Rijeke, pod posl. br. OU-823/10, te se utvrđuje da su isti bez učinka.

2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci, brisanje upisanog tereta hipoteke temeljem Sporazuma o osiguranju založnog prava od 09.12.2010. godine, sastavljenog od strane javnog bilježnika Darka Paravića, iz Rijeke posl. br. OU-823/10."

II. Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade iznos prouzročenog parničnog troška u iznosu od 14.787,50 EUR-a, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zatraženim iznosom troškova postupka preko dosuđenog u točci II. izreke.“

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkama I. i II. izreke, tužitelj pod 1) AP je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužitelj pod 1) AP predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ju u pobijanom dijelu ukine i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica pod 2) UP podnijela je odgovor na žalbu u kojem navodi kako je suglasna sa svim žalbenim navodima te predlaže prihvatiti žalbu kao osnovanu. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja pod 1) AP u kojem predlaže odbiti žalbu kao neosnovnu.

4. Žalba tužitelja pod 1) AP nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja pod 1) AP za utvrđenjem ništetnim predmetnog Ugovor o jednokratnom kreditu i sporazuma o osiguranju novčane tražbine (ugovor o hipoteci) i zahtjev za brisanje uknjiženog založnog prava na nekretnini (hipoteke) upisanog u korist tuženika na temelju sporazuma o osiguranju novčane tražbine.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužitelji kao korisnici kredita s pravnim prednikom tuženika Posojilnica bank Borovlje - Celovec, kao davateljem kredita, sklopili 9. prosinca 2010. ugovor o jednokratnom kreditu u iznosu od 50.000,00 eura,

- da je ugovor sklopljen u Ferlach/Borovlje 9. prosinca 2010., kako to proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora, a u smislu odredbe članka 252. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO) koja propisuje kako se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude,

- da je 9. prosinca 2010. u Rijeci sklopljen i Sporazum o osiguranju potraživanja zasnivanjem založnog prava koji je solemniziran pod posl. br. OU- 823/10,

- da je predmet zaloga dvosobni stan tužitelja pod 1) AP,

- da je nakon sklapanja ugovora došlo do statusne promjene na strani pravnog prednika tuženice na način da je Posojilnica bank Borovlje/Klagenfurt pripojen trgovačkom društvu Zveza bank Reg. Zz. Oj nakon čega je to društvo promijenilo tvrtku pa sad posluje pod nazivom tvrtke Posojilnica bank Egen, što proizlazi iz priloženog povijesnog izvatka iz sudskog registra,

- da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (9. prosinca 2010.) zaduženje hrvatskih građana u inozemstvu nije bio zabranjeno,

- da je zbog nepodmirenja tražbine iz navedenog kredita pokrenut ovršni postupak pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, posl. br. Ovr- 5598/15.

8. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da se ne radi o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenim u Republici Hrvatskoj s obzirom da je ugovor sklopljen u sjedištu kreditora Ferlach/Borovlje. Kako sklapanje i ispunjenje predmetnog ugovora o kreditu nije bilo na području Republike Hrvatske tuženik se ne može smatrati vjerovnikom kojem bi bilo potrebno odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u smislu odredbe članka 19.j. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.), a niti bi predmetni ugovor bio ništetan u smislu Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine 72/17., 131/20.). Također prvostupanjski sud ističe kako u vrijeme sklapanja predmetnog kredita (9. prosinca 2010.) zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno slijedom čega zaključuje kako u predmetnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a koja propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Nadalje, sve i kad bi predmetni ugovor o jednokratnom kreditu bio sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (a nije) ugovor bi bio valjan, jer se zabrana odnosi samo na jednu ugovornu stranu, a u smislu odredbe članka 322. stavak 2. ZOO-a, kako to zaključuje prvostupanjski sud. U pogledu Sporazuma o osiguranju novčane tražbine (ugovora o hipoteci) od 9. prosinca 2010. koji je sklopljen u Rijeci i solemniziran od strane javnog bilježnika prvostupanjski sud razlikuje da se radi o različitom ugovoru koji ne spada u kreditno poslovanje jer su to dva zasebna ugovora koje reguliraju različiti propisi zbog čega založnom vjerovniku nije potrebno odobrenje za obavljanje kreditne djelatnosti.

9. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

10. Žalbenim razlozima tužitelja pod 1) AP, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je predmetni ugovor o jednokratnom kreditu valjan, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Za pojasniti je kako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-

3678/2017, U-I-3699/2017, U-I-4364/2017, U-I-4602/2017, U-I-297/2018, U-I- 682/2018, U-I-729/2018, U-I-2092/2018, U-I-2706/2018 od 3. studenoga 2020. ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj: 72/17.), a na koji zakon i njegovu retroaktivnu primjenu se tužitelj pod 1) AP također poziva kao razlog za ništetnost. Navedena odluka Ustavnog suda RH donesena je nakon odluke Suda Europske Unije C-630/17 NP protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen od 14. veljače 2019. Tom odlukom Suda Europske unije odlučeno da je Zakon o ništetnosti protivan članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, te da ova presuda djeluje prema svima što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Suda Europske unije koji se vode pred nacionalnim sudovima. Stoga žalitelj nije u pravu kada smatra da se ta odluka na njega ne može odnositi. To iz razloga jer sukladno praksi Suda Europske unije doseg navedene presude i njezin učinak je retroaktivan zbog čega se ona primjenjuje i na pravne odnose koji su bili uspostavljeni prije njezinog donošenja.

12. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti Sporazuma o osiguranju novčane tražbine (Ugovora o hipoteci) od 9. prosinca 2010. te brisanje upisanog založnog prava – hipoteke, za navesti je da je založno pravo akcesorne naravi, a akcesorna ili sporedna prava su takva prava čiji nastanak, prijenos ili prestanak ovisi o nastanku prijenosu ili prestanku nekog drugog prava (glavno pravo). Stoga založno pravo postoji ako postoji tražbina koja je tim založnim pravom osigurana, a kako ugovor o kreditu nije ništetan tada tražbina osigurana založnim pravom i dalje postoji.

13. Prema tome, a pravilno utvrdivši da ni jedan od sklopljenih ugovora nije ništetan prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, dakle kako zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora tako i zahtjev za brisanje upisanog založnog prava.

14. Odredbom članka 352. stavak 1. ZPP-a propisano je da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

15. Tužitelj pod 1) AP je tek u žalbi istakao nove činjenice kao razloge ništetnosti predmetnog ugovora i to nepoštene i ništetne ugovorene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tijekom prvostupanjskog postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude tužitelj pod 1) AP nije isticao te činjenice. Sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, ali uvijek u okviru činjeničnih navoda istaknuti u tužbi. Naime, sud je vezan za činjeničnu osnovu tužbe. Prekoračenjem činjenične osnove sud bi počinio bitnu povredu postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a. Slijedom navedenog drugostupanjski sud nije mogao razmatrati ove žalbene navode zbog zabrane beneficium novorum u žalbenom postupku.

16. Tužitelji u historijatu tužbe navodi kako im je tuženica odobrila kredit u iznosu od 50.000,00 eura uz godišnju redovnu kamatnu stopu 6,25% koja je vezana za tromjesečni EURLIBOR zaokružen na slijedeću četvrtinu s pribitkom od 5,125% u 218 jednakih mjesečnih obroka, ali ne u smislu ništetne odredbe o kamatnoj stopi već u smislu objašnjenja o kakvom se kreditu u predmetnom slučaju radi.

Stoga je ovdje za pojasniti kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Međutim, promjena stope je vezana uz objektivni kriterij, i to tromjesečni EURLIBOR, zbog čega se ne može govoriti o odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao što bi bio slučaj kod promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke. Pritom valja istaknuti, ukoliko bi vjerovnik eventualno kamatnu stopu mijenjao protivno odredbama ugovora, da bi se radilo o povredi ugovorne obveze vjerovnika, a ne o nepoštenoj (ništetnoj) ugovornoj odredbi.

17. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

18. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužitelja pod 1) AP odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

19. Kako odgovor na žalbu koji je podnio tuženik nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, to je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška sastava ovog podneska trebalo odbiti kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić