REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1223/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja RG, državljanin Republike Slovenije, broj putovnice: [broj putovnice], [adresa], zastupanog po punomoćnici Nadi Milić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Croatia airlines hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d., Bani 75b, Buzin, kojeg zastupa punomoćnica VG, dipl. iur., punomoćnica po zaposlenju, na ročištu za glavnu raspravu održanom 03. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Nade Milić, odvjetnice u Zagrebu i punomoćnice tuženika VG, dipl. iur., na ročištu za objavu presude 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku CROATIA AIRLINES hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d, Bani 75B, Buzin, OIB: 24640993045, isplatiti tužitelju RG, državljanin Republike Slovenije, broj putovnice: [broj putovnice], [adresa], iznos od 250,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućima od 16. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku CROATIA AIRLINES hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d., Bani 75B, Buzin, OIB: 24640993045, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 207,41 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15. listopada 2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je imao zakazan let oznake OU 410, pod brojem rezervacije VW3JEW za dan 15.10.2024. kojim letom je upravljao prijevoznik Croatia Airlines d.d. s planiranim polaskom iz Međunarodne zračne luke Zagreb predviđenim u 07:40 i planiranim dolaskom u Međunarodnu zračnu luku Frankfurt predviđenim u 09:15. Osim toga, tužitelj je temeljem iste rezervacije imao zakazan i povezani let oznake LH890, istog dana, s planiranim polaskom iz Frankfurta predviđenim u 10:05 i planiranim dolaskom u Međunarodnu zračnu luku Riga predviđenim u 13:10. Međutim, predmetni let je kasnio u polasku iz Zagreba zbog čega je tužitelj u Frankfurt stigao tek u 09:58, što znači da nije ispoštovan minimum connection time između dva povezana leta, odnosno minimalni vremenski interval (određen od strane zračne luke) potreban za transfer putnika i njihove prtljage s jednog leta na povezani let (u ovom slučaju 45 minuta) i što je rezultiralo propuštanjem povezanog leta za Rigu. Tužitelju su u konačnici ponuđeni alternativni letovi do finalnog odredišta Rigu istog dana i to let na relaciji FRA-WAW i let na relaciji WAW-RIX, pri čemu iz polazak iz WAW bio zakazan u 14:55 i dolazak u RIX u 16:25, što je rezultiralo ukupnim kašnjenjem na finalno odredište duljim od 3 sata. Tužitelj je posredstvom punomoćnika 16.01.2025. tuženiku podnio zahtjev za isplatu odštete, popunjavanjem formulara na web stranici tuženika te je tuženik mailom od 14.02.2025. odgovorio na predmetni zahtjev u bitnome navodeći da je kašnjenje predmetnog leta uzrokovano izvanrednim okolnostima, odnosno razlozima na koje prijevoznik nema utjecaja te je isti odbio zahtjev za isplatu odštete. Prema čl. 3. st. 1. t. b. Uredbe 261 (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 propisano je da se Uredba primjenjuje na putnike koji putuju iz zračne luke smještene na državnom području države članice na koju se Ugovor primjenjuje. Nadalje, u slučaju kašnjenja duljeg od 3 sata („dugo kašnjenje”), Sud Europske unije (CJEU) u predmetu Tui & drugi protiv CAA potvrdio je pravo na odštetu prema članku 7. Uredbe 261/2004, kako je utvrđeno u predmetu R. Naime, Sud je zaključio da putnici koji na krajnje odredište stignu s kašnjenjem od 3 sata ili više imaju pravo na odštetu, pri čemu se takva kašnjenja za potrebe odštete izjednačuju s otkazivanjem leta. Nadalje, u predmetu Air France SA protiv Folkertsa, Sud je dodatno pojasnio da se pravo na odštetu odnosi i na putnike s povezanim letovima, čak i ako početno kašnjenje pri polasku nije bilo dulje od 3 sata, pod uvjetom da kašnjenje na krajnjem odredištu jest, pri čemu pravo na odštetu nije uvjetovano ispunjenjem vremenskih ograničenja pri polasku iz članka 6. Osim toga, a kako je razjašnjeno u predmetu R, putnici nemaju pravo na odštetu ako prijevoznik dokaže da je dugo kašnjenje uzrokovano izvanrednim okolnostima koje nije bilo moguće izbjeći, čak ni poduzimanjem svih razumnih mjera. Međutim, kašnjenje predmetnog leta nije bilo uzrokovano izvanrednim okolnostima, a što jasno potvrđuju činjenice da su svi drugi letovi u istom razdoblju (+/-2h) u obje zračne luke bili izvršeni na vrijeme ili s minimalnim zakašnjenjem te da su vremenski uvjeti u obje zračne luke bili povoljni za letenje. U odnosu na prethodno tužitelj navodi da je sukladno Uredbi 261 teret dokazivanja izvanrednih okolnosti na prijevozniku, dok je stav Suda Europske unije iznesen u predmetu C-294/10 (JG i DG v. V Republikas Ekonomikas ministrija) kako: „Članak 5. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. kojom se utvrđuju zajednička pravila o naknadi i pomoći putnicima u slučaju odbijanja ukrcaja, otkazivanja leta ili dugog kašnjenja letova, a kojom se stavlja izvan snage Uredba (EEZ) br. 295/91, mora se tumačiti na način da je zračni prijevoznik, budući da je obvezan poduzeti sve razumne mjere kako bi izbjegao izvanredne okolnosti, dužan razumno, već u fazi organizacije leta, uzeti u obzir rizik kašnjenja povezan s mogućim nastankom takvih okolnosti. Posljedično, mora predvidjeti određeno rezervno vrijeme koje bi mu omogućilo, ako je to moguće, izvršenje leta u cijelosti nakon što izvanredne okolnosti prestanu.“ Odredbom čl. 7. Uredbe 261/2004 propisano je: „…putnici ostvaruju pravo na odštetu u iznosu od: (a) 250 EUR za sve letove dužine 1 500 km ili kraće; (b) 400 EUR za sve letove unutar Zajednice, duže od 1 500 km i za sve druge letove dužine između 1 500 km i 3 500 km; (c) 600 EUR za sve letove koji ne spadaju pod točke (a) ili (b).“Točkom 4.4.10. Obavijesti Komisije i Smjernica za tumačenje Uredbe 261 (2016/C 214/04) u kojoj je pojašnjeno: „U skladu s člankom 7. stavkom 4. Uredbe udaljenost na temelju koje se određuje odšteta koja se mora isplatiti u slučaju dužeg kašnjenja na konačno odredište mora se temeljiti na udaljenosti „rute preko velikog kruga ortodrome” između mjesta polaska i konačnog odredišta, tj. na „putovanju”, a ne zbrajajući udaljenosti „ruta preko velikog kruga ortodrome” između niza predmetnih povezanih letova koji čine „putovanje”.“ U ovom slučaju, udaljenost leta od SPU do RIX iznosi približno 1358 km te stoga da tužitelj ima pravo na odštetu u iznosu od 250,00 EUR. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 250,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 16.10.2024. do isplate uz naknadu troškova postupka sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da sukladno članku 87. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu („Narodne novine“ broj 132/98, 63/08, 134/09, 94/13) u slučaju uskraćivanja ukrcaja, otkaza ili dužeg kašnjenja leta, putnik ostvaruje svoja prava podnošenjem reklamacije prijevozniku u pisanom obliku te ukoliko prijevoznik u roku od 30 dana od dana dostave reklamacije ne udovolji zahtjevu, putnik se ima pravo obratiti Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo u cilju mirnog rješenja spora. Tek nakon tako provedenog postupka, sukladno stavku 3. istog članka, nezadovoljna strana ima pravo pokretanja postupka pred nadležnim sudom. Stoga predlaže da sud odbaci tužbu kao preuranjenu. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Točno je da je tužitelj 15.10.2024 putovao letom tuženika OU410 (uz napomenu da se radilo o letu marketinškog prijevoznika Lufthanse LH 6007, izvođen od stvarnog prijevoznika tuženika na relaciji Zagreb – Frankfurt) i da je predmetni let bio s planiranim polaskom iz Zagreba u 07:40 te dolaskom u Frankfurt u 09:15. Također je točno da je predmetni let kasnio u polasku, ukupno 56 minuta, no razlozi kašnjenja su bili izvan kontrole prijevoznika. Naime, kao što je vidljivo iz izvatka iz sustava tuženika (Croatia Airlines Aeronautical Information System, AIS navedenog je dana predmetni let imao predviđeno vrijeme polaska i dolaska (označeno u AIS-u pod poljem „Sched DEP“ i „Sched ARR“) kako je gore navedeno, uz napomenu da su sva vremena prikazana u sustavu su UTC (eng. Coordinated Universal Time, usklađeno centralno vrijeme). No, pod kategorijom „ETD“ (eng. Estimated Time of Departure) i „ETA“ (eng. Estimated Time of Arrival) vidljivo je stvarno vrijeme polaska i dolaska predmetnog zrakoplova, pa tako se radi o 08:20 CET i 10:11 CET (eng. Central European Time, srednjoeuropsko vrijeme, CET u vrijeme ljetnog računanja vremena, od 25./26. ožujka pa do posljednjeg vikenda u listopadu je UTC+2). Iz istog izvješća vidljivi su kodovi kašnjenja („delay codes“), a radi se o standardiziranom sustavu kodova koje je propisala IATA (eng. International Air Transport Association, Međunarodna udruga zrakoplovnih prijevoznika), koji predstavljaju oznake razloga kašnjenja. Sukladno IATA-inom Airport Handling Manualu (730 & 731) kod 83 predstavlja ATFM (eng. Air Traffic Flow Management) ograničenje, odnosno ograničenje dodijeljeno od strane kontrole zračne plovidbe zbog restrikcija na zračnoj luci destinacije i to u slučaju da je zračna luka i/ili pista zatvorena zbog opstrukcije, industrijske akcije, nedostatka osoblja, političkih nemira, smanjenja buke, noćnog policijskog sata, posebnih letova. U konkretnom se slučaju radilo o ograničenju kontrole zračne plovidbe zbog kvara radara na aerodromu u Frankfurtu te je isto utjecalo na kašnjenje od 40 minuta (drugi dio koda „/0040“ koji predstavlja trajanje kašnjenja) u polijetanju. Navedeno kašnjenje u skladu je sa vremenom navedenim pod ETD-om – 08:20. Nadalje, iz AIS-a je još vidljivo da je predmetni zrakoplov sletio (označeno pod rubrikom „LAN“) u 09:57, ali da je još bilo potrebno dodatnih 14 minuta (vidljivo pod rubrikom „ON“) da zrakoplov dođe na poziciju koje mu je dodijeljeno od strane zračne luke potrebnog radi regulacije prometa u predmetnoj zračnoj luci, a gdje se nalazio u 10:11. Razlog kašnjenja vidljiv je i iz Operations Control Logova (dalje: Log) Operativnog centra tuženika, a u koji operativni kontrolori leta tuženika upisuju sve informacije relevantne za sve letove pojedinog dana. Tako je vidljivo pod rubrikom „SIGNIFICANT ELAYED FLIGHTS (DELAY CODES OTHER THAN 93)“ da je let OU4108 bio u kašnjenu zbog kvara na radaru u Frankfurtu („DLA DUE TO RADAR FAILURE IN FRA“), kao i pod rubrikom „ATC“ (eng. Air Traffic Control, kontrola zračne plovidbe). Sukladno svemu navedenom zrakoplov je ukupno kasnio 56 minuta (vrijeme izraženo pod ETA umanjeno za vrijeme izraženo pod Sched ARR), od čega 54 minute iz razloga izvanrednih okolnosti kako je pojašnjeno i izvan odgovornosti i utjecaja prijevoznika. Stoga, kad od ukupnog vremena kašnjenja predmetnog zrakoplova umanjimo vrijeme kašnjenja od 54 minute, ostane 2 minute kašnjenja. Pa tako u hipotetskoj situaciji da je zrakoplov zaista stigao isključivo sa zakašnjenjem od 2 minute koliko bi se moglo pripisati odgovornosti prijevoznika, dakle u 09:17, povezani let tužitelja za Rigu je imao planirani polazak u 10:05, a što dakle iznosi 48 minuta čime je ispoštovan minimum connection time, koji za zračnu luku u Frankfurtu iznosi 45 minuta. Uredba (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova u članku 5. propisuje prava putnika u slučaju otkazanog leta, između kojih i pravo na odštetu u skladu sa člankom 7. Uredbe. Budući da sam tekst Uredbe ne daje pravo na odštetu putnicima koji su zbog kašnjenja propustili povezani let, sud Europske unije je u predmetu R, spojeni predmeti C-402/07 i C-432/078 i potom u predmetu J v Deutsche Lufthansa AG, spojeni predmeti C-581/10 i C-629/10, utvrdio postupanje na način da je putnicima, koji zbog kašnjenja leta stignu na konačnu destinaciju sa zakašnjenjem većim od 3 sata, priznato pravo na odštetu sukladno članku 7. Uredbe, osim ako zračni prijevoznik dokaže da je do dužeg kašnjenja došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći čak ni ako su sve razumne mjere poduzete, osobito kad je riječ o okolnostima izvan stvarne kontrole zračnog prijevoznika. U presudi Air France SA v Folkerts, C-11/11, sud Europske unije proširio je primjenu čl. 7. Uredbe i na putnike na izravno povezanim letovima kad se radi o kašnjenju u polasku, ako je putnik na konačnu destinaciju stigao sa zakašnjenjem od najmanje 3 sata od planiranog vremena dolaska. U navedenoj presudi, paragrafu 43 sud ponovno ističe da zračni prijevoznik neće biti dužan platiti odštetu ako se radi o izvanrednim okolnostima kako to proizlazi iz presude J. U konkretnom slučaju, radilo se zaista o izvanrednoj okolnosti izvan svake kontrole tuženika, budući da tuženik ni na koji način ne samo da ne može nego ni ne smije utjecati na odluke kontrole zračne plovidbe koja vodi računa isključivo o sigurnosti letova na njenom području. Svako suprotno postupanje povlačilo bi za sobom odgovornost prijevoznika izrazito ozbiljnih razmjera uz to što bi ugrozilo i samu sigurnost leta. Prilikom planiranja letova, tuženik uzima u obzir sve tada poznate okolnosti te vodi računa i o nepredvidljivim elementima koji na iste mogu utjecati, no isti nikako ne može utjecati niti predvidjeti situacije kao što je ova koja se dogodila u predmetnom slučaju. Tužitelj je u konkretnom slučaju preusmjeren na prvi moguću alternativu kako bi osiguralo da putnik stigne na svoje odredište sa što je manje moguće zakašnjenja, budući da je predmetni let bio marketinški let prijevoznika Lufthanse, ali ga je stvarno obavio tuženik kao stvarni prijevoznik, tako je preusmjeravanje napravljeno od strane prijevoznika Lufthanse, a u koji sustav tuženik nema uvid pa predlaže da se službenim putem zatraži očitovanje navedenog prijevoznika ako tužitelj osporava da mu je omogućena najbrža alternativa. Budući je predmetni let otkazan zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ni primjenom razumnih mjera, predlaže se da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška tuženiku zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužitelj je podneskom od 11.07.2025. ostao kod tužbenog zahtjeva navodeći da je odredbom čl. 87. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu („Narodne novine“ broj 132/98, 63/08, 134/09, 94/13) propisano pravo, a ne obveza tužitelja na obraćanje Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe, tuženik da se paušalno poziva na izvanredne okolnosti na koje nije priložio ni jedan vjerodostojan dokaz te da je tuženik dužan dokazati kako bi se oslobodio isplate odštete putnicima u slučaju otkazivanja leta kao i u slučaju kada let stigne na konačno odredište s kašnjenjem duljim od tri sata da je do otkazivanja došlo zbog izvanrednih okolnosti te da su bile poduzete sve razumne mjere da bi se izbjeglo otkazivanje.

4. Tuženik je podneskom od 28.07.2025. istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije i ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka posebno kod navoda da Uredba (EZ) br. 261/2004 ne predviđa naknadu za kašnjenje leta kraće od tri sata. Stoga je i dalje ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka i predložio odbiti tužbeni zahtjev.

5.

U odnosu na prigovor tuženika preuranjenosti tužbe za navesti je da odredbom čl. 87. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu („Narodne novine“ broj 132/98, 63/08, 134/09 i 94/13- dalje: ZOSOZP) nije propisana posljedica za slučaj da se putnik prethodno ne obrati Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo. Stoga okolnost da tužitelj nije nakon podnesene reklamacije tuženiku podnio prigovor tom tijelu nije od utjecaja na dopuštenost tužbe.

6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u presliku osobne iskaznice za tužitelja (list 8-9 spisa), uvid u e kartu i ukrcajne propusnice za tužitelja, izvješće o zakazanim i stvarnim polascima i dolascima na dan leta (list 10-24, 79 spisa), u zahtjev za isplatu odštete od 16.01.2025. i odgovor tuženika od 14.02.2025. (list 25-27 spisa), presudu Suda Europske unije C-294/10 od 12.5.2011., presudu Suda Europske unije C-581/10 i 629/10 od 23.10.2012. (list 46-61 spisa), Obavijest Komisije smjernice za tumačenje Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijećao o utvrđivanju općih uvjeta odštete (62-77 spisa), pitanje nadležnosti NEBO-ova EU-a u kontekstu dužeg kašnjenja izravno povezanih letova kod dolaska na končano odredište (list 78 spisa), presudu Suda Europske unije C-402/07 i C-432/07 od 19.11.2009. (list 80- 108 spisa), Airport Handling Manual (list 117-118 spisa), Operations Control log (list 19 spisa), mišljenje tumačenje Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnoj plovidbi (list 132 spisa), Flights departing Zagreb (list 134-139 spisa) te uvid u drugu dokumentaciju priloženu spisu, dok druge dokaze nije izvodio.

6.1. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka MG, zaposlenika tuženika na okolnosti značenja ATFM ograničenja, utjecaja iste na predmetni let kao i planiranje letova tuženika jer smatra da se činjenično stanje potrebno za donošenje odluke može utvrditi na temelju isprava priloženih spisu.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 133/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog kašnjenja leta na relaciji Zagreb-Frankfurt-Riga.

9. Između stranaka nije sporno da je tužitelj od tuženika kupio aviokartu za let Zagreb-Frankfurt-Riga za 15.10.2024. broj OU 410 te da se radilo o letu marketinškog prijevoznika Lufthanse LH 6007 izveden od stvarnog prijevoznika tuženika na relaciji Zagreb-Frankfurt, da je predmetni let bio s planiranim odlaskom iz Zagreba u 7,40 sati te dolaskom u Frankfurt u 09,15 sati. Također nije sporno niti da je tužitelj temeljem iste rezervacije imao i zakazan povezani let oznake LH 890 istog dana s planiranim polaskom iz Frankfurta predviđenim u 10,05 sati i planiranim dolaskom u Rigu u 13,10. Nije sporno niti da je let iz Zagreba kasnio u polasku te je stigao u Frankfurt u 9,58 sati kao i da je tužitelj zbog kašnjenja propustio povezani let do Rige te da je tužitelju ponuđen alternativni let do finalnog odredišta Rige i to na relaciji WAW-RIX pri čemu je polazak iz WAW bio zakazan u 14,55 i dolazak u RIX u 16,25 sati.

10. Sporna je pasivna legitimacija tuženika, osnova i visina zahtjeva odnosno sporno je li tuženik u obvezi platiti tužitelju odštetu temeljem Uredbe (EZ) broj 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova na relaciji Zagreb-Frankfurt obzirom na to da je navedeni let kasnio u dolasku zbog čega je tužitelj propustio povezani let za Rigu s polaskom iz Frankfurta u 10,05 i dolaskom u Rigu u 13,10. Konačno, sporno je tužitelj stigao na odredište sa zakašnjenjem od 2 sata koje prema čl.7. st.1.a) opravdava dosuđivanje odštete od 250 EUR.

11. Prava putnika u međunarodnom zračnom prijevozu na području Europske unije su regulirana Konvencijom o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prometu (tzv. Montrealskom konvencijom) koja je usvojena na Međunarodnoj diplomatskoj konferenciji o zračnom pravu koja se je održavala u Montrealu u svibnju 1999., a koja je ratificirana od strane Europske zajednice, danas Europske unije.

12. Prema odredbi čl. 19. Montrealske konvencije prijevoznik je odgovoran za štetu uzrokovanu kašnjenjem zračnog prijevoza putnika, prtljage i tereta, osim ako dokaže da su on i njegovi službenici i agenti poduzeli sve mjere koje su se razumno mogle zatražiti da izbjegnu štetu ili ako nije bilo moguće poduzeti takve mjere, dakle, ako se dokaže postojanje određene izvanredne okolnosti koju prijevoznik nije mogao spriječiti niti otkloniti.

13. U točki 14. preambule Uredbe 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova se navodi da bi, u skladu s Montrealskom konvencijom, obveze stvarnih zračnih prijevoznika trebale biti ograničene ili u potpunosti isključene u slučajevima kada je događaj uzrokovan izvanrednim okolnostima koje se nisu mogle izbjeći niti poduzimanjem svih odgovarajućih mjera. Takve okolnosti da se mogu pojaviti u slučajevima političke nestabilnosti, meteoroloških uvjeta koji onemogućuju izvođenje predmetnog leta, sigurnosnih rizika, neočekivanih nedostataka po pitanju sigurnosti leta i štrajkova koji utječu na operacije stvarnih zračnih prijevoznika.

14. Također, prema točki 15. preambule Uredbe 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova, smatrat će se da postoje izvanredne okolnosti onda kad je utjecaj odluke, koju je donijela uprava zračnog prometa, u vezi s određenim zrakoplovom određenog dana dovela do dugog kašnjenja leta, kašnjenja leta preko noći, ili do otkazivanja jednog ili više letova tim zrakoplovom, iako su sve odgovarajuće mjere poduzete od strane dotičnog zračnog prijevoznika kako bi se izbjeglo kašnjenje ili otkazivanje letova.

15. Inače, Uredba 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova izričito propisuje pravo putnika u zračnom prijevozu na naknadu štete samo u slučaju uskraćivanja ukrcaja na let (čl. 4. st. 3. Uredbe 261/2004) i u slučaju otkazivanja leta (čl. 5. st. 1.c Uredbe 261/2004), s time da stvarni zračni prijevoznik nije dužan platiti odštetu u skladu s čl. 7. Uredbe 261/2004 ako dokaže da je do otkazivanja leta došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nije moglo izbjeći čak ni ako su poduzete sve razumne mjere (čl. 5. st. 3. Uredbe 261/2004).

16. Kod kašnjenja leta (za dva sata i više za letove od 1500 km ili kraće ili za tri sata ili više za sve letove unutar EU duže od 1500 km i za sve ostale letove između 1500 i 3500 km te za četiri sata ili više u slučaju svih ostalih letova), Uredba 261/2004 izričito propisuje da je zračni prijevoznik dužan putnicima pružiti pomoć u vidu besplatnih obroka i osvježavajućih napitaka, smještaja u hotelima u određenim slučajevima te prijevoza od zračne luke do mjesta hotela te besplatnih telefonskih poziva, ali ne i pravo na naknadu štete (čl. 6. Uredbe 261/2004).

17. Međutim, Sud Europske unije je protumačio navedenu Uredbu 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova na način da bi pravo naknade štete trebalo pružiti i u slučaju kašnjenja leta, ali samo ako se radi o dugom kašnjenju leta, u smislu točke 15. preambule Uredbe 261/2004, a o dugom kašnjenju leta da se radi ako putnik na svoje konačno odredište stigne tri ili više sati nakon vremena dolaska koje je zračni prijevoznik prvotno planirao (presuda Suda EU, u spojenim predmetima C-402/07 i C-432/07 D i ostali protiv Condora i Air Francea).

18. Na konkretni slučaj se primjenjuje mjerodavne odredbe Uredbe (EZ broj 261/2004) Europskog Parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91:

Čl. 1. koji propisuje predmet Uredbe navodeći da se istom utvrđuju minimalna prava koja putnici imaju u zračnom prijevozu pa tako, između ostalog, u slučaju kašnjenja leta.

Čl. 2. su propisane definicije pojedinih pojmova pa je tako dana definicija stvarnog zračnog prijevoznika kao onog koji izvodi ili namjerava izvesti let ugovoren s putnicima ili u ime neke druge osobe, pravne ili fizičke, koja ima ugovor s tim putnikom (b), konačno odredište je definirano kao destinacija na karti predstavljena na šalteru za registraciju putnika ili u slučaju izravno povezanih letova, odredište zadnjeg leta (toč. h).

Čl. 6. je propisano da kad stvarni prijevoznik razumno očekuje kašnjenje leta u polasku izvan vremena predviđenog redom letenja: (a) za dva sata i više za letove od 1 500 km ili kraće; ili (b) za tri sata ili više za sve letove unutar Zajednice duže od 1 500 km i za sve ostale letove između 1 500 km i 3 500 km; ili (c)za četiri sata ili više, u slučaju svih letova koji ne spadaju pod točke (a) ili (b), zračni prijevoznik dužan je putnicima pružiti: I. pomoć propisanu u članku 9. stavku 1. točki (a) i članku 9. stavku 2.; i II. kada je razumno očekivano vrijeme polaska najmanje dan nakon prethodno najavljenog vremena polaska, pomoć propisanu u članku 9. stavku 1. točki (b) i članku 9. stavku 1. točki (c); i III. kada je kašnjenje leta najmanje pet sati, pomoć propisanu člankom 8. stavkom 1. točkom (a). U svakom slučaju, pomoć će se pružiti unutar gore propisanih vremenskih rokova, a s obzirom na svaku pojedinu kategoriju udaljenosti.

Čl. 7. je propisano da putnici imaju pravo na odštetu od: (a) 250 EUR za sve letove dužine 1 500 km ili kraće; (b) 400 EUR za sve letove unutar Zajednice, duže od 1 500 km i za sve druge letove dužine između 1 500 km i 3 500 km; (c) 600 EUR za sve letove koji ne spadaju pod točke (a) ili (b).

U određivanju udaljenosti, kao baza se uzima mjesto odredišta na koje će, zbog uskraćivanja ukrcaja ili otkazivanja leta, putnici stići s određenim vremenskim zakašnjenjem u odnosu na vrijeme dolaska predviđenim redom letenja.

19. Uredbu treba tumačiti u skladu s njezinom Preambulom koja utvrđuje da je aktivnost Zajednice u području zračnog prijevoznika usmjerena na osiguravanje visoke razine zaštite putnika, dok uz to bi u potpunosti trebalo voditi računa o obvezama zaštite potrošača općenito, da je svrha donošenja ove Uredbe povećanje zaštite putnika u zračnoj prijevozu i povećanje standarda te zaštite, a s ciljem ojačanja prava putnika i osiguranje djelovanja zračnog prijevoznika sukladno ujednačenim uvjetima za liberaliziranom tržištu, da bi u svrhu osiguranja djelotvorne primjene Uredbe obveznici iz Uredbe trebali biti isključivo stvarni zračni prijevoznici.

20. Prvenstveno valja istaknuti da se Uredba (EZ) broj 261/2004 izravno primjenjuje te da je ista po pravnoj snazi iznad nacionalnog zakonodavstva, kao i da nacionalno zakonodavstvo mora s njom biti usklađeno. Također, sud nije dužan primijeniti odredbu zakona koja je suprotna odredbi iz Uredbe ili ako se njezinom primjenom oduzima Uredbi njena učinkovitost. Također, interpretativne presude Suda EU djeluju erga omnes što znači da su one pravno obvezujuće, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojemu je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima.

21. U konkretnom slučaju je pravno pitanje da li u okviru izravno povezanog leta, koji se sastoji od dvaju letova te koji je realiziran na temelju jedinstvene rezervacije, s polazištem i odredištem u zračnim lukama smještenim na državnom području država članica, putnik koji je pretrpio kašnjenje na svoje konačno odredište od dva ili više sati, do kojeg je došlo tijekom prvog leta koji je izvršio prijevoznik različit od prijevoznika s kojim je putnik sklopio ugovor o prijevozu, može uputiti svoj odštetni zahtjev na temelju Uredbe (EZ) broj 261/2004 protiv zračnog prijevoznika koji je izveo drugi let i s kojim je sklopljen Ugovor o prijevozu. Odluku o tom pravnom pitanju je već dao Sud EU u odluci C-604/2019 od 11. srpnja 2019. U toj odluci Sud je na prvom mjestu ponovio svoj stav koji je već iznesen u praksi tog suda da izravno povezane letove koji se sastoje od dvaju ili više letova te koji su realizirani na temelju jedinstvene rezervacije valja razumjeti kao cjelinu, što podrazumijeva to da se u slučaju takvih letova stvarni zračni prijevoznik koji je izveo prvi let ne može opravdavati neprikladnom izvedbom kasnijeg leta koji je izvršio drugi zračni prijevoznik. Sud je u toj odluci naveo da se pod dužnikom plaćanja odštete u slučaju dužeg kašnjenja u dolasku izravno povezanog leta iz članka 5. stavka 1. točke (c) i članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004 može raditi samo o „stvarnom zračnom prijevozniku”, u smislu članka 2. točke (b) te uredbe. Nadalje sud je istumačio i članak 2. točke (b) Uredbe br. 261/2004, koja daje definiciju „stvarnog zračnog prijevoznika navodeći da ista podrazumijeva ispunjenje dvije kumulativne pretpostavke kako bi se zračnog prijevoznika moglo smatrati „stvarnim zračnim prijevoznikom”, a koje se odnose, s jedne strane, na izvođenje predmetnog leta i, s druge strane, na postojanje ugovora sklopljenog s putnikom.

22. Dakle, u situaciji koja je bila u tom predmetu u kojoj se radilo o izravno povezanom letu koji se sastoji od dva leta realiziranih na temelju jedinstvene rezervacije, dok je drugi let na temelju ugovora o letovima sa skupnom oznakom izveo stvarni zračni prijevoznik različit od stvarnog zračnog prijevoznika koji je sklopio ugovor o prijevozu s predmetnim putnicima i koji je izveo prvi let, potonji prijevoznik i dalje je u ugovornoj vezi s putnicima, čak i u okviru izvođenja drugog leta.

23. Primjenjujući pravni stav iz navedene presude na konkretno činjenično stanje proizlazi da se tuženik ne može osloboditi odgovornosti za odštetu samo pozivom na činjenicu da je jedan od dva leta izveo drugi zračni prijevoznik, različit od tuženika kad je tuženik ujedno i zračni prijevoznik s kojim je tužitelj sklopio ugovor o prijevozu. Stoga se u tom pravcu ukazuje neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženik.

24. Tuženik tvrdi da je do kašnjenja leta, uslijed kojeg je tužitelj propustio povezani let do krajnjeg odredišta, došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći odnosno o okolnostima koje su izvan stvarne kontrole zračnog prijevoznika. Tuženik je u prilog svojim navodima dostavio standardizirani sustav kodova (list 117-119 spisa) iz kojeg proizlazi da je let tuženika OU 4108 kasnio zbog kvara na radaru u Frankfurtu te je prema navodima tuženika riječ o okolnosti koja je bila izvan svake kontrole tuženika i na koju isti nije mogao utjecati. Međutim, prema ocjeni ovog suda samo pozivanje tuženika na navedene okolnosti nije dovoljno da bi tuženik od sebe otklonio odgovornost u situaciji kada tuženik nije dokazao da je zbog kašnjenja leta pri čemu se kašnjenje leta izjednačeno s otkazivanje leta, došlo zbog izvanrednih okolnosti i da su bile poduzete razumne mjere kako bi se izbjeglo otkazivanje pri čemu saslušanje svjedoka kojeg je predložio tuženik ne može biti dovoljan i relevantan dokaz da su ispunjene pretpostavke koje bi tuženika oslobodile odgovornosti za naknadu štete zbog kašnjenja leta. Tuženik je trebao dokazati da je u slučaju izvanrednih okolnosti poduzeo sve mjere koje odgovaraju situaciji upotrijebivši sve svoje osoblje i sva materijalna i financijska sredstva kojima raspolaže kako bi izbjegao da ona dovede do otkazivanja ili duljeg kašnjenja leta, a što prema ocjeni ovog suda tuženik u konkretnoj situaciji nije učinio. Tužitelju su nakon kašnjenja leta u polasku iz Zagreba za Frankfurt ponuđeni alternativni letovi, ali je tužitelj do konačnog odredišta stigao sa zakašnjenjem duljim od tri sata. Kako je tužitelj na svoje krajnje odredište uslijed duljeg kašnjenja leta stigao s više od tri sata zakašnjenja, to je tuženik dužan tužitelju platiti naknadu štete uzrokovanu povredom ugovorne obveze (ugovora o zračnom prijevozu), u iznosu od 250,00 eura sukladno odredbi čl. 7. st. 1. a) Uredbe 261/2004 (let unutar EU duljine 1500 km ili kraće s time da zračna udaljenost Zagreb – Stockholm iznosi 1358 km.

25. Tužitelju su zatezne kamate na glavnicu dosuđene idućeg dana od dana kada je obavljen let sa zakašnjenjem u smislu odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) tekuće od 16. listopada 2024. jer sud smatra da je tada nastala obveza tuženika za naknadu štete tužitelju zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-25 bodova), sastav podneska od 01.07.2025. (Tbr. 8/1-25 bodova) i zastupanja na ročištu 03.09.2025. (Tbr. 9/1-25 bodova) ukupno 75 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 eura odnosno 150,00 eura, uz pdv od 25% PDV-a 37,50 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura ukupno 207,41 eura. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

U Zagrebu 15. listopada 2025.

Sutkinja:

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po pun uz rješenje za pristojbu od 13,27 eura

2. Tuženiku