Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2107/2025-3

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika HOK-OSIGURANJA d.d., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, zastupanog po punomoćniku Željku Olujiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2663/2017-17 od 18. veljače 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2663/2017-17 od 18. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva od suda naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. kolovoza 2004. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 750,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 18. veljače 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u ostalom iznosu od 3.750,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 18. veljače 2025. do isplate.

Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:

I. Utvrđuje se da je tužba, djelomično, povučena za iznos od 60.343,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. kolovoza 2004. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski ukine presudu te uputi naslovni sud da se ima provesti pred izmijenjenim sucem pojedincem financijsko vještačenje izmakle dobiti obrta radi pravičnog utvrđenja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.000,00 eura spram tuženika, kao osiguratelja sada pok. odvjetnika FŠ koji je zastupao tužitelja u predmetu pod poslovnim brojem P-7520/2007.

6. Između stranka nije sporno:

- da je tužitelj, kao najmoprimac, zaključio s IŠC, kao najmodavcem, Ugovor o najmu poslovnog prostora kojim je predviđeno, među ostalim, da će tužitelj u garažnom prostoru veličine 35m2 na adresi [adresa] u [adresa] vršiti djelatnost autopraonice u razdoblju od 1. ožujka 2003. do 1. ožujka 2006.,

- da je rješenjem zbog ogluhe ovoga suda poslovni broj: Pp-463/03 od 8. ožujka 2004., koje je postalo pravomoćno 29. studenoga 2005., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-4516/05-2 od 29. studenoga 2005., utvrđeno da je tamo tuženica IŠC samovlasno smetala posjed tužitelja IŠ na način da mu je 6. studenoga 2003. oduzela posjed poslovnog prostora na adresi [adresa], bez poziva i prethodnog ili naknadnog odobrenja ili obrazloženja tako što je po zaštitarima istrgala cilindar brave na prednjim i zadnjim vratima garaže i zabranila ulaze u zakupljeni poslovni prostor, te na taj način onemogućila tužitelju pristup u dvorište i poslovni prostor – garažu, te je tamo tuženici IŠC naloženo uspostaviti ranije posjedovno stanje na nekretnini i zabranjeno joj je daljnje smetanje posjeda tužitelja,

- da je tužitelj zbog naprijed opisanog smetanja posjeda garažnog prostora pokrenuo postupak protiv IŠC i to kod ovoga suda pod poslovnim brojem: P-7520/07, radi naknade štete zbog izgubljene dobiti koja mu je nastala radi nemogućnosti korištenja tog prostora u ukupnoj visini od 500.000,00 kuna (po 25.000,00 kuna mjesečno u razdoblju od 01. kolovoza 2004. do 01. ožujka 2006.),

- da je tužitelja u spomenutom postupku zastupao sada pok. odvjetnik FŠ i to od 6. kolovoza 2012., kada mu je tužitelj izdao punomoć (o čemu je sud obaviješten podneskom podneskom od 2. studenoga 2012. na str. 143-145 preslike spisa P-7520/07), pa do studenoga 2015., kada je tužitelj podneskom primljenim 10. studenoga 2015. obavijestio sud da je otkazao punomoć odvjetniku FŠ (str. 204 preslike spisa suda poslovni broj: P-7520/07) i kada je, bez ijedne u međuvremenu provedene radnje, odvjetnik FŠ podneskom primljenim 19. studenoga 2015. obavijestio sud da mu je tužitelj 16. studenoga 2015. otkazao punomoć (str. 205 preslike spisa ovoga suda poslovni broj: P-7520/07),

- da je spomenuti postupak P-7520/07 okončan presudom ovoga suda poslovni broj: P-7520/07-83 od 29. siječnja 2016. (str. 232-240 preslike spisa ovoga suda poslovni broj: P-7520/07), kojom je odbijen, u cijelosti, tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od suda naložiti IŠC isplatiti tužitelju iznos od 500.000,00 kuna sa zateznim kamatama, a koja presuda je postala pravomoćna 16. studenoga 2016., kada je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-679/16-2 (str. 249-252 preslike spisa ovoga suda poslovni broj: P- 7520/07), protiv koje je revizija tužitelja odbačena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 235/17-2 od 7. lipnja 2017. (str. 281-282 preslike spisa ovoga suda poslovni broj: P-7520/07) i

- da je pok. odvjetnik FŠ imao sklopljen Ugovor o osiguranju od odgovornosti s tuženikom.

7. Sporno je, je li odvjetnik FŠ u zastupanju tužitelja u navedenom predmetu učinio propuste koji opravdavaju odštetni zahtjev tužitelja, te je sporna i visina tog zahtjeva.

8. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da iz presude suda poslovni broj: P-7520/07-83 od 29. siječnja 2016. i presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-679/16-2 od 16. studenoga 2016. proizlazi, u bitnom, da je tužiteljev zahtjev za izgubljenu dobit pravomoćno odbijen zbog toga što tužitelj, na kojemu je bio teret dokaza, nije dokazao visinu izgubljene dobiti niti u iznosu koji je potraživao tužbom, a niti u bilo kojem drugom iznosu zbog čega da nije udovoljio svim pretpostavkama za dosudu zatražene naknade štete,

- da je prvostupanjski sud u presudi poslovni broj P-7520/07-83 naveo: a) da je stalni sudski vještak za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr.sc. Zrinko Ručević u dva navrata izvršio uvid u spis i oba puta je po uvidu u spis naveo da nije moguće izraditi nalaz i mišljenje na predloženu okolnost izgubljene dobiti u razdoblju od 1. ožujka 2003. do 1. ožujka 2006. bez dodatne dokumentacije, time

- da iz službene bilješke stavljene na spis 16. travnja 2012. (poleđina lista 132 spisa) proizlazi da je tom prilikom vještak naveo da na temelju dokumentacije (računa) koja je do tog trenutka dostavljena u spis nije moguće utvrditi visinu izmakle dobiti za utuženo razdoblje, već je potrebno pribaviti, za slučaj da ne postoji rješenje o razrezu poreza za obrt tužitelja, takva rješenja za nekoliko drugih autopraonica na sličnoj lokaciji za razdoblje od 2003. - 2006., nakon čega da je sud na prijedlog tužitelja zatražio od Porezne uprave Zagreb rješenja o razrezu poreza na dobit za četiri autopraonice na području Općine Črnomerec za utuženo razdoblje, međutim, pribavljena je samo prijava poreza na dobit za Autopraonice Zagreb za razdoblje od 2003. - 2006., te privremena porezna rješenja za ZŠ za 2003. i 2004. i DŠ za 2005. i 2006., dok ostala zatražena rješenja Porezna uprava nije dostavila uz napomenu da su ista uništena s obzirom na to da je prošao rok za čuvanje,

b) da je po pribavi navedene dokumentacije vještak mr.sc. Ručević 11. studenoga 2015. ponovo izvršio uvid u spis (službena bilješka, poleđina lista 203 spisa), te je po ponovnom uvidu u spis naveo da niti na temelju naknadno dostavljene dokumentacije nije moguće izraditi nalaz i mišljenje na okolnost izmakle dobiti, jer su Autopraonice Zagreb, za koje je dostavljena prijava poreza na dobit, trgovačko društvo, a ne obrt, dok je DŠ vlasnik obrta koji uz autopraonicu ima i izdvojeni pogon Bistro "DŠ" (pa se iz poreznih rješenja ne može razlučiti koji iznos dohotka se odnosi na poslovanje autopraonice),

c) da stručnost i navodi vještaka mr.sc. Ručevića u pogledu utvrđivanja visine izmakle dobiti ničim nisu dovedeni u pitanje, pa da je odbijen prijedlog tužitelja da se odredi financijsko vještačenje po drugom vještaku,

č) da je odbijen i prijedlog tužitelja za pribavom prijave poreza na dobit za Autopraonicu "Matko" za razdoblje od 2009. - 2014. i prijedlog za saslušanjem svjedoka KŠ, jer je u konkretnom slučaju relevantno razdoblje od 2003. - 2006. i jer iz obrtnog registra dostupnog na službenim internetskim stranicama [obrt] proizlazi da je obrt pod nazivom Autopraona "Matko", u vlasništvu KŠ odjavljen prije relevantnog razdoblja, a saslušanje svjedoka nije adekvatan dokaz za utvrđivanje visine izmakle dobiti tužitelja

- da je drugostupanjski sud u naprijed navedenoj odluci naveo u bitnom: a) da prema podacima od strane Porezne uprave zaprimljenim u spisu (list 130 spisa) proizlazi da tužitelj za 2003. nije podnio prijavu poreza na dohodak, dakle nije prijavio nikakav dohodak iako je to bio dužan sukladno čl. 10. st. 2. toč. 2. i čl. 14. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 127/00., 150/02., 163/03. i 30/04.), mjerodavnog u vrijeme zaključenja ugovora o najmu,

b) da iz iskaza tužitelja proizlazi da je posljednja dva odnosno četiri mjeseca prije nego što mu je oduzet posjed poslovnog prostora počeo ostvarivati veći promet i to mjesečno u iznosu od 15.000,00 - 20.000,00 kuna, ali da taj ostvareni promet ne može biti izjednačen s izgubljenom dobiti, jer se dohodak od samostalne djelatnosti utvrđuje kao razlika između primitaka i izdataka nastalih u poreznom razdoblju, a u izdatke ulaze izdaci za materijal, robu, proizvode, energiju i usluge, koji služe za stjecanje dohotka, te izdaci osoblja (plaće s porezima i doprinosima) s time da je tužitelj tvrdio da je imao dva zaposlena radnika, pa da zbog toga tvrdnja tužitelja da mu je ukupni promet mjesečno iznosio do 20.000,00 kuna nikako ne može biti dokaz da je tužitelj mjesečno oštećen zbog oduzimanja posjeda poslovnog prostora za iznos od 25.000,00 kuna mjesečno na ime ostvarene dobiti, a niti je točna tvrdnja o tome da je njemu zbog po Poreznoj upravi uništene dokumentacije koja da se uništava po proteku 5 godina bilo otežano dokazivanje visine štete,

c) da dokaz o visini izgubljene dobiti u zatraženom, ali niti u jednom drugom iznosu, ne mogu biti niti tužbi priložene preslike paragon blokova s datumima od 10. ožujka 2003. do 17. lipnja 2003., jer ne samo da tužitelj njihovu vjerodostojnost nije dokazao izvornikom istih, već niti bilo kojom drugom knjigovodstvenom ispravom, pa niti prijavom poreza na dohodak, iako je u svom iskazu naveo da je za knjigovodstvene poslove svog obrta koristio usluge knjigovođe te da se knjige nalaze kod njega, odnosno "misli da se nalaze kod knjigovođe, ali nije siguran", time č) da je nejasno kako je tužitelj bio u mogućnosti priložiti preslike paragon blokova iako je tvrdio da mu je tužena prilikom oduzimanja posjeda poslovnog prostora uništila cjelokupnu knjigovodstvenu dokumentaciju, pa je tvrdnja tužitelja da je visinu izgubljene dobiti temeljio na priloženim računima iz kojih je razvidno da je promet za zadnja dva mjeseca poslovanja iznosio 25.000,00 kuna po mjesecu potpuno paušalna i netočna, jer tužitelj nije u spis priložio nikakve račune za posljednja dva mjeseca obavljanja obrta, odnosno za rujan i listopad 2003., već samo preslike paragon blokova za razdoblje od travnja do lipnja 2003.,

ć) da pribavljeni podaci ne mogu biti osnova za utvrđivanje izgubljene dobiti tužitelja, jer se odnose na podatke o dohotku drugih obrta i trgovačkih društava koji su uz djelatnost autopraonica i to automatskih autopraonica kakvu tužitelj nije imao obavljali i djelatnosti ugostiteljstva i trgovine ili su brisani iz obrtnog registra prije utuženog razdoblja (autopraonica „Venezia“, autopraonica i autoelektrika „Mag“ servis), kao i

d) da nije moguće ostvarenu dobit trgovačkog društva Aautopraonica "Zagreb", kao niti ostvareni dohodak obrta [obrt] i ZŠ koji dohodak se odnosi na djelatnost ugostiteljstva, trgovine i autopraonice stavljati u korelaciju s dohotkom kojeg bi ostvario tužitelj u svom obrtu čija djelatnost je bila ručno pranje automobila, pa da doista nije na temelju ovih podataka bilo nikakve mogućnosti financijskim vještačenjem utvrditi visinu izgubljene dobiti tužitelja,

- da uzroci nemogućnosti utvrđenja izgubljene dobiti tužitelja leže u činjenicama da tužitelj nije podnio prijavu poreza na dohodak za 2003. i da se na temelju dokumentacije koja je pribavljena do studenoga 2015., kada su tužitelj i odvjetnik FŠ obavijestili sud da je tužitelj opozvao punomoć odvjetniku FŠ, nije mogao izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine izgubljene dobiti tužitelja,

- da je na ročištu održanom 3. prosinca 2015., na kojemu se tužitelj zastupao sam, tužitelj bio u prilici da nakon pročitane službene bilješke od 11. studenoga 2015. predloži pribavljanje neke druge dokumentacije na temelju koje bi se moglo izvesti predlagano financijsko vještačenje (primjerice da se direktno od usporednih autopraonica zatraži dokumentacija potrebna za vještačenje ili da se od porezne uprave zatraže podaci za neke druge autopraonice),

- da je službena bilješka, za koju ne postoji obveza dostave strankama, pročitana na ročištu, pa da tužitelj nije ni morao na ročištu predlagati pribavljanje određene dokumentacije na temelju koje bi se moglo izvesti predlagano financijsko vještačenje, već je mogao tražiti rok za navedeno i odgodu glavne rasprave,

- da je jednako tako mogao tražiti i izuzeće sutkinje Petre Kušević Fraculj, a opreza radi i predsjednika ovoga suda, Županijskog suda u Zagrebu i predsjednika Vrhovnog suda, kad već tvrdi da je to trebao tražiti odvjetnik FŠ,

- da je propuste koje tužitelj opisuje u tužbi i koje stavlja na teret odvjetnika FŠ, tužitelj bio u prilici sam otkloniti (ili na spomenutom ročištu ili u nekom roku nakon ročišta u slučaju da ga je zahtijevao), a on to nije učinio, već je samo predložio da se predloženi dokaz financijskim vještačenjem izvede po drugom vještaku,

- da je izloženim ponašanjem tužitelj prekinuo uzročnu vezu između propusta koje stavlja na teret odvjetniku FŠ i štete za koju tvrdi da mu je nastala, pa da je za tu štetu odgovoran sam tužitelj, a koji nije podnio ni prijavu poreza na dohodak za 2003. na temelju koje bi se nedvojbeno mogao provesti dokaz financijskim vještačenjem,

- da sud nije povjerovao tvrdnjama tužitelja iz kojih proizlazi da službena bilješka na spomenutom ročištu nije pročitana i da je on predložio da se imenuje neki drugi vještak ne znajući što je vještak Ručević sudu i odvjetniku predložio i napomenuo, jer da je sam tužitelj u podnesku primljenom 8. prosinca 2015. (str. 215 preslike spisa P-7520/07), dakle nakon zaključene glavne rasprave, a prije donošenja prvostupanjske presude, jasno naveo da je spomenuta bilješka pročitana i jer iz tog podneska jasno proizlazi da je tužitelj predložio novo vještačenje ne zbog toga što nije znao što je vještak Ručević sudu napomenuo, već zbog toga što je držao da vještak Ručević nije kompetentan i kvalificiran za predloženo vještačenje,

- da nije povjerovao ni tvrdnjama tužitelja iz kojih bi proizlazilo da je odvj. FŠ imao razloga posumnjati u nepristranost sutkinje, jer iz stanja preslike spisa P-7520/07 jasno proizlazi da je sutkinja nastojala pribaviti svu dokumentaciju koja je predložena i relevantna za vještačenje i to uz prethodno izjašnjenje vještaka o tome koja je dokumentacija relevantna, a koje postupanje sutkinje je bilo u skladu s načelima ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka,

- da nije povjerovao ni tvrdnjama tužitelja iz kojih proizlazi da ga odvjetnik FŠ nije obavještavao o tijeku postupka, jer iz podnesaka samog tužitelja primljenih 14. listopada 2013. i 5. studenoga 2014. (str. 153. i druga stranica poslije stranice 188 preslike spisa P-7520/07), dakle u vrijeme kada je tužitelja još uvijek zastupao odvjetnik FŠ, jasno proizlazi da je tužitelj bio upoznat s poteškoćama vezanim za pribavu predložene dokumentacije koja bi bila relevantna za financijsko vještačenje,

- da nije povjerovao ni tvrdnjama tužitelja iz kojih bi proizlazilo da tužitelj nije bio u prilici izvršiti uvid u spis prije ročišta održanog 3. prosinca 2015., na kojemu je glavna rasprava zaključena, jer iz naredbe sutkinje od 11. studenoga 2015. (str. koja prethodi str. 204 preslike spisa P-7520/07) i stanja e-spisa P-7520/07 jasno proizlazi da je predmet bio u pisarnici suda od 12. studenoga 2015. do 20. studenoga 2015., kada je vraćen u referadu zbog podneska tužitelja primljenog 10. studenoga 2015., kojim obavještava sud da je opozvao punomoć odvjetniku FŠ i traži zakazivanje ročišta za glavnu raspravu i podneska odvjetnika FŠ primljenog 19. studenoga 2015., a kojim obavještava sud da mu je tužitelj opozvao punomoć i preuzeo spis 16. studenoga 2015.,

- da se ni u slučaju da tužitelj nije prekinuo uzročnu vezu, na temelju tvrdnji tužitelja ne može zaključiti da postoji uzročna veza između propusta kojeg tužitelj stavlja na teret odvjetniku FŠ, a koji se sastoji u tome da nije na vrijeme predložio da se od Porezne uprave zatraži potrebna dokumentacija za usporedne autopraonice, i nedokazane visine štete kao posljedice tog propusta,

- da tužitelj nije tvrdio da bi sud po redovitom tijeku stvari za neku konkretnu autopraonicu uspio pribaviti dokumentaciju relevantnu za financijsko vještačenje od Porezne uprave, a u slučaju da je odvjetnik FŠ to predložio u primjerenom roku od kada je preuzeo zastupanje tužitelja u ovom postupku,

- da iz tvrdnji tužitelja da Porezna uprava uništava relevantnu dokumentaciju u roku od najkasnije 5 godina bi bilo za zaključiti upravo suprotno, budući da je od isteka razdoblja relevantnog za financijsko vještačenje (od 2003. do 2006.) pa do 6. kolovoza 2012., kada je tužitelj dao punomoć odvjetniku FŠ, proteklo to vrijeme od 5 godina,

- da zaključak učvršćuje i činjenica da sud nije uspio pribaviti podatke od Porezne uprave za autopraonicu Venezia i Mag-servis zbog proteka roka čuvanja te dokumentacije (str. 183 i 189 preslike spisa P-7520/07), iako su te autopraonice navedene još u podnesku tužitelja primljenom 14. svibnja 2012. (str. 136 preslike spisa P-7520/07), kada je tužitelja zastupao prethodni punomoćnik, odvjetnik Hrvoje Zdilar,

- da je tužitelj osobno u podnesku primljenom 14. listopada 2013. (str. 153 preslike spisa P-7520/07), dakle prije opoziva punomoći odvjetniku FŠ, predložio da se pribave podaci za autopraonicu Matko, ali da iz izvatka iz obrtnog registra (str. 195 preslike spisa P-7520/07) proizlazi da se radi o obrtu kojemu je pretežita djelatnost bila održavanje i popravak motornih vozila - pranje i poliranje, ali se obrt bavio i ugostiteljskom djelatnošću (caffe bar), pa da se ni na temelju podataka koji bi se pribavili za taj obrt, a u svjetlu naprijed navedene presude županijskog suda i očitovanja vještaka Ručevića, ne bi mogao izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost dobiti tužitelja, budući da se dohodak koji se odnosi na održavanje i popravak motornih vozila i djelatnost caffe bara ne bi mogao stavljati u korelaciju s dobiti koju bi ostvario tužitelj u svom obrtu čija je djelatnost bila ručno pranje automobila,

- da sud nije povjerovao tvrdnji tužitelja da je vještak Ručević sudu napomenuo da bi obzirom na protek vremena bilo potrebno i svrsishodno da sud zatraži dokumentaciju iz porezne prijave koja nije striktno vezana za vremenski rok iz ugovora o najmu poslovnog prostora, jer za tu tvrdnju nema uporišta u stanju spisa P-7520/07,

- da iz službene bilješke od 16. travnja 2012. (str. iza str. 132 preslike spisa P- 7520/07) jasno proizlazi da je vještak Ručević držao da se relevantna dokumentacija odnosi na razdoblje od 2003. do 2006.,

- da sud nije izlagao sadržaj dokumentacije koja je priložena u spis, a koja se odnosi na druge predmete u kojima je tužitelj zastupao odvjetnik FŠ, budući da ta dokumentacija ne sadrži nikakve činjenice relevantne za presuđenje ove pravne stvari predmetom koje je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog zastupanja odvjetnika FŠ u predmetu ovoga suda poslovni broj: P-7520/07.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu 44. stavak 1. Zakona o odvjetništvu (Narodne Novine broj 91/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11. i 126/21 - dalje: ZO) i odredbu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u nastavku ZOO), zaključio da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao štetnu radnju osiguranika tuženika u njegovom zastupanju u predmetu P-7520/07 pa da je zahtjev valjalo odbiti.

10. Dakle, prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao da tužitelj tijekom postupka ničime nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, kako u pogledu nastale štete tako i u odnosu na štetnu radnju koja bi se očitovala u nesavjesnom postupanju osiguranika tuženika pri obavljanju odvjetničke djelatnosti u smislu članka 1045. stavka 1. ZOO, pa da ne postoji ni obveza na strani tuženika.

10. Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i na koje upućuje i ovaj sud.

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

12. Odredbom čl. 7. st. 1. ZO određeno je da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno ustavu Republike Hrvatske, zakonima, Statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike, a st. 2. citiranog članka je odredio da odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

13. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilan pravni stav suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao postojanje štete kao propusta u zastupanju istog od strane osiguranika tuženika u smislu 1045. ZOO. Naime, za odštetnu odgovornost odvjetnika potrebno je da određeni propust odnosno nečinjenje kod zastupanja prilikom izvršavanja ugovora o nalogu, dovede do štetne posljedice za stranku.

14. Teret dokaza osnovanosti iznesenih tvrdnji leži upravo na tužitelju pri čemu je noveliranom odredbom članka 7. (članka 2. ZIDZPP iz 2003.) napušteno načelo istraživanje materijalne istine po službenoj dužnosti odnosno postojanje apsolutne obveze suda za utvrđenje tzv. materijalne istine.

15. Zbog toga novelirani članka 7. ZPP prihvaćajući raspravno načelo kao dominatno i u odnosu na dokaze, više ne sadrži odredbu ovlaštenja suda izvođenjem dokaza koja stranke nisu predložile (ranija odredbe stavak 3. članka 7. ZPP).

16. Dakle, novim člankom 7. ZPP kroz prihvaćanjem raspravnog načela isključivi teret dokaza leži na strankama pri čemu je njihova dužnosti pobrinuti se za dokazivanje svojih tvrdnji u odnosu na činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i prigovore.

17. S druge strane da bi sud u građanskim sudskim postupcima mogao odlučiti o osnovanosti zahtjeva za pružanje pravne zaštite mora u pravilu sa sigurnošću utvrditi činjenice na kojim temelji svoju odluku (arg. ex. 221 ZPP).

18. Prema navedenoj odredbi, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članka 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenica zaključiti će upravo primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. U kontekstu iznesenih odredbi smatra se da je neka činjenica sigurno ili izvjesno utvrđena ako nema razumne sumnje u pravilnost zaključka do kojeg je sud o njenom postojanju došao.

20. Građanskopravna odgovornost odvjetnika u hrvatskom pravu nije regulirana posebnim pravilima koja bi vrijedila samo za odvjetnike i odvjetničke vježbenike. Na to upućuje i odredba čl. 33. ZO prema kojoj za pruženu pravnu pomoć strankama odvjetnici u odvjetničkim društvima odgovaraju po općim pravilima o odgovornosti. To znači da se građanskopravna odgovornost odvjetnika za štetu određuje prema općim pravilima građanskog prava o deliktnoj odgovornosti, odnosno prema pravilima Zakona o obveznim odnosima.

21. Odgovornost odvjetnika za štetu stoga se može temeljiti na povredi ugovora, ako je riječ o obvezi koja je obuhvaćena valjanim ugovorom sa strankom, ali isto tako i na deliktu ako nije riječ o ugovornoj obvezi ili je odvjetnik svojim ponašanjem nanio štetu trećoj osobi. No, iz općeg načela ZOO o zabrani uzrokovanja štete, kao i iz pravila da je svatko tko uzrokuje štetu dužan tu štetu naknaditi ako ne dokaže da je nastala bez njegove krivnje i moguća je konkurencija osnova odgovornosti.

22. Međutim, profesionalna odgovornost uopće, pa tako i odgovornost odvjetnika, bez obzira temelji li se na ugovoru ili na deliktu uvijek je subjektivna odgovornost. Stoga odvjetnik može odgovarati za štetu samo ako je skrivljeno povrijedio neko od pravila struke ili profesionalne etike. Naime, u smislu odredbe članka 7. ZO odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno zakonu, Ustavu RH, statutu i drugim općim aktima Komore te Kodeksu odvjetničke etike pri čemu odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć. U tom kontekstu promatrana obveza odvjetnika u pružanju odvjetničkih usluga je da će upotrijebiti profesionalna znanja i vještine te da će postupati s potrebnom pažnjom da bi postigao određeni cilj za stranku. Tek ukoliko bi između stranaka ugovorom o zastupanju bilo izričito ugovorena obveza na postizanje rezultata i nagrada za rad odvjetnika bi ovisila o razmjeru uspjeha u postupku (članak 19. Zakon o odvjetništvu). U protivnom rizik neuspjeha je na stranci, ako je odvjetnik postupao u svemu kako treba. Dakle, samo nepostizanje cilja nije dovoljno za odgovornost već je na strani tužitelja kao vjerovnika teret dokaza da cilj nije postignut zato što je povrijeđena obveza postupanja u skladu s pravilima struke i s dužnom pažnjom.

23. Prema tomu, definiranje krivnje odvjetnika, odnosno standarda dužne pažnje bitno određuje njegovu odgovornost i ugovornu i izvanugovornu koju je promatrati kroz odredbu članka 10. stavka ZOO.

24. Međutim, osnovna pretpostavka za nastanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu pa i u okolnostima kada ista nastaje povredom ugovorne obveze jest postojanje štete, koju tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao.

25. Dakle, u utvrđenim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju. Uzročno posljedična veza se ne presumira, veći ju je u konkretnom slučaju dužan dokazati tužitelji, što nije. Tužitelj nije dokazao da su kumulativno ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu koje se u konkretnom slučaju traže a to su: nastala šteta, štetna radnja/propust osiguranika tuženika, protupravnost u postupanju osiguranika tuženika, krivnja osiguranika i uzročno-posljedična vezu između štetne radnje i nastale štete, dakle tužitelj nije dokazao da je radnjama punomoćnika došlo do gubitka spora, budući je pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-7520/07, a povodom kojeg je okrenuta ova parnica.

26. Slijedom navedenog, pravilan je stav suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da bi bila počinjena štetna radnja od strane odvjetnika FŠ pa stoga tuženik kao njegov osiguravatelj ne može biti odgovoran za navodnu štetu koju potražuje tužitelj u ovoj pravnoj stvari.

27. Naime, iz svega naprijed navedenog proizlazi da je odvjetnik FŠ zastupao tužitelja u svemu sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i. 2. ZO kojima je u st. 1. propisano da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim pravnim aktima Komore te Kodeksu odvjetničke etike, a st. 2. da odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što prema njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

28. Žalbeni navodi tužitelja svode se isključivo na osporavanje pravilnosti i zakonitosti presude u predmetu poslovni broj Pn-2777/08, što nije dopušteno jer je postupak u navedenom predmetu pravomoćno okončan te su iscrpljeni svi zakonom dopušteni pravni lijekovi.

29. Tužitelj također u žalbi analizira i preocjenjuje izvedene dokaze u svoju korist na što je isključivo i jedino ovlašten sud, a ne i stranke.

30. Budući je prvostupanjski sud stečeno uvjerenje prema stanju spisa opravdao logičkim i uvjerljivim razlozima, koji svoju činjeničnu i pravnu osnovu imaju u izvedenim dokazima u postupku, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja jer je izvedene dokaze sud pravilno ocijenio po slobodnom uvjerenju kako to nalaže odredba članka 8. ZPP, pravilno zaključivši da tužitelj tijekom postupka nije dokazao pravne osnove odgovornosti osiguranika tuženika, pa s tim u svezi ni odgovornosti tuženika.

31. I odluka prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP).

32. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu a prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

U Splitu, 15. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Tihana Pivac