REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1286/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Senije Ledić članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Agram banka d.d. (ranije Kreditna banka Zagreb d.d.), Ulica grada Vukovara 74, Zagreb, OIB: 70663193635, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Odvjetničko društvo Šiško i partneri j.t.d., Split, Lovretska 1, OIB: 20314590488, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Mimica, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3717/2024-2 od 17. prosinca 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-80/2023-26 od 9. srpnja 2024., na sjednici održanoj 15. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja se odbija u odnosu na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja koji se odnosi na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3717/2024-2 od 17. prosinca 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-80/2023-26 od 9. srpnja 2024.

2. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je podnio na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. al. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), koje propisuju da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Također ističe kako su sudovi počinili osobito tešku povredu odredaba parničnog postupaka, koja je osobito teška zbog načina postupanja sudova u oba predmeta, i zbog posljedica koje su nastupile tužitelju čime je tužitelju povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija).

3. Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi tužitelj zbog pitanja:

„1. Kada odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o primjeni ugovora koje su zaključile stranke povodom čijih zahtjeva se vodi parnica je li drugostupanjski sud prije nego se upusti u tumačenje ugovora u smislu volje stranaka, a koja volja stranaka i u parnici se ukazuje kako različita, dužan u prvom redu utvrditi jesu li odredbe toga ugovora jasne i nedvosmislene i ukoliko sud utvrdi da su odredbe ugovora jasne i nedvosmislene da li je taj ugovor odnosno njegove odredbe potrebno primijeniti kako one glase, a sve imajući na umu pravno stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH Rev-822/2023- 2 od 28.11.2023., pa ukoliko sud to propusti učiniti (propusti u presudi iznijeti razloga je su li odredbe ugovora na kojima stranke temelje svoje zahtjeve jasne i nedvosmislene) da li je time takva presuda obuhvaćena počinjenom apsolutnom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i u protivnosti sa stajalištem Vrhovnog suda RH izraženom u odluci Rev-x 1174/11-2 od 11.07.2012. prema kojem stajalištu kada žalba sadrži konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda koji su od odlučnog značaja za rješenje spora žalbeni sud je dužan ocijeniti i obrazložiti takve žalbene navode?

2. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 365. i čl. 375. sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se u drugostupanjskoj presudi uopće nije očitovao, nije spomenuo i nije ocijenio konkretne prigovore i žalbene razloge tužitelja na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda koji su od odlučnog značaja za rješenje spora(Rev-x 1174/11-2 od 11.07.2012.) s kojima je tužitelj isticao kako je tuženik bez ovlaštenja naplatio novčana sredstva tužitelja od treće osobe?“.

4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik ga predlaže odbiti. Traži troškove odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

5. Prema ocjeni ovog suda, pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije ne udovoljavaju uvjetima dopuštenosti sadržanim u čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP-a.

6. Predmetni spor vodio se radi isplate iznosa od 95.180,80 eur-a (717.139,70 kuna) sa zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove. Između stranaka nije bilo sporno da su zaključile Ugovor o zastupanju od 11. prosinca 2002. i Dodatak ugovora o pružanju odvjetničkih usluga od 24. ožujka 2010. U postupku vođenom u imovinskopravnoj stvari radi naplate tražbine od Intermarket d.o.o. donesena je presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-2144/2002 od 12. studenog 2004. kojom je utvrđeno da postoji tražbina općeg isplatnog reda tužitelja Kreditne banke Zagreb d.d. prema tuženiku Intermarket d.o.o. u stečaju Split u iznosu 5.312.016,57 kn te da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 706.935,20 kn. Priznata je tužiteljeva tražbina i određeno je da se Kreditna banka d.d. Zagreb namiri djelomično sa svojom tražbinom i to u iznosu 288.052,70 kn i u cijelosti sa suđenim parničnim troškovima u iznosu 706.935,20 kn. Tuženik je naplatio predmetni iznos glavne tražbine u iznosu od 288.052,70 kn i iznos troškova postupka od 706.935,20 kn, s tim da je zadržao 7% od iznosa glavne tražbine od 288.052,70 kn, odnosno zadržao je iznos od 20.163,68 kn uvećan (sukladno ugovoru) za PDV, odnosno za iznos 5.040,92 kn, dok je od iznosa parničnih troškova umanjio iznos pristojbi koje je platio tužitelj i zadržao za sebe parnični trošak u iznosu 691.935,20 kn.

7. Pobijana presuda temelji se na činjeničnim utvrđenjima i razlozima da su stranke ugovorile nagradu sukladno ranije sklopljenim ugovorima između tužitelja i tuženika, a to je u visini ugovorenog postotka od 7% od ostvarene naplate i dosuđenih troškova postupka u pojedinom predmetu te su sudovi na temelju takvog utvrđenja odbili u cijelosti tužbeni zahtjev. Postavljenim pitanjima se osporava pravo tuženika na zadržanje 7% od iznosa glavne tražbine i cijeli iznos naplaćen na ime parničnih troškova. U odnosu na pitanje je li tuženik mogao samovlasno zadržati 7% od iznosa glavne tražbine, drugostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP-a prema kojoj i, ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Navedeno se odnosi i na drugo sporno pitanje pripada li tuženiku pravo zadržati naplaćene parnične troškove, pri čemu se drugostupanjski sud, kao i prvostupanjski, poziva na konkretne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa tako odvjetniku za poduzimanje radnji zastupanja stranke u postupku pripada pravo na naknadu troškova zastupanja, a odvjetnik pored tih troškova zastupanja stranke ima pravo obračunati i nagradu za rad u razmjeru s uspjehom u parnici. Odvjetnik i stranka mogu zaključiti pisani ugovor o zastupanju u kojem će ugovoriti visinu nagrade u razmjeru s uspjehom u sporu te da dosuđeni trošak zastupanja kojeg sud odredi na teret protivne stranke pripada odvjetniku. Odvjetnik ima pravo naplatiti taj dosuđeni trošak samo ako je dospio na naplatu ili je pak naplaćen.

7.1. U tom smislu, materijalnopravna pitanja kako ih je u prijedlogu naznačio tužitelj ne proizlaze iz činjeničnih utvrđenja na kojima je donijeta pobijana presuda i u relevantnom se odnose na ispitivanje činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, a takva pitanja se ne mogu cijeniti kao pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Isto tako, razlozi važnosti na kojima tužitelj temelji pitanja iz prijedloga za dopuštenje revizije nemaju svoju osnovu u razlozima na kojima se temelji drugostupanjska odluka. Postupovnopravna pitanja iz prijedloga se iscrpljuju u samom isticanju postupovnopravnih povreda. Međutim, navedeno nije samo po sebi razlog za dopuštenje revizije, jer čak i u slučaju postojanja takve povrede, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. U pogledu odluka na koje se poziva tužitelj, navodi se da su te odluke donesene u neusporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju, tako da naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Stoga je u odnosu na naznačena pravna pitanja prijedlog valjalo odbiti i riješiti kao točki I. izreke ovog rješenja (čl. 389.b st. 1. ZPP).

9. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije i čl. 29. Ustava. Naime, sudovi su odlučujući o pravima stranaka, kako u prvom, tako i u drugom stupnju, za svoje odluke dali uvjerljive, logične, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge, a sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije kao i njegovih priloga ni u kojem dijelu ne upućuju na arbitrarnost niti očitu nerazumnost u odlučivanju o zahtjevu tužitelja pred nižestupanjskim sudovima. Imajući na umu naprijed izneseno, revizijski sud ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava na koja ukazuje, pa ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a koje bi bile osnova za dopuštenje revizije.

10. Stoga je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a riješeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

11. Tuženiku nije dosuđena naknada troška sastava odgovora na prijedlog (točka III. izreke) jer se ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a). Naime, svi navodi iz odgovora na prijedlog ponavljajući su i općeniti s tim da su izneseni tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka te stoga nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 15. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić