REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1081/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženice Republike Hrvatske, Sigurnosno- obavještajne agencije, OIB: 94534817607, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-159/2024-2 od 31. listopada 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-495/2024-100 od 30. rujna 2024., u sjednici održanoj 15. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv dijela presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-159/2024-2 od 31. listopada 2024. u dijelu presude kojom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove, s time da je u prijedlogu naznačila dva pitanja koja smatra važnim pravnim pitanjima za odluku u sporu, te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:
"1. Da li je kod odlučivanja o troškovima zastupanja države tužitelju povrijeđeno pravo na pristup sudu samom primjenom načela "gubitnik plaća" iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ili je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka za zastupanje države nužno provesti "test razmjernosti" radi ocjene da li je postupanjem države u svezi traženja obvezivanja tužitelja na naknadu parničnog troška došlo do miješanja u prava tužitelja na mirno uživanje njegovog vlasništva, da li je miješanje bilo osnovano na zakonu, je li težilo ostvariti legitiman cilj i je li postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojemu se težilo, odnosno da li je zbog miješanja države tužitelj morao snositi nerazmjeran i prekomjeran teret?
2. Može li se smatrati da nalog za plaćanje troškova za zastupanje države stranci koja je izgubila spor predstavlja pretjerani i nerazmjeran teret toj stranci ako ista nije dokazala da je osoba slabog imovnog stanja?".
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23
– dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao niti za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, prvim pitanjem tuženica problematizira odluku o troškovima postupka zanemarujući da je u postupku pred drugostupanjskim sudom detaljno obrazložen razlog odluke da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a s obzirom da je u situaciji kada je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio imao u vidu prirodu spora, stanje predmeta i materijalnopravni odnos stranaka u predmetnom sporu, čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 1/06 i 2/10) prema kojoj odredbi svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva u skladu s kojom nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, da podnošenje predmetne tužbe radi realizacije prava na naknadu troškova prijevoza za dolazak i odlazak s posla, nije bilo očito neosnovano, kao i da je tužena strana u ovom sporu država koju zastupa državno odvjetništvo slijedom čega nije imala prekomjerne troškove, dok bi za tužitelja koji je izgubio parnicu, bio prekomjeran teret plaćanja tuženoj državi troška u zatraženoj visini od 2.273,63 EUR, pa da je u cilju postizanja pravične ravnoteže odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
4. Slijedom navedenog obrazloženja, očito je da se drugostupanjski sud rukovodio načelima iznesenim u presudi Europskog suda za ljudska prava Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3689/2018 od 10. prosinca 2019., a na koje ukazuje i tuženica u prijedlogu za dopuštenje revizije.
5. U takvoj situaciji neodlučno je pozivanje tuženice na praksu Županijskog suda u Splitu.
6. U odnosu na drugo pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, tuženica je propustila navesti razlog važnosti u smislu odredbe čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP, dok navod iz prijedloga da o navedenom pitanju nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao takav i sam za sebe, nije razlog važnosti u smislu odredbe čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP.
7. Prema tome, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovoga suda i dopuštenje revizije, pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 15. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
