REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-318/2020-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužiteljice ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Davoru Mirkoviću, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 2. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika ČJ, odvjetničkog vježbenika i rasprave održane 15. listopada 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010818517 od 8. studenog 2005. solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog broda broj OU-1665/2005 sklopljenog između tužiteljice ŽJ, [adresa] kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 kao kreditora, a koja u dijelu odredbe članka 1. glasi: "… u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.205,31 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

Odredba dijela članka 4. st. 1 koji glasi: "…koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…"

Odredba dijela čl. 6. koja glasi: "…u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."

Odredba dijela članka 7. točka 7.2 koja glasi: "…21.205,31 CHF (slovima: dvadesetjednatisućadvjestopetšvicarskihfranakaitridesetjedancent) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora"

Odredba dijela članka 12. toč. 12.8 koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu promjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regularno ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Ž izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala."

Odredba dijela članka 12. toč. 12.9 koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora korisnik kredita i založni uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."

Odredba dijela članka 12. toč. 12.10. koja glasi: "Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima upoznat s uvjetima kredita…"

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužiteljici ŽJ iz [adresa], u roku od 15 dana novčanu tražbinu u iznosu od 1.037,12 eura (slovima: tisućutridesetsedameuraidvanaestcenti) , sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) i to :

- na iznos od 1,21 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 3,35 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,72 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 1,32 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 2,01 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,10 eura od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 3,60 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 7,46 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,82 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,73 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 11,02 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,43 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,68 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,01 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,36 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 31,09 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 25,93 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 827,28 eura od 19. studenog 2010. do isplate,

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužiteljici ŽJ iz [adresa] iznos od 555,55 eura."

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužiteljici ŽJ iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.479,35 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1.U tužbi navodi da je tužiteljica na temelju Ugovora o kreditu broj 9010818517 sklopljenog s tuženikom koristila kredit od 21. 205,31 CHF u protuvrijednosti kune uz valutnu klauzulu vezanu za CHF i s rokom otplate od 84 mjeseca, s mjesečnom ratom u kunskoj protuvrijednosti od 302,01 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja. Tužiteljica je isplatila kredit prije roka. Člankom 4.1. Ugovora ugovorena je kamatna stopa u visini od 5,23% godišnje. Tuženik je tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, tuženik je povrijedio odredbu čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima koja se odnosi na ravnopravnost sudionika obveznom odnosu, kao i odredbe čl. 81 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Vrhovni sud RH je presudom Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. presudio da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, VS RH je presudom Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. odlučio da koji su kredite prema Zakon o potrošačkom kreditiranju 2015. konvertirali u euro, imaju pravo na tužbu protiv banaka i pravo na povrat novca koji su im banke nezakonito oduzele. Zatim je VS RH utvrdio revizijom Rev-18/2018 od 6. svibnja 2020. da Sporazum o konverziji nije prepreka za utvrđivanje ništetnosti iz temeljnog CHF ugovora radi utvrđivanja tužbenog zahtjeva za isplatu na temelju ugovornih odredba. Zbog navedenog tužiteljica predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužiteljica nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužiteljice jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž- 6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovoranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljicom tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužiteljica pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu, odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 20. travnja 2024. i navela je da predlaže da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.037,12 eura radi preplate u svezi valutne klauzule.

3.1. Tužiteljica je u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu potraživala isplatu u iznosu od 1.592,67 eura/12.000,00 kn.

3.2.U svezi navedenog nesporno je da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 555,55 eura.

4. Tuženik je u podnesku od 22. kolovoza 2025. naveo da se protivi povlačenju tužbe i u svezi navedenog sud je odlučio kao u izreci presude pod toč. III. i odbio tužiteljicu u dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 555,55 eura.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora za iznos od 21.205,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila 8.studeni 2005. (str. 7 do 10 spisa). Uvidom u preslik potvrde o prijevremenoj otplati kredita je vidljivo da je tužiteljica istu izvršila 19. studenog 2010. (str. 13 spisa). Saslušana je tužiteljica kao stanka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Andrija Ilakovac.

5.1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je kupila automobil za novac koji je ostvaren Ugovorom o kreditu zaključenim s tuženikom na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 21.205,31 CHF, trebao joj je osobni automobil, koristila ga je za osobne potrebe. Kredit je plaćala u kunama. Trebala je plaćati 7 godina taj kredit, ali plaćala je 5 godina u ratama, stalno joj se povećavala rata, došlo je do 1.800,00 kn mjesečno, a tolika joj je bila plaća i nije to mogla plaćati, otišla je u RBA i podigla brzi kredit onoliko koliko je trebala otplatiti duga po kreditu i onda je zatvorila taj kredit, jer ga jednostavno više nije mogla plaćati. Završila je osnovnu školu, radi kao spremačica u školi, nije tijekom školovanja imala ekonomske predmete. Taj automobil koji je kupila, nije korišten za potrebe obrta niti je bio dio nekog poslovnog udjela. Taj Ugovor je zaključila u banci, a ne u autokući. Nitko ju nije upozorio da bi moglo doći do tolikog povećanja rata, da ju je itko upozorio kako će rasti rate, ne bi sklopila taj kredit, nije bila upozorena na rizik. U autokući su joj rekli da jedino nude kredit u CHF, nikakav drugi kredit joj nije niti ponuđen, zato je takav i podigla. Cijelo vrijeme otplate osobno je vraćala rate.

5.2. Vještak Andrija Ilakovac, u nalazu i mišljenju je naveo da je na temelju Ugovora o kreditu i ostale dostupne dokumentacije utvrdio tečajne razlike za CHF koje je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta u kunama u razdoblju od 31. prosinca 2005. do 19. studenog 2010. u iznosu od 1.037,12 eura.

5.3. Na pripremnom ročištu održanom 8. ožujka 2022. tuženik nije stavio prijedlog da se provede vještačenje na okolnosti utvrđivanja tzv. negativne razlike, a u podnesku od 29. siječnja 2024. tuženik je istakao prigovor što je vještačenje provedeno samo na okolnosti tzv. pozivne razlike tečaja. Takav je i bio prijedlog za vještačenje na koji tuženik nije imao primjedbu, pa isti ne može isticati naknadno, nakon provedenog vještačenja. Ukoliko je tuženik želio i da se utvrđuje tzv. negativne razlike, to je trebao i predložiti i vještačenje bi bilo provedeno i na te okolnosti.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor na iznos od 21.205,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju automobila 8. studenog 2005.,

- je tužiteljica izvršila prijevremenu otplatu kredita je 19. studenog 2010.

- kredit nije bio u konverziji,

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odlukom kreditora, nisu bile razumljive,

- da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

- na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužiteljicu u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na valutnu klauzulu, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužiteljici objasnio niti ju je upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

8. Nesporno je da je bila obveza tuženika upozoriti tužiteljicu na rizik sklapanja takvog ugovora i detaljno joj objasniti na temelju kojih parametara se određuje valutna klauzula, a tužiteljica koja je laik i nema ekonomskog znanja iz bankarskog poslovanja i ne može znati za sve rizike takvog kredita niti je na iste od strane tuženika upozorena. Okolnost što tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora nije tražila posebna objašnjenja i nije bitna za odluku u ovom postupku jer tužiteljica kao laik i nije znala koje su sporne okolnosti, a tužiteljica je nesporno aktivno legitimirana jer je ona osobno i vratila sve rate kredita.

9. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužiteljici pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa.

10. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

10.1. Potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je postupak u tom dijelu pokrenut dana 31. kolovoz 2020. podnošenjem tužbe ovome sudu. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

10.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

11. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

15. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasno sročene i lako uočljive, ali nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi ona na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogla, predvidjeti financijske posljedice koje bi za nju kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znala ili mogla pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja i da bi joj bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

12. Tuženik je kao banka kreditor, bio dužan svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzuli što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

13. S obzirom da tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužiteljici temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi, tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

14. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

15. Nesporno je da tužiteljica ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njezinog iskaza u kojem je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopila u svrhu kupnja osobnog automobila koji je koristila za obiteljske potrebe.

16. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine"

53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi troškove postupka u cijelosti.

16.1. Tuženiku nije priznat trošak u dijelu u kojem je tužiteljica povukla dio tužbe jer prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uspjela sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i djelomično sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška, a i nesporno mu nisu niti nastali posebni troškovi radi toga (točk. V. izreke presude).

16.2. U svezi navedenog tužiteljici je priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na presudu na temelju Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20. svibnja 2023. kojima je propisano u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) trošak zastupanja na ročištu održanom 8. ožujka 2022. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 2. listopada 2025. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 75,00 eura (tbr. 9.t.3. OT), priznat je i trošak sastava obrazloženih podnesaka od 6. listopada 2021. u iznosu od 150,00 eura (tbr.8.t.1.OT), od 17. svibnja 2023. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 8.t.3. OT), trošak sastava podneska od 19. rujna 2024. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 8.t.1.OT), trošak vještačenja je uplaćen u iznosu od 451,26 eura, što ukupno iznosi 1.479,35 eura, kako je to i navedeno pod točk. IV. izreke presude.

17. Zatezna kamata teče od 15. listopada 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

Slavonski Brod, 15. listopada 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužiteljica po pun.

2. Tuženik po pun.