REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-3406/2021-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice EĆ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 3. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 15. listopada.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 320667879 od 17.05.2006 ., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 CHF (slovima: stotinudvadesettisuća I 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate."

II./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb OIB 92963223473 isplatiti tužiteljici EĆ OIB [osobni identifikacijski broj] iznos 13.677,08 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to:

- na iznos od 0,41 EUR počevši od 17.10.2006. do isplate,

- na iznos od 3,11 EUR počevši od 18.03.2008. do isplate,

- na iznos od 32,55 EUR počevši od 12.02.2009. do isplate,

- na iznos od 19,15 EUR počevši od 14.03.2009. do isplate,

- na iznos od 19,24 EUR počevši od 24.03.2009. do isplate,

- na iznos od 22,35 EUR počevši od 15.04.2009. do isplate,

-

- Na iznos od 23,30 EUR počevši od 13.05.2009. do isplate,

- Na iznos od 14,92 EUR počevši od 16.06.2009 do isplate,

- Na iznos od 18,00 EUR počevši od 16.07.2009 do isplate,

-

- Na iznos od 11,93 EUR počevši od 14.08.2009. do isplate,

- Na iznos od 19,70 EUR počevši od 15.09.2009. do isplate,

- Na iznos od 13,22 EUR počevši od 15.10.2009. do isplate,

- Na iznos od 17,41 EUR počevši od 16.11.2009. do isplate,

- Na iznos od 16,74 EUR počevši od 15.12.2009. do isplate,

- Na iznos od 28,05 EUR počevši od 15.01.2010. do isplate,

- Na iznos od 35,32 EUR počevši od 15.02.2010. do isplate,

- Na iznos od 33,74 EUR počevši od 15.03.2010. do isplate,

- Na iznos od 42,01 EUR počevši od 21.04.2010. do isplate,

- Na iznos od 54,50 EUR počevši od 20.05.2010. do isplate,

- Na iznos od 57,00 EUR počevši od 15.06.2010. do isplate,

- Na iznos od 74,79 EUR počevši od 16.07.2010. do isplate,

- Na iznos od 72,01 EUR počevši od 16.08.2010. do isplate,

- Na iznos od 79,97 EUR počevši od 17.08.2010. do isplate,

- Na iznos od 12.967,66 EUR počevši od 03.09.2010. do isplate,

s time da zakonska zatezna kamata od dospijeća do 31.prosinca 2007. teče po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb OIB 92963223473 naknaditi tužiteljici EĆ OIB [osobni identifikacijski broj] troškak parničnog postupka u iznosu od 3.390,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od 15. listopada 2025. pa do isplate, roku od 15 dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica EĆ **.**.2006. s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. zaključila Ugovor o kreditu broj 3206678789, kojim je tuženik tužiteljici na raspolaganje stavio kredit kunske protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF.

2. Tužiteljica tvrdi da je tuženik, ugrađujući u Ugovor o kreditu zaključen između stranaka odredbu citiranu pod točkom I./ izreke ove presude, povrijedio njezina prava kao potrošača, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 4. srpnja 2013., donesenom u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, koji je udruga Potrošač pokrenula protiv osam banaka, između ostalih i tuženika.

3. Tužiteljica tvrdi da ju je tuženik, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje informirane odluke o zaključenju predmetnog ugovora o kreditu te da je stoga odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Tužiteljica zaključuje da je tuženik stoga dužan tužiteljici isplatiti iznos koji predstavlja razliku između iznosa koje je tužiteljica isplatila tuženiku u ispunjenju svoje ugovorne obveze plaćanja anuiteta izračunatih primjenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna i iznosa koje bi tužiteljica tuženiku platila da se takva ništetna odredba nije primjenjivala. Po provedenom financijskom vještačenju, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev (list 162 spisa), citiran pod točkom I./ i II./ izreke ove presude.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare za sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva, a dospjeli su prije 27. travnja 2016. te osporava zatraženi tijek zatezne kamate, za koju tvrdi da čak i pod pretpostavkom da je tužbeni zahtjev osnovan, ne može početi teći prije podnošenja tužbe u ovom parničnom predmetu. Nadalje tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača. Tuženik tvrdi i da su stranke 23. kolovoza 2010. zaključile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu kojim su promijenile valutu kredita iz CHF u EUR te da je stoga tužbeni zahtjev neosnovan jer je prvotno ugovorena valuta obveze u CHF prestala vrijediti sklapanjem predmetnog dodatka. U pogledu odredbe za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna, tuženik navodi da se radi o valutnoj klauzuli, ugovaranje koje je dopušteno zakonom. Nadalje tvrdi da tuženik nije imao nijedan razlog sumnjati u buduće kretanje valute CHF te da je tečaj te valute bio stabilan niz godina te da je Švicarska narodna banka signalizirala takvo daljnje (ne)kretanje, da je stabilnost tečaja CHF prema EUR bio primarni cilj Švicarske narodne banke te da tuženik nije u vrijeme zaključenja ugovora mogao znati da će doći do svjetske financijske krize te da Švicarska narodna banka neće moći obraniti valutu CHF u odnosu na EUR, da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu pružio tužiteljici sve potrebne informacije, da je HNB štitio tečaj kune prema EUR te da je to bila javno dostupna informacija te da standard prava EU o informiranosti prosječnog potrošača ne podrazumijeva potrošača koji se propustio informirati o javno dostupnim informacijama, kao i da je tuženik tužiteljicu informirao o svim tuženiku poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Tuženik slijedom izloženoga predlaže tužbene zahtjeve odbiti te traži naknadu troška parničnog postupka.

5. Tuženik tijekom postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, koji obrazlaže navodeći da iz prometa po kreditu nije vidljivo tko je platio pojedine kreditne anuitete te da je osnovni postulat stjecanja bez osnove da stjecatelj može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od koga je stekao.

6. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik navodi da se razlika treba izračunati kao sveukupna razlika tečaja, uzimajući u obzir pozitivne i negativne razlike, protivi se preinaci zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja te ističe prigovor zastare za sve preinačene iznose.

7. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljica osporava da je ugovor bio konvertiran. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, okolnosti zaključenja ugovora, tj pregovaranja i njezine informiranosti, tužiteljica je predložila izvesti dokaz svojim saslušanjem te saslušanjem svjedoka CĆ.

8. Prvenstveno treba reći da je tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 107), koji je postavila nakon provedenog vještačenja, zahtjev postavljen u tužbi povisila. Budući da se radi o tzv. nepravoj preinaci, kod koje je činjenična i pravna osnova tužbenog zahtjeva ostala nepromijenjena, tuženik se takvoj preinaci ne može procesno učinkovito protiviti.

9. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu – Ugovor o nenamjenskom kreditu od 15.05.2006.s prilozima, Dodatak ugovoru o nenamjenskom kreditu od 23.08.2010. (list 25-27), te su izvedeni dokazi saslušanjem tužiteljice i svjedoka CĆ i vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Petri Blaškić. Tuženik je tijekom postupka odustao od ranije predloženog dokaznog prijedloga za saslušanje kao svjedokinje osobne bankarice kod koje je tužiteljica zaključila predmetni ugovor o kreditu.

10. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

11. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija tužiteljice za potraživanje po osnovi stjecanja bez osnove. Sporno je nadalje ima li tužiteljica status potrošača te s tim u svezi odnosi li se kolektivna presuda u kolektivnom postupku koji je udruga Potrošač pokrenula protiv (između ostalih i) tuženika na tužiteljicu, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Nadalje je sporna visina tužbenog zahtjeva, tijek kamate, kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

12. Odredbom čl. 502. c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

13. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka, među kojima je i tuženik, da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

14. Iako je navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno da tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, treba reći da je isto i u ovom postupku utvrđeno u odnosu na tužiteljicu konkretno. Naime, sud je saslušanjem tužiteljice, čiji iskaz u cijelosti ocjenjuje istinitim jer je životan i logičan, utvrdio da je tužiteljica u kreditni ugovorni odnos s tuženikom ušla jer je tijekom 2006. godine, radi poboljšanja stambenog pitanja, odlučila kupiti stan te da je radi sklapanja ugovora o kreditu pristupila u poslovnicu tuženika, gdje joj je ponuđen najjeftiniji krediti, odnosno onaj koji je povoljniji za plaćanje. Tužiteljica je iskazala da je tuženik nije upozorio da će se tečaj mijenjati, da joj je rečeno da se radi o stabilnoj valuti te da je rata otplate kredita manja nego li kod kredita u eurima te da je iz tih razloga pristupila zaključenju predmetnog kredita; da je bankarici vjerovala te da joj se sve činilo u redu do trenutka kada su rate kredita počele rasti; da je u početku otplate rata kredita iznosila 3.600,00 kuna, da bi se popela do 6.000,00 kuna te da je 2010. ''dignula'' novi kredit u eurima, kako bi zatvorila predmetni kredit, i koji kredit u eurima još uvijek otplaćuje. Nadalje je tužiteljica iskazala da je 2010. zatražila sklapanje dodatka ugovoru o kreditu jer da je na televiziji čula za obavijest o mogućnosti da se kredit izmjeni u kredit sa valutnom klauzulom u eurima, a da bi trošak takve izmjene bio 2.000,00 kuna. Čekala je neko vrijeme na odgovor povodom svoga zahtjeva te joj je u konačnici odobreno sklapanje dodatka ugovoru, trošak kojega je bio 12.000,00 kuna. Naposljetku je tužiteljica iskazala da je predmetnim kreditom kupljen stan, kojega koristi njezin mlađi sin te da taj stan nikada nije bio predmet najamnog ili zakupnog odnosa, a niti je bilo registrirano sjedište kakvog trgovačkog društva ili obrta.

15. Imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužiteljica u ovom postupku te prihvaćanjem iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da tuženik, kao banka, nije tužiteljicu adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak. Na taj način tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu zaključenom između stranaka čini ništetnima, na temelju odredbe čl. 270. st. 1. ZOO i čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP.

16. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu da ni sam tuženik nije u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu mogao znati da će doći do svjetske financijske krize te da Švicarska narodna banka neće moći obraniti valutu CHF u odnosu na EUR, treba reći da svjetska financijska kriza, u razmjerima u kojima se odvila, nije bila predvidiva gotovo nikome na svijetu te da ta činjenica nije od utjecaja na zaštitu potrošača uređenu europskim, kao i hrvatskim nacionalnim pravom. Glede daljnjih navoda tuženika da je Švicarska centralna banka štitila tečaj CHF, dok je HNB štitio tečaj kune prema EUR te da su to bile javno dostupna informacije i da standard prava EU o informiranosti prosječnog potrošača ne podrazumijeva potrošača koji se propustio informirati o javno dostupnim informacijama, treba reći da informacija o tome koja centralna banka štiti tečaj koje valute nije informacija koju ima prosječno informirana osoba; nadalje, prosječno (a niti natprosječno) informirana osoba uopće niti ne poznaje pojam signalizacijskih učinaka priopćenja centralnih banaka, niti su adresati takvih priopćenja nesofisticirani korisnici, odnosno potrošači čija prava štiti zakonodavstvo koje se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje. Monetarnu politiku, njezine ciljeve, mjere, a bome niti uobičajene pojmove kojima se centralne banke služe u svojim priopćenjima ne razumije niti prosječan ekonomist, pa stoga navode tuženika ''da standard prava EU o informiranosti prosječnog potrošača ne podrazumijeva potrošača koji se propustio informirati o javno dostupnim informacijama'' ovaj sud ocjenjuje apsurdnima.

17. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine''broj 96/03 - dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o kreditu sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, jer u tom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica predmetnim kreditom kupila stan u kojemu danas živi njezin sin, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljica nije samostalno obavljala poduzetničku djelatnost. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice u skladu s odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP-a. Naposljetku, dovodeći u vezu sadržaj Ugovora o kreditu i iskaz tužiteljice sud je utvrdio da je ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koje je pripremio i sastavio tuženik, a tuženik to niti ne osporava.

18. Tužiteljica i svjedok IĆ, njezin suprug te ujedno založni dužnik iz predmetnog ugovora o kreditu, suglasno su iskazali da su kredit otplaćivali zajedno, tko je kada stigao, nekad su zajednički odlazili u poslovnicu tuženika, a nekada ponaosob te su anuiteti plaćani ponekad s tužiteljičinog, a ponekad s računa njezinoga supruga. Svjedok IĆ iskazao je da prema tužiteljici nema nikakvih potraživanja niti mu je ona išta dužna. Tako je prihvaćanjem suglasnih iskaza tužiteljice i navedenog svjedoka utvrđeno da su kreditni anuiteti plaćani iz zajedničke imovine tužiteljice i njezinoga supruga, što znači da prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice nije osnovan.

19. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa, nastalog plaćanjima tužiteljice u skladu s ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, utvrđena je vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Petri Blašković. Njezin nalaz i mišljenje (list 154-157) ovaj sud ocjenjuje stručnim i jasnim te ga u cijelosti prihvaća, a na njega primjedbi nije imao niti tuženik. Kako je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev u cijelosti uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučeno je ako pod točkom II./ izreke ove presude, s tim da je sud odluku o kamatama donio na temelju odredbe čl. 1115. ZOO- a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu), kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 1. ZOO. S obzirom na prigovor tuženika da u obzir treba uzeti tzv ''negativne razlike'', treba reći da tužiteljica plaćanjem anuiteta obračunatih u trenutku kada je tečaj CHF bio niži nije ništa stekla, pa nema niti osnove za umanjivanje obveze tuženika za vraćanje stečenoga bez osnove, jer je takvo stjecanje postojalo samo na strani tuženika.

20. Imajući u vidu navode tuženika da je predmetni ugovor o kreditu ''konvertiran'', treba reći da je prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještakinje Petre Blašković (list 114- 118 spisa), u dijelu u kojem tuženik tom nalazu i mišljenju nije prigovarao (kasniji nalaz izrađen je radi izračuna visine tzv. ''negativnih razlika'' na koje tuženik slijedom izloženoga u točki 19. nema pravo), utvrđeno je (a isto je iskazala i tužiteljica) da je tužiteljica kredit koji je sadržavao ništetnu valutnu klauzulu u cijelosti prijevremeno otplatila 6. rujna 2010., što znači da su parnične stranke odustale od Dodatka ugovoru o namjenskom kreditu od 23. kolovoza 2010., tako da kredit koji je sadržavao ništetnu odredbu citiranu pod točkom I./ izreke ove presude nije konvertiran.

21. Slijedom svega izloženoga, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, prethodno neosnovanim ocijenivši prigovor zastare. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelici pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. travnja 2021. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

22. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici, i to za sastavljanje tužbe 250 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 29.02.2024. - 250 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 27.09.2022., 08.11.2023. i 03.07.2025. - po 250 bodova prema Tbr 9/1 OT bodova što iznosi ukupno 1250 bodova, odnosno 2.500,00 EUR te uvećano za PDV 3.125,00 EUR. Nadalje joj je priznat trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 3.390,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastavljanja podneska od 27.04.20203. jer taj podnesak nije bio potreban radi vođenja parnice.

23. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 15. listopada 2025.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, županijskom sudu.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po pun.