REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br: P-4253/2025-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja ZL (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 1. listopada 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 15. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.719,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 2,16 eura od 31.08.2007. godine do isplate
na iznos od 1,25 eura od 30.11.2007. godine do isplate
na iznos od 0,26 eura od 31.12.2007. godine do isplate
na iznos od 3,71 eura od 31.01.2008. godine do isplate
na iznos od 5,60 eura od 29.02.2008. godine do isplate
na iznos od 8,84 eura od 31.03.2008. godine do isplate
na iznos od 3,97 eura od 30.04.2008. godine do isplate
na iznos od 2,07 eura od 31.05.2008. godine do isplate
na iznos od 4,47 eura od 30.06.2008. godine do isplate
na iznos od 0,94 eura od 31.07.2008. godine do isplate
na iznos od 1,12 eura od 31.08.2008. godine do isplate
na iznos od 3,21 eura od 30.09.2008. godine do isplate
na iznos od 19,05 eura od 31.10.2008. godine do isplate
na iznos od 8,44 eura od 30.11.2008. godine do isplate
na iznos od 21,93 eura od 31.12.2008. godine do isplate
na iznos od 24,01 eura od 31.01.2009. godine do isplate
na iznos od 24,94 eura od 28.02.2009. godine do isplate
na iznos od 23,23 eura od 31.03.2009. godine do isplate
na iznos od 23,74 eura od 30.04.2009. godine do isplate
na iznos od 19,64 eura od 31.05.2009. godine do isplate
na iznos od 16,62 eura od 30.06.2009. godine do isplate
na iznos od 17,42 eura od 31.07.2009. godine do isplate
na iznos od 19,02 eura od 31.08.2009. godine do isplate
na iznos od 18,88 eura od 30.09.2009. godine do isplate
na iznos od 17,27 eura od 31.10.2009. godine do isplate
na iznos od 20,29 eura od 30.11.2009. godine do isplate
na iznos od 22,71 eura od 31.12.2009. godine do isplate
na iznos od 26,16 eura od 31.01.2010. godine do isplate
na iznos od 25,37 eura od 28.02.2010. godine do isplate
na iznos od 30,04 eura od 31.03.2010. godine do isplate
na iznos od 29,16 eura od 30.04.2010. godine do isplate
na iznos od 30,88 eura od 31.05.2010. godine do isplate
na iznos od 45,85 eura od 30.06.2010. godine do isplate
na iznos od 42,77 eura od 31.07.2010. godine do isplate
na iznos od 52,18 eura od 31.08.2010. godine do isplate
na iznos od 48,93 eura od 30.09.2010. godine do isplate
na iznos od 43,70 eura od 31.10.2010. godine do isplate
na iznos od 54,73 eura od 30.11.2010. godine do isplate
na iznos od 68,78 eura od 31.12.2010. godine do isplate
na iznos od 59,71 eura od 31.01.2011. godine do isplate
na iznos od 62,32 eura od 28.02.2011. godine do isplate
na iznos od 57,89 eura od 31.03.2011. godine do isplate
na iznos od 58,68 eura od 30.04.2011. godine do isplate
na iznos od 77,50 eura od 31.05.2011. godine do isplate
na iznos od 79,34 eura od 30.06.2011. godine do isplate
na iznos od 94,38 eura od 31.07.2011. godine do isplate
na iznos od 86,37 eura od 31.08.2011. godine do isplate
na iznos od 77,59 eura od 30.09.2011. godine do isplate
na iznos od 75,05 eura od 31.10.2011. godine do isplate
na iznos od 74,39 eura od 30.11.2011. godine do isplate
na iznos od 78,49 eura od 31.12.2011. godine do isplate
na iznos od 82,07 eura od 31.01.2012. godine do isplate
na iznos od 82,54 eura od 29.02.2012. godine do isplate
na iznos od 80,07 eura od 31.03.2012. godine do isplate
na iznos od 81,74 eura od 30.04.2012. godine do isplate
na iznos od 82,88 eura od 31.05.2012. godine do isplate
na iznos od 80,96 eura od 30.06.2012. godine do isplate
na iznos od 81,47 eura od 31.07.2012. godine do isplate
na iznos od 80,03 eura od 31.08.2012. godine do isplate
na iznos od 76,91 eura od 30.09.2012. godine do isplate
na iznos od 80,23 eura od 31.10.2012. godine do isplate
na iznos od 81,82 eura od 30.11.2012. godine do isplate
na iznos od 80,71 eura od 31.12.2012. godine do isplate
na iznos od 74,45 eura od 31.01.2013 godine do isplate
na iznos od 79,77 eura od 28.02.2013. godine do isplate
na iznos od 80,23 eura od 31.03.2013. godine do isplate
na iznos od 78,15 eura od 30.04.2013. godine do isplate
na iznos od 71,66 eura od 31.05.2013. godine do isplate
na iznos od 71,50 eura od 30.06.2013. godine do isplate
na iznos od 73,09 eura od 31.07.2013. godine do isplate
na iznos od 75,64 eura od 31.08.2013. godine do isplate
na iznos od 79,18 eura od 30.09.2013. godine do isplate
na iznos od 77,35 eura od 31.10.2013. godine do isplate
na iznos od 78,65 eura od 30.11.2013. godine do isplate
na iznos od 80,11 eura od 31.12.2013. godine do isplate
na iznos od 81,02 eura od 31.01.2014. godine do isplate
na iznos od 82,95 eura od 28.02.2014. godine do isplate
na iznos od 82,32 eura od 31.03.2014. godine do isplate
na iznos od 80,19 eura od 30.04.2014. godine do isplate
na iznos od 79,50 eura od 31.05.2014. godine do isplate
na iznos od 79,81 eura od 30.06.2014. godine do isplate
na iznos od 82,23 eura od 15.07.2014. godine do isplate i
na iznos od 1.545,17 eura od 15.07.2014. godine do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (15.10.25.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Nije među strankama sporno:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 04.07.2007. godine zaključili ugovor o kreditu broj 228-50-4233500 za iznos od 25.783,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta;
- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama;
- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća;
- da je tečaj CHF u odnosu na kunu rastao.
2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF) ništetne i da je tijekom ugovornog odnosa došlo do preplate sa osnove razlike tečaja, i te iznose sa kamatom od dana plaćanja potražuje od tuženika, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, koji se odnose na osnov zahtjeva, ističe prigovor zastare i osporava tužitelju svojstvo potrošača. Međutim, tuženik visinu zahtjeva ne osporava. Predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu i proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke, u svrhu dokazivanja.
4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.
5. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
6. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Radi se o postupanju tuženika suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
6.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 03.09.2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
7. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.
7.1. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda pod 6.-6.1. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
7.2. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.
7.3. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
7.4. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018).
7.5. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."
7.6. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".
7.7. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
7.8. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.
7.9. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojih djelatnika već je predlagao saslušanje tužitelja i javnog bilježnika. Prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika sud je odbio, jer taj dokaz nije potrebno provoditi (7.6.), jer se njegovim saslušanjem ne mogu utvrditi činjenice odlučne za rješenje ovog spora. Dakle, tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se izvođenje daljnjih dokaza ocjenjuje odugovlačećim i protivno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača.
7.10. Stav ovog suda (7.9.) potvrđen je i saslušanjem tužitelja koji u poslovnici prije zaključenja ugovora uopće nije bio, jer je svu dokumentaciju, uključujući i pripremu ugovora za njega napravila auto kuća u kojoj je odlučio kupiti automobil. Djelatnik auto kuće mu je rekao da je kredit vezan uz valutu CHF najpovoljniji pa se prigovor tuženika da je tužitelj mogao birati i drugu vrstu kredita odbija, jer je razumno da će svaki korisnik izabrati ono što mu se nudi kao najpovoljnije. Činjenica, kako iskazuje tužitelj, da je ugovor pročitao i da nije imao nejasnoća, ne dovodi od utvrđenja da u ovom konkretnom slučaju nije na tužitelja primjenjiva odluka tj. pravno shvaćanje iz 6.-6.1. Naime, tužitelj ni o čemu nije informirana od strane djelatnika tuženika, jer prije zaključenja ugovora u poslovnici uopće nije bio. Tuženik na iskaz tužitelja nije imao primjedbi. Pri tome sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 6. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 6. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.
7.11. Tužitelj je u vrijeme zaključenja ugovora bio zaposlenik državnog tijela (MUP), nadalje iz ugovora proizlazi da ga je zaključio kao fizička osoba, da je tuženiku temeljem ugovora bio dužan dostaviti Suglasnost o zapljeni plaće, ima se zaključiti da je tužitelj bio potrošač. Osim toga tužitelj i iskazuje da je automobil koristio za osobne potrebe. Naime, kada se cijeni sve utvrđeno uvidom u ugovor zaključen među strankama i iskazom tužitelja, tada sve zajedno čini logičnu i uvjerljivu cjelinu koja dovodi do zaključka da je tužitelj u spornom pravnom odnosu bio potrošač.
8. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli pa sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a.
9. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan.
9.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača tj od 14.06.2018. godine (6.1.). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.
9.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
9.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.
9.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 04.01.2022. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.
10. Kako je u ovom postupku sud primjenom čl. 12. ZPP-a utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.
11. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“
11.1. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti i početni tečaj CHF za kune koji je vrijedio na dan zaključenja ugovora, koja visina je tada bila poznata, uz koji tečaj kredit i isplaćen pa takva visina nije niti nepoštena niti ništetna.
11.2. Polazeći od takvog stava tužitelj je i postavio svoj tužbeni zahtjev u visini, u odnosu na koju visinu tuženik nije imao prigovora i primjedbi.
11.3. Kako tuženik ne prigovora visini to sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da se provede dokaz financijskim vještačenjem, jer bi sud od vještaka tražio da prilikom utvrđivanja visine zahtjeva nalaz sačini upravo na način na koji je tužitelj, prije pokretanja spora utvrdio visinu zahtjeva, a na koju visinu tuženik nije imao prigovora.
12. Na temelju iznesenog valjalo je zahtjev usvojiti i tužitelju temeljem ništetnih odredaba u odnosu na valutnu klauzulu dosuditi zatraženi iznos, kao u točki I izreke presude.
12.1. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.
12.2. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.
13. Konačno a vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.
14. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.
14.1. Trošak se odnosi na trošak sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska i pristupa na dva ročišta po 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura, što je uvećano za 200,00 eura PDV-a i 53,09 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu.
14.2. Ukupan troška tužitelja iznosi 1.053,09 eura na koji temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a teče kamata od dana donošenja ove presude.
U Zagrebu, 15. listopada 2025. godine
Sutkinja:
Romana Hukelj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.
Dna:
1.tužitelju po pun.
2.tuženiku po pun.
