REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4544/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužitelja TV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, Mihanovićeva 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Krunoslava Markovinovića i zamjenika punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika, dana 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba 3. (treće) Naknada iz Ugovora o kreditu broj 718-50-3808955 od 23. studenog 2006. godine, zaključenog između tužitelja TV OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, a koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju FV, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj.15.listopada 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 718- 50-3808955 od 23. studenoga 2006. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.581,90 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ističe da je čl. 3. predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna (jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% koja se odbija od iznosa kredita. Ističe da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bilo primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Cit. člankom predmetnog ugovora regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita (tzv. ulazna naknada). Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene i time ništetne. Ističe da sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, odnosno razjasnio značenje i smisao iste. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Ističe da tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Ukazuje da je neopravdano korištenje pozicije banke kao jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Ističe (list 3 spisa) da je iz otplatne tablice kredita vidljivo da je tuženik prilikom isplate kredita tužitelju naplatio naknadu iz čl. 3 ugovora. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja cit. kao u izreci.

2. Tuženik (list 24 spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Tuženik smatra da je tužitelj sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tuženik ističe prigovor zastare.

Na ročištu 1.4.2025. ističe da nije sporno da je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada.

3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u ugovor o kreditu broj 718-50- 3808955 od 23.11.2006., presudu ovog suda P-3519/21-19 od 29.3.2024. iz koje proizlazi da se radi o tipskom ugovoru broj 718-50-3808955 otisnutom u unaprijed pripremljenom obrascu, a na odredbe kojeg ugovora tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, otplatnu tablicu - kredit informativni izračun, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, a stranke (list 45 spisa – ročište 23.9.2025.) izričito upitane i upozorene na posljedice tereta dokazivanja radi utvrđivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva suglasno su istakle da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga i predložile raspravu zaključiti i suditi temeljem stanja spisa.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je donio odluku kao u izreci.

Svako daljnje izvođenje dokaza bilo bi nepotrebno i protivno čl. 10 ZPP.

5. Tužitelj TV u svom odlučnom i logički povezanom iskazu navodi da je sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF, a svrha kredita je bila kupnja osobnog vozila za osobne potrebe.

Dakle nije se radilo o kupnji vozila za obavljanje bilo kakve profesionalne djelatnosti. Nije bio obrtnik. Obratio se autokući koja je surađivala s tuženikom i svu dokumentaciju je predavao u autokući.

U autokući su mu ponudili kao najpovoljniji kredit za njega kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF. Imali su u ponudi i kredite u EUR u kunskoj protuvrijednosti, ali mu je objašnjeno da su ti krediti nepovoljniji za njega. Ne sjeća se jesu li imali u ponudi kredite u kunama.

Ističe da se radilo o tipskom ugovoru, otisnutom na unaprijed pripremljenom obrascu i smatrao je da ne može mijenjati ugovorne odredbe pa nije niti tražio nikakvu izmjenu jer je taj ugovor ponuđen kao najpovoljniji kredit za njega. Pročitao je Ugovor prije potpisivanja, no nitko mu nije objašnjavao da on treba platiti tzv. ulaznu naknadu niti mu je objašnjavao od čega se sastoji ta naknada niti strukturu troškova, tako da nije niti bio svjestan da će se ta naknada njemu naplatiti, a naknada je iznosila 3,30% od iznosa kredita jednokratna i naplaćena je tako da je iznos kredita umanjen za tu naknadu. Da je tome tako shvatio je u jednom drugom sudskom postupku koji je pokrenuo pred ovim sudom vezano uz utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredbi i isplatu, a presudu je priložio tužbi pod brojem P- 3519/21-19 i koja je pravomoćno presuđena te mu je i izvršena isplata po toj presudi. Pojašnjava da je prije potpisivanja pročitao predmetni Ugovor o kreditu i vidio je između ostalih točku 3. koja govori o naknadi, ali je smatrao da je to sve u redu i da on tu naknadu mora platiti. Sve se odvijalo po principu "uzmi ili ostavi" tako da nije niti pokušavao tražiti nekakvu izmjenu odredbi Ugovora i sve se događalo u autokući. Autokuća je imala dogovor s bankom i sjeća se da je u banku nosio samo platne liste.

Sud je prihvatio tvrdnje tužitelja koje nisu u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima pa ih stoga sud prihvaća.

Svojstvo potrošača utvrđeno je na osnovi iskaza tužitelja i sadržaja predmetnog Ugovora.

6. Iz ugovora o kreditu (list 5 spisa) broj 718-50-3808955 vidljivo je da je sklopljen između stranaka 23.11. 2006. te da je čl. 3. ugovorena naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Namjena kredita je kupnja vozila (čl. 6).

7. Valja istaći da u čl. 3. Ugovora uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 96. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,30% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba nepoštena te ništetna. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tužitelju očito prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora i u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada je ništetna ugovorna odredba.

8. Odredbe u svezi ulazne naknade su protivne i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakvih odredbi narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu. Sporne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Prigovor zastare je neosnovan jer je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a prema čl. 328 Zakona o obveznim odnosima - dalje ZOO (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

10. Slijedom svega navedenog valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci.

11. Kamatna stopa dosuđena je po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

12. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 1. ZPP (VPS u tužbi radi utvrđenja 1.327,22 eur- čl. 40/2 ZPP) pa je stoga tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

Tužitelju je priznat potrebni trošak:

- sastava tužbe od 19.7.2024. po Tbr 7/1 - 100 bodova

- sastava podneska od 20.2.2025. po Tbr 8/1 - 100 bodova

- zastupanja na ročištu 1.4.2025. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- zastupanja na ročištu 23.9.2025. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- trošak PDV 25% 200,00 eur

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur po Tbr 1 t.1.TSP i na presudu od 26,55 eur po Tbr.2.t.1.TSP tj. 1/2 sudske pristojbe zbog e- komunikacije u svezi čl. 7. tč. 3. ZSP što iznosi ukupno 1.053,10 EUR.

13. Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 15. listopada 2025.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

- pun. stranaka

-zvati tužitelja na platež sudske pristojbe za presudu