REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br: P-2585/2025-54
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice UP (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], Gradna 85b, koju zastupa punomoćnik Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička 50, kojeg zastupa punomoćnik Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. rujna 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 15. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 4., 6. i 11.9. Ugovora o kreditu br. 9012427754 od 20.4.2007. godine potvrđenom od javnog bilježnika Zorke Čavajda pod posl. br. OV-8454/2007 od 20.4.2007. godine, sklopljenog između tužiteljice UP (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i protivnika osiguranja i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), kao banke te CP (JMBG [jedinstveni matični broj građana]) kao solidarnog dužnika.
II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 5.948,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 4,30 EUR od dana 1.3.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 9,95 EUR od dana 1.4.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 0,64 EUR od dana 1.5.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 0,55 EUR od dana 5.7.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 3,50 EUR od dana 6.10.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 29,35 EUR od dana 1.11.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 9,21 EUR od dana 1.12.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 30,70 EUR od dana 1.1.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 33,98 EUR od dana 1.2.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 35,43 EUR od dana 1.3.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 30,90 EUR od dana 1.4.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 31,62 EUR od dana 1.5.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 25,72 EUR od dana 1.6.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 20,69 EUR od dana 1.7.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 21,96 EUR od dana 2.8.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 24,71 EUR od dana 1.9.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 24,39 EUR od dana 1.10.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 21,62 EUR od dana 1.11.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 26,80 EUR od dana 1.12.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 30,46 EUR od dana 9.1.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 35,08 EUR od dana 6.2.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 34,21 EUR od dana 6.3.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 41,98 EUR od dana 8.4.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 43,65 EUR od dana 8.5.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 44,78 EUR od dana 1.6.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 68,52 EUR od dana 1.7.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 63,45 EUR od dana 1.8.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 77,14 EUR od dana 1.9.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 72,74 EUR od dana 1.10.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 63,42 EUR od dana 1.11.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 81,44 EUR od dana 1.12.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 103,88 EUR od dana 1.1.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 88,41 EUR od dana 1.2.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 94,03 EUR od dana 1.3.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 86,48 EUR od dana 1.4.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 87,62 EUR od dana 1.5.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 117,61 EUR od dana 1.6.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 119,63 EUR od dana 1.7.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 145,51 EUR od dana 1.8.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 132,96 EUR od dana 1.9.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 119,13 EUR od dana 1.10.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 117,40 EUR od dana 1.11.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 116,17 EUR od dana 1.12.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 122,25 EUR od dana 1.1.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 128,65 EUR od dana 1.2.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 129,13 EUR od dana 1.3.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 124,84 EUR od dana 1.4.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 126,96 EUR od dana 1.5.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 128,97 EUR od dana 1.6.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 125,79 EUR od dana 1.7.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 126,85 EUR od dana 1.8.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 121,99 EUR od dana 8.9.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 120,31 EUR od dana 6.10.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 125,32 EUR od dana 1.11.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 123,54 EUR od dana 8.12.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 127,04 EUR od dana 1.1.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 120,35 EUR od dana 19.2.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 119,49 EUR od dana 9.3.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 126,62 EUR od dana 9.4.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 120,11 EUR od dana 8.5.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 115,19 EUR od dana 8.6.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 112,25 EUR od dana 9.7.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 115,25 EUR od dana 8.8.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 117,25 EUR od dana 12.9.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 121,58 EUR od dana 12.10.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 121,78 EUR od dana 15.11.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 126,25 EUR od dana 12.12.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 121,34 EUR od dana 15.1.2014 godine do dana isplate,
na iznos od 127,50 EUR od dana 15.2.2014 godine do dana isplate,
na iznos od 128,95 EUR od dana 13.3.2014 godine do dana isplate,
na iznos od 127,16 EUR od dana 11.4.2014 godine do dana isplate i
na iznos od 124,19 EUR od dana 15.5.2014 godine do dana isplate, sva kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana. III Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora sadržani u čl. 4 i 6. Ugovora o kreditu br. 9012427754 od 20.4.2007. godine potvrđenom od javnog bilježnika Zorke Čavajda pod posl. br. OV-8454/2007 od 20.4.2007. godine, sklopljenog između tužiteljice UP (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i protivnika osiguranja i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), kao banke te CP (JMBG [jedinstveni matični broj građana]) kao solidarnog dužnika, koji dio odredbe glasi:
- čl. 4.: „..koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih motornih vozila i...“
- čl. 6.: „ U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“.
IV Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 2.296,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 10,42 EUR od dana 1.9.2007 godine do dana isplate,
na iznos od 10,24 EUR od dana 1.10.2007 godine do dana isplate,
na iznos od 10,23 EUR od dana 1.11.2007 godine do dana isplate,
na iznos od 10,37 EUR od dana 1.12.2007 godine do dana isplate,
na iznos od 10,30 EUR od dana 1.1.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 10,47 EUR od dana 1.2.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 24,25 EUR od dana 1.3.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 24,67 EUR od dana 1.4.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 23,98 EUR od dana 1.5.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 23,83 EUR od dana 1.6.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 23,97 EUR od dana 5.7.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 23,62 EUR od dana 8.8.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 23,63 EUR od dana 1.9.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 24,19 EUR od dana 6.10.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 26,11 EUR od dana 1.11.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 24,62 EUR od dana 1.12.2008 godine do dana isplate,
na iznos od 26,21 EUR od dana 1.1.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 26,45 EUR od dana 1.2.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 26,56 EUR od dana 1.3.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 26,22 EUR od dana 1.4.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 26,28 EUR od dana 1.5.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 25,84 EUR od dana 1.6.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 25,47 EUR od dana 1.7.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 25,56 EUR od dana 2.8.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 25,76 EUR od dana 1.9.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 25,74 EUR od dana 1.10.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 25,54 EUR od dana 1.11.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 25,92 EUR od dana 1.12.2009 godine do dana isplate,
na iznos od 26,19 EUR od dana 9.1.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 26,53 EUR od dana 6.2.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 26,47 EUR od dana 6.3.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 27,04 EUR od dana 8.4.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 27,17 EUR od dana 8.5.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 27,25 EUR od dana 1.6.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 29,01 EUR od dana 1.7.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 28,63 EUR od dana 1.8.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 29,65 EUR od dana 1.9.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 29,32 EUR od dana 1.10.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 28,63 EUR od dana 1.11.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 29,97 EUR od dana 1.12.2010 godine do dana isplate,
na iznos od 31,63 EUR od dana 1.1.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 30,48 EUR od dana 1.2.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 30,90 EUR od dana 1.3.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 30,34 EUR od dana 1.4.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 30,43 EUR od dana 1.5.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 32,65 EUR od dana 1.6.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 32,80 EUR od dana 1.7.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 34,71 EUR od dana 1.8.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 33,78 EUR od dana 1.9.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 32,76 EUR od dana 1.10.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 32,63 EUR od dana 1.11.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 32,54 EUR od dana 1.12.2011 godine do dana isplate,
na iznos od 32,99 EUR od dana 1.1.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,46 EUR od dana 1.2.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,50 EUR od dana 1.3.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,18 EUR od dana 1.4.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,34 EUR od dana 1.5.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,49 EUR od dana 1.6.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,25 EUR od dana 1.7.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,33 EUR od dana 1.8.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 32,97 EUR od dana 8.9.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 32,85 EUR od dana 6.10.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,22 EUR od dana 1.11.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,09 EUR od dana 8.12.2012 godine do dana isplate,
na iznos od 33,35 EUR od dana 1.1.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,85 EUR od dana 19.2.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,79 EUR od dana 9.3.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 33,31 EUR od dana 9.4.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,83 EUR od dana 8.5.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,47 EUR od dana 8.6.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,25 EUR od dana 9.7.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,47 EUR od dana 8.8.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,62 EUR od dana 12.9.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,94 EUR od dana 12.10.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,96 EUR od dana 15.11.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 33,29 EUR od dana 12.12.2013 godine do dana isplate,
na iznos od 32,92 EUR od dana 15.1.2014 godine do dana isplate,
na iznos od 33,38 EUR od dana 15.2.2014 godine do dana isplate,
na iznos od 33,49 EUR od dana 13.3.2014 godine do dana isplate,
na iznos od 33,35 EUR od dana 11.4.2014 godine do dana isplate i
na iznos od 32,99 EUR od dana 15.5.2014 godine do dana isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana. V Tužiteljica se odbija s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1 Ugovora o kreditu br. 9012427754 od 20.4.2007. godine potvrđenom od javnog bilježnika Zorke Čavajda pod posl. br. OV- 8454/2007 od 20.4.2007. godine, sklopljenog između tužiteljice UP (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i protivnika osiguranja i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), kao banke te CP (JMBG [jedinstveni matični broj građana]) kao solidarnog dužnika, a kojim je ugovoreno da se tuženik obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.205,77 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.
VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.704,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (15.10.25.) do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Nije među strankama sporno:
- da su tužiteljica (u daljnjem tekstu tužitelj), kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 20.4.2007. godine zaključili ugovor o kreditu broj 9012427754 za iznos od 38.205,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a u kojem ugovoru CP ima položaj solidarnog dužnika;
- da su stranke ugovorile kamatu s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10% godišnje;
- da su se stranke suglasile da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana;
- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad 5,10% godišnje;
- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika;
- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća;
- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao;
2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi) ništetne, da je u razdoblju vraćanja kredita s osnove tako ništetnih odredaba ugovora preplatio koje potražuje od tuženika sa kamatom od dana plaćanja. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove ugovora zaključenog između stranaka i potražuje i naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Smatra da odredba na koje se tužitelj poziva nisu ništetne, ističe prigovor zastare. Osporava da bi tužitelj bio potrošač. Predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka, saslušan je financijski vještak i proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke, u svrhu dokazivanja.
4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.
5. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, a kako je odlučeno u točkama I-IV izreke ove presude.
6. U odnosu nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je dana 04.07.2013. godine presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09.04.2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu.
7. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 03.09.2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka i koje se odnose na način mijenjanja kamatne stope.
8.1. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda pod 6. i 7, zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.2. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.
8.3. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
8.4. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018).
8.5. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."
8.6. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".
8.7. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
8.8. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.
8.9. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), odnosno od tog je prijedloga tijekom postupka odustao. Nadalje, imajući u vidu 8.6. javnog bilježnika nema potrebe saslušavati, jer se njegovim saslušanjem ne mogu utvrditi odlučen činjenice za rješenje ovog spora. Dakle, tuženik nije tvrdio niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
8.10. Stav ovog suda (8.9.) potvrđen je i saslušanjem tužitelja, koji iskazuje da joj je novac trebao za kupnju automobila, da je u poslovnici tuženika razgovarala s djelatnikom tuženika gdje je, a nakon što je dala podatke o svojom primanjima, saznala da kredit može realizirati uz valutu CHF i eura, da je onaj u CHF povoljniji, jer ima nižu kamatu i rečeno joj je, da će s obzirom na njezinu plaću, banka lakše odobriti kredit vezan uz CHF, a uz sve to djelatnica joj je uvjeravala da je CHF sigurna valuta i da nema nikakve opasnosti da bi se nešto moglo dešavati. Suprotno uvjeravanju djelatnice banke, desilo se to da je tužitelj početno plaćao anuitet u iznosu od oko 2.400,00 kn mjesečno, a onda je isti dosegao 3.600,00 kn. Dakle, porastao je za 50%. Tuženik na iskaz tužitelja nije imao prigovora niti primjedbi, a sud je cijeneći iskaz utvrdio da se na tužitelja u cijelosti primjenjuju odluke tj. pravno shvaćanje iz 6. -7.1. Naime, očito je da tužitelj ni o čemu nije informirana od strane djelatnika tuženika, jer dosita ne bi pristao zaključit ugovor temeljem kojeg će mu anuitet, koji plaća u kunama, porasti za 50%. Pri tome sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 6.-7.1. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 6.-7.1. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.
8.11. Tužitelj je iskazao da automobilom nije obavljalo poslovnu djelatnosti, jer ga je kupio za osobne potrebe sebe i svoje obitelji. Sudužnik po ugovoru, CP jest njezin suprug. Povezujući iskaz tužitelja sa sadržaja ugovora, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, fizička osoba, zaključio ugovor radi kupnje automobila, da je tuženiku temeljem ugovora bio dužan dostaviti Suglasnost o zapljeni, ima se zaključiti da je tužitelj bio potrošač. Naime, kada se cijeni sve utvrđeno uvidom u ugovor zaključen među strankama i iskazom tužitelja, tada sve zajedno čini logičnu i uvjerljivu cjelinu koja dovodi do zaključka da je tužitelj u spornom pravnom odnosu bio potrošač.
9. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli i načinu mijenjanja visine kamate pa je odlučeno kao u točki I i III izreke presude i utvrdio ništetnost dijelova ugovora vezanih uz valutnu klauzulu i mijenjanje kamatne stope. Kako su odredbe ugovora ništetne između ugovaratelja, one su ništetne i u odnosu na solidarnog dužnika, što je utvrđeno u izreci presude.
9.1. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.
9.2. Međutim, dio zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti nije osnovan, jer se u čl. 1 ugovora utvrđuje iznos kredita, tj. obveza tuženika staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.205,77 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.
9.3. Tom je ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan isplate kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu u tom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (6.) pa je tužitelj s tim dijelom zahtjeva odbijen (točka V izreke).
10. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, koji nije osnovan.
10.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13.06.2014. godine za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14.06.2018. godine za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.
10.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
10.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.
10.4. Tužba u ovom sporu je podnesena 28.5.2019. godine iz čega slijedi da prigovor zastare nije osnovan, jer potraživanje koje se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope zastarijeva 14.6.2019. godine, a ono za valutu 15.6.2023. godine.
11. Nastavno na utvrđeno, dolazi od primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.
11.1. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“
11.1. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti naznačena visina kamatne stope (5,10%) na dan sklapanja ugovora o kreditu koja nije nepoštena, a time ni ništetna.
11.2. Navedeno kao logično upućuje i na primjenu početnog tečaja CHF za kune koji je vrijedio na dan isplate kredita, koja visina je tada bila poznata i radi navedenog nije niti nepoštena niti ništetna.
11.3. Polazeći od takvog stava sud je na taj način i dao zadatak vještaku Petri Blašković. Vještak je u skladu sa takvim zadatkom suda sačinio nalaz i mišljenje i sud ga je prihvatio u cijelosti, jer je sačinjen jasno i upravo temeljem rješenja suda, a način vještačenja (pitanje početnog tečaja) je pravno, a ne financijsko pitanje.
11.4. Imajući u vidu prigovor tuženika na izračun sud utvrđuje da tuženik ne prigovara visini izračuna već metodi izračuna. To je u svojem usmenom očitovanju potvrdio i vještak, koji je naveo da je nalaz i mišljenje sačinio sukladno zadatku suda. Dakle, nije sud, a niti vještak ugovor promatrao na način da je isti zaključen u kunama i uz fiksnu kamatnu stopu, već se primijenio početni tečaj CHF i kamata brojčano izražena u ugovoru, što niti jedno niti drugo nije ništetno. Vještak nije pogriješio u izračunu, jer matematičkom izračunu tuženik ne prigovara.
12. Temelje provedenog dokaza financijskim vještačenje utvrđeno je u ovom postupku da je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba platio iznos od 2.296,91 eura sa osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i daljnji iznos od 5.948,59 eura u odnosu na promjenu tečaja pa je tako postavljeni zahtjev valjalo usvojiti i odlučiti kao pod točkama II i IV izreke ove presude, uz kamatu od dana plaćanja, a po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) i čl. 29. ZOO-a. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.
12.1. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.
13. Točno je da je tužitelj tijekom otplate kredita platio 46,30 eura manje, zbog nižeg tečaja od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita, jer je vještak takvu negativnu razliku utvrdio u svojem nalazu i mišljenju. Međutim, iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.
13.1. Osim toga, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala slijedom čega tužena ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno, zbog čega ne postoji niti tražbina tuženika.
13.2. Pri tome sud ističe da tuženik u odnosu na tzv. negativnu razliku i nije postavio zahtjev (protutužbe, prijeboj, prigovor radi prijeboja) o kojem bi sud temeljem čl. 2. ZPP-a bio dužan odlučiti pa je ova odluka u 13.-13.2. donesena i primjenom Presude proširenog vijeća VS RH, broj Rev-549/2023.
14. Odluka o naknadi troškova tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 5 ZPP- a, jer zbog toga što je tužitelj odbijen sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti jednog čl. ugovora nisu nastali posebni troškovi. Trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.
14.1. Trošak se odnosi na trošak sastava tužbe, obrazloženih podnesaka od 5.12.19, 10.6.21, 2.9.25. pristupa na roč. 10.12.19, 6.10.20, 26.10.21, 16.7.25, 9.9.25. po 200,00 eura; za podnesak 11.5.21. 50,00 eura i za roč. 10.12.21. 50,00 eura ili ukupno 1.900,00 eura, što je uvećano za 475,00 eura PDV-a; 265,45 eura troškova financijskog vještačenja i 64,44 eura plaćene sudske pristojbe na presudu.
14.2. Na ukupan trošak u iznosu od 2.704,89 eura kamata teče od dana donošenja ove presude primjenom čl. 151. st. 3 ZPP-a.
14.3. Primjenom čl. 155. ZPP-a tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, koji nije plaćen niti treba biti plaćen, jer tužitelj ima status potrošača. Nije mu priznat ni trošak financijskog vještačenja izrađenog prije pokretanje ovog spora, jer isto nije bilo potrebno za vođenje ovog spora. Naime, sud ne može temeljiti presudu na vještačenju koje nije provedeno u sudskom postupku jer dokaznu snagu nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje koji je dobiven provođenjem vještačenja po nalogu suda u konkretnom parničnom postupku. Kako dakle, izračun koji je dostavljen uz tužbu nema značaj nalaza i mišljenja to nema niti osnove da se tužitelju prizna trošak takvog izračuna. Tužitelju nije ni priznat sastav podneska od 21.1.2022. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.
U Zagrebu, 15. listopada 2025. godine
Sutkinja:
Romana Hukelj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.
