Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-612/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Đurđica Kos, odvjetnica iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4241/2023-19 od 9. lipnja 2025., 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se u pobijanom dijelu (točka III., IV i V. izreke) potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4241/2023-19 od 9. lipnja 2025.

II. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4241/2023-19 od 19. lipnja 2025. suđeno je:

" I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-2833970 koji je solemniziran dana 18. svibnja 2005. kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod posl. br. OU-827/05, sklopljen između tužitelja ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju ZP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.281,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,02 EUR tekućom od 01.07.2005. do plateža,

- na iznos od 1,32 EUR tekućom od 01.09.2005. do plateža,

- na iznos od 1,73 EUR tekućom od 01.10.2005. do plateža,

- na iznos od 1,74 EUR tekućom od 11.11.2005. do plateža,

- na iznos od 2,11 EUR tekućom od 01.12.2005. do plateža,

- na iznos od 0,64 EUR tekućom od 01.01.2006. do plateža,

- na iznos od 0,23 EUR tekućom od 01.02.2006. do plateža,

- na iznos od 4,51 EUR tekućom od 01.11.2008. do plateža,

- na iznos od 7,05 EUR tekućom od 01.01.2009. do plateža,

- na iznos od 8,88 EUR tekućom od 01.02.2009. do plateža,

- na iznos od 9,71 EUR tekućom od 01.03.2009. do plateža,

- na iznos od 7,55 EUR tekućom od 01.04.2009. do plateža,

- na iznos od 7,99 EUR tekućom od 01.05.2009. do plateža,

- na iznos od 4,44 EUR tekućom od 01.06.2009. do plateža,

- na iznos od 1,83 EUR tekućom od 01.07.2009. do plateža,

- na iznos od 2,53 EUR tekućom od 01.08.2009. do plateža,

- na iznos od 3,90 EUR tekućom od 01.09.2009. do plateža,

- na iznos od 3,78 EUR tekućom od 01.10.2009. do plateža,

- na iznos od 2,39 EUR tekućom od 01.11.2009. do plateža,

- na iznos od 5,00 EUR tekućom od 01.12.2009. do plateža,

- na iznos od 7,10 EUR tekućom od 01.01.2010. do plateža,

- na iznos od 10,07 EUR tekućom od 01.02.2010. do plateža,

- na iznos od 9,39 EUR tekućom od 01.03.2010. do plateža,

- na iznos od 13,43 EUR tekućom od 01.04.2010. do plateža,

- na iznos od 12,66 EUR tekućom od 01.05.2010. do plateža,

- na iznos od 14,15 EUR tekućom od 01.06.2010. do plateža,

- na iznos od 27,08 EUR tekućom od 01.07.2010. do plateža,

- na iznos od 24,42 EUR tekućom od 01.08.2010. do plateža,

- na iznos od 32,55 EUR tekućom od 01.09.2010. do plateža,

- na iznos od 29,74 EUR tekućom od 01.10.2010. do plateža,

- na iznos od 25,22 EUR tekućom od 01.11.2010. do plateža,

- na iznos od 34,76 EUR tekućom od 01.12.2010. do plateža,

- na iznos od 46,89 EUR tekućom od 01.01.2011. do plateža,

- na iznos od 38,30 EUR tekućom od 01.02.2011. do plateža,

- na iznos od 41,31 EUR tekućom od 01.03.2011. do plateža,

- na iznos od 37,48 EUR tekućom od 01.04.2011. do plateža,

- na iznos od 38,17 EUR tekućom od 01.05.2011. do plateža,

- na iznos od 54,42 EUR tekućom od 01.06.2011. do plateža,

- na iznos od 56,01 EUR tekućom od 01.07.2011. do plateža,

- na iznos od 69,51 EUR tekućom od 01.08.2011. do plateža,

- na iznos od 62,54 EUR tekućom od 01.09.2011. do plateža,

- na iznos od 54,91 EUR tekućom od 01.10.2011. do plateža,

- na iznos od 53,94 EUR tekućom od 01.11.2011. do plateža,

- na iznos od 53,36 EUR tekućom od 01.12.2011. do plateža,

- na iznos od 56,99 EUR tekućom od 11.01.2012. do plateža,

- na iznos od 60,15 EUR tekućom od 01.02.2012. do plateža,

- na iznos od 60,57 EUR tekućom od 01.03.2012. do plateža,

- na iznos od 58,38 EUR tekućom od 01.04.2012. do plateža,

- na iznos od 59,86 EUR tekućom od 01.05.2012. do plateža,

- na iznos od 60,87 EUR tekućom od 01.06.2012. do plateža i to od 01.07.2005. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništavom i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-2833970 sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđen dana 18. svibnja 2005. pod posl. br. OU-827/05 kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, koja glasi: „3. /treće/ NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju ZP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 403,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2005. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.249,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 9. lipnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana".

2. Ovu presudu u točkama III., IV. i V. izreke, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbit tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Žalitelj traži i naknadu troškova žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu br 029-50-2833970 od 18. svibnja 2005. (dalje: Ugovor) u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je glavnica vezana za švicarski franak te u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, kao i isplata stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih ugovornih odredaba.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio da su stranke zaključile Ugovor radi kupnje motornog vozila, te da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 19.510,00 CHF, a obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Kredit se otplaćivao u 84 jednaka mjesečna anuiteta.

7. Prvostupanjski je sud zaključak da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak donio pozivajući se na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa odlučivali o zaštiti potrošača po pitanju dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a to su one o promjenjivoj kamatnoj stopi te one o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, a koje su banke, među kojima i tužena, sklapale s potrošačima, što je i tužitelj, u određenim, konkretnim vremenskim razdobljima.

8. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je, u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, postala pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a bila je predmetom ispitivanja po izvanrednom pravnom lijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu pod br. Revt-249/14, u kojem je odluka donesena 9. travnja 2015., dok je u odnosu na pitanje valutne klauzule u CHF odluka postala pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a također je bila predmetom preispitivanja Vrhovnog suda RH u predmetu Rev- 2221/18. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je više banaka, među kojima i tuženik, u određenim razdobljima, u koje spada i vrijeme sklapanja ugovora, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP 03) te kasnije protivno odredbama članka 96 i 97 Zakona o zaštitit potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07,75/07, 79/09, 89/09 i 133/09).

8.1. Pozivanje na utvrđenja iz navedenih presuda sud temelji na odredbi članka 502.c. ZPP kojom je propisana vezanost suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodim tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u postupcima koje fizičke i pravne osobe vode radi naknade štete i isplate, te odredbe iz članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14-dalje:ZZP ) kojom je propisano da odluka donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanje tužene.

9. U odnosnu na ulaznu naknadu prvostupanjski sud je utvrdio da je u točki 3. Ugovora navedeno da se jednokratna naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita te da nije sporno da je tužitelj tuženiku prilikom isplate kredita na ime te naknade ustegnuo iznos od 403,98 EUR. Prvostupanjski sud dalje zaključuje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, niti je u Ugovoru jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada u iznosu od 3,30 % pa tužitelj nije znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

10. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivom na članke 81. i 87. ZZP/03 utvrdio da je odredba sadržana u članku 3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna.

11. Primjenjujući članke 324., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) prvostupanjski je sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa sa osnove povećanja tečaja CHF u odnosu na početni i to sa zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja pojedinog anuiteta,a ujedno je obvezao tuženika na povrat plaćene ulazne naknade sa zateznim kamatama od dana kada je naplaćena ulazna naknada obrade kredita.

12. Tuženikov prigovor zastare potraživanja s osnove valutne klauzule vezane uz CHF prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći tek pravomoćnošću presuda donesenih u spomenutom predmetu po kolektivnoj tužbi odnosno od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-6632717, a podnesena tužba od 26. svibnja 2023. je unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

12.1. Tuženikov prigovor zastare potraživanja s osnove ulazne naknade prvostupanjski sud nije prihvatio jer u slučaju restitucijskog zahtjeva zastarni rok teče od pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, tako da zastarni rok iz članka 225. ZOO-a još nije niti počeo teći. Prvostupanjski sud se pri tom pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj. Su-IV-47/2022-2.

13. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda kao i postupak koji je prethodio bila opterećena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, a na koju izrijekom ukazuje žalitelj.

14. Ocjenjujući važnije žalbene razloge, a vodeći računa o tome da tuženik pobija prvostupanjsku presudu samo u dijelu koji se odnosi na ulaznu naknadu treba istaknuti sljedeće (članak 375. stavak 1. ZPP).

15. Žalitelj u postupku nije iznosio navode da se o spornoj ugovornoj odredbi moglo pregovarati niti u žalbi navodi da na njezin sadržaj mogla utjecati, međutim u žalbi navodi kako nije utvrđeno na koji način je došlo do znatne ugovorne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa da bi takva odredba bila ništetna. Pri tom žalitelj navodi kako se radi o naknadi za uslugu koja je određena u fiksnom iznosu od iznosa kredita, da je ta naknada bila dovoljno jasno određena da se može utvrditi njezina konkretna visina, te da se ne traži da tužitelj bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi isto značilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje što se svakako od njega ne očekuje.

16. Nesporna činjenica je da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita pa stoga nije prihvatljiv žalbeni navod da se radi o cijeni za troškove ili za pruženu uslugu. Tuženik ne navodi na što se točno naknada odnosi i koji su to troškovi kredita niti je dokazao opravdanost naknade za obradu kredita u fiksnom postotku, pa proizlazi da tužitelju nije bilo moguće procijeniti financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj odredbi niti je potrošač mogao provjeriti postoji li preklapanje različitih troškova koje je imao u ugovornoj i predugovornoj fazi. Tuženik nije upoznao tužitelja sa sadržajem Odluke o naknadama za usluge kreditora niti sa Cjenikom odnosno s načinom na koji je odredio ulaznu naknadu pa je jasno da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 87. ZZP/03 ta odredba nepoštena te time i ništetna zbog čega je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

17. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene (i upravo zbog toga ništetne) ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati, a tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, a sve temeljem članka 1115. ZOO.

18. Neosnovano žalitelj tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u smislu članak 326. stavak 2. ZOO-a, jer je Ugovor izvršen, a zabrana je manjeg značaja. Zabrana nije manjeg značaja jer je tuženik povrijedio propise o zaštiti potrošača na način da je uzrokovao znatnu neravnotežu na štetu potrošača

19. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

20. Nije osnovan žalbeni navod tuženika kako tužitelju ne pripada trošak podneska od 11. travnja 2024. kojim je tužitelj od suda tražio odobrenje i rok za očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu jer je taj trošak potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a. U konkretnom slučaju tužitelj je nakon što je zaprimio odgovor na tužbu tuženika prema članku 299a. stavku 2. ZPP pravilno tražio od suda odobrenje za podnošenje očitovanja na tuženikov odgovor na tužbu, a prvostupanjski sud mu je u konkretnom slučajnu prešutno dopustio to očitovanje te je kao opravdan priznao trošak tužiteljeva odgovora na odgovor na tužbu ( podnesak od 5. srpnja 2024.) jer je tim podneskom tužitelj dodatno pojasnio pravnu osnovu svog zahtjeva, ustrajao na provođenju predloženih dokaza, priložio relevantnu sudsku praksu donesenu u predmetima istovjetne pravne prirode te se očitovao na činjenične i pravne prigovore tuženika. S obzirom da je podnesak od 5. srpnja 2024 potreban u smislu članka 155 i to je u istom smislu potreban i prethodni podnesak kojim je tužitelj od suda tražio odobrenje za slanje tog drugog naknadnog podneska.

21. S obzirom da žalitelj nije sa žalbom uspio to je njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi troškove žalbe valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude na odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Josita Begović