Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-804/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, po sucu Josipu Štrucelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Vedranu Skočibušiću, odvjetniku u Marcotuulli & Partneri O.D. d.o.o. Rijeka, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, poslovni broj P- 2027/2019 od 20. srpnja 2019., 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, poslovni broj P-2027/2019 od 20. srpnja 2019. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 620,39 EUR koji je tužiteljica preplatila uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj: 9012313640, sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.246,41 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci tekućima od presuđenja do isplate.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje; ZPP) predlažući da ovaj sud svojom presudom preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te naloži tužiteljici da tuženoj naknadi trošak postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužbeni zahtjev u ovom predmetu odnosi se na potraživanje u novcu u iznosu od 620,39 EUR, pa se u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP radi o sporu male vrijednosti. U sporovima male vrijednosti u smislu odredbe iz članka 467. ZPP-a odluka se ne može osporavati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog čega žalbene navode u tom pravcu ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbi članka 467. stavak 1. i članka 365. stavak 2. ZPP.

7. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju tužena ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Nesporno je da su stranke 2. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012313640 (dalje; Ugovor) na temelju kojeg je tužena isplatila tužiteljici iznos od 15.760,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja, a u kojem je u članku 4. ugovorena redovna kamata od 5,50% godišnje, promjenjiva sukladno odluci tužene, kao i da je za vrijeme otplate kredita tužena jednostrano donijela odluke o promjeni kamatnih stopa tako da je ista povećana na 6,50% godišnje te na 7,45% godišnje, odnosno da se redovna kamatna stopa dva puta mijenjala na više od početno ugovorene, a da je kredit otplaćen u cijelosti.

9. Sporno je, i sada u žalbenoj fazi postupka, ima li se tužiteljica pravo pozivati na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. iz postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa, radi li se o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da je tužiteljica bila upoznata da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi te je li u odnosu na utuženi iznos nastupila zastara.

10. Prvostupanjski sud ističe da je da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tužena) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje; ZZP/03) i to članaka 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13. 41/14 dalje: ZZP/07) i to odredbama članaka 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe članka 502. a i c. ZPP zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tužene ocjenjuje neosnovanim.

11. U pogledu primjene materijalnog prava prvostupanjski sud navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi bio ZZP/03 koji je u odredbi članka 81. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema članku 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako isti može opstati bez takve odredbe. Analizom iskaza tužiteljice te prethodno navedenih isprava prvostupanjski sud nalazi nesporno utvrđenim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo iz razloga što sud na prednju okolnost u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice kao životan, logičan i uvjerljiv, odnosno da istoj nije moglo biti poznato na koji će način i u kojim okolnostima tužena mijenjati odluku o visini kamatne stope niti su joj, iako su joj i dostavljene obavijesti o promjeni, pojašnjeni razlozi donošenja takve odluke. Pri tome nije od utjecaja niti pozivanje tužene na Opće uvjete poslovanja. Činjenica je da tužena u skladu s citiranom odredbom ZZP može dokazivati da se o odredbi koja se odnosi na promjenu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, međutim na prednju okolnost nije proveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (tužena je na ročištu održanom 27. lipnja 2023. odustala od dokaza saslušanjem svjedoka – osobnog bankara).

12. Kako je radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, uzimajući u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu, 620,39 EUR, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje; ZOO), uz primjenu članka 1115. ZOO, sud je tužiteljici dosudio taj iznos, s obrazloženjem da je tužena dužna vratiti tužiteljici one iznose koje je tužiteljica preplatila na temelju neosnovane promjene kamatne stope od strane tužene.

13. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom članka 215. stavak 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO, to da je tužba od 13. lipnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

14. U žalbi tužena opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., zatim da je trebalo provesti dopunsko vještačenje kako bi vještak utvrdio kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, međutim ističe da je sud takav prijedlog tužene odbio, pri čemu da je obrazloženje o navedenom u potpunosti izostalo. Ustraje na prigovoru zastare, pobija odluku o troškovima postupka te traži trošak žalbenog postupka.

15. Načelno se tuženoj ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tužena je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužiteljica, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba članaka 502.a – čl. 502.h ZPP.

16. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je tužena mogla tvrditi te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču-tužiteljici o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, istaknutim prigovorima, a bez da je na prednju okolnost proveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (tužena je na ročištu održanom 27. lipnja 2023. odustala od dokaza saslušanjem svjedoka – osobnog bankara), tužena nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

17. U odnosu na primjenu materijalnog prava na žalbene navode tužene valja ukazati da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

18. U odnosu na navode tužene da je promašeno pozivanje na utvrđenje ništetnosti jer je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom, za ukazati je da činjenica što je ugovor u cijelosti isplaćen, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužiteljica kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platila bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

19. U odnosu na navode tužene da je kamatnu stopu trebalo utvrditi obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, treba istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., izrazio pravno shvaćanje, koje je reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5179/2022 i U-III-4136/2024 od 12. studenoga 2024., da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.

20. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tužene, kojeg ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe ista nije uspjela dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tužena je istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO, a koji u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovome postupku.

20.1. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

20.2. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

20.3. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, tražbina tužiteljice u odnosu na ništetnu odredbu o promjenama kamatne stope jednostranom odlukom tužene, nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tužene glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovanima.

21. Uopćenim žalbenim navodima tužene nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka dosuđenih na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

22. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

23. Kako tužena nije uspjela sa žalbom, ne pripada joj pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (članak 154. stavak 1. u vezi članka 166. stavak 1. ZPP), zbog čega je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Karlovcu 15. listopada 2025.

Sudac

Josip Štrucelj