REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-909/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku protiv tuženice ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, od 29. svibnja 2025., poslovni broj: P-1066/2024-10, u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice ... [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, od 29. svibnja 2025., poslovni broj: P-1066/2024-10.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 14. kolovoza 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 16. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Jelici Kovačić iz Vukovara pod br. OV-4073/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II. Nalaže se tuženoj ..., [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužiteljici US, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 349,20 EUR (slovima: tristo četrdeset devet eura dvadeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 9. stavka 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 14. kolovoza 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđen 16. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Jelici Kovačić iz Vukovara pod br. OV-4073/07, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV. Nalaže se tuženoj ..., [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužiteljici US, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 87,32 EUR (slovima: osamdeset sedam eura trideset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj ..., [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi tužiteljici US, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 517,13 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki V. izreke presude."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) smatrajući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima. Navodi da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženice da su sporne odredbe o jednokratnoj ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i da je tužiteljica upoznata sa svim pravnim posljedicama ugovornog odnosa i da to odgovara njezinoj pravoj volji.

2.1. Dalje navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu ništetna, budući da upravo ova odredba predstavlja pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita te da tužiteljici, ne samo da je pojašnjena navedena ugovorna odredba, već je njezino prihvaćanje i razumijevanje potvrdila javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora, kao i da iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica nije niti pokušala mijenjati ugovorne odredbe iz čega proizlazi da joj je takav ugovor odgovarao te da isto tako tuženica nikada nije zaprimila prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene i naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremeno zatvaranje kredita.

2.2. Osim toga tuženica smatra da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive i da je ugovor ispunjen i da tužiteljica nikada nije prigovarala visini anuiteta, kao niti koristila pravo da ugovor raskine.

2.3. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica ističe da je prvostupanjska presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. Zakona o zaštiti potrošača budući da je pogrešno utvrđenje da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite i da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja pa da se time postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama i da se u konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama pa da sud nije imao mogućnosti ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.4. Zaključno ističe da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženice kao neoborivu presumpciju, a što je u suprotnosti sa zakonskim odredbama te da s obzirom da odluke u slučaju „Franak“ ne djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati da je jasno da su navedeni propusti prvostupanjskog suda rezultirali presudom koja se ne može pravilno ispitati. Osporava troškove parničnog postupka.

2.5. Predlaže da drugostupanjski sud prije svega preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužiteljici naknadu troškova parničnog postupka, kao i trošak žalbenog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, dok podredno predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Troškove žalbenog postupka ne traži.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom dijela odredbe Ugovora o kreditu: broj 191-50-4316028 od 14. kolovoza 2007., iz članka 3. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknada 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te da se naloži tuženici da na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati tužiteljici iznos od 349,20 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. kolovoza 2007. do isplate, a na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 87,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2013.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženica sklopili predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužiteljici, kao korisnici kredita, kredit za kupnju vozila, u iznosu od 17.916,65 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i na rok otplate od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, a odredbom članka 9. stavak 2. Ugovora naknada za prijevremeno zatvaranja kredita u iznosu utvrđenom aktima banke. Nije sporno da je tužiteljica platila predmetne naknade i nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Sporno je jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na navedene naknade ništetne i ima li tužiteljica ima pravo na isplatu navedenih iznosa.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja te na temelju dostavljene materijalne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnim stipulacijama tipskog ugovora kreditora, da tužiteljica s tuženicom u svezi odredbi ugovora nije mogla pregovarati jer je ugovor bio unaprijed pripremljen do banke i da je ujedno u postupku utvrđeno da se o odredbi članka 3. i članka 9. stavak 2. Ugovora i nije pregovaralo te da je tužiteljica samo pod uvjetima banke mogla dobiti kredit, da je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora i da tuženica nije postupala u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da u odnosu na naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita nije vidljiva niti visina, a niti elementi na temelju kojih će se odrediti visina te naknade, dok je u odnosu na naknadu za obradu kredita vidljivo da je transparentna, što ujedno ne znači i da je ta odredba poštena s obzirom da nisu razrađeni kriteriji što je ovom naknadom plaćeno te da u ugovoru nije definirano o kakvim se uopće troškovima radi i da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07; dalje ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i ništetnim odredbama u smislu članka 102. stavak 1. ZZP/07. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice i dosuđuje tužiteljici parnične troškove u iznosu od 517,13 eura.

9. Suprotno žalbenim navodima, odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP/07, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj dijela odredbe članka 3. i odredbe članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 96. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita pregovaralo s tužiteljicom pa su, na temelju odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a, dio odredbe članka 3. i odredba članka 9. stavka 2. Ugovora ništetne. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

10. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade za obradu kredita u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. U odnosu na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Isto tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izraženo je stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženica nije ni pokušala dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno članka 96. stavka 4. ZZP/07 predložila dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu i o njihovoj visini.

10.1. S obzirom da je u smislu odredbe članka 96. stavka 4. ZZP/07 na tuženici teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita i visini tih naknada, valja reći da se smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, pa tuženica, dakle mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnim odredbama tipskog ugovora o kreditu, koje sadrže odredbe prema kojima se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita te prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu prema Odluci o tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke i da se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužiteljica platila ovim naknadama. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su ponuđene tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da odredbe nisu jasne iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela, a osim toga nije pojasnila tužiteljici što navedenom naknadom podmiruje, tim više što su naknade u konačnici određene u postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno od preostalog iznosa za zatvaranje kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određenih naknada tužiteljica financijski oštećena, što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da su sporne odredba nepoštene, a time i ništetne pa žalbeni navodi tuženice nisu osnovani. Dakle, tuženica nije dokazala opravdanost visine naknada, nesporno je sastavila predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te ukoliko jesu, kao u konkretnom slučaju, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a to stoga jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi pa se može samo pretpostavljati da se odnosi na naknadu za obradu kredita i da tužiteljici nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 3,30% od iznosa kredita pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivo odredbi.

13. Nadalje, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. Člankom 326. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit i nije isticala prigovore na predmetne naknade, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa. Isto tako na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti, kako je već naprijed navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

14. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

15. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su odredbe dijela članka 3. i odredba članka 9. stavak 3. predmetnog ugovora o kreditu, prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice te da su temeljem odredbe članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07 nepoštene, a temeljem odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/07 ništetne i da je na temelju tih ništetnih odredaba tužiteljica isplatila tuženici novčane iznose navedene u prvostupanjskoj presudi čija visina nije sporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, zbog čega je, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

16. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

17. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić