Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
Poslovni broj: P-2507/2019-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja NI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Antoneli Sesar, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 22. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja, zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objavljene 15. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3208871744 Kreditna partija 7103605771 od dana 16. travnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika i potvrđenog po javnom bilježniku Jadranki Borčić-Olgi Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod brojem OV-2590/07 u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika preplaćeni iznos od 1.369,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2016. godinepo stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30 % godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31%, od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023.godine po stopi od 5,50% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 01. siječnja do 30 lipnja 2024. godine po stopi od 7,5%, od 01. srpnja 2024. godine po stopi od 7,25%, a u slučaju promjene kamatne stope sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, i to kako slijedi:
na iznos od 12,19
EUR od 20.11.2007 godine do isplate na iznos od 12,19
EUR od 28.12.2007 godine do isplate na iznos od 12,10
EUR od 15.1.2008 godine do isplate na iznos od 12,19
EUR od 15.2.2008 godine do isplate na iznos od 18,36
EUR od 15.4.2008 godine do isplate na iznos od 18,44
EUR od 21.4.2008 godine do isplate na iznos od 17,73
EUR od 19.5.2008 godine do isplate na iznos od 17,39
EUR od 16.6.2008 godine do isplate na iznos od 17,46
EUR od 15.7.2008 godine do isplate na iznos od 16,91
EUR od 17.9.2008 godine do isplate na iznos od 16,79
EUR od 15.10.2008 godine do isplate na iznos od 16,87
EUR od 27.10.2008 godine do isplate na iznos od 18,13
EUR od 17.11.2008 godine do isplate na iznos od 16,89
EUR od 15.12.2008 godine do isplate na iznos od 17,84
EUR od 15.1.2009 godine do isplate na iznos od 17,80
EUR od 16.2.2009 godine do isplate na iznos od 17,67
EUR od 16.3.2009 godine do isplate na iznos od 17,28
EUR od 30.4.2009 godine do isplate na iznos od 17,05
EUR od 15.5.2009 godine do isplate na iznos od 16,57
EUR od 17.6.2009 godine do isplate na iznos od 16,12
EUR od 15.7.2009 godine do isplate na iznos od 27,41
EUR od 17.8.2009 godine do isplate na iznos od 27,36
EUR od 15.9.2009 godine do isplate na iznos od 26,83
EUR od 15.10.2009 godine do isplate na iznos od 26,31
EUR od 24.11.2009 godine do isplate na iznos od 26,31
EUR od 15.12.2009 godine do isplate na iznos od 26,28
EUR od 15.1.2010 godine do isplate na iznos od 26,25
EUR od 19.3.2010 godine do isplate na iznos od 25,77
EUR od 14.4.2010 godine do isplate na iznos od 25,95
EUR od 11.5.2010 godine do isplate na iznos od 25,40
EUR od 12.5.2010 godine do isplate na iznos od 25,27
EUR od 10.8.2010 godine do isplate na iznos od 26,39
EUR od 10.8.2010 godine do isplate na iznos od 25,61
EUR od 10.8.2010 godine do isplate na iznos od 26,43
EUR od 14.9.2010 godine do isplate na iznos od 25,30
EUR od 11.10.2010 godine do isplate na iznos od 24,35
EUR od 8.11.2010 godine do isplate
na iznos od 25,34
EUR od 8.12.2010 godine do isplate na iznos od 25,71
EUR od 10.1.2011 godine do isplate na iznos od 24,58
EUR od 7.2.2011 godine do isplate na iznos od 24,15
EUR od 8.3.2011 godine do isplate na iznos od 23,19
EUR od 13.4.2011 godine do isplate na iznos od 22,81
EUR od 10.5.2011 godine do isplate na iznos od 23,68
EUR od 9.6.2011 godine do isplate na iznos od 23,31
EUR od 12.7.2011 godine do isplate na iznos od 24,22
EUR od 16.8.2011 godine do isplate na iznos od 23,07
EUR od 14.9.2011 godine do isplate na iznos od 21,67
EUR od 7.10.2011 godine do isplate na iznos od 21,05
EUR od 29.11.2011 godine do isplate na iznos od 20,36
EUR od 7.12.2011 godine do isplate na iznos od 20,03
EUR od 9.1.2012 godine do isplate na iznos od 19,69
EUR od 8.2.2012 godine do isplate na iznos od 19,05
EUR od 11.4.2012 godine do isplate na iznos od 18,24
EUR od 6.6.2012 godine do isplate na iznos od 17,67
EUR od 6.6.2012 godine do isplate na iznos od 17,11
EUR od 6.7.2012 godine do isplate na iznos od 16,35
EUR od 23.7.2012 godine do isplate na iznos od 15,69
EUR od 8.8.2012 godine do isplate na iznos od 14,94
EUR od 10.10.2012 godine do isplate na iznos od 14,12
EUR od 20.12.2012 godine do isplate na iznos od 13,60
EUR od 15.1.2013 godine do isplate na iznos od 12,96
EUR od 15.1.2013 godine do isplate na iznos od 12,24
EUR od 8.2.2013 godine do isplate na iznos od 11,33
EUR od 18.3.2013 godine do isplate na iznos od 10,76
EUR od 8.4.2013 godine do isplate na iznos od 10,07
EUR od 8.5.2013 godine do isplate na iznos od 9,29
EUR od 14.6.2013 godine do isplate na iznos od 8,42
EUR od 6.9.2013 godine do isplate na iznos od 7,61
EUR od 6.9.2013 godine do isplate na iznos od 6,94
EUR od 3.10.2013 godine do isplate na iznos od 6,24
EUR od 3.10.2013 godine do isplate na iznos od 5,57
EUR od 4.10.2013 godine do isplate na iznos od 4,76
EUR od 8.11.2013 godine do isplate na iznos od 4,01
EUR od 5.12.2013 godine do isplate na iznos od 3,23
EUR od 7.1.2014 godine do isplate na iznos od 2,45
EUR od 7.2.2014 godine do isplate na iznos od 1,65
EUR od 6.3.2014 godine do isplate na iznos od 0,82
EUR od 25.4.2014 godine do isplate
III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 3208871744 Kreditna partija 7103605771 od dana 16. travnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika i potvrđenog po javnom bilježniku Jadranki Borčić-Olgi Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod brojem OV-2590/07 u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju
HNB-a važećem na dan plaćanja.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 4.579,10 EUR zajedno sa sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30 % godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31%, od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 01. siječnja do 30 lipnja 2024. godine po stopi od 7,5%, od 01. srpnja 2024. godine po stopi od 7,25%, a u slučaju promjene kamatne stope sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, i to kako slijedi:
na iznos od 0,99
EUR od 15.1.2008 godine do isplate na iznos od 4,46
EUR od 15.4.2008 godine do isplate na iznos od 0,33
EUR od 21.4.2008 godine do isplate na iznos od 8,96
EUR od 15.7.2008 godine do isplate na iznos od 6,72
EUR od 15.10.2008 godine do isplate na iznos od 29,47
EUR od 27.10.2008 godine do isplate na iznos od 10,86
EUR od 17.11.2008 godine do isplate na iznos od 3,43
EUR od 15.12.2008 godine do isplate na iznos od 25,65
EUR od 15.1.2009 godine do isplate na iznos od 25,64
EUR od 16.2.2009 godine do isplate na iznos od 17,78
EUR od 16.3.2009 godine do isplate na iznos od 23,27
EUR od 30.4.2009 godine do isplate na iznos od 20,22
EUR od 15.5.2009 godine do isplate na iznos od 16,06
EUR od 17.6.2009 godine do isplate na iznos od 18,13
EUR od 15.7.2009 godine do isplate na iznos od 14,92
EUR od 17.8.2009 godine do isplate na iznos od 17,76
EUR od 15.9.2009 godine do isplate na iznos od 14,21
EUR od 15.10.2009 godine do isplate na iznos od 18,03
EUR od 24.11.2009 godine do isplate na iznos od 16,30
EUR od 15.12.2009 godine do isplate na iznos od 13,97
EUR od 15.1.2010 godine do isplate na iznos od 26,37
EUR od 19.3.2010 godine do isplate na iznos od 29,92
EUR od 14.4.2010 godine do isplate na iznos od 29,92
EUR od 11.5.2010 godine do isplate na iznos od 48,01
EUR od 12.5.2010 godine do isplate na iznos od 119,70
EUR od 10.8.2010 godine do isplate na iznos od 62,22
EUR od 14.9.2010 godine do isplate na iznos od 53,21
EUR od 11.10.2010 godine do isplate na iznos od 51,16
EUR od 8.11.2010 godine do isplate na iznos od 61,56
EUR od 8.12.2010 godine do isplate na iznos od 78,67
EUR od 10.1.2011 godine do isplate na iznos od 68,97
EUR od 7.2.2011 godine do isplate na iznos od 67,12
EUR od 8.3.2011 godine do isplate na iznos od 63,48
EUR od 13.4.2011 godine do isplate na iznos od 74,97
EUR od 10.5.2011 godine do isplate na iznos od 87,49
EUR od 9.6.2011 godine do isplate na iznos od 98,28
EUR od 12.7.2011 godine do isplate na iznos od 126,45
EUR od 16.8.2011 godine do isplate na iznos od 95,63
EUR od 14.9.2011 godine do isplate na iznos od 88,03
EUR od 7.10.2011 godine do isplate na iznos od 87,57
EUR od 29.11.2011 godine do isplate na iznos od 88,11
EUR od 7.12.2011 godine do isplate na iznos od 94,95
EUR od 9.1.2012 godine do isplate na iznos od 100,00
EUR od 8.2.2012 godine do isplate na iznos od 95,01
EUR od 11.4.2012 godine do isplate na iznos od 197,68
EUR od 6.6.2012 godine do isplate na iznos od 103,09
EUR od 6.7.2012 godine do isplate na iznos od 99,78
EUR od 23.7.2012 godine do isplate na iznos od 100,10
EUR od 8.8.2012 godine do isplate na iznos od 94,95
EUR od 10.10.2012 godine do isplate na iznos od 100,83
EUR od 20.12.2012 godine do isplate na iznos od 188,13
EUR od 15.1.2013 godine do isplate na iznos od 99,04
EUR od 8.2.2013 godine do isplate na iznos od 95,66
EUR od 18.3.2013 godine do isplate na iznos od 97,74
EUR od 8.4.2013 godine do isplate na iznos od 95,67
EUR od 8.5.2013 godine do isplate na iznos od 96,26
EUR od 14.6.2013 godine do isplate na iznos od 186,42
EUR od 6.9.2013 godine do isplate na iznos od 200,29
EUR od 3.10.2013 godine do isplate na iznos od 101,71
EUR od 4.10.2013 godine do isplate na iznos od 99,69
EUR od 8.11.2013 godine do isplate na iznos od 101,87
EUR od 5.12.2013 godine do isplate na iznos od 101,43
EUR od 7.1.2014 godine do isplate na iznos od 105,01
EUR od 7.2.2014 godine do isplate na iznos od 105,65
EUR od 6.3.2014 godine do isplate na iznos od 104,14
EUR od 25.4.2014 godine do isplate
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2,312,94 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope u skladu s odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su odredbom članka 16. Ugovora o kreditu od dana 16. travnja 2007.godine, broj ugovora 3208871744 Kreditna partija 7103605771, potvrđenog po javnom bilježniku Jadranki Borčić - Olgi Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod brojem OV-2590/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor) parnične stranke su ugovorile mjesnu nadležnost naslovnog suda.
Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.727,68 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF zajedno sa kamatom po kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika. Međutim, upravo zbog ove dvije međusobno povezane ugovorene odredbe, i to one o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika i one o valutnoj klauzuli u CHF, za vrijeme otplate predmetnog kredita došlo je do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta.
Naime, odredbom članka 2. Ugovora ugovorena je godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 5,20 godišnje, te je također odredbom čl. 6. Ugovora tuženik ovlašten na promjenu iznosa mjesečnog anuiteta u slučaju promjene kamatne stope sukladno odluci tuženika.
Shodno tome, tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu po ovom Ugovoru na način da je ista od 01. studenog 2007. godine pa sve do konačne otplate kredita bila veća od prvotno ugovorene. Činjenica promjene (povećanja) kamatne stope nesporno je rezultirala povećanjem mjesečnog anuiteta, a kamatna stopa mijenjana je jednostranom odlukom tuženika.
Visoki Trgovački sud u Zagrebu je pravomoćnom presudom pod poslovnim br.:
Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. prema kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i ovdje tužitelja) tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ovakav stav potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl. br.: Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine u kojoj je iznio i svoje pravno shvaćanje da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi apsolutno nerazumljive prosječnom potrošaču jer da istome nije bilo moguće spoznati učinke koji će za njega proizaći u budućnosti, a zbog čega je Vrhovni sud proveo ocjenu poštenosti odredbe i kao nesporno utvrdio da su predmetne odredbe bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, da se o predmetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na sadržaj odredbe, te da je u istim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zbog čega se izvodi zaključak da je predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača (dakle i ovdje tužitelja) kao jedne ugovorne strane u odnosu na drugu ugovornu stranu banku (ovdje tuženika) a zbog čega da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, pa samim time sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, i ništetne.
Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je tuženik bio ovlašten povećati ugovoreni anuitet za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika predstavljaju ugovorne odredbe iz kojih tužitelj nije mogao predvidjeti učinke koji će za njega proizaći u budućnosti pa samim time predstavljaju nerazumljive ugovorne odredbe, zatim predstavljaju ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj na njih nije imao utjecaja, te je njima suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora zbog čega takve ugovorne odredbe nesporno uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja spram tuženika i kao takve predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne odredbe.
Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio u razdoblju od 01. studenog 2007.g. do 01. travnja 2014. g. na temelju povećane kamatne stope, umanjene za iznose koje bi mu naplatio po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi. Dakle, u razdoblju od 01. studenog 2007.g. do 01. travnja 2014. g. tuženik je od tužitelja s naslova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (tj. s naslova jednostranog povećanja kamata) naplatio 10316,23 kn, a koji iznos je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od svakog od dospijeća pa do isplate.
Također, odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno je da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, drugim riječima, ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. Dakle tuženik je u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 29.727,68 CHF i to po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, dok je odredbom članka 2. i 6. Ugovora tuženik obvezao tužitelja da dobiveni iznos (zajedno sa gore opisanom kamatom) vrati u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF.
Ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da se tužitelju isplaćuje na ime kredita glavnica vezana uz valutu švicarski franak prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita i kojom je ugovoreno da je tuženik obvezan vratiti istu glavnicu uvećanu za kamatu prema srednjem tečaju HNB-a za valutu CHF na dan plaćanja nesporno predstavljaju ugovorne odredbe koje u sebi ne sadrže objašnjenje samog mehanizma promjene u CIIF valutu te ono sto je najbitnije, ne sadrže objašnjenje odnosa tog mehanizma spram mehanizma koji se odnosi na isplatu kredita zbog čega tužitelj nesporno nije bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih odredbi o valutnoj klauzuli. Također, tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja nije tužitelja informirao o svim rizicima, već je isto prešutio i nudio tužitelju (kao potrošaču-slabijoj ugovornoj strani) nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti takvog kredita, tužitelj je doveden nesporno u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega i tuženika. Slijedom navedenog razvidno je da iste odredbe s valutnom klauzulom nesporno predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe.
Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio u razdoblju od 01.studenog 2008.g. do 01.travnja 2014.g. na ime povećanja srednjeg tečaja CHF u odnosu na početni srednji tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Dakle, ukupno je u razdoblju od 01.studenog 2008.g. do 01.travnja 2014.g. tuženik od tužitelja s naslova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima naplatio 34.852,39 kn, a koji iznos je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od svakog od dospijeća pa do isplate.
Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio podneskom od 7. studenog 2024. na način pobliže opisan u izreci ove presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i prigovor zastare. Osporava da bi odredbe o promjeni kamatne stope bile protivne Zakonu, a u odnosu na promjeni tečaja CHF također osporava tužbeni zahtjev tužitelja jer na te promjene tuženik nije imao nikakvog utjecaja. Spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta koju bi tuženik prouzročio svojim postupanjem tužitelju pa predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši.
4. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
5. Tužitelj iskazuje da je 2007. za kupnju vozila Renault Megane otišao u Zagrebačku banku tražeći autokredit te da mu je ponuđen kredit u CHF za koji su mu rekli da je to najbolje i da ga svi uzimaju. Nisu mu ponudili drugi kredit i ne sjeća se da bi mu išta govorili o promjenjivoj kamatnoj stopi ili o utjecaju tečaja na otplatu kredita i to niti prilikom uzimanja niti prilikom otplate. Sjeća se da je početna rata od cca 1.800,00 kn sigurno narasla za 1.000,00 kn što je bilo veliko opterećenje za kućni budžet. Kredit da je otplatio u cijelosti protekom roka od 7 godina.
6. Nesporna je činjenica da su tužitelj, kao korisni kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 16. travnja 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 29.727,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je u čl. 2. ovog ugovora ugovoreno da će tužitelj plaćati redovnu kamatu koja je tijekom obveze po ugovoru promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20%.
7. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ističe se da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu od 16. travnja 2007. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti. Kako je prebivalište tužitelja u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom, se nalazi u Zagrebu (prema sjedištu tuženika), dolaskom na sud u Zagrebu bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana. Također, odredbom čl. 19. st. l. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.
8. Kredit u iznosu od 29.727,68 CHF kao i kamata otplaćuju se u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja. Nesporna je činjenica da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze iz navedenog ugovora o kreditu.
9. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit otplatio, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te otplatom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako je tužiteljica uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavila i zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
10. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., koje pravno stajalište prihvaća i ovaj sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je 13. lipnja 2014., za zahtjev na ime razlike preplaćenih iznosa kamate, odnosno od 14. lipnja 2018., za zahtjev zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača podnesena je 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare. Presuda je pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske potvrđena u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., pa kako se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, to je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim.
11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojim je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
14. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 5,20% za redovnu kamatu.
15. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljem standardni ugovor o kreditu, te da je u ugovoru ugovoreno da se redovna kamatna stopa može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Dakle u konkretnom slučaju radi se o standardnom ugovoru tuženika, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o ugovornoj kamati i kamatnoj stopi koja je bila određena kao promjenjiva, a čije promjene se vrše sukladno odluci banke, te odredba o valutnoj klauzuli. Prema mišljenju ovog suda pobijane odredbe iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 17. kolovoza 2007. su ništetne, jer je u njima ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju jednostrano određuje tuženik sukladno svojoj odluci, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu evidentno nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke vezano uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer se radi o standardnom tipskom ugovoru, bez dodatnog pregovaranja. Ugovorna kamata u svojoj biti predstavlja naknadu koju se tužitelj obvezao platiti za korištenje isplaćenih novčanih iznosa na određeno vremensko razdoblje, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca u skladu s ugovorom o kreditu. Stoga ugovorna kamata mora biti određena odnosno, odrediva u skladu s čl. 69.st.2. i 272. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18- dalje ZOO). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao za koji vrijedi temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava.
16. Unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope pobijanog ugovora, suprotno je navedenim načelima obveznog prava, jer je istima tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, pošto je formulacijom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mogao znati samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, te on nije mogao ni približno ocijeniti kada će se, zašto i kako tijekom budućeg kreditnog razdoblja ta kamatna stopa kretati. Slijedom navedenog ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je redovna kamata 5,20% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope su utvrđene ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat, te koja je bila razumljiva, kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,20 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose kamate koje je tužitelj preplatio u anuitetima preko iznosa ove kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak je prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
17. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Kako su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, to tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužitelju bio poznat.
18. Temeljem čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je stoga tuženik dužan tužitelju vratiti novčane iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio prema promjenjivoj kamatnoj stopi po ugovoru o kreditu, te iznosa koji bi otplaćivao da je kamatna stopa ostala nepromijenjena i da je za čitavo vrijeme trajanja ugovora iznosila 5,20 %, kao i radi utvrđivanja iznosa koji je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan puštanja kredita, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da:
Pozitivne preplate po anuitetima (pretpostavka nezakonitosti promjene kamatne stope) u utuženom razdoblju, od početka otplate do konačne otplate, je tužitelj platio, 1.927,82 CHF više iznosa kamate nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije mijenjala, što iznosi 10.316,20 HRK (1.369,17 EUR) po važećem tečaju na datume dospijeća pojedinih rata.
Pozitivne tečajne razlike (pretpostavka ništetnosti valutne klauzule) u utuženom razdoblju od početka otplate do konačne otplate, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, tužitelj je platio 34.501,35 kuna (4.579,10 EUR) više iznosa anuiteta nego što bi platio da tečaj nije rastao.
19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti izrađen po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije. Vještak je nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale.
20. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim. Odluka o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.
21. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 29. travnja 2022. i 1. prosinca 2022. i 7. studenoga 2024. svaki u iznosu od 200,00 EUR, pristup ročištima 8. prosinca 2022., i 4. veljače 2025. i 22. srpnja 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR, pristup ročištu za objavu u iznosu od 100,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 375,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 331,50 EUR, pristojba na tužbu u iznosu od 106,44 EUR tj. ukupan parnični trošak u iznosu 2,312,94 EUR.
U Rijeci, 15. listopada 2025.
Sudac
Andreja Žigante
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istih.
Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
