Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-283/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Milku Samboleku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku u Valpovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P- 292/2021-23 od 31. siječnja 2025., dana 15. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P-292/2021-23 od 31. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija rješenje i poziva se na sve zakonske žalbe razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08- odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje prema odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke propisane u st. 2. -7. tog članka. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači odnosno ukine rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu kojeg su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 30. ožujka 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 40.000,00 kn (5.308,91 EUR) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Uvodno se napominje da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj: P- 292/2021-9 od 8. travnja 2022. odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a koje je ukinuto rješenjem ovog suda poslovni broj: Gž-666/2022-2 od 27. lipnja 2024.

6.1. U obrazloženju ukidnog rješenja navedeno je da je u vođenju postupka koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja, počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer je prvostupanjski sud neprovođenjem dokaza koje je tuženik predložio na sporne okolnosti (pa tako i u odnosu na prorogacijsku klauzulu), njega onemogućio u raspravljanju. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi ugovora o kreditu bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i podaci o mjesnoj nadležnosti, a na koje okolnosti je predložio saslušanje voditelja regije ER u svojstvu svjedoka.

6.2. Međutim, iz sadržaja obrazloženja sada pobijanog rješenja proizlazi da prvostupanjski sud niti u ponovljenom postupku nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ER jer je tuženik u podnesku od 19. rujna 2024. odustao od provođenja tog dokaza.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi reproduciranjem djelomičnog zakonskog opisa te bitne povrede. Suprotno tome, pobijano rješenje nije opterećeno nedostatcima zbog kojih ovaj sud ne bi u žalbenom postupku mogao ispitati njegovu zakonitost.

7.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP-a.

8. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja, a nakon što je proveo predložene dokaze i saslušao tužitelja, utvrđuje:

- da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj,

- da odredba Ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora o kreditu povjeri sudu njegovog sjedišta i time ostvari pogodnost uz bitno manje troškove (za tuženika),

- da uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) od suda čija je nadležnost ugovorena ([adresa]), takva ugovorna odredba bi za tužitelja izazvala velike troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka,

slijedom čega prvostupanjski sud odbija prigovor mjesne nenadležnosti kod čega se poziva na zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. jer je zaključio da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1.-4. ZPP-a te da je svrsishodnije, a i zbog načela neposrednosti, provesti postupak kod prvostupanjskog suda sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se ta poslovna jedinica nalazi.

9. Iako je pravilno žalbeno shvaćanje tuženika da za ocjenu mjesne nadležnosti u ovom predmetu nema mjesta primjeni odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju na kojoj je, između ostalih odredbi na koje se pozvao, prvostupanjski sud utemeljio odluku o svojoj nadležnosti, prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda zakonito je odbijen.

10. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori nije na temelju čl. 81. st. 5. ZZP/03 izuzeta iz područja primjene Glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“). Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/03 podliježe testu poštenosti, iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

11. Iz sadržaja čl. 12. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora i ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost od mjesta njegovog prebivališta do nadležnog suda), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11.1. U skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 82. toč. 19. ZZP/03 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s čl. 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

11.2. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti znatno udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati njegov odustanak od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

11.3. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakve pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi toč. 19. čl. 82. ZZP/03.

11.4. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u [adresa] gdje tuženik ima sjedište i koji je što je opće poznato znatno više od 200 km (cestovno) udaljen od mjesta prebivališta ([adresa]) tužitelja, što samorazumljivo povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu čl. 89. st 2. i čl. 264. ZPP-a, ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03.

11.5. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u [adresa]) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).

12. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, suprotno pravnom shvaćanju tuženika, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čl. 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a na što se pravilno pozvao prvostupanjski sud.

12.1. Kako iz Ugovora o kreditu proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je, izvan svake sumnje, zaključen u [adresa], očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu i da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice pa je Općinski sud u Osijeku (Stalna služba u Valpovu) mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

13. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, potvrđeno prvostupanjsko rješenje i odlučeno kao toč. I. izreke ovog rješenja.

14. Tuženik nije uspio sa žalbom, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 15. listopada 2025.

Sudac

Milko Sambolek