Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26

Poslovni broj: Gž-1140/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Varaždinu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-738/2024-9 od 12. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-738/2024-9 od 12. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu broj 148-50-2794727 koji je sklopljen 26. travnja 2005. između sada pokojnog prednika tužiteljice NR kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom se pravni prednik tužiteljice obvezao prilikom prvog korištenja kredita jednokratno platiti tuženiku naknadu od 3,30% od iznosa kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 347,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2005. do isplate. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka od 589,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 12. lipnja 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova žalbe u neodređenom iznosu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni i nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

7.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira zaključak suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi nepoštena ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik kroz taj žalbeni razlog bitne povrede postupka zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i zaključak tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Zbog toga će osnovanost tih navoda biti ocijenjena prilikom razmatranja postojanja žalbenih osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora u žalbenom je stupnju postupka utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 148-50-2794727 od 26. travnja 2005. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u članku 3. tog ugovora.

9. Na temelju činjenica koje među stranaka nisu sporne i onih koje su utvrđene čitanjem isprava u spisu te saslušanjem tužiteljice i svjedoka, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenice:

- da je 26. travnja 2005. u [adresa] između tuženika kao kreditora i sada pokojnog NR kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupnju novog vozila marke Renault u akciji EUROTAX s ugovorenim iznosom kredita od 16.700,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,55% godišnje, promjenjivu, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da je ugovor o kreditu sklopljen u autokući ZAK d.o.o., Draganići, te da ga je u ime i za račun tuženika kao punomoćnik sklopio radnik zaposlen u toj autokući

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu prednika tužiteljice da prilikom prvog korištenja kredita tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne predniku tužiteljice nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga prednik tužiteljice nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, iako razumljiva na formalnoj (gramatičkoj) razini, suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužiteljice kao potrošača

- da je prednik tužiteljice 1. lipnja 2004. platio tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu (347,19 EUR)

- da je prednik tužiteljice umro **.**.2019. te da je tužiteljica njegova nasljednica

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. prosinca 2024.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplatu koja je učinjena na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je ta uplata izvršena tuženiku (dan neosnovanog bogaćenja tuženika) do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

11. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenim zahtjevima te ja na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio provođenjem dokaza koji su pravilno ocijenjeni, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika. Stoga su neodlučni žalbeni navodi u kojima tuženik u žalbi iznosi vlastito tumačenje i ocjenu provedenih dokaza i ukazuje na drukčije činjenično stanje od onog utvrđenog po prvostupanjskom sudu, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni i jednostrani prikaz tuženika koji nema objektivnog uporišta u sadržaju postupka. Zbog toga je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Imajući na umu da je odredba o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita iz članka 3. ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) se smatra da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje. Zbog toga tuženik u žalbi pogrešno tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je utvrdio da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta jer je riječ o ugovoru o kreditu koji nije zaključen u poslovnici tuženika i od strane bankara profesionalaca, nego je zaključen u autokući na temelju punomoći tuženika izdanoj zaposlenicima auto kuće za koje se niti ne tvrdi da su imali ovlaštenje za pregovaranje izvan unaprijed formuliranog standardnog obrasca ugovora opunomoćitelja (tuženika).

13. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u članku 3. ugovora o kreditu u pogledu visine obveze prednika tužiteljice jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala predniku tužiteljice da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (3,30% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. To je zaključio i prvostupanjski sud u točci 13. obrazloženja pobijanje presude.

14. Međutim, i prema shvaćanju drugostupanjskog suda, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je pravnom predniku tužiteljice doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

15. Imajući na umu da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne definira glavni predmet obveze korisnika kredita te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovani su žalbeni navodi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti iz članka 84. ZZP/2003.

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZPP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s prednikom tužiteljice mogao razumno očekivati da bi prednik tužiteljice prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja u točci 18. obrazloženja pobijane odluke, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade predniku tužiteljice umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi prednik tužiteljice pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., i 35/2005., dalje ZOO/1991) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj prednika tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

23. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne predniku tužiteljice, a prema shvaćanju drugostupanjskog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

24. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na pravnog prednika tužiteljice nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 3. tog ugovora, pravni prednik tužitelja preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih, sudskih i drugih troškove te troškova pristojbe veznih uz potvrđivanje (solemnizaciju), provedbu., osiguranje i naplatu tog ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je predniku tužiteljice najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na pravnog prednika tužitelja člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj pravnog prednika tužiteljice i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu ugovornu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je ta točka izreke prvostupanjske presude.

27. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je na temelju članaka 210. stavka 2. i 214. ZOO/1991 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 3. ugovora o kreditu u iznosu koji u žalbi nije osporen zajedno sa zateznim kamatama od dana kada je taj iznos primio do dana vraćanja. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

28. Bespredmetni su žalbeni navodi u kojima tuženik tvrdi da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022.). To stoga što se pobijana odluka temelji na pojedinačnoj procjeni sporne ugovorne odredbe te se sud prvog stupnja u donošenju pobijane odluke nije pozivao na utvrđenja iz kolektivnog spora na koji se tuženik poziva u žalbi niti je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi bila predmetom razmatranja u tom kolektivnom sporu.

29. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima iz točke III. izreke prvostupanjske presude niti su u donošenju te odluke počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika te je potvrđena i ta točka izreke prvostupanjske presude.

30. S obzirom na to da tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je njegov (neodređeni) zahtjev za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

U Varaždinu 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec