Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-487/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice BŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćenici Patriciji Đurić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5115/2024-8 od 28. siječnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5115/2024-8 od 28. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio da je ništetan i bez pravnog učinka članak 3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. kojim je ugovorena naknada za obradu kredita. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati plaćenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 382,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2007. do isplate. U točki III. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka članak 10. stavak 2. i 3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati plaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 719,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2014. do isplate. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 394,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 10. veljače 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži joj da tuženiku naknadi troškove prvostupanjskog postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe članka 3. Ugovora o kreditu od 9. srpnja 2007. kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i članka 10. stavak 2. i 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te temeljem navedenog utvrđenja zahtjev za isplatu iznosa od 382,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 27. srpnja 2007. do isplate i iznosa od 719,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. siječnja 2014. do isplate. Deklaratorni zahtjev svoje tužbe tužiteljica temelji na tvrdnjama da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da su one sastavni dio Ugovora kojeg je sastavio tuženik te da su stoga nepoštene i dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

5.1. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti ističući kako su ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužiteljica traži jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), da je tužiteljica potpisom Ugovora potvrdila da je upoznata sa svim odredbama Ugovora pa tako i spornim, te je pristala na njihovu primjenu, kao i na primjenu općih akata tuženika koji su ugovoreni Ugovorom o kreditu. Istaknut je prigovor zastare i prigovor na tijek zakonske zatezne kamate koju potražuje tužiteljica na glavne iznose iz kondemnatornog tužbenog zahtjeva, s tim što tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva.

5.2. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 9. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 069-50-4247482 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 131.744,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate,

- da je namjena kredita bila kupovina stambenog objekta,

- da je u članku 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je kredit odobren na rok otplate od 180 mjeseci, a isti je prijevremeno otplaćen 29. siječnja 2014.,

- da je u članku 10. stavak 2. Ugovora o kreditu navedeno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a u stavku 3. istog članka da se na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora,

- da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita dana 26. srpnja 2007. u iznosu od 2.880,22 kune što prema službenom tečaju kune za euro iznosi 382,27 eura te naknada za prijevremenu otplatu kredita dana 29. siječnja 2014. u iznosu od 5.419,59 kuna, što prema službenom tečaju kune za euro iznosi 719,30 eura.

5.3. Na temelju iskaza tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica kredit podigla za rješavanje stambenog pitanja, da je Ugovor sadržajno priredila banka i da je tek prilikom čitanja Ugovora vidjela da je ugovorena naknada za obradu kredita, a da u odnosu na tu odredbu Ugovora o kreditu, kao i u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita joj djelatnik banke nije ništa konkretnije objasnio te da nikako nije mogla utjecati na sporne odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

5.4. Prvostupanjski sud se pozvao na članke 81., 84. i 87. ZZP-a te je zaključio da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu za tužiteljicu kao potrošača bile jasne i lako razumljive. Tužiteljica da je stavljena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika obzirom da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica primila odgovarajuće obavijesti vezano uz sporne ugovorne odredbe zbog čega su iste dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Iako u odnosu na naknadu za obradu kredita nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje navedene naknade, to da tuženik nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini, a što ima za posljedicu da je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. O odredbama akata kreditora kojima je tuženik regulirao materiju kreditiranja i koje su sastavni dio Ugovora da se nije moglo pojedinačno pregovarati. Ovi troškovi da nisu bili potrebni obzirom da je u opisu poslova radnog mjesta kreditnog referenta i obrada dokumentacije, razgovor s klijentima i sama obrada kredita. Isto da se odnosi i na prijevremenu otplatu kredita.

5.5. Kako je predmetne odredbe Ugovora o kreditu utvrdio ništetnima, to je obvezao tuženika da tužiteljici isplati iznose koje je ona platila kao naknadu za obradu kredita i kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita sa zakonskom zateznom kamatom prvog slijedećeg dana nakon dana kada su te naknade plaćene primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), a u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu primjenom članka 1115.

ZOO-a smatrajući tuženika nepoštenim stjecateljem.

5.6. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. prema kojemu za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora prema kojemu su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju to da znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći.

5.7. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 326.a i člankom 186.c ZPP-a jer ukoliko tražbina iz kondemnatornog zahtjeva još nije dospjela, da je tužbu trebalo odbaciti i u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer da obrazloženje ne sadrži sve što je propisano.

6.1. Bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a čini sud ako u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

6.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedene bitne povrede, na način kako to tumači tuženik, odnosno tužbu u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev nije trebalo odbaciti zbog toga što zatražene tražbine nisu još dospjele, kako to smatra tuženik, te obrazloženje odluke prvostupanjskog suda sadrži sve ono što je propisano odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a.

6.3. Tuženik također smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama.

6.4. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio niti navedenu bitnu povredu te je za svoju odluku dao jasne razloge i istu je moguće ispitati, a nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tuženik vidi u tome što da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke o tražbini tužiteljice, odnosno jesu li sporne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne te da je zanemario sve provedene dokaze predložene po tuženiku.

7.1. U točki 3. obrazloženja svoje odluke prvostupanjski sud je naveo dokaze na temelju kojih je izveo svoje zaključke, a što se tiče dokaza koje je predložio tuženik, isti se odnose na odluke donesene od strane Suda Europske unije broj C-621/17 od 3. listopada 2019., presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/18 od 3. rujna 2018. te na popis naknada u poslovima kreditiranja građana koje se primjenjuju od 1. ožujka 2014., kao i smjernice Hrvatske narodne banke koje su objavljene na njihovim internetskim stranicama.

7.2. Točno je da prvostupanjski sud nije pojedinačno razmatrao svaki od navedenih dokaza, ali po ocjeni ovog suda navedeni dokazi nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice jer se radi o sudskoj praksi, smjernicama u odnosu na konkretne naknade koje su izdane od Hrvatske narodne banke i o popisu naknada koje korisnik kredita treba platiti, ali koje su bile u primjeni od 1. ožujka 2014. i donesene su na temelju općih akata tuženika. Pored toga, prvostupanjski sud se u odnosu na opće akte tuženika očitovao u točki 14. svojeg obrazloženja.

7.3. Tuženik također smatra da su pogrešno primijenjene odredbe ZZP-a te da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti. Odredbama ZZP-a, a niti ZOO-a da nije bila propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita, a niti naknade za prijevremenu otplatu kredita. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita da je člankom 1024. stavak 3. ZOO-a propisano da je korisnik kredita dužan banci naknaditi štetu koju bi banka pretrpjela zbog prijevremenog vraćanja kredita, a ista ne može obuhvaćati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ističe kako ne postoji zakonska odredba koja bi branila tuženiku obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme kada je ista naplaćena. Osporava se stav prvostupanjskog suda u primjeni materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare, kao i u odnosu na primjenu članka 1115. ZOO-a jer da nema razloga zbog čega bi se tuženika smatralo nesavjesnim stjecateljem.

7.4. Suprotno mišljenju tuženika, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a teret dokazivanja okolnosti da se sa tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama je na tuženiku, u kojem pravcu tuženik nije predložio nikakve dokaze, odnosno dokaze koje je predložio nisu relevantni za utvrđenje da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Utvrđeno je da je konkretan Ugovor o kreditu sačinjen od strane tuženika na formulacijskom obrascu, da sporne odredbe Ugovora tužiteljica nije mogla mijenjati pa stoga tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljicom udovoljio zahtjevu transparentnosti. Prema tom zahtjevu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, što znači da tuženik mora korisniku kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Konkretno, ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu konkretnih dosega tih odredbi u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi.

7.5. Što se tiče naknade za obradu kredita, ista je tužiteljici davala uvid da će ista biti naplaćena u visini od 0,50% od odobrenog kredita, ali bez bilo kakvih drugih informacija osobito onih koji se odnose na razloge koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Pri tome treba imati u vidu i da je Ugovorom o kreditu ugovoreno da tužiteljica, između ostalog, snosi i druge troškove (članak 10. stavak 1) te da je bila ograničena uvjetima iz ponude banke. Kredit je mogla podići pod tim uvjetima, odnosno uz plaćanje te naknade ili ga uopće nije mogla podići. Tuženik u ovom postupku nije dokazao opravdanost ugovaranja navedene naknade pa nije postupio u dobroj vjeri, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača.

7.6. Iako se s obzirom na vrijeme kada je Ugovor o kreditu zaključen ne primjenjuje Direktiva Vijeća 93/13, treba reći da u spojenim predmetima broj C-224/19 i C-259/19, a vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je iznio stav: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske ustanove kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“.

7.7. Također je neosnovan žalbeni navod tuženika da je odredba Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da nije prouzročila nikakvu, a još manje znatnu neravnotežu između prava stranaka na štetu tužiteljice suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

7.8. Iz članka 10. točka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da tužiteljica kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, pri čemu se primjenjuju opći akti kreditora. Ova odredba je na gramatičkoj razini jasna i lako uočljiva, ali u svakom slučaju nije razumljiva. Iz te odredbe u vrijeme zaključenja kredita nije bilo moguće utvrditi koliki iznos bi prilikom prijevremene otplate kredita trebalo platiti niti što se plaća navedenom naknadom. Točno je da je u članku 1024. stavak 3. ZOO-a propisano da je korisnik kredita dužan banci naknaditi štetu koju bi banka pretrpjela zbog prijevremenog vraćanja kredita, a koja šteta ne može obuhvaćati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je trebalo vratiti prema ugovoru, međutim, tuženik u ovom postupku nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je naknadom za prijevremenu otplatu kredita namirena šteta koju je on pretrpio, kao što nije dokazao niti od čega bi se ta šteta sastojala. Navedena ugovorna odredba je neodređena, vezana uz akte banke, odnosno tuženika, te njezina visina nije podložna pregovaranju, već je jednostrano određena. Ovakvo postupanje je protivno načelu savjesnosti i poštenja, te je isto nepošteno i dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu same tužiteljice. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. izraženo je stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle da se time prikriva izmakla dobit.

7.9. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor zastare polazeći od pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

7.10. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate jer je i po ocjeni ovog suda tuženik nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi koje je sam unio u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu uzrok ništetnosti zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem primljenih iznosa.

7.11. Odluka o naknadi parničnog troška osporava se samo paušalno u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa navedenu odluku ovaj sud nije ispitao po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, jer je to navedenom odredbom isključeno za postupke koji su započeli nakon 1. rujna 2019., kao što je ovaj postupak.

8. Zbog navedenih razloga odbijena je žalba tuženika te je prvostupanjska presuda potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 15. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković