Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-420/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Ivanu Opačku, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-78/2022-29 od 27. veljače 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-

78/2022-29 od 27. veljače 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim članak 2. i članak 7. Ugovora o kreditu te u točkama II., III., V. i VI. izreke,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim članak 1. Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2006. tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim članak 1. Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2006.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

III. Točke IV. i VII. izreke presude nisu bile predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnima odredbe članaka 1., 2. i 7. Ugovor o kreditu broj 918-50-3523779 od 14. lipnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.934,47 eura po osnovi razlike valute sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne više plaćene iznose od plaćanja istih do isplate kako je to specificirano. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.590,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. U točki IV. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 187,50 eura. U točki V. izreke odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti. U točki VI. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika s osnova preplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 138,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano, a u točki VII. izreke utvrđeno je da je tužba povučena u odnosu na isplatu razlika anuiteta po osnovu promjenjive kamatne stope u iznosu 707,00 eura.

2. Protiv točaka I., II., III., V. i VI. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 13. ožujka 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da mu naknadi parnični trošak ili da pobijanu odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak te podredno da usvoji istaknuti prigovor radi prijeboja.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima članci 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu kojeg je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao bankom 14. lipnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te temeljem utvrđene ništetnosti po osnovi razlike valute isplata iznosa od 1.934,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate kako je to specificirano. Svoj tužbeni zahtjev temelji na presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te na odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO).

5.1. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, s tim što je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, prigovor da se odluke iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u ovom sporu, da je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati, da je tužbom trebao kao tužitelj biti obuhvaćen i sudužnik te da tužitelj nije dokazao da je on osobno platio sve rate kredita. Istaknut je i prigovor zastare, kao i prijebojni zahtjev za onaj vremenski period u kojem je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita.

5.2. Prvostupanjski sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti jer da se u konkretnom slučaju mjesna nadležnost treba odrediti sukladno članku 59. ZPP-a prema kojemu je pored suda opće mjesne nadležnosti za tuženika nadležan i sud na čijem području se nalazi poslovna jedinica ako se radi o suđenju u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta i ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice. Pri tome je uzeo u obzir da je Ugovor o kreditu zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], da se o odredbi kojom je ugovorena prorogacija nadležnosti nije posebno pregovaralo i da bi tužitelju vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće. Odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena prorogacija nadležnosti prema mjestu središta kreditora, a to je Zagreb, da je nepoštena, a time i ništetna te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

5.3. Između stranaka je nesporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj 918-50- 3523770 dana 14. lipnja 2006. na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 18.000,00 CHF, protuvrijednost u kunama, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa ugovorenom redovnom kamatom od 5,20%, godišnje, promjenjivom u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora. Isto tako, da je namjena kredita bila za kupnju novog vozila.

5.4. Sporno je između stranaka jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i kojima je glavnica vezana uz CHF ništetne, a temeljem utvrđene ništetnosti postoji li obveza tuženika da tužitelju vrati ono što je više platio po osnovu ništetnih ugovornih odredbi.

5.5. Prvostupanjski sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da od banke nije dobio obavijest da će se rate kredita povećavati te da on nije znao da su rate kredita vezane uz tečaj CHF, da mu tuženik nije objasnio da je za njega rizično što Ugovor zaključuje s promjenjivom kamatnom stopom i što se otplata rate veže za tečaj CHF, niti je dobio obavijest da Hrvatska narodna banka nema utjecaja na tečaj CHF. Kupio je vozilo u auto-kući koja ga je uputila na realizaciju kredita kod tuženika.

5.6. Člankom 2. ugovora o kreditu da je ugovoreno da je redovna kamatna stopa 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a člankom 7. Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

5.7. Prvostupanjski sud se pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

5.8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, između ostalog, i prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjena kamatne stope tijekom otplate kredita, a na temelju jednostrane odluke banaka. Isto tako, da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.9. Prvostupanjski sud utvrđuje kako se pravna shvaćanja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača mogu primijeniti i u ovom postupku obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da isti nije od strane tuženika obaviješten, odnosno upoznat s rizicima zaključenja ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana uz CHF, niti sa parametrima na temelju kojih će se tijekom otplate kredita mijenjati početno ugovorena kamatna stopa, obzirom da je nesporno Ugovor sastavio tuženik kao tipski ugovor, te da tužitelju nije dao sve potrebne obavijesti vezane uz dva promjenjiva elementa u Ugovoru, a koji su od utjecaja na obvezu tužitelja. Time da je povrijeđen članak 4. ZOO-a prema kojemu su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela poštenja i savjesnosti. Primjena ovog načela da znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza.

5.10. Prvostupanjski sud se pozvao i na pravno shvaćanje izneseno u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prema kojem: „Iako nije zabranjeno istovremeno ugovarati i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“.

5.11. S obzirom na utvrđenje da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke i kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, prvostupanjski sud je temeljem članka 1111. ZOO-a tužitelju dosudio iznos od 1.934,47 eura koji iznos je više plaćen zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita, a prema izračunu financijsko-knjigovodstvenog vještaka. Više plaćeno po osnovu promjene stope ugovorene kamate nije suđeno jer je za taj iznos tužitelj povukao tužbu.

5.12. Na dosuđeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata od plaćanja svakog mjesečnog iznosa do isplate, a primjenom članka 1115. ZOO-a obzirom da prvostupanjski sud smatra tuženika nepoštenim stjecateljem.

5.13. Odbijen je prigovor zastare jer da je tužba podnesena 14. veljače 2022., a rok zastare za više plaćeno po osnovi valutne klauzule da počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF.

5.14. Financijsko-knjigovodstveni vještak je utvrdio da negativna tečajna razlika (kada je prilikom plaćanja tečaj bio manji u odnosu na tečaj prilikom stavljanja kredita na korištenje) iznosi 138,29 eura pa je tuženik stavio taj iznos u prijeboj. Prvostupanjski sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika s osnova preplaćenih i povlaštenih anuiteta u navedenom iznosu jer da tuženik ne može imati koristi iz svog nezakonitog postupanja te da tužitelj nije ništa neosnovano primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja. Prvostupanjski sud ocjenjuje da u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao za potrošača jer je zbog potrošača utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od početka te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima.

5.15. O naknadi parničnog troška tužitelju odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) uz povećanje za iznos vještačenja. I tuženiku je temeljem članka 158. stavak 1. ZPP-a priznat parnični trošak koji se odnosi na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

6. U svojoj žalbi tuženik navodi kako je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a jer je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Istovremeno da je počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer za svoju odluku u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti nije dao valjane razloge. Pored navedenih bitnih povreda vezanih uz navedeni prigovor mjesne nenadležnosti, da je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a time i pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti članak 59. ZPP-a jer da poslovna jedinica u [adresa] nije niti podružnica niti registrirano sjedište tuženika.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a jer nije pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za rješavanje u konkretnom sporu. U pravu je tuženik da je prvostupanjski sud u odnosu na navedenu odluku učinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nije dao jasne razloge za svoju odluku obzirom da nije iznio stav zbog čega smatra da bi članak 12. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena prorogacija nadležnosti bio ništetan, već se samo pozvao na članak 59. ZPP-a. Međutim, ovaj sud je navedenu bitnu povredu otklonio primjenom članka 373.a stavak 3. u vezi sa stavkom 1. ZPP-a.

6.2. Člankom 12. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Iz iskaza tužitelja, a niti iz dokaza koje je predložio tuženik, ne proizlazi da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je na istu tužitelj pristao potpisom Ugovora čiji je sadržaj u cijelosti formulirao upravo tuženik. Obzirom da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je istu sastavio tuženik te ista ide upravo u korist tuženika koji je Ugovor i sastavio, to je ista ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je ništetna jer je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj je gluhonijema osoba, kako to proizlazi iz podneska na listu 159. U svom iskazu naveo je da bi mu putovanje bilo povezano sa većim troškovima, a pored toga i Ugovor o kreditu je zaključen u [adresa], a ne u Zagrebu. Uzimajući u obzir sve navedeno po ocjeni ovog suda članak 12. Ugovora o kreditu je ništetan.

6.3. S obzirom na ništetnost navedenog članka Ugovora o kreditu i po ocjeni ovog suda primjenjuje se članak 59. ZPP-a o izberivoj mjesnoj nadležnosti s obzirom da je iz samog Ugovora razvidno da je Ugovor zaključen u [adresa] u Podružnici u [adresa], te da je djelatnost te Podružnice bila, između ostalog, i zaključivanje ugovora o kreditu.

6.4. Nadalje, tuženik ističe i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nije dao nikakve razloge u odnosu na status tužitelja kao potrošača, kao ni razloge vezane u odnosu na prigovor zastare, kao i tijek zakonske zatezne kamate.

6.5. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je dao valjane razloge u odnosu na prigovor zastare, kao i na tijek zakonske zatezne kamate, pa u tom dijelu nije učinjena navedena bitna povreda, ali je točno da prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge u odnosu na status tužitelja kao potrošača u smislu članka 3. ZZP-a. Ovu bitnu povredu ovaj sud također otklanja primjenom članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ZPP- a.

6.6. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je automobil kupljen za njegove osobne potrebe. Prema članku 3. ZZP-a, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz podneska Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured ..., Ispostava ... od 25. rujna 2024. (list 106) proizlazi da je tužitelj od 1997. do dana sastavljanja podneska evidentiran kao građanin i da nije imao evidentiranu samostalnu djelatnost – obrt, niti je evidentiran kao imatelj udjela u trgovačkim društvima. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao potrošač, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru.

6.7. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da do zastare kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva nije došlo jer je prema Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“.

6.8. Kako se kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje isplata novčanog iznosa koji je plaćen zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita te kako je ništetnost ugovornih odredbi kojima je glavnica vezana uz CHF utvrđena u kolektivnom sporu, na koja pravno shvaćanje se pozvao i tužitelj, te je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., to je rok zastare počeo teći od 14. lipnja 2018., pa u trenutku podnošenja tužbe 14. veljače 2022. zastarni rok kod stjecanja bez osnova iz članka 225. ZOO-a od pet godina nije istekao.

6.9. Tuženik ocjenjuje i kako prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje, odnosno nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim članak 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjena kamatne stope na temelju odluke banke i članka 7. Ugovora kojim je ugovoreno vraćanje kredita u CHF protuvrijednost u kunama prema tečaju u vrijeme plaćanja jer da tužitelj nije imao pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje da je ništetan članak 2. Ugovora o kreditu jer po osnovu više plaćenog zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev te osporava da bi navedene odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne iz razloga koje je naveo sud.

6.10. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kako su odredbe iz članka 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetne, pri čemu se pozvao na pravna shvaćanja donesena u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, a koja se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u konkretnom sporu mogu primijeniti na isti i kojima je prvostupanjski sud vezan. Tuženik nije u ovom postupku pružio dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je činjenično stanje u pogledu pojedinačnog pregovaranja te davanja pune i jasne obavijesti tužitelju kao potrošaču, a vezano uz promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu, drugačije od onoga kako je utvrđeno u kolektivnom sporu.

6.11. Bez obzira što tužitelj nije postavio kondmenatorni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu zatezne kamate zbog ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjene kamatne stope, odnosno za taj iznos je povukao tužbu, time nije dovedeno u pitanje postojanje njegovog pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe, jer on nesporno ima pravo u svako doba tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora i to njegovo pravo ne zastarijeva.

7. Međutim, prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim i članak 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da kredit iznosi 18.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Navedena odredba Ugovora nije ništetna jer kada bi se ova odredba utvrdila ništetnom, tada ne bi bilo predmeta ugovora, a pored toga ta odredba ne dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Svrha utvrđenja ništetnim odredbe u kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF, kako to proizlazi iz kolektivnog spora, je da se ne promijeni valutni tečaj tijekom otplate kredita na više u odnosu na početni valutni tečaj. Člankom 1. Ugovora o kreditu određen je predmet obveze i novčani iznos koji će u kunama biti isplaćen tužitelju kao korisniku kredita, pa ta odredba nije ništetna.

7.1. Zbog toga je ovaj sud u tom dijelu preinačio odluku prvostupanjskog suda i odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti.

8. Što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata pravilno je prvostupanjski sud iste odredio primjenom članka 1115. ZOO-a jer se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem obzirom da je upravo sam svojim postupanjem ugovorio u svoju korist nešto što mu ne pripada, odnosno postupio je protivno načelu savjesnosti i poštenja jer prilikom sastavljanja Ugovora o kreditu nije vodio računa i o pravima potrošača, pa stoga se ne može smatrati poštenim stjecateljem.

9. Osporava se i odluka o prijebojnom zahtjevu tuženika. Međutim, pravilno je utvrđeno kako prijebojni zahtjev ne postoji jer navedeni iznos iz prijebojnog zahtjeva, a koji obuhvaća negativne razlike u tečaju, tužitelj nije stekao, odnosno zbog tih razlika na strani tužitelja nije došlo do nikakvog stjecanja imovine tuženika.

10. Tuženik stavlja prigovor i u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška smatrajući kako je prvostupanjski sud tužitelju pogrešno priznao trošak na ime pristupa na ročište radi objave presude te trošak sastava podneska od 19. studenog 2024., koji nije bio potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

10.1. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je taj trošak bio potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a, a o čemu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav kako se navedeni trošak treba priznati strankama (Rev-772/2023-2 od 23. siječnja 2024.). Isto tako, pravilno je dosuđen i trošak za sastav podneska od 19. studenog 2024. kojim tužitelj predlaže da prvostupanjski sud pozove Vericu Štivić kao tumača za sporazumijevanja znakovnim jezikom, obzirom da je tužitelj gluhonijema osoba i da mu je za sudjelovanje u postupku, odnosno na ročištu koje je održano 15. siječnja 2025., bio potreban tumač s obzirom da je saslušavan kao stranka u svrhu dokazivanja.

11. Zbog navedenih razloga ovaj sud je u dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješio primjenom članka 368. stavak 1. i članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

12. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe obzirom da je uspio sa žalbom samo u neznatnom dijelu u odnosu na kojeg nisu nastali posebni troškovi.

13. Točke IV. i VII. izreke nisu bile predmet drugostupanjskog postupka jer protiv istih nije podnesena žalba.

Koprivnica, 15. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković