Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-809/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Amalije Švegović predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća te Bojane Skenderović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Hrstiću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženice Addiko Banke d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1528/2021- 30 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se prihvaća, a djelomično odbija, te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1528/2021-30 od 29. travnja 2024.

- preinačava pod toč. I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 306-730/2006 sklopljenog 18. prosinca 2006. između prednice tuženice (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb) kao Banke i tužiteljice kao korisnice kredita te pod toč. II. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 2. istog Ugovora o kreditu te se u tim dijelovima tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan

- potvrđuje pod toč. I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 306-730/2006 sklopljenog 18. prosinca 2006. između prednice tuženice (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb) kao Banke i tužiteljice kao korisnice kredita u dijelu kojom je prednica tuženice ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu Banke, pod toč. II. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 4. istog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužiteljica otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF prednice tuženice na dan plaćanja i pod toč. III. izreke presude.

II. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. V. izreke potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.033,75 EUR sa zateznom kamatom, a preinačava u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici daljnji iznos od 462,88 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2024. do isplate, te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

IV. Nepobijana toč. IV. izreke presude ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 306-730/2006 sklopljenog 18. prosinca 2006. između prednice tuženice (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb) kao Banke i tužiteljice kao korisnice kredita u dijelu kojim je tuženica ovlaštena svojom odlukom jednostrano vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate kamate, pod toč. II. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 306-730/2006 sklopljenog 18. prosinca 2006. između prednice tuženice (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb) kao Banke i tužiteljice kao korisnice kredita u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u valutnoj klauzuli u CHF, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.703,87 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč. IV. izreke odbijena je tužiteljica sa zahtjevom da joj tuženica isplati iznos od 4.633,28 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, dok je pod toč. V. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.496,63 EUR sa zateznom kamtom.

2. Navedenu presudu u dijelu usvojenog tužbenog zahtjeva pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP) koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3. i 4. tog Zakona. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u pobijanim dijelovima u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu tuženice nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 306-730/2006 sklopljenog 18. prosinca 2006. između prednice tuženice (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb) kao Banke i tužiteljice kao korisnice kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je tuženica ovlaštena svojom odlukom jednostrano vršiti promjene ugovorene kamatne stope te način obračuna i naplate kamata i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u valutnoj klauzuli u CHF te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove, odnosno temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom.

6. Polazeći od nesporne činjenice da je između tužiteljice i prednice tuženice sklopljen Ugovor o kreditu kojim je prednica tuženice odobrila tužiteljici potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.587,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednice tuženice važećem na dan korištenja kredita za kupovinu novog motornog vozila, s ugovorenom promjenjivom kamatom sukladno Odluci o kamatnim stopama prednice tuženice ili drugog akta, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, kao i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF;

- da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba primjenom čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP;

- da je tužiteljica podneskom od 22. travnja 2022. povukla tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 3. i 6. Ugovora o kredita i zahtjeva za isplatu iznosa od 614,94 EUR / 4.633,28 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose s osnova ništetne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamata, da se tuženica protivila istom, posljedično čemu je prvostupanjski sud meritorno odlučio o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva;

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš od 30. rujna 2023. utvrđeno da je tužiteljica radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita preplatila iznos od 2.703,87 EUR;

- da je tuženica prigovarala nalazu i mišljenju sudske vještakinje navodeći da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženica koristila za kunske kredite, te da je vještakinja svoj nalaz i mišljenje izradila na način kao da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnim tečajem, iako su tužiteljica i prednica tuženice sklopile Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF (prigovori pravne prirode);

- da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja podneskom od 5. listopada 2023. uskladila svoj tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem sudske vještakinje;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu potpisala u auto kući gdje je kupila automobil iz sredstava kredita, da vezano uz pregovaranje i sklapanje Ugovora o kreditu nije bila kod prednice tuženice, te da od strane djelatnika tuženice nije bila upozorena na rizike sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF;

- da je tuženica podneskom od 20. ožujka 2024. obavijestila sud da odustaje od provođenja dokaza saslušanjem osobne bankarice (zaposlenice prednice tuženice) CA;

- da su odredbe čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu jasne i lako uočljive, ali da nisu lako razumljive, zbog čega je dopušteno ocjenjivati da li su iste poštene, da se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenima ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03), te da navedene odredbe Ugovora o kreditu stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka i neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, zbog čega ih je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03;

- da zastara za individualni restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti odluka iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa da je stoga prigovor zastare djelomično osnovan u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer je zastara počela teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014.), a tužiteljica je tužbu podnijela 20. rujna 2021., pa je nedvojbeno protekao petogodišnji zastarni rok, a zahtjev za isplatu s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nije u zastari jer od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok;

- da je tuženica u podnesku od 18. listopada 2023. paušalno istaknula prigovor prijeboja na ime tzv. negativne razlike,

slijedom čega je prvostupanjski sud pozivajući se na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 pod toč. I. i II. izreke presude utvrdio ništetnim odredbe čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci prednice tuženice i valutna klauzula u CHF, pa kako je tužiteljica preplatila tuženici s osnove ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF iznos od 2.703,87 EUR, to je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici novčani iznos naveden pod toč. III. izreke temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose primjenom čl. 1115. ZOO, dok je pod toč. IV. izreke odbio tužiteljicu sa zahtjevom za isplatu iznosa od 614,94 EUR / 4.633,28 kn s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer je u tom dijelu tražbine tužiteljice nastupila zastara.

7. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da ista proturječi sama sebi obzirom da je prvostupanjski sud odbio saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu, tvrdi da je neosnovan navod tužiteljice da nije bila informirana o svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Ističe da je sud počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP obzirom da je neosnovano i neobrazloženo odbio sve njezine prigovore na nalaz i mišljenje sudske vještakinje, da je odbio prijedlog da se sasluša navedena vještakinja na okolnosti koje je predložila, odnosno da nije postupio sukladno odredbi čl. 260. ZPP kako bi vještakinja bila u mogućnosti otkloniti prigovore koje je tuženica isticala, pa da je posljedično navedenom zbog toga bila onemogućena u raspravljanju. Smatra da je izradom nalaza i mišljenja vještakinje isključivo po prijedlogu tužiteljice, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica ostvarila dvostruku korist na štetu tuženice. Tuženica dalje u žalbi navodi da je sud trebao uvažiti njezin prigovor u odnosu na tzv. negativnu razliku, odnosno uzeti u obzir negativnu razliku tečaja CHF prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita. Slijedom navedenog, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i na isto pogrešno primijenio materijalno pravo. Tuženica u žalbi osporava ocjenu prvostupanjskog suda u odnosu na zastaru tražbine dosuđene tužiteljici pod toč. III. izreke, opetovano ističe prigovor zastare, navodi da je odredbom čl. 22. st. 1. ZOO dopušteno ugovaranje valutne klauzule, dok je odredbom čl. 26. ZOO dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, zbog čega smatra da odredbe Ugovora o kreditu iz toč. I. i II. izreke presude nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, osporava pravo tužiteljice na zateznu kamatu na dosuđeni iznos od dana stjecanja, tvrdeći da bi tužiteljica eventualno imala pravo na kamatu od podnošenja tužbe.

8. S obzirom da tuženica pobija presudu u dosuđujućem dijelu, što znači pod toč. I., II. i III. izreke kojima je odlučeno o glavnoj stvari i u odluci o troškovima postupak pod toč. V. izreke, to je ovaj sud konstatirao pod toč. III. izreke ove presude da nepobijana toč. IV. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

9. U odnosu na žalbu tuženice u dijelu kojim ukazuje na počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valja navesti da razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud u svom postupanju počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

10. Nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju ukazuje tuženica, tvrdeći da joj je onemogućeno raspravljanje u prvostupanjskom postupku. Naime, prema ocjeni ovoga suda tuženica neosnovano ističe da joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer je odbijen njezin prijedlog da se usmeno sasluša vještakinja kako bi ista odgovorila na prigovore koje je isticala u odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje.

10.1. Prema odredbi čl. 260. st. 1. ZPP sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave time da sud određuje rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja. Dakle, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi vještak u pravilu daje svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi, a može ga dati i pismeno prije rasprave, odnosno zakon ne ograničava iznošenje vještačkog nalaza i mišljenja jedino u pisanom obliku. Navedena odredba je u skladu sa načelom neposrednosti u smislu čl. 4. ZPP temeljem kojeg sud u pravilu odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

10.2. Međutim, kad stranke nemaju primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, tada propust suda da pozove vještaka da svoj nalaz i mišljenje dade i usmeno na raspravi ne predstavlja bitnu povredu na koju ukazuje tuženica u žalbi. Naime, tuženici bi bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom kada njezini prigovori na nalaz i mišljenje vještaka ne bili dostavljeni vještakinji, niti bi ona bila u odnosu na iste saslušana na glavnoj raspravi. Međutim, kako je i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji jer je tuženica isticala prigovore pravne naravi pogrešno smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještakinji o načinu provođenja vještačenja, odnosno da je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužiteljice kao da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a trebalo ga je provesti na način da se koristi promjenjiva kamatna stopa u odnosu na kunske kredite koje su kamate važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, to je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog tuženice za saslušanjem vještakinje na ročištu, pa stoga nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. S tim u vezi valja navesti da tuženica nije prigovarala matematičkom izračunu vještakinje, dok je sud nalaz iste prihvatio kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženice na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen, zbog čega nije bilo ni potrebe saslušavati vještakinju. Osim toga, pitanje vezano uz obvezno saslušanje vještaka na ročištu nije pitanje koje bi moglo dovesti do nezakonitosti pobijane presude zbog toga što tuženica u konkretnom slučaju nije niti predlagala saslušanje vještakinje u odnosu na pismeni nalaz i mišljenje koji joj je dostavljen na očitovanje, već je zahtijevala dopunu istog na način i metodom za koju tuženica smatra pravilnom, a što je, kao što je ranije navedeno, u domeni pravnog pitanja za koje sudu ne treba stručno znanje vještaka (isto tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-945/2024-2 od 22. listopada 2024.).

10.3. Iznoseći u žalbi istovjetne prigovore na utvrđenja (metodologiju izračuna) vještakinje, tuženica neosnovano smatra da je za ocjenu osnovanosti kondikcijskog tužbenog zahtjeva trebalo primijeniti kamatu kao da je riječ o kreditu u kunama bez valutne klauzule. Kao što je ranije navedeno, predmet spora je zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO zbog ništetnih odredbi Ugovora o kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci prednice tuženice, a koje odredbe je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnima, jer iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Stavljanjem takvih odredbi u Ugovor o kreditu bez pregovaranja, obavještavanja i upozorenja, tuženica je ugrozila visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Osim toga, tuženica gubi iz vida i to da bi obračunavanje kao da je riječ o kunskom kreditu, koje ona predlaže, imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/03 predviđa.

11. Također, ovdje valja navesti da je tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu u odnosu na narav, rizike i posljedice spornih ugovornih odredbi o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženice u predugovornoj fazi odustala od saslušanja svjedokinje CA koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila osobna bankarica kod prednice tuženice i koja je sudjelovala u postupku obrade i sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica nije dokazala da ta presuda nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice koja je jasno navela da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama.

12. Razumijevanja radi valja navesti da tuženica nije dokazala okolnosti iz kojih bi proizlazilo suprotno od utvrđenja sadržanih u presudama donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na koja se pozvala tužiteljica u predmetnom, pojedinačnom potrošačkom sporu. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, to je Ustavni sud Republike Hrvatske u toč. 22. svoje odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. izrazio stajalište prema kojemu, citira se: "ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Kod toga je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama. Tome valja nadodati da je Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci također ukazao da postoji stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (istovjetno i toč. 11. - 11.3. rješenja broj U- III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tuženice da se sasluša javna bilježnica koja je solemnizirala Ugovor o kreditu.

13. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je djelomično odbio prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnove preplate zbog ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 20. rujna 2021. – dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018.). Za napomenuti je da tužiteljica povukla tužbu u dijelu kojim je zahtijevala utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice i isplatu preplaćenog iznosa s te pravne osnove, ali kako se tuženica protivila istom, to je prvostupanjski sud meritorno odlučio o kompletnom tužbenom zahtjevu, te je utvrdivši ništenom predmetnu odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odbio zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 4.633,28 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, obzirom da je u odnosu na taj dio tražbine nastupila zastara.

13.1. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoren način promjene kamatne stope sukladno Odluci tuženice nedovoljno određena, neovisno od toga što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a to iz razloga što činjenica da tuženica kao banka do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imala zakonskih obveza glede izmjene i usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ne znači da je istoj bilo dopušteno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu bez određenih parametara na temelju kojih bi potrošaču bio poznat način (i vrijeme) mijenjanja kamatne stope. Također irelevantna je u konkretnom slučaju tvrdnja tuženice da visina kamatne stope temeljem koje je obračunavala visinu anuiteta tijekom razdoblja otplate kredita niti u jednom trenutku nije prekoračila najvišu dopuštenu kamatnu stopu propisanu odredbom čl. 26. ZOO, obzirom da u konkretnom slučaju nije odlučno da li je tuženica tijekom razdoblja otplate kredita kamatu obračunavala po stopi većoj ili manjoj od one propisane odredbom čl. 26. ZOO, već je odlučno da li je ugovoreni način promjene prvotno ugovorene kamatne stope valjan ili ne, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju odlučno to što neposredno prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu prednica tuženice kao trgovac i tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) nisu pojedinačno pregovarale i Ugovorom o kreditu utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku ovdje tuženice o promjeni stope ugovorene kamate.

13.2. Nije odlučan niti žalbeni navod tuženice da je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno odredbom čl. 22. ZOO, a to iz razloga što je prednica tuženice s tužiteljicom ugovorila valutnu klauzulu u CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prednica tuženice kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim rizicima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, činjenica što je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno odredbom čl. 22. ZOO nije odlučna u ovoj pravnoj stvari, zbog toga što se u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu prosuđuje kroz odredbe ZZP/03, pa se temeljem čl. 81. st. 5. ZZP/03 odredbe Zakona o obveznim odnosima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a odredba čl. 22.

ZOO ne predstavlja prisilnu zakonsku odredbu.

14. Žalbeno osporavanje stajališta prvostupanjskog suda vezanog uz primjenu odredbe čl.1115. ZOO u odnosu na početak tijeka kamate također nije osnovano (tuženica smatra da tužiteljici mogu pripadati zatezne kamate tek od podnošenja predmetne tužbe). Naime, sama činjenica da je u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđeno da je prednica tuženice povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, podrazumijeva nesavjesnost i nepoštenje tuženice zbog čega je primjenom čl. 1115. ZOO kao nepošteni stjecatelj dužna platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Nije u pravu tuženica kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju bila nesavjesna stjecateljica, posljedično čemu da ju je obvezao na platež zatezne kamate od dana dospijeća pojedinačno navedenih iznosa pod toč. II. izreke presude do isplate, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se tada moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženica je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morala znati da je sporna odredba ništetna već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženica nepoštena stjecateljica, slijedom čega je žalba tuženice i u tom dijelu neosnovana.

15. No ispitujući pobijanu presudu i u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, dakle neovisno od žalbom isticanih žalbenih razloga i njihovog obrazloženja, ovaj sud je žalbu tuženice djelomično ocijenio osnovanom obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pravni doseg ranije citiranih presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primijenio i na ugovornu odredbu iz čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.587,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednice tuženice važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima. Razumijevanja radi valja navesti da sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan sporazum stranaka sadržan u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), a ne na otplatu (vraćanje) kredita, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom da citiranom odlukom u kolektivnom sporu ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu, presude donesene u kolektivnom sporu nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača.

15.1. Isto tako, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pravni doseg ranije citiranih presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primijenio i na ugovornu odredbu iz čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se na iznos kredita iz čl. 2. tog Ugovora obračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje, a koje kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i iste su uključene u anuitete. Dakle, prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu koji se odnosi na utvrđenu početnu kamatu od 5,25% godišnje, a ne na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s odlukom tuženice, što je ugovoreno čl. 6. Ugovora o kreditu, također izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom da citiranom odlukom u kolektivnom sporu ta odredba kojom je utvrđena početna kamatna stopa utvrđuje obvezu banke, a ne potrošača, pa ista nije utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu, presude donesene u kolektivnom sporu nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tim dijelovima pozivajući se na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača.

15.2. Prema tome, odredbe čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu predstavljaju jasne odredbe kojima je definirana bitna obveza tuženice (kao trgovca) na isplatu kredita i kamatnu stopu, a ne obveza potrošača, te se nedvojbeno ne radi o obvezi koja u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZPP/03 (koji je mjerodavan obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog kreditnog odnosa) stvara znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača, već se radi o transparentnim ugovornim odredbama kojima je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora), pa navedene odredbe primjenom čl. 87. ZZP/03 ne podliježu testu poštenosti. Zbog toga je pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo djelomično preinačiti pobijanu presudu i djelomično odbiti zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila utvrđenje ništetnim čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu.

16. U preostalom dijelu je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi toč. I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženica ovlaštena svojom odlukom jednostrano vršiti promjenu ugovorene kamatne stope, toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF te toč. III. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.703,87 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

17. Nije osnovana žalba tuženice u dijelu kojim osporava primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23; dalje u tekstu: Tarifa) koja se u konkretnom slučaju primjenjuje primjenom Tbr. 52. toč. 3. Tarife obzirom da je pobijana presuda donesena 29. travnja 2024.

17.1. Nadalje neosnovano tuženica prigovara da je prvostupanjski sud trebao odbiti njezin zahtjev za naknadu troškova prvostupanjskog postupka jer se odluka o troškovima postupka donosi u jedinstvenom obliku, a ukoliko je ista utemeljena na odredbi čl.154. st. 1. ZPP, odnosno na uspjehu jedne stranke u postupku, tada isti isključuje uspjeh druge stranke, pa o tome nije potrebno donositi posebnu odluku.

18. Obzirom da se tužbeni zahtjev dijelom odnosi na nenovčanu tražbinu, za koju tužiteljica u tužbi nije naznačila vrijednost predmeta spora, a dijelom se odnosi na novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 3.318,81 EUR, to ukupna vrijednost tužbenog zahtjeva iznosi 3.318,81 EUR.

19. S tim u vezi, tuženici valja ukazati da je tužiteljica podneskom od 22. travnja 2022. doduše djelomično povukla tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i sukladno tome i zahtjev za isplatu s iste osnove, ali protivno žalbi tuženice, sud nije bio niti ovlašten odlučiti o eventualnom zatraženom trošku koji se odnosi na povučeni dio tužbenog zahtjeva, jer se tuženica istom protivila, posljedično čemu je prvostupanjski sud u cijelosti meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu tužiteljice, pa nije bilo mjesta dosuđivati tuženici trošak parničnog postupka na ime povučenog dijela tužbenog zahtjeva.

19.1. Kako je tužiteljica uspjela u cijelosti dokazati osnovu tužbenog zahtjeva, a s visinom je uspjela u omjeru od 81,46%, proizlazi da je uspjeh tužiteljice u ovom postupku u omjeru od 90,73% (100% osnova + 81,46% visina : 2 = 90,73%). Kada se temeljem čl. 154. st. 2. ZPP od uspjeha tužiteljice koja je uspjela u većoj mjeri, oduzme uspjeh tuženice koja je uspjela u manjoj mjeri od 9,27%, dolazi se do toga da je tuženica u obvezi tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 81,46%. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio Tarifu kada je utvrdio da je tužiteljica osnovano zatražila ukupni trošak u iznosu od 2.496,63 EUR, iz kojeg razloga je tuženica u obvezi naknaditi tužiteljici 81,46% tog iznosa, odnosno iznos od 2.033,75 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2024. do isplate.

20. Stoga je valjalo djelomično odbiti i djelomično prihvatiti žalbu tuženice u dijelu kojom pobija odluku o troškovima postupka i primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP djelomično potvrditi i djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka na način kako je to navedeno pod toč. II. izreke ove presude.

21. Obzirom da je i uspjeh žalbe neznatan, obzirom da je vrijednost predmeta spora utvrđena prema kondemnatornom tužbenom zahtjevu te zbog djelomičnog ukidanja deklaratornog dijela presude pod toč. I. i III. izreke nisu nastali posebni troškovi, dok je tuženica neznatno uspjela sa žalbom protiv odluke o troškovima, a koja odluka predstavlja sporedni zahtjev, to je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti tuženicu sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

U Varaždinu 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Amalija Švegović