Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-661/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-925/2024-9 od 21. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-925/2024-9 od 21. srpnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 389,01 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja poslovni broj P-925/2024-9 od 21. srpnja 2025. suđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o hipotekarnom [broj kredita], sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana **.**.2008. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 999,92 EUR (slovima: devetstodevedesetdeveteuraidevedesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 05.11.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o hipotekarnom [broj kredita]. Sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana **.**.2008. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„ U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 2.005,56 EUR (slovima: dvijetisućepeteuraipedesetšestcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 21.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

V/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 981,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), bitne povrede odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 338. stavak 4. ZPP- a, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, podredno da istu ukine i postupak vrati na ponovno odlučivanje, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 62,50 EUR i sudsku pristojbu u iznosu 76,51 EUR što sveukupno iznosi 389,01 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovor o hipotekarnom [broj kredita] dana **.**.2008. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, u dijelu kojim je ugovrena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te posljedično tome zahtjev za isplatu plaćenih iznosa.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva, jer pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Nesporno je između parničnih stranaka da su tužitelj i pravni prednik tuženika zaključili Ugovor o hipotekarnom [broj kredita] dana **.**.2008. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 70.000,00 EUR po sredjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja, te da je u članku 7. stavak 1. navedeno plaćanje naknade za obradu kredita od 1,50% jednokratno, a u članku 9. stavak 2. navedeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne Novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 – u daljnjem tekstu ZZP/07) koji je u članku 96. propisivao: (1)Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, te prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, te pravilno primijenio materijalno pravo. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed po tuženiku sastavljen standardni ugovor o kreditu i da se o navedenim spornim odredbama između stranaka nije pregovaralo, pravilno zaključio da su sporne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača navodeći za to sasvim određene razloge u odlomku 16. i 17. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne, te pravilno utvrdio da su sporne odredbe nepoštene prema odredbi članka 96. stavak 1. i 2. ZZP/07 i posljedično tome ništetne prema odredbi članka 102. ZZP/07.

9. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP/07, nije dokazao da sporna naknada za obradu zahtjeva jednokratna 1,50% od iznosa kredita, odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

10. Člankom 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. U ovom predmetu se navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga, pa stoga, a imajući na umu navedeno, sporna odredba nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

11. Odredbom članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Prema odredbi članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 25/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, dok je odredbom članka 1024. stavka 4. ZOO- a propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

13.1.Tuženik tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa je opravdano za zaključiti da pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata što nije dopušteno sukladno odredbi članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

14. Prema odredbi članka 98. ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno ZZP/07 o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Tuženiku valja navesti kako iz direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranu ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što ovdje, kako je to nedvojbenim utvrđeno tijekom postupka, nije slučaj, te se neosnovano tuženik u žalbi poziva na odredbu članka 173. Zakona o bankama jer je i tom odredbom također propisano da je banka dužna učiniti dostupnima podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita i na odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne Novine 15/2014).

16. Budući da spornim odredbama nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane i to tužitelja, već je njome povrijeđen i javni interes, s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s prednikom tuženika i drugim bankama, onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen prijevremenom otplatom kredita, nema mjesta primjeni odredbi članka 326. stavak 2. ZOO-a o ograničenju isticanja djelomične ništetnosti spornog ugovora zbog toga što je ugovor ispunjen.

17. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da su sporne ugovorna odredbe o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori nepoštene jer su u suprotnosti s uvjetom o postupanju u dobroj vjeri, te su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a tuženik je nesavjestan stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju odredbi koje je unaprijed sastavio u standardnom ugovoru o kreditu, pa tužitelj kao potrošač ima pravo na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa po toj osnovi sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada je tuženik nepripadno stekao taj iznos pa do isplate.

18. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, sud prvog stupnja je pravilno u odlomku 15. obrazloženja utvrdio da je isti neosnovan, pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednice od 30. siječnja 2020. godine o tome da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da su sporne odredbe ništetne, to znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

19. Obzirom je utvrđeno da su u predmetnom Ugovora o hipotekarnom [broj kredita] dana **.**.2008. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ništetne odredba članka 7. stavak 1. koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita od 1,50% jednokratno, te odredba članka 9. stavak 2. koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pravilno je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO u vezi članka 1111. i članka 1115. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati na ime naplaćenje naknade za obradu kredita iznos od 999,92 EUR i na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 2.005,56 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. i 8. ZOO-a. Sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer nije činjenično i pravno identična.

20. Zbog svega navedenoga neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o ostvarenju povrede ustavnog prava iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.) i neosnovanim se cijeni pozivanje žalitelja na povredu prava na pravično i pošteno suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006. i 2/2010.). Pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz spisa predmeta razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje, pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja, dok pobijana presuda sadrži valjano obrazloženje, jasne, ozbiljne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i primjeni materijalnog prava što ne upućuje na arbitrarnost, niti je počinjena bitna povreda odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 338. stavak 4. ZPP-a.

21. Odluka o parničnom trošku u točki V izrijeke pobijane presude pravilna je jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155. ZPP-a, dužan je nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023) koja u Tbr. 52. točka 3. propisuje da kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na tert protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka.

21.1. Prema Tbr. 9. točka 3. Tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% od nagrade iz Tbr. 7. točka 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je tužitelju primjenom Tbr. 9. točka 3. Tarife priznata nagrada za zastupanje na ročištu za donošenje i objavu presude dana 21. srpnja 2025., a pritom nije odlučno što se presude punomoćnicima odvjetnicima dostavljaju putem e-Komunikacije. Pogrešno je pozivanje tuženika na odredbu članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne Novine 51/23 od 12. svibnja 2023.) jer se u ovom predmetu ne radi o sporu koji je proizašao iz kolektivne tužbe.

22. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu., te odlučiti kao u točki I izrijeke ove presude.

23. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom valjalo je, temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 389,01 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II izrijeke ove presude.

U Karlovcu 15. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Britvec