Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-941/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Amalije Švegović predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća te sutkinje Bojane Skenderović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ABC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Saneli Prša, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćnici Maji Bačić odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1700/2022-20 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1700/2022-20 od 29. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke.

II. Nepobijana toč. II. izreke presude ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.486,74 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 1.590,85 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2024. do isplate, nepobijanom toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da se tuženici naloži zaračunavati od 25. ožujka 2022. kao dana podnošenja tužbe pa ubuduće CHF anuitete iz Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 69700013529/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojeg je sklopila s tužiteljem po tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, dok je pod toč. III. izreke odbijen zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi trošak parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pod toč. I. i III. izreke pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje u tekstu: ZPP) koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) s izuzecima iz st. 2., 3. i 4. tog članka. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu, odnosno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.486,74 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose preplaćene tuženici u razdoblju od travnja 2019. do lipnja 2021., koji je tužitelj preplatio tuženici na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140030250-69700013529/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog između Slavonske banke d.d., Osijek, Podružnice Požega kao pravne prednice tuženice, tužitelja kao korisnika kredita – založnog dužnika, ABC kao založne dužnice i ABC kao sudužnika (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF i zahtjev tužitelja da tuženica zaračunava od 25. ožujka 2022. pa ubuduće CHF anuitete iz Ugovora o kreditu po tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

6. Polazeći od nesporne činjenice da je između prednice tuženice Slavonske banke d.d., Osijek kao banke i tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je prednica tuženice odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 56.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita za adaptaciju kuće i zatvaranje četiri kredita, s ugovorenim ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P- 13271/2019-40 i dopunskog rješenja istog suda broj: P-13271/2019-42 od 17. listopada 2022., potvrđenih presudom i rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj:

Gž-413/2023-2 od 15. lipnja 2023. naloženo ovdje tuženici isplatiti ovdje tužitelju iznos od 7.946,12 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, a koji iznos je tužitelj preplatio tuženici temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a odnosi se na razdoblje od travnja 2008. do ožujka 2019.;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu od strane prednice tuženice nisu objašnjeni rizici sklapanja istog uz valutnu klauzulu u CHF, da nije mogao utjecati na odredbe Ugovora o kreditu, te da je novčana sredstva iz kredita iskoristio za dovršetak gradnje kuće u kojoj živi i za otplatu duga;

- da tuženica nije dokazala da je u postupku pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu informirala tužitelja o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da tuženica nije dokazala da je informirala tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno da je odustala od saslušanja svjedokinje ČĆ, osobne bankarice zaposlene kod prednice tuženice koja je sudjelovala u postupku obrade i sklapanja Ugovora o kreditu;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF;

- da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP;

- da je na temelju nalaza financijskog vještaka Darka Prpića, dipl. oec. iz Darfin d.o.o. iz Zagreba sud utvrdio da je tužitelj tijekom otplate kredita s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita u razdoblju od travnja 2019. do lipnja 2021. preplatio tuženici iznos od 2.486,74 EUR, a koji nalaz i mišljenje je sud prihvatio jer je istim odgovoreno na predmet vještačenja jasno, određeno i u skladu s pravilima struke, dok je tuženica na isti isticala samo prigovore pravne prirode;

- da je tužitelj podneskom od 9. svibnja 2023. odredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka na način da je zatražio isplatu novčanog iznosa od 2.486,74 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, odnosno da je tim podneskom preinačio tužbu na način da je povisio tužbeni zahtjev za iznos od 13,74 EUR te je promijenio istovjetnost istog u pogledu sporednog zahtjeva (kamate), da se tuženica protivila preinaci tužbe, dok je sud utvrdio da je preinaka dopuštena i svrsishodna u smislu čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP, posljedično čemu je raspravnim rješenjem od 14. ožujka 2024. dopustio navedenu preinaku tužbe;

- da zastara za individualni restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti odluka iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa kako je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017) dok je tužba podnesena u ovom postupku 25. ožujka 2022., to nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21; dalje u tekstu: ZOO);

- da pozitivnim propisima nije predviđena mogućnost naložiti jednoj ugovornoj strani da na određeni način izvrši obveze druge ugovorne strane koja proizlazi iz određenog ugovora, odnosno da nije moguće mijenjati sadržaj odredaba ugovora, već je jedino moguće zatražiti utvrđenje ništetnosti, poništenje ili raskid ugovora i u tom slučaju vraćanje onog što je stečeno bez osnove

slijedom čega sud utvrđuje, kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, da je ništetan način ugovaranja ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF primjenom čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) pa je pod toč. I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.486,74 EUR primjenom čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od dana plaćanja do isplate za razdoblje od travnja 2019. do lipnja 2021., obzirom da je tuženica nesavjesna stjecateljica novčanih iznosa koje je stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe, dok je pod toč. II. izreke tužiteljicu odbio sa zahtjevom da se naloži tuženici obračunavati od 25. ožujka 2022. pa ubuduće anuitete iz Ugovora o kreditu po tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

7. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženice.

8. Tuženica u žalbi navodi da je sud neosnovano prihvatio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer tužitelj u svojem zahtjevu nije razdvojio zahtjeve s osnove odredbe valutne klauzule i odredbe o načinu promjene kamatne stope, zbog čega nije jasno s koje osnove potražuje koji iznos, da je presuda utemeljena na utvrđenjima iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, odnosno da se prvostupanjski sud automatski pozvao na pravna utvrđenja iz navedene presude bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, pri čemu je sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja, pa tako nije proveo personalne dokazne prijedloge tuženice, odnosno nije saslušao radnika tuženice koji je radio na obradi spornog Ugovora o kreditu i javnog bilježnika, te nije obrazložio iz kojeg razloga je odbio njezin prijedlog za dopunom vještačenja primjenom kunske kamatne stope, zbog čega tuženica tvrdi da je bila onemogućena u raspravljanju, posljedično čemu joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i relativno bitna iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. Ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP jer je dopustio preinaku tužbe iako se tuženica istoj protivila, a za isto nije dao razloga. Tuženica u žalbi navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i Slavonske banke d.d., Osijek, dok je pod toč. 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih odredbi utvrđena u odnosu na Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb i na ugovore o kreditu koja je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004., odnosno od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., odnosno da se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzulu u CHF odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u predmetnoj presudi sklapala Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i da se ne odnose na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d., Osijek koja je samostalni pravni subjekt. Tuženica u žalbi osporava tužitelju dosuđene zatezne kamate od svakog pojedinog stjecanja, opetovano ističe prigovor zastare, te da je sud neosnovano odbio uračunati manje plaćene iznose (tzv. negativnu razliku), zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i stanje prvostupanjskog spisa u okviru istaknutih žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom stadiju postupka u smislu čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženica jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u stanju spisa.

10. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica u žalbi, tvrdeći da joj nije bilo omogućeno raspravljanje u prvostupanjskom postupku.

10.1. Naime, tuženica je na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi odustala od saslušanja svjedokinje ČĆ koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila osobna bankarica kod njezine prednice i koja je sudjelovala u postupku obrade i sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica nije dokazala da ta presuda nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenoj ugovornoj odredbi.

10.2. Razumijevanja radi valja navesti da tuženica nije dokazala okolnosti iz kojih bi proizlazilo suprotno od utvrđenja sadržanih u presudama donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na koja se pozvao tužitelj u predmetnom, pojedinačnom potrošačkom sporu. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, to je Ustavni sud Republike Hrvatske u toč. 22. svoje odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. izrazio stajalište prema kojemu, citira se: "ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Pri čemu je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč. 26.). Tome valja nadodati da je Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci također ukazao da postoji stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (istovjetno i toč. 11. - 11.3. rješenja broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Osnovano je stoga prvostupanjski sud dokazni prijedlog tuženice da se sasluša javna bilježnica odbio, dok je tuženica sama odustala od dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedokinje ČĆ.

10.3. Iznoseći u žalbi istovjetne prigovore na utvrđenja (metodologiju izračuna) vještaka, tuženica neosnovano smatra da je za ocjenu osnovanosti kondikcijskog tužbenog zahtjeva trebalo primijeniti kamatu kao da je riječ o kreditu u kunama bez valutne klauzule, no pri tom zanemaruje da je tužitelj utužio iznos kojeg je tuženica primila bez osnove na temelju ništetne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a ne na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatila tuženica kada je dio imovine tužitelja prešao u njezinu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. Ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja, tuženica je ugrozila visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Osim toga, tuženica gubi iz vida i to da bi obračunavanje kao da je riječ o kunskom kreditu, koje ona predlaže, imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/03 kao prisilni propis predviđa.

11. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP na koju ukazuje tuženica u žalbi, tvrdeći da prvostupanjski sud nije dao relevantne razloge zbog kojih smatra preinaku tužbe svrsishodnom, a to zbog toga što je sud pod toč. 4.2. obrazloženja pobijane presude naveo razloge zbog kojih je dopustio preinaku tužbe, pozivajući se pri tome na odredbu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP. S tim u vezi, tuženici valja ukazati da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 donesen zaključak prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

12. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da je sud pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, pa kako je ugovorna odredba u tom dijelu (čl. 3.) formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na štetu tužitelja, to proizlazi da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kao pravno odlučnu činjenicu za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva za isplatu.

13. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio prigovor zastare istaknut po tuženici. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 25. ožujka 2022. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

14. Stoga je prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu pravilno utemeljio na čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO, te kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF tužitelj preplatio tuženici iznos od 2.486,74 EUR, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, nakon što je otklonio i prigovor zastare, prvostupanjski sud obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. I. izreke presude primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom da je pravilno utvrdio da se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koju je ugovorila mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

15. Žalbeno osporavanje stajališta prvostupanjskog suda vezanog uz primjenu odredbe čl.1115. ZOO u odnosu na početak tijeka kamate također nije osnovano (tuženica smatra da tužitelju mogu pripadati zatezne kamate tek od podnošenja predmetne tužbe). Naime, sama činjenica da je u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđeno da je prednik tuženice povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, podrazumijeva nesavjesnost i nepoštenje tuženice zbog čega je primjenom članka 1115. ZOO kao nepošteni stjecatelj dužna platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

16. Konačno, neutemeljeno tuženica ističe da je prvostupanjski sud zanemario njezine navode u pogledu Slavonske banke d.d., Osijek jer da ta banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa da se stoga ni tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda.

16.1. Naime, ovdje valja napomenuti da je u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe Slavonska banka d.d. već bila pripojena predniku tuženika - Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (tuženice u kolektivnom sporu), dok je odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima propisano da upisom pripajanja u sudski registar imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja što znači da je društvo preuzimatelj sveopći pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva pa se i utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnose i na prednika tuženika - Slavonsku banku d.d., Osijek, (tako i VSRH u odluci Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024.).

17. Slijedom svega iznesenog valjalo je odbiti žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu pod toč. I. izreke.

18. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP na način da je naložio tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.590,85 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2024. do ispalte, dok je pod toč. III. izreke odbio tuženicu sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, time da je radnje za koje je priznat trošak i visinu dosuđenih troškova obrazložio pod toč. 15.

19. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud ispravnom primjenom odredaba parničnog postupka „imao utvrditi da je tužba povučena te tuženiku dosuditi razmjerni trošak odnosno cijeniti povučeni dio kao dio u kojem je tuženik uspio u sporu.“. Takav žalbeni navod je u potpunosti nerazumljiv, obzirom da je tužitelj podneskom od 9. svibnja 2023. preinačio tužbu na način da je povisio tužbeni zahtjev za iznos od 13,74 EUR, pa se dakle ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe kako to pogrešno tuženica tvrdi u žalbi.

19.1. Nadalje, iako je točna tvrdnja tuženice da tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu, tuženici valja ukazati da je upravo iz tog razloga prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Kako je dakle nepobijanom toč. II. izreke djelomično odbijen tužbeni zahtjev koji se ima smatrati razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 154. st. 5. ZPP odlučio o troškovima parničnog postupka, pa je žalbu tuženice valjalo odbiti i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi odluku o troškovima sadržanu pod toč. I. i III. izreke (uspjeh tužitelja predstavlja neuspjeh tuženice pa tuženica nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka posljedično čemu je ista toč. III. izreke pravilno odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova).

20. Nepobijana toč. II. izreke presude ostala je neizmijenjena.

21. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Amalija Švegović