Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-236/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupani po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Zagreba, Ul. Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti, 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 51404627-5102350015 od 19. travnja 2005. godine zaključenog između tužitelja EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke."

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.457,27 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica EU je podnijela tužbu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu (Naknada) broj 51404627-5102350015, zaključenog dana 19. travnja 2005. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., kao kreditora, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

2. U historijatu tužbe tužiteljica navodi da je sa tuženikom dana 19. travnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 51404627-5102350015, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.970,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 144 mjeseci, i da je čl. 10. Ugovora o kreditu (Naknada) ugovoreno da je "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana." Tužiteljica ističe da je navedenom odredbom defacto bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit, te da joj je predmetna naknada i naplaćena u iznosu od 4.612,98 HRK.

3. Nadalje, tužiteljica navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, i da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ističe da joj tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada, koja joj je naplaćena prije isplate kredita, iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužiteljica bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit, nepoštena, a slijedom toga i ništetna i ne proizvodi pravne učinke.

4. Stoga tužiteljica predlaže sudu u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev kojim se pobijana odredba Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke i obveže tuženika naknaditi joj parnični trošak zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema troškovniku priloženog u spis.

5. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te da prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti, nedostatak pravnog interesa, i da tužiteljica treba dokazati da ima status potrošača. Nadalje, tuženik navodi da je pobijana odluka o naknadi za obradu kredita bila dovoljno jasno određena, lako uočljiva i lako razumljiva te da se je na temelju nje mogla utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužiteljica u konačnosti prihvatom ponude obvezala i platiti. Isto tako ističe da je na temelju Zakona o potrošačkom kreditu, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne Novine": 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pa stoga tuženik smatra da je na ovakav način naknadi priznat status posebne usluge koje su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i da ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu, niti da je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada, a kako to potpuno promašeno sugerira tužiteljica.

6. Slijedom iznesenog tuženik smatra da je tužba neutemeljena i da se tužiteljica pogrešno poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a), i da je postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, pa stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

7. Odlučujući prije svega o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud nije prihvatio taj prigovor i to iz razloga što u konkretnom slučaju odredba po ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da je za sve sporove iz Ugovora mjesno nadležan sud u Rijeci, te bi time ostvario pogodnosti i bitno smanjene troškove.

7.1. Prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti i donesenom zaključku ovoga suda da je istaknuti prigovor neosnovan, valja istaknuti slijedeće:

- da se člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,

- da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,

- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

- da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u danas važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14., 110/15., 14/2019., dalje: ZZP) te u vrijeme sklapanja ugovora u Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03),

- da su odredbama članka 49. i članka 50. ZZP-a i članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

7.2. Odredbom članka 49. stavka 1. i 2. ZZP-a kao i odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.3. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što određuje i odredba članka 87. stavka 1. ZZP/03. Sukladno praksi Suda Europske unije (C-240/980 do C-244/80), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke - da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.4. Stoga odredba Ugovor o kreditu od 19. travnja 2005. sklopljenog između stranaka, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci (članak 14. Ugovora), a nije bila posebno pregovarana, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica morala putovati iz [adresa] u [adresa], te bi imala trošak tog putovanja, i dodatno vrijeme, što sve može odvratiti od ostvarenja njezinih prava, ne može se smatrati valjanom prorogacijskom klauzulom u smislu odredbe članka 70. stavka 1.-4. ZPP-a.

7.5. Kako je ugovor o kreditu sklopljen u [adresa], a tužiteljica se, podnoseći tužbu Općinskom sudu u Virovitici očito odlučila za izaberivu nadležnost suda prema prebivalištu sukladno odredbi članka 19.l stavka 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK), to je ovaj sud utvrdio neosnovanim prigovor tuženika.

8. Dakle, predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 51404627-5102350015, zaključenog 19. travnja 2005. između tužiteljice EU, kao korisnice kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., kao kreditora, kojom je ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 2,50% od iznosa kredita, a minimalno 200,00 HRK, a koju naknadu je tužiteljica bila dužna platiti prilikom isplate plasmana. Predmetna naknada tužiteljici je i naplaćena u iznosu od 4.612,98 HRK, što je i nesporno među strankama.

9. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u Obavijest Erste banke od 27.11.2023. (list 4), u Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404627-5102350015 od 19.4.2005. (list 5-8), u Proces obrade kredita od 2004 – 2011 godine (list 43-44) te dokaz saslušanjem tužiteljice EU kao stranke (list 153-154).

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8. ZPP-a ("Narodne Novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14., 70/19., 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da su tužiteljica i tuženik dana 19. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 51404627-5102350015, kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.970,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 144 mjeseci,

- da je odr. čl. 10. Ugovora o kreditu (Naknada) ugovoreno da se "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“,

- da je predmetna naknada tužiteljici sukladno odr. čl. 10. Ugovora o kreditu i naplaćena u iznosu od 4.612,98 kuna,

- da je riječ o namjenskom kreditu građana građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu za zatvaranje obveza (iz minusa u plus),

- da je tužiteljica u svojem iskazu izjavila da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu 19.4.2005. koji joj je bio nužno potreban radi podmirenja osobnih dugova i da je prije podnošenja zahtjeva za odobrenje kredita bila u Erste banci gdje je sa službenikom dogovorila koliki iznos joj je potreban, koji joj je rok otplate i da je tom prilikom bila upoznata i sa visinom rate. Nakon par dana tužiteljica se je ponovno vratila u Erste banku gdje ju je na šalteru dočekao gotovi Ugovor o kreditu, a radilo se o tipskom Ugovoru. Izjavila je da joj u banci nije uopće bilo pojašnjeno na koje se troškove odnosi ova naknada koju je morala platiti prilikom podnošenja zahtjeva za obradu i odobrenje kredita, i da se o toj odredbi nije niti moglo pregovarati, već da je ona tu naknadu morala platiti kakva god ona bila, jer joj u protivnom kredit ne bi bio odobren. Sjeća se da je ta naknada iznosila tadašnjih 4.612,98 kuna i da joj je bila naplaćena iz iznosa odobrenog kredita. Istaknula je da joj u banci službenik nije uopće pojasnio na koji se način formira ta naknada i na što se ona odnosi,

- da tužiteljica ima pravni interes za vođenje ove parnice, pa time i pravni status za postavljanje samog deklaratornog zahtjeva, te potom u posebnom postupku može zahtijevati i povrat plaćene utužene naknade,

- da tužiteljica ima status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, pri čemu valja reći da je pojam potrošača definiram odr. čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je korisnica kredita tužiteljica kao fizička osoba i da Ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već je riječ o namjenskom kreditu građana građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu za zatvaranje obveza (iz minusa u plus), koji kredit je tužiteljica utrošila za podmirenje osobnih dugova.

11. Valja napomenuti da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužiteljica može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle, i one kojom je propisana obveza plaćanja tzv. ulazne naknade, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a), dok navedene odredbe ZOO-a predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a kojom je propisana mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranaka kao ugovornih strana iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužiteljica ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je zaključio da se predmetna ugovorna odredba smatra nepoštenom, pri čemu je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da tužiteljica nije prihvatila ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, ista bi bila ograničena u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), kod čega cijeni da je u smislu Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.g. tužiteljica kao potrošač u podređenom položaju zbog nemogućnosti pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Iz navedenoga zaključuje da su ispunjeni svi uvjeti da bi se sporna odredba Ugovora smatra nepoštenom, a posljedično tome i ništetnim. Pored navedenog takvim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa sukladno odredbi čl. 4. ZOO- a.

13. Odredbom čl. 81. ZZP /03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

13.1. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud zaključuje da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo posebice na način da se nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentiralo u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, i koja je njihova svrha.

13.2. Nastavno tome, a kako tuženik nije ni pokušao dokazati da se o spornoj odredbi Ugovora pregovaralo, to ovaj sud utvrđuje da tužiteljica sa plaćanjem te naknade nije bila upoznata prije sklapanja Ugovora, i da je nije platila, kredit joj ne bi bio niti odobren, iz čega proizlazi da je tuženik postupao po principu „uzmi ili ostavi“. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu utvrđeno ponašanje tuženika, namjenu kredita (namjenski stambeni kredit), koji je tužiteljici bio nužno potreban kako bi riješila osobne dugove (minuse na računu), je očito je da je tuženik iskoristio njezin slabiji položaj, tako da se u konkretnom slučaju ne može govoriti niti o nepažljivom i nesavjesnom ponašanju tužiteljice.

14. Valja napomenuti da prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14.1. Međutim, zahtjev transparentnosti, sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, na temelju utvrđenih činjenica proizlazi da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade niti na što se ona odnosi (što njome plaća), već ju je dočekao gotov pripremljeni Ugovor i da joj zasigurno ne bi bio ni odobren da neposredno prije isplate kredita nije platila tu naknadu.

15. Sud je ocijenio da je sporna odredba Ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je kod ocjene postupanja tuženika zapravo ocijenio da se u danim okolnostima radi se o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, pri čemu tuženik nije uzeo u obzir uz svoj i interes tužiteljice kao potrošača, vodeći računa o smislu i svrsi obveze, kako to traži načelo savjesnosti i poštenja (sadržano u čl. 4. ZOO-a), a što sve ukazuje da je u konkretnom slučaju ispunjena pretpostavka znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice.

15.1. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da u konkretnom slučaju bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

15.2. Upravo stoga sud zaključuje da je takvom ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice pa time je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odr. čl. 324. ZOO-a.

16. Valja napomenuti da nije nastupila niti zastara tražbine tužiteljice obzirom da rok zastare u trajanju od 5 godina teče od utvrđenja sporne odredbe ništetnom, a koja je u konkretnom slučaju utvrđena ovom presudom, imajući pri tom u vidu odr. čl. 328. ZOO-a.

17. Obzirom na navedeno, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i presudio kao u točci I. izreke presude.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici, a trošak tužiteljice u iznosu od 1.457,27 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tužiteljice za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastavljanje podneska od 5. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 eura i podnesaka od 8. kolovoza 2025. i 29. rujna 2025. za svako u iznosu od 200,00 eura, za sastavljanje dopisa od 10. listopada 2023. (Tbr. 37.1. OT) plus poštarina (Tbr. 48. OT) u iznosu od 52,10 eura, na zastupanje na ročištima održanih dana 24. rujna 2025. i 15. listopada 2025. za svako u iznosu od 200,00 eura, na PDV od 25% godišnje u iznosu od 275,53 EUR, a sve to prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT) te na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II. izreke.

19. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

U Virovitici 15. listopada 2025.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Odvj. Predrag Kralik, Bjelovar, Ferde Rusana 4

2. Odvj. Damir Metelko, Zagreb, Ul. Radoslava Lopašića 6