Poslovni broj: Povrv-130/2019-41

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja VS, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika obrta [obrt], [adresa], Hršćevani, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ćosić, odvjetnik u Imotskom, Ante Starčevića 16, protiv tuženika SKLADGRADNJA d.o.o. Split, Gundulićeva 33, OIB: 84480158899, radi isplate iznosa od 4.988,72 EUR, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenim po javnom bilježniku Petru Ujeviću iz Imotskog pod poslovnim brojem Ovrv-196/2018 od 31. prosinca 2018. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 3.694,67 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 875,97 EUR od 22. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 894,22 EUR od 22. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.327,23 EUR od 12. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 597,25 EUR od 14. rujna 2017. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od 22. travnja 2016. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 187,32 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. prosinca 2018. do isplate po stopi koja se za razdoblje 31. prosinca 2018. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenim po javnom bilježniku Petru Ujeviću iz Imotskog pod poslovnim brojem Ovrv-196/2018 od 31. prosinca 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 1.294,05 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. prosinca 2015. do isplate, zatim u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 70,81 EUR i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 38,16 EUR, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj trošak teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje na nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 187,32 EUR teku od 31. prosinca 2018. do isplate i to po stopi koja prelazi stopu zakonskih zateznih kamata koja je tužitelju na te troškove dosuđena točkom I. ove presude te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.135,04 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.780,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja kao ovrhovoditelja, javni bilježnik Petar Ujević iz Imotskog donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem Ovrv-196/2018 od 31. prosinca 2018., a kojim rješenjem je naloženo tuženiku kao ovršeniku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 37.587,50 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove ovršnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate te je radi prisilnog ostvarenja te tražbine određena predložena ovrha.

2. Protiv rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor, a povodom kojeg prigovora je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-130/2019-4 od 3. srpnja 2019. naprijed navedeno rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik je naveo da je to rješenje pobija u cijelosti. Tuženik je u prigovoru istakao da su netočni navodi tužitelja glede iznosa potraživanja te da tužitelj nema nikakvih potraživanja prema tuženiku. Stoga, tuženik da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, budući da nema nikakvih dugovanja prema tužitelju. Tuženik je također istakao prigovor zastare utužene tražbine tužitelja.

4. U podnesku od 16. rujna 2019. tužitelj je obrazložio svoje utuženo potraživanje prema tuženiku navodeći da su utuženi računi izdani s osnova usluga koje je tužitelj obavio za tuženika, a koje usluge su specificirane u izdanim računima.

5. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao u tužbenom zahtjevu navodeći da je izvršio radove navedene u utuženim računima, a koji su se odnosili na popravak tuženikovih motornih vozila. S druge strane, tuženik nije pristupio na zakazana ročišta u ovom postupku, iako je bio uredno pozvan, niti se u daljnjem tijeku postupka na bilo koji način očitovao na navode i isprave koje je tužitelj tijekom postupka iznio, odnosno dostavio u spis.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: račune tužitelja broj 21/2/2 od 14. prosinca 2015., broj 12/2/2 od 21. travnja 2016., broj 13/2/2 od 21. travnja 2016., broj 21/2/2 od 11. srpnja 2016. i broj 18/2/2 od 13. rujna 2017. (stranice 4-8 spisa), dopis Porezne uprave, Područni ured Split od 30. listopada 2019. (stranica 29 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja - računi kupaca-otvoreni od 13. rujna 2017. (stranica 72 spisa). Izvedeni su i dokazi saslušanjem svjedoka OS i IS te tužitelja VS. Sud na prijedlog tužitelja odredio i izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke Stjepanu Kolovratu iz Splita. Međutim, s obzirom da tuženik nije, na traženje sudskog vještaka, dostavio bilo kakvu dokumentaciju odnosno isprave koje je vještak od stranaka zatražio za potrebe izrade pisanog nalaza i mišljenja to je stoga sudski vještak vratio spis ovom sudu navodeći da zbog nedostajućih podataka nije u mogućnosti izraditi nalaz i mišljenje. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem zz tuženika ČS, koji prijedlog je podnesen od strane tužitelja, budući da zz tuženika, iako uredno pozvan, nije pristupio na zakazano ročište radi njegovog saslušanja, a niti je na bilo koji način opravdao svoj izostanak, sve to imajući u vidu odredbe članka 269. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Isto tako sud nije, po prijedlogu tužitelja, izvodio dokaz prometno-tehničkim vještačenjem, jer je smatrao izvođenje tog dokaza suvišnim, budući da su relevantne činjenice o izvršenju usluga iz utuženih računa utvrđene iz ostalih izvedenih dokaza.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 37.587,50 kn, što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije (1 euro = 7,53450 kuna) iznosi 4.988,72 EUR, a koji iznos tužitelj potražuje od tuženika na ime naknade (cijene) za izvršene usluge popravka, odnosno izvršene lakirerske i limarske radove na motornim vozilima tuženika, a sve temeljem pet utuženih računa izdanih u razdoblju od 14. prosinca 2015. do 13. rujna 2017.

9. Odredbom članka 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

10. Iz utuženih računa tužitelja broj 21/2/2 od 14. prosinca 2015., broj 12/2/2 od 21. travnja 2016., broj 13/2/2 od 21. travnja 2016., broj 21/2/2 od 11. srpnja 2016. i broj 18/2/2 od 13. rujna 2017. razvidno je da se radi o računima koje je tužitelj izdao tuženiku s osnova cijene, odnosno naknade za obavljene limarske i lakirerske radove na motornim vozilima. U svakom od računa naveden je datum izdavanja računa, datum dospijeća na plaćanje, a isto tako u svakom od računa je navedena marka vozila te registarska oznaka vozila na koje se odnose izvršeni radovi. Tako je iz računa broj 21/2/2 od 14. prosinca 2015., a koji je izdan na iznos od 9.750,00 kn, razvidno da se limarsko-lakirerski radovi navedeni u računu odnose na automobil marke Polo, reg. oznake [registarska oznaka]. Nadalje, u računu broj 12/2/2 od 21. travnja 2016., koji je izdan na iznos od 6.600,00 kn, navedeno je da se lakirerski i limarski radovi odnose na automobil marke Passat, reg. oznake [registarska oznaka]. Zatim račun broj 13/2/2 od 21. travnja 2016., koji je izdan na iznos od 6.737,50 kn, odnosi se na iste automehaničarke radove i to za vozilo marke Passat, reg. oznake [registarska oznaka]. Preostala dva računa broj 21/2/2 od 11. srpnja 2016., koji je izdan na iznos od 10.000,00 kn, i broj 18/2/2 od 13. rujna 2017., koji je izdan na iznos od 4.500,00 kn, također se odnose na limarsko- lakirerske radove na motornim vozilima, time da je u prvom od ta dva računa navedeno da se radovi odnose na vozilo marke Mercedes, reg. oznake [registarska oznaka], dok se drugi račun odnosi na radove na vozilu marke Audi, reg. oznake [registarska oznaka].

11. Sud je tijekom postupka, a na prijedlog tužitelja, dopisom od 25. listopada 2019. zatražio od nadležne ispostave Porezne uprave dostavu podataka o tuženikovom korištenju prava na odbitak pretporeza po utuženim računima tužitelja. Međutim, Porezna uprava nije dostavila sudu zatražene podatke, već je dopisom od 30. listopada 2019. obavijestila kako ne raspolaže traženim podacima te da stoga ne može udovoljiti zahtjevu ovog suda.

12. S obzirom na navedeno, sud je, na prijedlog tužitelja, odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke te je za vještaka određen sudski vještak Stjepan Kolovrat iz Splita, a sve to na okolnost utvrđenja jesu li utuženi računi tužitelja knjiženi u poslovnim knjigama tuženika te je li tuženik po tim računima koristio pravo na odbitak pretporeza, kao i koliko je stanje međusobnih potraživanja i dugovanja u poslovnim knjigama stranaka i po kojim osnovama. Rješenjem ovog suda od 30. ožujka 2022., kojim je određeno provođenje vještačenja, stranke su pozvane na suradnju sa sudskim vještakom te dostavu istom svih potrebnih isprava i dokumentacije koju vještak zatraži od stranaka za potrebe izrade pisanog nalaza i mišljenja. Sudski vještak Stjepan Kolovrat je svojim podnescima od 8. svibnja 2022., 13. kolovoza 2022., 26. listopada 2022. i 22. studenog 2022. obavijestio ovaj sud da je od stranaka zatražio dostavu određenih podataka i dokumentacije koja mu je potrebna za izradu nalaza i mišljenja te da mu je tužitelj zatražene podatke dostavio, dok tuženik, unatoč višekratnim pozivima, nije dostavio ništa od zatražene dokumentacije. Zbog toga je sudski vještak naveo da nije bio u mogućnosti izraditi pisani nalaz i mišljenje.

13. Na okolnost izvršenja usluga tužitelja po utuženim računima sud je tijekom postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka OS i IS te tužitelja.

14. U svom iskazu danom na ročištu od 21. studenog 2023. svjedok OS u bitnom je naveo da je tužitelj njegov sin te da se isti putem svog obrta bavi popravkom automobila. Obrt [obrt] da je obiteljski obrt koji posluje dugi niz godina, a s tuženikom da je surađivao u dužem vremenskom periodu i to od 2003. ili 2004. pa do 2016. ili 2017. Svjedok je nadalje naveo da su djelatnici tuženika dovozili kod tužitelja puno automobila različitih marki na popravak. Nakon što bi popravak bio obavljen, tuženiku da bi se izdao račun, a koje račune da je tuženik uredno plaćao sve do ovih zadnjih nekoliko koji nisu plaćeni i koji su utuženi u ovom postupku. Automobile na koje se odnose predmetni neplaćeni računi da su dovozili radnici tuženika i to u pravilu šef mehanizacije ŽS. Popravak po utuženim računima da je bio dogovoren tako da bi se ŽS ili gospodin ČS ili neki od drugih radnika tuženika telefonom javio svjedoku ili tužitelju radi dogovora o popravku odnosno terminu popravka, a nakon čega bi oni dovozili automobile na popravak. Tuženik da nikada nije prigovorio predmetnim računima, a popravak automobila da je uredno obavljen. Svjedok je iskazao da mu je sve navedeno poznato jer je pomagao svom sinu u obavljanju poslova u obrtu, kod popravka automobila, a kasnije i vezano uz papirologiju. Napomenuo je da su utuženi računi uredno dostavljeni knjigovodstvu tuženika u Gundulićevoj ulici u Splitu.

15. Svjedok IS, koji je saslušan na ročištu od 10. svibnja 2024., iskazao je da je u vrijeme izdavanja utuženih računa u ovom postupku bio voditelj tuženikove službe mehanizacije te da je bio zadužen za brigu oko održavanja i popravka tuženikovih vozila. Kod tuženika da je bio zaposlen u periodu od 2008. do 2017. Svjedok je nadalje naveo da je gotovo 99 posto autolimarskih radova na automobilima tuženika obavljao tužitelj sa svojim obrtom. Suradnja između tužitelja i tuženika da je trajala duži niz godina te da je ista tekla uredno. Naveo je da mu nije poznato da bi tuženik imao bilo kakvih prigovora u odnosu na radove koje je na tuženikovim automobilima izvršio tužitelj. Svjedok je iskazao i da je po nalogu V i ČS, koji su bili direktori tuženika, vozio automobile tuženika na popravka kod tužitelja pa tako i u 2015. i 2016. godini. Zbog čega računi koji su predmet ovog postupka nisu plaćeni tužitelju da mu nije poznato. Naveo je i da je to bio period kada je tuženik bio u problemima s poslovanjem te njegovim radnicima nisu bile isplaćene plaće, pa da je to možda razlog zbog čega predmetni računi nisu plaćeni. Svjedok je iskazao da je kod tužitelja dovozio na popravak više automobila tuženika raznih marki, a radilo se o markama Passat, Polo, Mercedes i Audi, a koja sva vozila tuženika da su u utuženom periodu imala registracijske oznake s tri broja i to od 500 do otprilike 550, te da su te registarske oznake završavale sa slovima VC. To da mu je poznato iz razloga jer je tuženik vršio promjenu sjedišta iz Imotskog u Split, a svjedok da je radi predaje registracije vozila tehničke službe za registraciju vozila Split rezervirao 50-ak registarskih oznaka upravo radi registracije tuženikovih vozila. Na kraju je iskazao da je usluga popravka motornih vozila tuženika iz računa koji se nalaze u spisu bila dogovorena između parničnih stranaka te da je tužitelj autolimarske i lakirerske radove iz tih računa uredno obavio.

16. Tužitelj VS je u svom iskazu naveo da su usluge popravka automobila tuženika uredno izvršene te da nikakvih prigovora tuženika na obavljene radove i ispostavljene račune nije bilo. Suradnja između parničnih stranaka da je trajala dugi niz godina, a tuženik da je prethodno imao i poslovnu suradnju s njegovim ocem, vezano uz iste radove popravka automobila. Poslovna suradnja s tuženikom da je trajalo uredno sve do izdavanja utuženih računa iz ovog postupka. Tužitelj je istakao predmetne račune uredno dostavio tuženiku, a tuženik na iste da nije imao bilo kakvih primjedbi. Naveo je da mu nije poznato zbog čega računi nisu plaćeni, jer se tuženik nakon toga više nije javljao. Sve poslove izvođenja radova popravka na tuženikovim automobilima tužitelj da je dogovorio s direktorima tuženika braćom ČS, a vozila tuženika na popravak da je dovozio IS.

17. Stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja, a te iskaze prihvatio je i ovaj sud kao vjerodostojne i logične, budući da su ti iskazi međusobno suglasni te isti nisu u suprotnosti s pisanim ispravama priloženim spisu. Iz navedenih iskaza sasvim jasno proizlazi da su stranke dugi niz godina bile u poslovnoj suradnji koja se odnosila na popravak motornih vozila tuženika od strane tužitelja te da je i u odnosu na radove iz utuženih računa također postignut dogovor između stranaka o obavljanu tih radova (limarskih i lakirerskih radova). Isto tako, sva trojica saslušanih su potvrdili da je tužitelj obavio radove popravka iz utuženih računa na vozilima tuženika te da je te račune uredno dostavio tuženiku, a na koje obavljene radove i izdane račune tuženik da nije imao nikakvih prigovora. Svjedok IS, a koji je kao zaposlenik tuženika dovozio vozila tuženika na popravak kod tužitelja, je u svom iskazu naveo i marke vozila tuženika koje je dovodio na popravak, kao i registracijske oznake istih, a koji podaci o markama i reg. oznakama vozila tuženika odgovaraju tim istim podacima koji su navedeni u utuženim računima tužitelja.

18. Ovdje valja navesti i da je tužitelj podneskom od 9. siječnja 2024. dostavio u spis izvadak iz svojih poslovnih knjiga i to dokument naziva Računi kupaca-otvoreni od 13. rujna 2017. (stranica 72 spisa), navodeći da je taj dokument tuženik potpisao, ovjerio svojim pečatom i vratio tužitelju tek naknadno, nakon zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu. Navedeni podnesak tužitelja, kao i izvadak iz poslovnih knjiga, dostavljeni su tuženiku. Međutim, tuženik se na isto nije očitovao, a samim time ni osporio naprijed iznesene navode tužitelja, kao niti sadržaj i vjerodostojnost izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja. Uzimajući u obzir neosporene navode tužitelja da mu je navedeni dokument tuženik potpisao, pečatirao i vratio tek nakon zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu, sud je taj dokument uzeo u obzir, imajući pri tom u vidu odredbe članka 299. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 461.a ZPP-a, jer iz naprijed navedenog proizlazi da tužitelj isti nije mogao, bez svoje krivnje, ranije dostaviti u spis, odnosno prije zaključenja prethodnog postupka. Iz tog izvatka iz poslovnih knjiga je razvidno da tužitelj ima evidentirano nepodmireno potraživanje prema tuženiku u ukupnom iznosu od 37.587,50 kn i to upravo po utuženim računima, koji nisu ni djelomično plaćeni. Isto tako je razvidno i da je taj tužiteljev izvadak iz poslovnih knjiga tuženik potpisao i pečatirao, a čime se tuženik, po ocjeni ovog suda, složio sa takvim stanjem u poslovnim knjigama tužitelja, odnosno na posredan način je potvrdio postojanje potraživanja tužitelja po tim računima.

19. Iz naprijed navedenih i izvedenih dokaza tijekom ovog postupka jasno proizlazi da su stranke bile u poslovnim odnosima iz ugovora o djelu te da je tužitelj obavio za tuženika lakirerske i limarske radove popravka motornih vozila tuženika, a za koje obavljene radove je tuženiku izdao i uredno dostavio utužene račune, na koje tuženik nije imao nikakvih prigovora. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi iz dostavljenih računa, ali isto tako i iz izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja naziva Računi kupaca – otvoreni, čiji sadržaj i vjerodostojnost tuženik nije osporio, već je isti pečatirao i potpisao. Nasuprot takvim dokazima iz kojih proizlazi osnovanost utuženog potraživanja tužitelja, tuženik s druge strane nije ponudio ni predočio sudu niti jedan dokaz u prilog svojih navoda o nepostojanju dugovanja prema tužitelju u utuženom iznosu, a zbog čega takvi navodi tuženika ostaju nedokazani, a samim time i neosnovani. Tuženik tako nije dostavio u spis bilo kakvu ispravu ili izvadak iz svojih poslovnih knjiga iz koje bi bilo razvidno da isti u svojim poslovnim knjigama nema evidentirano dugovanje prema tužitelju, a isto tako nije se očitovao na traženje sudskog vještaka za dostavu takvih isprava, što također upućuje na zaključak o neosnovanosti iznesenih navoda tuženika. Tuženik tijekom postupka nije tvrdio, a niti dokazao da bi bilo koji dio utužene tražbine platio tužitelju.

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare utužene tražbine tužitelja, navodi se da je taj prigovor tuženika sud ocijenio djelomično osnovanim i to u odnosu na potraživanje tužitelja po prvom utuženom računu, dok je u odnosu na preostalu utuženu tražbinu taj prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim. S obzirom da se u konkretnom slučaju se radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora o prometu robe i usluga to se stoga na zastaru utužene tražbine imaju primijeniti odredbe članka 228. stavak 1. ZOO-a, a kojim člankom je propisano da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Prema stavku 2. tog članka ZOO-a, zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

21. Budući da je ovaj postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku, a koji prijedlog je prema prijemnom pečatu javnog bilježnika tužitelj podnio 27. prosinca 2018., to bi stoga značilo da su u zastari sva ona potraživanja tužitelja koja su dospjela više od tri godine unatrag od podnošenja tog prijedloga, dakle potraživanja koja su dospjela prije 27. prosinca 2015. Iz utuženih računa tužitelja je razvidno da je samo jedan račun tužitelja dospio ranije od tog datuma i to prvi utuženi račun tužitelja broj 21/2/2 od 14. prosinca 2015., koji račun je dospio na naplatu 14. prosinca 2015., dok su svi ostali utuženi računi tužitelja dospjeli na naplatu nakon 27. prosinca 2015. Stoga je za dio utužene tražbine i to po naprijed navedenom računu tužitelja broj 21/2/2 iz prosinca 2015., a koja tražbina po tom računu iznosi 9.750,00 kn, odnosno preračunato u EUR iznosi 1.294,05 EUR, tuženikov prigovor zastare tražbine trebalo ocijeniti osnovanim, dok je za preostali dio utužene tražbine, po preostala četiri računa, u ukupnom iznosu od 3.694,67 EUR (27.837,50 kn) taj prigovor tuženika ocijenjen kao neosnovan.

22. Kod takvog stanja raspravnog gradiva u ovom sporu male vrijednosti, sukladno odredbama članka 8. ZPP-a i primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje od tuženika isplatu iznosa od 3.694,67 EUR na ime naknade (cijene) za obavljene radove popravka motornih vozila tuženika osnovan te da isti, temeljem odredbi članka 590. ZOO-a, treba usvojiti. U preostalom dijelu i to za dio utužene tražbine u iznosu od 1.294,05 EUR tužbeni zahtjev tužitelja je trebalo odbiti, jer je za taj dio tražbine tuženikov prigovor zastare ocijenjen osnovanim.

23. Na dosuđeni iznos glavnice tražbine od 3.694,67 EUR tužitelju su, sukladno odredbama članka 29. stavak 1. ZOO-a, priznate i zakonske zatezne kamate koje teku od prvog slijedećeg dana od dana dospijeća na plaćanje svakog pojedinog računa do isplate. U odnosu na visinu stope zakonskih zateznih kamata, a uzimajući u obzir da se kod odlučivanja o zahtjevu za plaćanje zateznih kamatama radi o primjeni materijalnog prava, navodi se da su tužitelju za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022. priznate zatezne kamate po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 2. stavak 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 1. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23), sve to obzirom da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

24. Radi navedenog, a sukladno odredbama članka 451. stavak 3. ZPP-a, sud je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.694,67 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu i to za dio tražbine u iznosu od 1.294,05 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. prosinca 2015. do isplate platni nalog iz rješenja o ovrsi trebalo ukinuti i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

25. Platni nalog iz rješenja o ovrsi valjalo je održati na snazi i za dio nastalih troškova ovršnog postupka. U odnosu na troškove postupka potrebno je navesti da je tužitelj djelomično uspio u ovom postupku sa postavljenim tužbenim zahtjevom iz platnog naloga iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika, a sve to imajući u vidu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a. Sukladno tom članku ZPP-a, uspjeh u sporu valjalo je ocjenjivati prema uspjehu u pogledu osnove tužbenog zahtjeva i visine tužbenog zahtjeva. U pogledu osnove tužbenog zahtjeva tužitelja je uspio sa 100%, dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio sa 74% (od utuženog iznosa od 4.988,72 EUR, zahtjev tužitelja je usvojen za iznos od 3.694,67 EUR, a što čini 74% od visine utužene tražbine). Stoga uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 87% (100% u pogledu osnove + 74% u pogledu visine = 174% : 2 = 87%). S druge strane tuženikov uspjeh u pogledu osporavanja osnove tužbenog zahtjeva je 0%, dok je u pogledu osporavanja visine tužbenog zahtjeva njegov uspjeh 26%, a što u konačnici daje ukupan uspjeh tuženika od 13% (0% u pogledu osnove + 26% u pogledu visine = 26% : 2 = 13%). Kada se od uspjeha tužitelja u postotku od 87%, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, oduzme uspjeh tuženika u postotku od 13%, kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, dobije se postotak od 74% u kojem postotku je trebalo prihvatiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

26. Sud je ocijenio opravdanim nastale troškove ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 253,13 EUR, a koji se odnose na trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 96,33 EUR (725,80 kn) zajedno s pripadajućim PDV-om po stopi od 25% u iznosu od 24,08 EUR (181,45 kn), sukladno člancima 6. i 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine broj 8/11,112/12 i 114/12, dalje: Pravilnik), kao i trošak tužitelja zastupanog po odvjetniku kao punomoćniku za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 132,72 EUR (1.000,00 kn), a sukladno Tbr. 11. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Uzimajući u obzir naprijed navedeni uspjeh tužitelja u postupku, tužitelju je od ukupno opravdanih nastalih troškova ovršnog postupka u iznosu od 253,13 EUR trebalo priznati 74% od tog iznosa, odnosno iznos od 187,32 EUR.

27. Sud nije ocijenio osnovanim preostale troškove ovršnog postupka u iznosu od 5,00 EUR, jer iz popisa troška navedenog u prijedlogu za ovrhu nije razvidno na što bi se odnosio taj iznos, a niti u spisu postoji dokaz o nastanku tog troška i upravo u toj visini pa je stoga sud ocijenio da se radi o više određenim troškovima za koje nije dokazano na što se odnose te da su isti zaista i nastali. Kada se tim neosnovano određenim troškovima ovrhe pridoda i dio opravdanih troškova ovršnog postupka koji tužitelja ne pripadaju sukladno uspjehu u sporu u iznosu od 65,81 EUR (26% od opravdanih troškova ovrhe u iznosu od 253,13 EUR) dobije se iznos od 70,81 EUR za koji je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovršnog postupka trebalo odbiti. Isto tako, sud je neosnovanim ocijenio i zahtjev za naknadu predvidivih troškova ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 38,16 EUR (287,50 kn), a koji se odnose na trošak izdavanja potvrde pravomoćnosti s PDV-om te trošak pribave klauzule pravomoćnosti, jer tužitelj nije dostavio dokaz o nastanku tih troškova, a predvidivi troškovi nisu ni mogli nastati budući da je tuženik pravovremeno podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika.

28. Sukladno navedenom, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika održan je na snazi za nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 187,32 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, jer se radi o nastalim troškovima koji su bili potrebni za vođenje postupka i na čiju naknadu tužitelj, sukladno uspjehu u sporu, ima pravo u smislu odredbi članka 14. stavak 4. i članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, dalje: OZ). Za preostali dio troškova ovršnog postupka u iznosu od 70,81 EUR te za predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 38,16 EUR platni nalog je trebalo ukinuti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

29. Na dosuđeni iznos troškova ovršnog postupka tužitelju su priznate i zakonske zatezne kamate koje teku od donošenja rješenja o ovrsi do isplate i to po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose, jer tražbina s osnova troškova ovršnog postupka ne predstavlja tražbinu iz trgovačkog ugovora. Upravo stoga, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika je djelomično ukinut u odnosu na više zatraženu stopu zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove ovršnog postupka u iznosu od 187,32 EUR i to u dijelu koji prelazi stopu zateznih kamata za ostale odnose.

30. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 2. te članka 155. i članka 151. ZPP-a, uz primjenu odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT), kao i odredbi Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23), a sve to uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Već je prethodno navedeno da je, s obzirom na uspjeh stranaka u postupku, tužitelju potrebno priznati zahtjev za naknadu troškova postupka u visini od 74% od opravdano zatraženih troškova parničnog postupka.

32. Sud je ocijenio opravdanim zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnose na trošak zastupanja na ročištima od 25. listopada 2019., 14. siječnja 2020., 21. studenog 2023. i 10. svibnja 2024. u visini od po 100 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 31. ožujka 2023. i 17. listopada 2023. u visini od po 50 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 2. OT-a, kao i za zastupanje na ročištima od 17. rujna 2019. i 22. studenog 2019. u visini od po 25 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 5. OT-a, te trošak za sastav podneska od 31. ožujka 2023. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. t. 4. OT-a, a što ukupno iznosi 575 bodova, odnosno 1.150,00 EUR (vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR). Na taj trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku tužitelju je trebalo priznati i pripadajući PDV-e po stopi od 25% u iznosu od 287,50 EUR sukladno Tbr. 46. OT-a. Nadalje, tužitelju je trebalo priznati i zahtjev za naknadu troškova sudske pristojbe za presudu u iznosu od 96,34 EUR, sukladno Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi. Dakle, navedeni opravdani troškovi parničnog postupka iznose ukupno 1.533,84 EUR, od kojeg iznosa je tužitelju, prema uspjehu u sporu, trebalo priznati 74%, a što iznosi 1.135,04 EUR te je za taj iznos zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka trebalo usvojiti.

33. Tužitelju nisu kao osnovani priznati više zatraženi troškovi za zastupanje na ročištima od 17. rujna 2019. i 22. studenog 2019. u visini od po 75 bodova (150,00 EUR) za svako od tih ročišta, jer su ta ročišta odgođena prije početka raspravljanja pa tužitelju za ista pripada naknada troška sukladno Tbr. 9. t. 5. OT-a, odnosno u visini od 25 bodova (50,00 EUR), koliko mu je za ta ročišta i priznato, a ne po 100 bodova (200,00 EUR) koliko je tužitelj zatražio. Nadalje, tužitelju nisu kao osnovani priznati više zatraženi troškovi za zastupanje na ročištima od 31. ožujka 2023. i 17. listopada 2023. u visini od po 50 bodova za svako od tih ročišta, jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima te je tužitelj ostao kod do tada već iznesenih navoda pa stoga tužitelju za ta ročišta pripada naknada troška po Tbr. 9. t. 2. OT-a (50%), odnosno u visini od 50 bodova (100,00 EUR) koliko je tužitelju i priznato za ta ročišta, a ne u visini od 100 bodova (200,00 EUR) koliko je tužitelj zatražio. Isto tako, tužitelju nije kao osnovan priznat više zatraženi trošak za sastav podneska od 31. ožujka 2023. u visini od 75 bodova (150,00 EUR), jer se ne radi o jednom od podnesaka u smislu Tbr. 8. t. 1. OT-a, već se radi o ostalom podnesku u kojem je tužitelj samo uredio tužbeni zahtjev u odnosu na promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj pa je stoga tužitelju za taj podnesak trebalo priznati trošak u skladu s Tbr. 8. t. 4. OT-a, odnosno u visini od 25 bodova (50,00 EUR) koliko mu je i priznato, a ne u visini od 100 bodova (200,00 EUR) koliko je zatraženo. Na navedeni nepriznati trošak u ukupnoj visini od 325 bodova, odnosno u iznosu od 650,00 EUR tužitelja ne pripada ni obračunati PDV-e na taj iznos u iznosu od 162,50 EUR. Također, tužitelju nije kao osnovan priznat više zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 303,66 EUR, jer sudska pristojba za presudu u ovom predmetu, sukladno Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi iznosi 96,34 EUR, a ne 400,00 EUR koliko je to tužitelj zatražio. Na kraju, navodi se da tužitelju nisu priznati ni zatraženi troškovi vještačenja u iznosu od 265,44 EUR, budući da sudski vještak nije izradio nalaz i mišljenje u ovom predmetu te je isti nije ni postavio zahtjev za naknadu bilo kakvih troškova ili nagrade, a zbog čega će predujam kojeg je tužitelj uplatio za provođenje vještačenja biti u cijelosti vraćen tužitelju. Kada se naprijed navedenom neosnovano zatraženom trošku u ukupnom iznosu od 1.381,60 EUR pridoda i dio opravdanih troškova koji tužitelju nisu priznati s obzirom na uspjeh u sporu u iznosu od 398,80 EUR (26% od opravdanih troškova parničnog postupka u iznosu od 1.533,84 EUR) dobije se iznos od 1.780,40 EUR za koji je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka trebalo odbiti.

34. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka usvojen je u ukupnom iznosu od 1.135,04 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose kako je to tužitelj i zatražio, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova postupka u iznosu od 1.780,40 EUR trebalo odbiti kao neosnovan, a radi čega je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.

35. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22, dalje: Zakon o uvođenju eura), novčani iznosi u odluci iskazani su u valuti euro, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (1 euro = 7,53450 kuna), a sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura.

U Splitu 15. listopada 2025.

Sudac

Paško Bačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo pod uvjetima iz članka 467. ZPP-a.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku

- u spis