REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3111/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Žurić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete zbog povrede autorskih prava, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-646/2025-2 od 26. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3351/2023-39 od 16. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.
r i j e š i o j e :
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-646/2025-2 od 26. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3351/2023-39 od 16. prosinca 2024. pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP).
2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom postupka koji je prethodio revizijskom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje.
4. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede autorskog djela (autorskih moralnih prava - tužitelj je jedan od autora idejnog, glavnog i izvedbenog projekta Hrvatskog povijesnog muzeja, a povreda je učinjena tako što je projekt izmijenjen po narudžbi tuženice bez znanja autora). Sudovi nižeg stupnja su utvrdili da postoji povreda autorskog prava te su tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete (zbog povrede moralnog prava tužitelja kao koautora) prihvatili za iznos od 3.300,00 EUR, dok je tužbeni zahtjev odbijen za 29.880,70 EUR.
5. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je postavio šest pitanja, te iznio tvrdnju o povredi temeljnog ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje, u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku, a sva pitanja te obrazloženje navedene povrede temeljnog ljudskog prava odnose se u suštini na primjenu čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), uz opširno obrazloženje okolnosti konkretnog slučaja, a koje se u suštini svode na tvrdnju tužitelja da u pobijanoj presudi nisu obrazloženi svi kriteriji iz te zakonske odredbe, tj. da nije navedena jačina i trajanje duševnih bolova koji su bili od utjecaja na dosuđenu visinu naknade te sud nije uzeo u obzir posebne okolnosti slučaja koje su utjecale na intenzitet i trajanje duševnih boli, odnosno okolnosti koje na to ne utječu (ako ne utječu). Kao razlog važnosti istaknutih pitanja ukazuje na više odluka revizijskog suda, Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava.
6.1. Odgovor na pitanja kako ih je postavio tužitelj ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja naknade štete, a formulirana su na način kako tužitelj ocjenjuje predmet spora, važne činjenice za ocjenu visine štete te pravilan ishod spora, a ne sud. Pritom treba reći da sud dosuđuje pravični novčanu naknadu neovisno o naknadi imovinske štete samo ako to okolnosti slučaja opravdavaju (čl. 1100. st. 1. ZOO). Već na temelju činjenice da se pravična novčana naknada dosuđuje prema utvrđenim okolnostima svakog konkretnog slučaja upućuje na to da ovaj sud nije u mogućnosti o tome zauzeti stav koji bi važio za sve slučajeve naknade štete, pa ni u pogledu povrede autorskog prava. Stoga i sudska praksa ovog suda, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava na koju se tužitelj poziva u svom prijedlogu za dopuštenje revizije ne ukazuje na to da su odluke sudova u ovom predmetu suprotne toj praksi. Pritom valja dodati da se jačina i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih bili i straha (u ovom slučaju radi se o duševnim bolovima) utvrđuje eventualno i vještačenjem po vještaku medicinske struke, ali sud ne provodi vještačenje po službenoj dužnosti, već na prijedlog stranke, a ako takav dokaz nije izveden, sud donosi odluku na temelju rezultata provedenog dokazivanja i stanja spisa predmeta u cjelini.
6.2. Uz navedeno, a suprotno tvrdnji predlagatelja, prvostupanjski sud je naveo razloge (točka 30. i 31. obrazloženja) zbog kojih je tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 3.300,00 EUR, a te razloge je prihvatio i sud drugog stupnja, pri čemu treba navesti da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da je pravična novčana naknada dosuđena, između ostalog, „uvažavajući navode tužitelja o značenju autorima arhitektima njihovih autorskih djela te o značaju konkretnog projekta“. Jačinu i trajanje duševnih boli sud jedino i mogao utvrditi uvažavajući ono što je o tome naveo tužitelj kao jedan od autora (jer dokaz vještačenjem nije izveden).
7. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.
8. Razmatrajući iznesene navode u prijedlogu u vezi povrede temeljnog prava na pravično suđenje ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da iznese odlučne činjenice te predlaže dokaze te odgovori na navode tuženika i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su iznijeli dostatne, relevantne i uvjerljive razloge o osnovi i visini zahtjeva tužitelja, kao i o istaknutim prigovorima tuženika te se iste ne mogu smatrati neobrazloženima ili arbitrarnima. Zbog navedenog, navodima prijedloga tužitelj izražava nezadovoljstvo visinom dosuđene naknade štete u okolnostima konkretnog slučaja, međutim, imajući na umu sve navedeno i u toč. 5.1. i 5.2., ništa ne upućuje na zaključak da je tužitelju u postupku povrijeđeno prava na pravično suđenje.
9. Dakle, tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje, pa je prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).
Zagreb, 15. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
