Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-8687/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Roberta Završkog, predsjednika vijeća, te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. OP, zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 25. ožujka 2025., broj: Pp-745/2022-9, u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. OP kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. TP je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 EUR (trideset eura) u roku 90 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 25. ožujka 2025., broj: Pp-745/2022-9, proglašen je krivim okr. TP da je, na način činjenično opisan izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 100,00 eura, koju je dužan platiti u roku 90 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 40,00 eura.
2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja iste proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da ga se oslobodi optužbe, a podredno da se novčana kazna preinači u rad za opće dobro.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. Okrivljenik u žalbi ne osporava objektivni učin prekršaja, dakle ne osporava činjenicu da je poslao podneske za koje ga se tereti, niti osporava sadržaj tih podnesaka, nego žalbenim navodima iscrpno opisuje okolnosti koje su ga nagnale da reagira upućivanjem predmetnih podnesaka te ukazuje na istinitost svega što je u istima napisao pa čak i u inkriminirajućem dijelu.
6. Analizirajući provedene dokaze i žalbene navode, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke. Ni za ovaj sud nema nikakve dvojbe da je okrivljenik tekstovima naznačenim u izreci pobijane presude iznio niz uvredljivih i omalovažavajućih tvrdnji, upućenih PP, službenoj osobi [adresa], čime su se u njegovom ponašanju ispunila sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašen krivim, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud. Ovo bez obzira na činjenicu da osobe koje obnašaju javnu dužnost moraju biti spremne na kritiku odnosno da obavljanje javne dužnosti podrazumijeva i trpljenje interesa javnosti za sve što jest ili bi moglo biti od interesa za pravilno obnašanje dužnosti, međutim, ta kritika mora biti konstruktivna, argumentirana i mora se odvijati u okviru granica prihvatljivih demokratskom društvu, a omalovažavanje i vrijeđanje drugog, ne može biti opravdano ni motivom (pa tako ni lošim i neprofesionalnim radom predmetne službene osobe, kako to u obrani i žalbi iznosi okrivljenik) niti tolerirano pod krinkom načela slobode izražavanja.
7. Budući da žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
8. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, osim što u žalbenom prijedlogu predlaže da se novčana kazna preinači u rad za opće dobro. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
9. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Imajući na umu da je prekršaj počinjen sa četiri radnje, iz čega je vidljiva naročita upornost okrivljenika u protupravnom ponašanju, te imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost izricanja blaže novčane kazne odnosno primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.
10. U odnosu na prijedlog okrivljenika da se novčana kazna zamijeni radom za opće dobro, treba navesti da je rad za opće dobro institut koji je, uz zakonom propisane uvjete, moguće primijeniti samo u postupku izvršenja pravomoćnih odluka pa ovaj sud, prilikom odlučivanja o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv prvostupanjske presude, nema zakonske mogućnosti primjene ovog instituta.
11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure, na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 30,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, a ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.
12. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 15. listopada 2025.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Nina Lukić, v.r.
Robert Završki, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.
