Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-86/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AKL iz [adresa], OIB; 57841503226, zastupane po punomoćniku Damiru Cibraliću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB; 36162371878, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Pula-Pola, Građansko upravni odjel, radi poništenja odluke, rješavajući žalbu tuženika, podnesenu protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-102/2020-8 od 23. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-102/2020-8 od 23. studenoga 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je poništena Odluka tuženika o pravu na naknadu troškova prijevoza broj 511-0814/2-6738/18 od 30. travnja 2020., zatim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak od 2.500,00 kn u roku od 15 dana, te je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi ponavlja da je tužba tužiteljice preuranjena, budući da je u trenutku podnošenja tužbe još tekao rok za donošenje odluke o zahtjevu za zaštitu prava tužiteljice. Glede merituma stvari, ukazuje da je donošenjem Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike 2017. (Narodne novine br. 112/17, 12/18, 2/19,119/19, 66/20 - dalje KU DSN/17 ) izmijenjen čl. 53. kojim je regulirano pravo službenika na naknadu troškova prijevoza na način da više ne sadrži odredbu po kojoj se službeniku koji za dolazak na posao i povratak s posla ne koristi mjesni javni prijevoz, naknada troškova prijevoza isplaćuje na način da se mjesečna naknada umanjuje za 25%. Kako je prema stajalištu tuženika otpala pravna osnova za dotadašnji način plaćanja troškova prijevoza, da se pristupilo izmjeri na terenu te je utvrđeno da udaljenost od prebivališta tužiteljice do mjesta rada iznosi 1495 m, pa tužiteljici ne pripada pravo na troškove prijevoza. Ukazuje na odredbu čl 198. st. 1.i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje ZR) kojim je propisano da se kolektivni ugovor sklapa na određeno ili neodređeno vrijeme, ali najduže za razdoblje od pet godina pa zaključuje da je pravo tužiteljice koje je utvrđeno 2. kolovoza 2012., vremenski ograničeno te da se stoga ne može govoriti o stečenim pravima koja se ne bi mogla mijenjati. Navodi da Policijska uprava Istarska nije ranije donijela upravni akt zbog toga što je u tijeku bio upravni spor prema rješenju iz 2013., pa da je pobijana odluka donesena u skladu s čl. 104. KU DSN/17 poštujući donesene odluke Upravnog suda u Rijeci.

4. Predlaže presudu ukinuti i odbaciti tužbu ili predmet vratiti na ponovan postupak, podredno presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu parničnog troška.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo ocijenivši nezakonitom Odluku tuženika o pravu na naknadu troškova prijevoza od 30. travnja 2020. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za poništenje odluke tuženika kojom je izmijenjeno rješenje Policijske uprave Istarske od 22. kolovoza 2012. na način da je utvrđeno da od 1. prosinca 2017. tužiteljica ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza od mjesta stanovanja u [adresa]. do mjesta rada u [adresa].

8. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice;

-da je rješenjem PU Istarske od 28. kolovoza 2012. utvrđeno pravo tužiteljice na naknadu troškova mjesnog javnog prijevoza u visini cijene karte javnog prijevoznika Pula Promet d.o.o. umanjeno za 25 %,

-da je prvostupanjsko tijelo po službenoj dužnosti pokrenulo postupak u kojemu je izvršeno mjerenje udaljenosti od mjesta prebivališta do mjesta rada tužiteljice te je doneseno rješenje 11. studenoga 2013. kojim je poništeno rješenje od 22. kolovoza 2012., te je tužiteljica obvezana po pravomoćnosti tog rješenja nadoknaditi novčani iznos koji joj je temeljem ranije donesenog rješenja isplaćen po osnovi naknade putnih troškova,

-da je povodom žalbe tužiteljice doneseno rješenje Odbora za državnu službu od 17. srpnja 2018. kojim je izmijenjena točka I. izreke prvostupanjskog rješenja na način da je umjesto riječi "poništava" navedeno da se rješenje "ukida" , dok je u točki II. izreke, glede vraćanja naknade prvostupanjsko rješenje poništeno,

-da je presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj Usl-1288/2018 od 9. srpnja 2019. poništeno rješenje Odbora za državnu službu te rješenje PU Istarske, a povodom žalbe tuženika protiv prvostupanjske presude je donesena presuda Visokog upravnog suda RH poslovni broj Usž-4453/19 od 29. listopada 2019. kojim je žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena,

-da je tuženik nakon donošenje drugostupanjske presude u upravnom postupku isplatio tužiteljici putne troškove za razdoblje od 1. studenoga 2013. do 30. studenoga 2017.,

-da je tuženik Odlukom od 30. travnja 2020. izmijenio odluku od 22. kolovoza 2012. i utvrdio da tužiteljica od 1. prosinca 2017. ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza,

-da je tužiteljica protiv narečene odluke podnijela zahtjev za zaštitu prava 25. svibnja 2020., a potom i tužbu 12. lipnja 2020.

9. Glede procesnih prigovora na koje ukazuje tuženik, treba reći da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da tužiteljica prije podnošenja tužbe u ovom postupku nije bila dužna podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, budući da je u nazočnom slučaju, posebnim propisom, Zakonom o radu, određen rok za podnošenje tužbe u smislu čl. 186 a. st. 1. ZPP-a. Također je pravilno otklonjen prigovor preuranjenosti tužbe, pri čemu se tuženik pogrešno poziva na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, a koja povreda je počinjena ako je odlučeno u povodu nepravodobno podnesene tužbe, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti (čl. 282. st. 1. ZPP-a). Dakle, radi se o povredi koja nastupa kada tužitelj podnese tužbu nakon proteka zakonom propisanog roka, što ovdje nije slučaj.

10. Glede merituma spora, sud prvog stupnja ocjenjuje da u nazočnom slučaju nisu bile ostvarene pretpostavke za donošenje pobijanog rješenja, budući da nisu nastupili uvjeti iz čl. 104. st. 2. KU DSN/17, a pored toga ocjenjuje da je tuženik donošenjem Odluke od 30. travnja 2020. zadirao i ukinuo stečena prava tužiteljice iz radnog odnosa, ukinuvši pravo na naknadu troškova prijevoza retroaktivno, za gotovo tri godine unatrag, što da je protivno načelu zabrane retroaktivnog djelovanja odluke. Ocjenjuje da je tuženik bio ovlašten, pod uvjetom da su za to ispunjene pretpostavke, donijeti rješenje ili odluku kojom bi od dana donošenja pa nadalje pravo tužiteljice bilo izmijenjeno. Pritom naglašava da je o pravu tužiteljice na naknadu troškova prijevoza pravomoćno i konačno odlučeno rješenjem od 22. kolovoza 2012. pa nije bilo osnove donositi novu odluku jer pravo tužiteljice i nadalje postoji i nakon stupanja na snagu KU DSN/17, pri čemu vrijedi načelo zaštite stečenih prava stranaka u skladu s čl.13. Zakona o općem upravnom postupku.

11. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen te je tuženik obvezan nadoknaditi joj trošak parničnog postupka primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa) u iznosu od 2.500,00 kn.

12. Tuženik u osnovi ponavlja prigovore koje je isticao i tijekom postupka, a o osnovanosti kojih se sud prvog stupnja izjasnio u pobijanoj presudi iznoseći za svoju odluku uvjerljive i na zakonu osnovane razloge.

13. Iz činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja koja su utemeljena na ispravama u spisu, bi proizlazilo da je rješenje od 11. studenoga 2013. kojim je poništeno rješenje od 22. kolovoza 2012., a kojim je tužiteljici priznato pravo na naknadu troškova mjesnog javnog prijevoza, bilo predmetom ocjene u upravnom postupku, kao upravnog akta, te je u konačnici donesena pravomoćna presuda kojom je to rješenje poništeno. Prema čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09 i 110/21 – dalje ZUP) odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka),a kojom je stranka stekla određeno pravo, odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom (načelo zaštite stečenih prava stranaka). Iz priloženih odluka upravnih sudova bi proizlazilo da je razlog za poništenje narečenog rješenja upravo u tome što nadležno javnopravo tijelo nije bilo ovlašteno po službenoj dužnosti postupati primjenom čl. 129.-131. ZUP-a, budući da postupak nije obnovljen, niti su obrazlagane odlučne činjenice glede obnove postupka. Stoga je zaključeno da je bez valjanog pravnog temelja ukinuto pravomoćno rješenje od 22. kolovoza 2012. kojim je tužiteljici priznato pravo na naknadu troškova prijevoza.

14. Što se tiče pobijane Odluke od 30. travnja 2020., treba reći da je ta Odluka donesena primjenom čl. 63. st. 2. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine broj 92/05 s izmjenama i dopunama), pa valja zaključiti da se ne radi o upravnom aktu, već o ostvarivanju prava i obveza iz državne službe, izvan onih iz st. 1. istog članka o kojima se donosi upravni akt (odlučivanje o prijemu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premješaju, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe). Stoga se na ostvarivanje prava i obveza, izvan onih iz stavka 1. na odgovarajući način primjenjuju opći propisi o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa. To znači da se na taj slučaj primjenjuje čl. 133. ZR- a kojim je propisan postupak sudske zaštite prava iz radnog odnosa, što podrazumijeva podnošenje zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa protiv odluke poslodavca, a za slučaj da poslodavac ne udovolji zahtjevu, podnošenje tužbe nadležnom općinskom sudu.

15. Nije točna tvrdnja tuženika da je Odluku o pravu tužiteljice na naknadu troškova mjesnog prijevoza bilo nužno preispitati zbog činjenice donošenja KU DSN/17. Naime, prema čl. 104. st. 2. KU DSN/17 pojedinačni upravni akti doneseni na temelju kolektivnog ugovora iz 2013. neće se mijenjati, osim u slučaju da se pojedinačno utvrđeno pravo mijenja u skladu s novim kolektivnim ugovorom, kada će se izdati novi upravni akt. Kako je već obrazloženo, o pravu zaposlenika na naknadu troškova prijevoza se ne donosi upravni akt, pa već iz tog razloga nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu čl. 104. st. 2. KU DSN/17. Pored toga, treba reći da je i novim kolektivnim ugovorom propisana mogućnost ostvarivanja naknade u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg državni službenik i namještenik ne koristi (čl. 53. st. 10. ), kada ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza koja će se za svaki mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Još treba ukazati na sadržaj čl. 53. st. 15. KU DSN/17 kojim je određeno da se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza službenik treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine, ako dođe do promjene načina korištenja toga prava ili ako dođe do promjene prebivališta, odnosno boravišta službenika i namještenika. U nazočnom slučaju je neprijeporno da u odnosu na rješenje tuženika kojim je tužiteljici priznato pravo na naknadu troškova mjesečnog prijevoza pa do donošenja prijeporne odluke nije došlo do promjene načina korištenja tog prava niti do promjene prebivališta tužiteljice, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje nove odluke o pravu na naknadu troškova prijevoza.

16. Stoga je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenjeno da je Odluka tuženika od 30. travnja 2020. nezakonita, te kada je posljedično tome prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

17. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368 st. 1. ZPP-a.

U Rijeci,15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara