Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1292/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZĆ, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tonćiju Miliću odvjetniku iz Metkovića, protiv tuženika Croatia banka d.d., Zagreb, R. F. Mihanovića br. 9., OIB: 32247795989, radi utvrđenja, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P 153/2025 od 3. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja ZĆ i tuženika Croatia banka d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P 153/2025 od 3. lipnja 2025.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, odbijeni su tužbeni zahtjev tužitelja kojima je tražio da se utvrdi: 1) da je Ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu broj: 214/97, potvrđen po javnom bilježniku MIhi Plećaš 10. ožujka 1999., pod brojem OU-41/99, prividan (nepostojeći) pravni posao te da kao takav nema pravnog učinka među ugovornim stranama, 2) da je Ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, potvrđen po javnom bilježniku MIhi Plećaš 10. ožujka 1999., pod brojem: OU- 41/99-2, ništetan pravni posao. Točkom II. izreke, odbijen je djelomično supsidijarni tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je Ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu ništetan pravni posao.

Točkom III. izreke utvrđeno je: 1) da Ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu nema snagu javnobilježničkog akta, odnosno snagu javne isprave, 2) da Ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, nema snagu javnobilježničkog akta, odnosno snagu javne isprave, 3) da tuženik nije stekao 1/3 idealnog dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina] i kod Općinskog suda u Makarskoj, Zemljišnoknjižnog odjela Makarska, upisane u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška] kao kat. čest. zem. [katastarska čestica], pašnjak, površine 298 m2, 4) da je tužitelj za 1/3 idealnog dijela suvlasnik prednje opisane nekretnine, 5) da je naloženo Zk. odjelu Općinskog suda u Makarskoj da u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] odredi i provede uknjižbu brisanja 1/3 idealnog dijela predmetne nekretnine s tuženikova imena, uz istodobnu uknjižbu tog idealnog dijela na ime tužitelja. Točkom IV. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

2.Protiv citirane presude, točaka I. i II. izreke, kao i odluke o trošku sadržane u točki IV. izreke u dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj trošak postupka, žalbu izjavljuju tužitelj, a protiv točke III. izreke i odluke o trošku sadržane u točki IV. izreke u dijelu u kojem je određeno da tuženik snosi svoj trošak, žalbu izjavljuje tuženik, oboje iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a).

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalbe stranaka nisu osnovane.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Ponajprije valja reći da nisu osnovani navodi tužitelja kojima u odnosu na odluku sadržanu u točkama I. i II. izreke, upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1.Naime, odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja pobliže navedenih u točki I. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud temeljem ocjene provedenih dokaza ne prihvaća kao utemeljene tvrdnje tužitelja da bi sporni Ugovori bili ništetni, iz razloga jer da je Zakon o bankama (kojim se zabranjuje kupnja vlastitih dionica) stupio na snagu 26. prosinca 1998., a da je predmetni kredit nedvojebno sklopljen prije toga, dok da je samo solemnizacija Ugovora bila u tijeku 1999. Osim toga, sud je stajališta da tužitelj u tijeku ove parnice, neovisno o mnogim nejasnoćama oko spornog kredita, ipak nije uspio dokazati da u stvarnosti nije iskoristio kredit onako kako mu je plasiran, pri čemu uvažava činjenicu da je sam tužitelj dopisom od 6. studenog 2002. priznao postojanje dijela duga u iznosu od tadašnjih 46.350,00 dem, pa nastavno tome, sud prvog stupnja smatra da u konkretnom slučaju ugovorne stranke nisu sklopile prividan posao, dakle onaj kojim je prikriven neki drugi posao.

7.2.U svezi s prednjim, sud pravno irelevantnim glede valjanosti predmetnog Ugovora, drži navode tužitelja i svjedoka GĆ u dijelu u kojem su iskazivali da nisu dobili isplatu za dionice, kao ni dionice. Isto tako, ni činjenica da su sporni Ugovori solemnizirani kod javnog bilježnika nakon godinu i više dana od dana njihova sklapanja, po ocjeni prvostupanjskog suda ne predstavlja razlog za ništetnost istih. Konačno, stajalište je suda prvog stupnja da tužitelj u tijeku ovog postupka nije nedvojbeno dokazao da je cijena 1 dionice doista bila tadašnjih 200,00 dem, kako je to tvrdio u svom iskazu, no da to također ne predstavlja razlog za ništetnost spornih Ugovora, već da je to razlog koji je zahtijevao nadopunu odnosno pojašnjenje javnog bilježnika koje je izostalo.

Vezano za prednje, sud je prihvatio navode tužitelja o razlozima sklapanja predmetnog Ugovora (stjecanje boljeg položaja radi dobivanja velikog kredita od tuženika), no ne i da bi to bio razlog za ništetnost ili za prividnost spornog Ugovora o kreditu. Isto tako, kao razlog za ništetnost Ugovora o kreditu po ocjeni suda nije bila ni činjenica da je u istome bilo određenih nejasnoća (o čemu će biti više riječi u daljnjem dijelu ovog obrazloženja).

Rukovodeći se tim razlozima, sud prvog stupnja odlučio je kao u točkama I. i II. izreke presude.

8.1.U kontekstu prednje izloženog, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tužitelja kojima ustraje na tvrdnji da se ovdje radilo o prividnom ugovoru, pri tome u potpunosti umanjujući značaj ranije spomenutog dopisa njegova tadašnjeg punomoćnika iz 2002.

8.1.2.Ovo iz razloga jer cijeneći prvenstveno iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka ŠĆ i GĆ, prema uvjerenju ovog suda nepobitno proizlazi pored ostalog da je predmet spornog Ugovora o kreditu bila kupnja određenog broja dionica tuženika, kako bi u to vrijeme tvrtka “Delta” Rogotin, kao dioničar tuženika, upravo kod tuženika, mogla dobiti kredit od tadašnjih 4.000.000,00 dem. Iz sadržaja Ugovora, kao što je već i ranije navedeno, razvidno je da je kao namjena tog kredita bilo navedeno: za vlastite potrebe obrta i kupnju 440 dionica, što po uvjerenju ovog suda ukazuje na zaključak da su ugovorne stranke bile suglasne da tuženik odobri kredit kako bi korisnik kredita mogao kupiti dionice kreditora. Ovdje svakako valja naglasiti da iako tužitelj tijekom cijelog postupka ustraje na tvrdnji da se radilo o prividnom Ugovoru, da ni iz historijata tužbe, ali ni svih kasnijih očitovanja tužitelja nije vidljivo, koji je to drugi pravni posao prekrivao predmetni Ugovor, ukoliko se faktično nije radilo o pravnom poslu koji je imao za cilj kupovinu određenog broja dionica tuženika.

8.1.3.Slijedom prethodno izloženog, protivno tumačenju tužitelja, nisu prema uvjerenju ovog suda od odlučnog utjecaja navodi istog u dijelu u kojem kao argumente za tvrdnju da se radi o prividnom ugovori, ističe faktično razloge temeljem kojih je prvostupanjski sud udovoljio zahtjevima kojima se tužitelj tražio da se utvrdi da predmetni Ugovori nemaju snagu javnobilježničkog akta, a koji se u bitnome svode na to da Ugovor o kreditu ima odredbe koje su nejasne, nelogične, proturiječne. To upravo obzirom na to da je zbog utvrđenih nejasnoća prvenstveno Ugovora o kreditu, sud prvog stupnja uz primjenu odgovarajućih odredaba Zakona o javnom bilježništvu (“Narodne novine” broj 78/1993, 29/1994, dalje: ZJB-a) i Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 57/1996, dalje: OZ-a/96), zaključio da taj Ugovor nema snagu javnobilježničkog akta.

8.2.U odnosu na žalbene tvrdnje tužitelja u dijelu u kojem upire na visinu naknade za odobrenje kredita u visini od tadašnjih 21.257,16 dem, te iznosu kredita na kredit u visini od tadašnjih 33.320,00 dem, za što da ga tereti tuženik po osnovi naknade za odobreni kredit, držeći da se radi o zelenaškoj naknadi, odnosno da je riječ o ugovornim odredbama koje su nemoralne i protivne prisilnim propisima, valja reći da ni ti navodi nisu pravno utemeljeni.

Ovo iz razloga jer kada se pročitaju odredbe Ugovora o kreditu, tada se nedvojbeno nameće zaključak da isti uopće ne sadrži odredbe kojima je konkretno ugovorena naknada za odobrenje kredita u ranije navedenom iznosu, niti je u istome specificirano koliko je u obvezi tužitelj isplatiti tuženiku sa ime ugovorene kamate, već je iz sadržaja Ugovora o kreditu vidljiva samo ukupna visina odobrenog kredita u visini tadašnjih 240.350,00 dem, bez ikakvih daljnjih specifikacija.

9.1.Sukladno do sada rečenom, pravilno je prema stajalištu ovog suda, utvrdio sve činjenice koje su pravno odlučne za osnovanost tužbenih zahtjeva tužitelja navedenih u točkama I. i II. izreke pobijane presude, te posljedično tome na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da u konkretnim okolnostima nisu bile ispunjene pretpostavke temeljem kojih se moglo udovoljiti zahtjevu tužitelja na utvrđenje da je Ugovor o kreditu prividan pravni posao i da kao takav nema pravnog učinka, te na utvrđenje da je Ugovor o osiguranju ništetan pravni posao.

9.2.Kako prema uvjerenju ovog suda tužitelj svojim žalbenim tvrdnjama nije uspio dovesti u dvojbu pravilnost tih utvrđenja, to se i pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi, u odnosu na prethodno navedene tužbene zahtjeve tužitelja, zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da presuda suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

10.Isto tako, nije u pravu ni tuženik kada svojim žalbenim tvrdnjama u odnosu na odluke sadržane u točki III. izreke, upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

11.1.Sud prvog stupnja odlučujući o preostalim tužbenim zahtjevima tužitelja, prvostupanjski sud utvrđuje pored ostalog da je sporni Ugovor o kreditu datiran s 15. prosincem 1997., da je solemniziran 10. ožujka 1999., da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja odnosno tvrtke “Delta”, da je tim Ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od tadašnjih 240.350,00 DEM, s rokom vraćanja do 1. siječnja 2001., da je kao način korištenja naveden reprogram postojećih obveznica i kupnja 440 dionica; da je utvrđeno da je tužitelj 30. prosinca 1997. već vratio iznos od 150.000,00 DEM, a ostatak da se ima vratiti u roku od 3 godine u anuitetima od po tadašnjih 3.266,00 dem, uz kamatnu stopu od 18% godišnje, kao osiguranje je predviđeno založno pravo na nekretninama tužitelja i na dionicama, uz naknadu za kredit od 3% jednokratno.

Shodno tome, sud prvog stupnja je stajališta da već sam tekst Ugovora ukazuje na to da je sporni Ugovor nejasan, budući se prema naslovu radi o dugoročnom kreditu, a ugovoren je rok vraćanja od 3 godine; u Ugovoru koji je sklopljen 15. prosinca 1997. navodi se da se već 30. prosinca 1997. vraća dio kredita u visini od tadašnjih 150.000,00 dem, dakle radi se o odredbi kojom se utvrđuje da se nešto vraća 15 dana po sklapanju Ugovora, što sud drži nelogičnim, ni mogućim prema bankovnim odnosno računovodstvenim pravilima; da iz sadržaja samog Ugovora nije nedvojbeno jasno koji se dio kredita odnosi na kupnju 440 dionica, koja je cijena po 1 dionici, a koji bi se dio odnosio na reprogram postojećih obveza ili vlastitih potreba obrta.

Sve ove nejasnoće odnosno manjkavosti je prema prosudbi suda prvog stupnja, trebao otkloniti javni bilježnik prilikom solemnizacije, odnosno u svezi sa istima upozoriti ugovorne strane, budući da je riječ o nedostacima koji su vrlo uočljivi, odnosno o bitnim manama Ugovora/potvrde.

11.2.Vezano za to, sud cijeni iskaz svjedoka AĆ, nekadašnje djelatnice tuženika, koja je preuzela vođenje poslovanje Podružnice, nakon odlaska ŠĆ, smatrajući da je ista uvjerljivo iskazivala o lošem poslovanju Podružnice tuženika u kojoj je odobren sporni kredit, nesređenoj dokumentaciji, malverzacijama u banci, kaznenoj presudi protiv djelatnice JĆ. Napose je sud uzeo u obzir dio iskaza svjedokinje u dijelu u kojem je iskazala da je predmetni Ugovor nelogičan zbog datuma sklapanja, te datuma uplata/isplata.

Nadalje, sud cijeni i iskaz svjedoka ŠĆ, također bivšeg djelatnika tuženika, izvršnog direktora Podružnice u kojoj je sporni Ugovor sklopljen, koji je isto tako ukazao na određene nelogičnosti u sadržaju spornog Ugovora o kreditu, napose vezano za isplatu tadašnjih 150.000,00 dem, na što je i po ocjeni svjedoka, javni bilježnik bio obvezan ukazati prilikom solemnizacije.

11.3.Sukladno tome, sud uvažava odredbe ZJB-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja spornih Ugovora i to čl. 57. i 58. ZJB-a.

U svezi sa sadržajem tih odredaba, prema uvjerenju prvostupanjskog suda činjenica da je sam tužitelj u ranije spomenutom dopisu od 6. studenog 2002. učinio nespornim postojanje svog duga u visini od tadašnjih 46.350,00 dem, ne predstavlja odlučnu okolnost koja bi otklonila izostanak pravilne potvrde Ugovora u smislu odredaba ZJB-a, posebice u kontekstu iskaza svjedoka EĆ i ŠĆ, koji su suglasno iskazivali o paušalnom, faktično nezakonitom postupanju javnog bilježnika sada pok. ŽĆ, pri potvrdi spornog Ugovora.

Temeljem toga, sud zaključuje da javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni Ugovor nije izvršio ono što je napisao, dakle nije ispunio svoju dužnost pojašnjavanja, javnobilježničkog nadopunjavanja, sukladno čl. 57. i 58. ZJB-a. Kako prema uvjerenju suda prvog stupnja nedostaci iz čl. 59. st.1., 2. i 4. u svezi čl. 69. ZJB-a Ugovoru o kreditu otklanjaju snagu javnobilježničkog akta, to sud drži nedvojbenim da nije ni bilo osnove da se temeljem istog, koji nema snagu javnobilježničkog akta, izvrši upis u zemljišne knjige, odnosno za prijenos vlasništva na način kako je to u konkretnoj pravnoj situaciji provedeno.

11.4.Budući da je prema uvjerenju suda prvog stupnja provedenim dokazima utvrđeno da sporni Ugovor o kreditu, a onda posljedično i Ugovor o osiguranju, nisu stekli snagu javnobilježničkog akta odnosno javne isprave zbog manjkavosti u javnobilježničkoj potvrdi odnosno postupku ishodovanja iste sukladno čl. 70. ZJB-a, to prvostupanjski sud smatra osnovanim tužbene zahtjeve tužitelja kojima je isti tražio da se utvrdi da predmetni Ugovori nemaju snagu javnobilježničke isprave. U prilog pravilnosti svog stava, sud se poziva i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 93/2006.

Nastavno tome, ocjena je suda da su izostali i zakonski uvjeti da opstane upis tuženika u zemljišnim knjigama na nekretnini tužitelja po čl. 277. st.5. OZ-a/96, posljedično čemu smatra da je valjalo udovoljiti i zahtjevu tužitelja da je isti vlasnik prijeporne nekretnine u 1/3 dijela, te naložiti brisanje upisa tuženika na tom dijelu nekretnine i ponovni upis tužitelja za sporni suvlasnički dio.

Vodeći računa o uspjehu tužitelja u ovoj parnici, prvostupanjski sud određuje da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

12.U kontekstu prethodno rečenog, pogrešnim drži ovaj sud stajalište tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja sadržane u točki III. izreke, ističući da sporni Ugovor o kreditu prema tada važećim odredbama ZJB-a uopće nije trebalo solemnizirati po javnom bilježniku.

13.1.U svezi toga, valja reći da iz sadržaja tada važećeg čl. 53. st.1. ZJB-a, doista proizlazi da takav Ugovor odnosno pravni posao, nije izrijekom naveden kao jedan od onih čiju je pravnu valjanost potrebno da bude sačinjen u formi javnobilježničkog akta.

No, skreće se pažnja tuženiku na činjenicu da solemnizicija određenog Ugovora (kao što su ovdje Ugovor o kreditu i Ugovor o osiguranju), ima za posljedicu da takvi Ugovori sadrže ovršnu klauzulu i imaju snagu ovršne isprave, pri čemu javni bilježnika ima obveze propisane pored ostalog i ranije spomenutim odredbama ZJB-a, da ovršnom ispravom dužnik pristaje da se provede prisilna ovrha na njegovoj imovini, odnosno da takav pravni posao dobiva snagu javnobilježničkog akta s ovršnom odredbom o neposrednoj i prisilnoj ovrsi duga.

Nadalje, se ukazuje i na činjenicu da su u čl. 6. spornog Ugovora o kreditu, navedeni instrumenti osiguranja (zasnivanje založnog prava na nekretninama, stvarni pravima ili prijenos prava vlasništva na nekretninama i na kupljenim dionicama 440 kom), te da je u čl. 10. ugovoreno da je korisnik kredita suglasan da kreditor dospjele, a nenaplaćene obveze iz ovog ugovori može naplatiti prijebojem sredstava koje korisnik kredita ima na računima kod kreditora i to bez njegove suglasnosti. Za razliku od toga t. 6. Ugovora o osiguranju ugovoreno da su ugovorne strane suglasne o činjenici da predlagatelj osiguranja može otuđiti ili opteretiti založnim pravom nekretninu protivnika osiguranja na kojoj se prenosi pravo vlasništva, nakon dospijeća novčane tražbine predlagatelja osiguranja, te da je t.7. istog, utvrđeno da su ugovoreno da su ugovorne strane upoznate s obvezom solemniziranja ovog Ugovora kao privatne isprave sukladno čl. 279. st.2. OZ-a, kako bi isti imao snagu Sporazuma iz čl. 274. st.1. OZ-a.

13.2.Sagledavajući sadržaj oba sporna Ugovora, nameće se prema uvjerenju ovog suda, zaključak da je u konkretnoj pravnoj situaciji, bilo neophodno da se izvrši solemnizacija ne samo Ugovora o osiguranju, već isto tako i Ugovora o kreditu, koji je bio osnov za Ugovor o osiguranju, a sve kako bi tuženik za slučaj potrebe (neispunjenja obveza tužitelja po dospijeću) mogao namiriti svoju tražbinu.

13.3.Jednako tako, ovaj sud drži da u situaciji kada se već pristupilo solemnizaciji Ugovora o kreditu, da je taj postupak trebalo odraditi sukladno relevantnim odredbama ZJB-a, no kako evidentno tome nije bilo tako da je pravilno prvostupanjski sud, a iz razloga iznesenih u obrazloženju pobijane presude, zaključio da isti nema snagu javnobilježničkog akta.

14.Uvažavajući dosadašnja utvrđenja, nisu ovome sudu prihvatljivi ostali opširni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem u bitnome ističe da je sporni Ugovor o kreditu valjan jer da je potpisan po ugovornim stranama, da nije nejasan zbog ugovorne odredbe o isplati tadašnjih 150.000,00 dem, da činjenica da je isti solemniziran nakon dvije godine potvrđuje volju ugovornih strana.

To stoga, što sve ove tvrdnje protivno tumačenju tuženika, ni na koji način ne dovode u dvojbu pravilnost zaključka prvostupanjskog suda glede osnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje da Ugovor o kreditu nema snagu javnobilježničkog akta.

15.Nadalje, pogrešno tuženik smatra da je u konkretnom slučaju sud trebao pokloniti vjeru sadržaju potvrde javnog bilježnika kojom je solemnizirao sporni Ugovor o kreditu, a ne iskazima svjedoka koji su iskazivali protivno.

U svezi prednjeg za naglasiti je da je i prema stajalištu ovog suda, tijekom prvostupanjskog postupka provedenim dokazima, napose iskazima ne samo tužitelja, već i saslušanih svjedoka (čiju vjerodostojnost tuženik nije doveo u sumnju), dokazano da sporna potvrda javnog bilježnika nije vjerodostojna, dakle da javni bilježnik nije prilikom sastavljanja i izdavanja iste postupio prema ranije spomenutim odredbama ZJB-a, što je u ovom slučaju imalo za posljedicu da ista nema snagu javnobilježničke isprave.

16.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe prigovor zastare, iz razloga jer da je solemnizacija spornog Ugovora izvršena 1999., a da je do osporavanja iste proteklo više od 5 godina, odnosno da je istekao opći zastarni rok, treba reći da ni te tvrdnje nisu pravno utemeljene.

Ovo iz razloga jer prema prosudbi ovog suda odredbe Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), koje reguliraju pitanje zastare (čl. 225. do 234.), propisuju rokove za zastaru različitih tražbina i samog prava iz kojeg proističu određene tražbine. Nastavno tome, protivno ocjeni tuženika, ovaj sud drži da se ti rokovi, pa tako ni opći zastarni rok od 5 godina, na koji upire tuženik u žalbi, primijene u konkretnom slučaju, dakle u odnosu na tužbene zahtjeve tužitelja sadržane u točki III. izreke, predmet kojih nije zahtjev za isplatu određenog iznosa (novčane tražbine), već zahtjev na utvrđenje da ponajprije predmetni Ugovor o kreditu, a posljedično tome i Ugovor o osiguranju, nemaju snagu javnobilježničkog akta.

17.Na navode tuženika u dijelu u kojem ističe da ukoliko Ugovor o kreditu nije javnobilježnička isprava, da isti ostaje i dalje ima snagu privatne isprave, zbog čega da još uvijek postoji obveza tužitelja da vrati isplaćeni kredit, treba odgovoriti da ni ti navodi nisu pravno relevantni za ishod spora, obzirom na predmet ovog spora, dakle činjenicu da tuženik u ovoj parnici nije istaknuo protutužbu kojom je tražio povrat kredita odobrenog tužitelju.

Isto tako, shodno do sada iznesenim razlozima, neodlučnim za ishod spora drži ovaj sud i tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, upirući pri tome na preslike isplatnih/uplatnih listića, čiju vjerodostojnost tužitelj nije doveo u dvojbu.

18.Suprotno stavu tuženika, pravno neodlučnim za pravilnost odluke suda prvog stupnja, sadržane u točki III. izreke, drži ovaj sud i tvrdnje tuženika u dijelu u kojem isti navodi da je Ugovor o osiguranju samostalna isprava, koja nema nedostataka, odnosno nejasnih odredaba, pa da se obrazloženje suda prvog stupnja, ne može primijeniti na taj Ugovor.

Ponajprije valja naglasiti da iako u konkretnom slučaju, doista u Ugovoru o , kreditu nisu sadržane i odredbe o osiguranju tražbine ovdje tuženika, već je sastavljen zasebni Ugovor o osiguranju, da se ne može govoriti da je Ugovor o osigurnaju zasebna isprava, odnosno da ga se ne može promatrati kao samostalnu ispravu koja nema nikakve veze s Ugovorom o kreditu.

Suprotno tome, ovaj sud drži da oba Ugovora treba sagledati kao jednu cjelinu, a što nesporno proizlazi i iz sadržaja Ugovora o osiguranju, što onda ima za posljedicu da su temeljem Ugovora o kreditu za koji je utvrđeno da nema snagu javnobilježničkog akta, izostali zakonski uvjeti za upis tuženika u zemljišnim knjigama kao suvlasnika prijeporne nekretnine, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

19.Polazeći od toga da su se i tužitelj i tuženik žalili na odluku o trošku sadržanu u točki IV. izreke, kojom je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak, za naglasiti je da kako su iz svih prethodno iznesenih razloga, izjavljene žalbe u potpunosti neosnovane, da se obzirom na uspjeh parničnih stranaka u ovoj parnici, odluka o trošku prvostupanjskog suda ukazuje u potpunosti pravilnom.

20.Zbog svih rečenih razloga, valjalo je odbiti žalbe stranaka, te potvrditi pobijanu presudu, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

21.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Ujedno ni tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković