Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-211/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Palić i partneri odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska radiotelevizija Zagreb, Zagreb, Prisavlje br.3., OIB: 68419124305, zastupanog po punomoćnicima iz OD Owens, Houška i partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući po žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr 4084/2018 od 17. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja DD, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr 4084/2018 od 17. srpnja 2025.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora a žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi: 1) da je nedopuštena tuženikova Odluka od 14. svibnja 2018. u t.1. o prestanku važenja Dodatka ugovoru o radu za privremenog Rukovoditelja Odjela Promocija programa, slijedom čega da je tuženik dužan vratiti tužitelja na poslove koje je obavljao temeljem navedenog Dodatka uz uvjete pod kojima je ugovorio obavljanje tih poslova s drugim radnicima ako te uvjete nije moguće ili ih je otežano utvrditi - prema koeficijentu propisanom za poslove Rukovoditelja Odjela Promocija programa u vrijeme vraćanja na te poslove, u roku 8 dana; 2) da je nedopuštena tuženikova odluka o redovitom otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovan otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora od 16. svibnja 2018. godine kojom je otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01. rujna 2017. godine slijedom čega radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem navedenog Ugovora o radu nije prestao te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na poslove koje je obavljao temeljem otkazanog Ugovora o radu, a ako takvih poslova nema da ga vrati na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju, iskustvu i sposobnostima pod istim materijalnim uvjetima; 3) da je tuženik u razdoblju od travnja 2017. do dana tužbe sustavno uznemiravao i diskriminirao tužitelja te teško povrijedio njegovo pravo osobnosti na način da su ga nadređene osobe zlostavljale gestama (izbjegavanje, neodgovaranje na upite i pozive za sastanak i dr. oblici ignoriranja), izolirale, verbalno napadale (zastrašivanje gubitkom posla), dopustile širenje zlonamjernih neistina, neželjenih komentara te zadiranje u privatnost tužitelja, namjerno zadržavale informacije koje su tužitelju potrebe da bi mogao obaviti posao i onemogućavale ga u izvršenju poslova iz ugovora o radu, nepravedno postupale prema tužitelju, potkopavale tužiteljev autoritet, zlouporabile moć davanjem naloga čije izvršenje može štetiti tužitelju, oduzimanjem poslova i ovlasti, izmjenama ugovora i smanjivanjem plaće uz zadržavanje istog opsega posla, pozivanjem na objašnjavanje tko je tužitelju dozvolio obavljanje poslova koji ulaze u opis njegovog radnog mjesta, davanjem neosnovanih upozorenja pred otkaz, pozivanjem na obranu radi izvanrednog otkaza ugovora o radu zastrašivanje izvanrednim otkazom) te povrijedile tužiteljevo pravo na jednako postupanje i dovele ga u neravnopravni položaj u odnosu na ostale radnike; 4) da se tuženiku zabrani svako postupanje opisano u toč. 3. dispozitiva ili slično postupanje kojim se tužitelja uznemirava i/ili krši njegovo pravo na jednako postupanje i diskriminira ga se po osnovi političkog uvjerenja, spolne orijentacije ili drugoj zakonom predviđenoj osnovi; 5) da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.636,14 Eur- a na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana.

Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.250,00 eur u roku od 15 dana.

2.Protiv citirane presude, žalbu izjavljuje tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 5020/11, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Tuženik je odgovoru na žalbu osporio navode tužitelja kao neosnovane, te zatražio naknadu troškova odgovora na žalbu.

4.Žalba tužitelja nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1.Naime, odlučujući o zahtjevima tužitelja sadržanim u točki I.1. izreke, pravilno i po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja utvrđuje nespornim da je tužitelj temeljem Ugovora o radu od 1. rujna 2017. obavljao poslove radnog mjesta Rukovoditelja radne jedinice Komunikacije; da je temeljem Dodatka Ugovora o radu od 1. rujna 2017. uz prethodno navedene poslove, za tuženika kao poslodavca također preuzeo i poslove privremenog Rukovoditelja Odjela Promocija programa, sa time da će unaprijed ugovoreno, da će iste obavljati do drugačije odluke tuženika kao poslodavca. Shodno tome, ispravno sud zaključuje da kada je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o radu odnosno prihvatio ponudu tuženika da je znao da se radi o privremenom obavljanju poslova i da to traje do donošenja drugačije odluke tuženika. U svezi toga, sud smatra da se ovdje radi o građansko-pravnom odnosu poslodavca i radnika u smislu čl. 8. st.4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a), na koji da se odnos na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a). Slijedom toga, ocjena je prvostupanjskog suda da tuženik za donošenje drugačije odluke koja se spominje u Dodatku Ugovora o radu, ne mora imati opravdan razlog, niti takva odluka utječe na radno pravni status tužitelja kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 1. rujna 2017. Pri tome, sud prvog stupnja uvažava činjenicu da je spornom Odlukom tuženika od 14. svibnja 2018. prestao važiti Dodatak Ugovora o radu od 1. rujna 2017., te da je tužitelj odbio potpisati novo ponuđeni Dodatak Ugovora o radu od 16. travnja 2018..

Obzirom na prethodno navedene razloge, sud ne nalazi osnovanim zahtjev tužitelja pobliže naveden u točki I.1. izreke, pa isti odbija kao neosnovan.

8.1.Obzirom na prethodno navedeno, nije u pravu tužitelj kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja o neosnovanosti zahtjeva za nedopuštenost Odluke tuženika od 14. svibnja 2018., pozivajući se pri tome na čl. 12. st.1. ZR-a.

8.1.2.Naime, iz sadržaja čl. 12. st.1. ZR-a, proizlazi da se ugovor o radu iznimno može sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen kada je zbog objektivnog razloga potreba za obavljanjem posla privremena.

Prema uvjerenju ovog suda, citirana odredba u konkretnoj pravnoj situaciji nije pravno relevantna, budući da tužitelj predmetnom tužbom ne pobija pravilnost samog Dodatka Ugovora o radu od 1. rujna 2017., već odluku tuženika kojom ista prestaje važiti. Sukladno takvom stanju stvari, navodi o tome da li je u tom Dodatku bilo definirano razdoblje kroz koje će tužitelj obavljati prednje navedene poslove (da li je to bilo uređeno sukladno čl. 12. st.1. ZR-a ili ne), je po ocjeni ovog suda u potpunosti pravno irelevantno.

8.2.1.Pored toga, tužitelj spornu Odluku tuženika pobija i iz razloga jer da je istu tuženik donio jednostrano, te da ju je valjalo obrazložiti što da je u ovom slučaju tuženik propustio učiniti, jer da ista ima značenje i učinak otkaza ugovora o radu. No, suprotno shvaćanju tužitelja, spornom Odlukom, a što je osnovano utvrdio i prvostupanjski sud, nije dirao u osnovni Ugovor o radu od 1. rujna 2017. kojim je bilo određeno da će tužitelj obavljati poslove radnog mjesta Rukovoditelja Radne jedinice Komunikacije, već samo u Dodatak koji se odnosio na obavljanje poslova privremenog Rukovoditelja Odjela Promocija programa, dakle da se pobijanom Odlukom tuženika nije diralo u radno pravni status tužitelja.

Shodno prednje navedenim razlozima, pravilnom drži ovaj sud odluku sadržanu u točki I.1. izreke.

9.1.U odnosu na zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 16. svibnja 2018., sud prvog stupnja uvažava sadržaj čl. 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju tuženika, koji je stupio na snagu 23. veljače 2018., a kojim je ukinuta Radna jedinica Komunikacije, te je izmijenjen naziv Radne jedinice Komunikacije u Radnu jedinicu Marketing i komunikacije, pri čemu su poslovi komunikacije, stavljeni na razinu Odjela (čl. 44.) u okviru Radne jedinice Marketing i komunikacije, pa da je posljedično tome prestala potreba za obavljanjem radnog mjesta rukovoditelja nekadašnje Radne jedinice Komunikacije, odnosno da je to radno mjesto prestalo postojati. Isto tako sud utvrđuje da je 30. ožujka 2018. kod tuženika stupila na snagu nova Odluka o plaćama rukovoditelja radnih jedinica, urednika programskih kanala, portala i ostalih medijskih usluga, urednika IMS-a, urednika HR Centara i drugih urednika, rukovoditelja odjela i voditelja službi. Temeljem uvida u navedeni Pravilnik, sud utvrđuje da u istome ne postoji radno mjesto Radna jedinica Komunikacije, da je ista u sklopu Radne jedinice Marketing i Komunikacije, u sklopu kojeg su Odjel Marketing, Odjel komunikacija i Odjel istraživanja medijskog okoliša.

9.2.Također uzima u obzir i čl. 115. st.1. t.1. ZR-a, te sukladno toj odredbi, prvostupanjski sud smatra da je tuženik u tijeku ove parnice dokazao razloge opravdanosti Odluke od 16. svibnja 2018., pa nastavno sud drži da nema mjesta utvrđenju nedopuštenosti te Odluke. Ujedno sud uzima u obzir i to da je tužitelju ponuđeno sklapanje novog Ugovora o radu sukladno novom Pravilniku tuženika, što je tužitelj prihvatio, a što ima za posljedicu da istome nije kod tuženika prestao radni odnos, koje postupanje tuženika kao poslodavca da je u granicama njegovih ovlasti uslijed promjene organizacije i sistematizacije rada, te prava da radniku ponudi sklapanje novog ugovora o radu uz otkaz prethodnog ugovora o radu.

Posljedično tome, stajalište je prvostupanjskog suda da nije osnovan ni tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točki I.2. izreke.

10.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene žalbene tvrdnje tužitelja kojima pobija ovu odluku suda prvog stupnja, budući istima prema uvjerenju ovog suda, ni na koji način ne dovodi u dvojbu stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti tog zahtjeva.

Što više, tužitelj pobijajući tu odluku suda, hvali sebe kao dobrog, iskusnog, školovanog radnika, koji zaslužuje bolji tretman od strane tuženika kao poslodavca, što međutim ni u kom slučaju ne mogu biti argumenti u odnosu na opširnu dokumentaciju koju je tuženik dostavio u spis i temeljem koje je pružio sudu dokaze da je u konkretnom okolnostima imao opravdan razlog za donošenje sporne Odluke.

11.1.Nadalje, neosnovanim drži prvostupanjski sud i zahtjev na utvrđenje uznemiravanja i diskriminiranje istog, te povredu prava osobnosti, kao i zabranu takvog postupanja, uz zahtjev za naknadu štete u iznosu od 6.636,14 eur.

11.2.U odnosu na te tužbene zahtjeve, sud prvog stupnja uvažava sadržaj Pritužbe tužitelja radi zaštite dostojanstva od 4. svibnja 2018., u kojoj se tužitelj žali na višemjesečno uznemiravanje u vidu pritisaka upravljačkih struktura na njegovu smjenu, nemogućnost komunikacije, izolaciju, diskriminaciju, uznemiravanje u obavljanju poslova od strane glavnog ravnatelja, donošenje akata kojima je stavljan u nepovoljniji položaj, te primjedbi na unutarnji ustroj tuženika, a glede kojih pritužbi mu je odgovoreno da se ne radi o povredi dostojanstva zaposlenika.

Nadalje, sud utvrđuje da je povodom tužiteljeva Zahtjeva za zaštitu od uznemiravanja, spolnog uznemiravanja, političke diskriminacije i diskriminacije po osnovi spolne orijentacije od 6. lipnja 2018., Povjerenica za zaštitu dostojanstva utvrdila da se ne radi o povredi dostojanstva tužitelja kao zaposlenika, već legitimnoj odluci tuženika o novom unutarnjem ustroju, te u skladu s time rasporedom zaposlenika na nova radna mjesta, a u odnosu na ostali dio pritužbe da se nije očitovala jer da to nije mogla bez pisanih dokaza i očitovanja tužitelja koji nije pristupio na zakazano saslušanje.

Ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, sud utvrđuje da iz istih ne proizlazi psihičko ili fizičko uznemiravanja, kao ni diskriminacija tužitelja, da protivno tome iz tih iskaza proizlazi da se tadašnji glavni ravnatelj prema svim radnicima odnosio isto, da je komunicirao samo s najbližim suradnicima, što je u svom iskazu kao svjedok isti i potvrdio. U svezi toga, sud utvrđuje da ni tužitelj u svom iskazu nije konkretno naveo tko ga je, kada, na koji način uznemiravao i diskriminirao, već da samo iznosi svoj subjektivni stav o tome kakav bi odnos i komunikacija trebali biti.

11.3.Također sud uvažava čl. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/2008 i dr., dalje: ZSD-a), te u svezi tim ističe da mobing nije kategorija definirana ni odredbama spomenutog Zakona, kao ni odredbama ZR-a, pojašnjavajući pri tome kakav je to oblik ponašanja.

Sukladno ovakvim utvrđenjima, prvostupanjski sud zaključuje da iz povedenih dokaza, nije utvrdio da bi tuženik kao poslodavac, ali isto tako ni nekadašnji glavni ravnatelj AD, na bilo koji način uznemiravao tužitelja, diskriminirao ga, vršio mobing, postupao na način kojim bi povrijedio pravo osobnosti tužitelja. U odnosu na događaje koje je tužitelj opisivao i u historijatu tužbe, kao i u svom iskazu, sud je stava da isti ni pojedinačno, niti svi sagledani u cjelini ne predstavljaju uznemiravanje, te narušavanje njegove osobnosti, držeći da je radnik obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom posla osobno obavljati posao u rokovima koje je predvidio poslodavac.

11.4.U odnosu na ranije spomenuti mobing kao specifičan oblik ponašanja, a uz uvažavanje sadržaja Ugovora o radu od 1. rujna 2017., Dodatka tog Ugovora od 1. rujna 2017., činjenicu otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora, Odluku tuženika od 14. svibnja 2018. kojom je prestao važiti Dodatak Ugovora o radu od 1. rujna 2017., kao i to da tužitelj nije prihvatio ponudu tuženika za obavljanje poslova privremenog rukovoditelja Odjela Promocije programa, sud prvog stupnja zaključuje da se ne može smatrati da je tuženik spornim Odlukama ugrožavao čast, ugled i ljudsko dostojanstvo, kao ni integritet tužitelja, kako bi ga eliminirao s njegova radnog mjesta. U svezi toga ukazuje na to da tužitelj kao razloge za mobing navodi svoje neslaganje s organizacijom rada tuženika, što se po ocjeni suda ne može tumačiti kao uznemiravanje tužitelja.

Sukladno prethodno navedenim razlozima, sud prvog stupnja utvrđuje da ne postoje potrebne pretpostavke za naknadu štete, uključujući ni postojanje uzročno- posljedične veze između štetne radnje tuženika i štete nastale tužitelju, kao jedne od pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika sukladno čl. 1045. ZOO-a, pa nastavno tome odbija i preostale tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

O troškovima postupka odlučuje kao u točki II. izreke.

12.1.Konačno ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi tužitelja kojima pobija pravilnost stajališta prvostupanjskog suda u odnosu na preostale tužbene zahtjeve tužitelja.

Naime, iz historijata žalbe, proizlazi da se u istoj tužitelj opširno bavi ne/postupanjem tuženika povodom njegove Pritužbe od 4. svibnja 2018. i Zahtjeva za zaštitu dostojanstva od 6. lipnja 2018., razmišljanjima Povjerenika za zaštitu dostojanstva kod tuženika RD u odnosu na prednje spomenutu Pritužbu, upirući i nadalje kod svojih tvrdnji iznošenih tijekom postupka.

Međutim, suprotno shvaćanju tužitelja, prethodno navedeni žalbeni navodi ni na koji način prema prosudbi ovog suda nisu doveli u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na okolnosti koje su od odlučnog značaja ponajprije za osnovanost zahtjeva tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je u pravno relevantnom razdoblju od strane tuženika bio sustavno uznemiravan i diskreditiran, te da mu je tuženik teško povrijedio pravo osobnosti na način kako je to pobliže opisao u tom zahtjevu.

12.2.U vezi sa prednjim, svakako valja reći da što se tiče iskaza saslušanih svjedoka, a na okolnosti navodnog uznemiravanja i zlostavljanja, da svjedokinje DDI, JD i ČD nisu čule da se u pravno relevantnom razdoblju govorilo o tome da bi tužitelj bio Radmanov čovjek, niti da se pričalo išta o spolnoj orijentaciji tužitelja, te nisu imale saznanja o tome da bi tužitelj bio onemogućen u obavljanju svojih poslova; da je svjedok PD čula da se priča da je tužitelj Radmanov čovjek, te da se govorilo i o njegovoj spolnoj orijentaciji, no nije imala saznanja tko je o prednje navedenom pričao tj, da li djelatnici tuženika ili vanjski suradnici, te da je svjedok UD naveo između ostalog da je od strane nekih djelatnika tuženika bilo pitanja zbog čega ga ostavlja kao Radmanovog čovjeka, no da nikada nije bilo upita vezano za spolnu orijentaciju tužitelja.

12.3.Nastavno tome, iako dakle jedino svjedokinja PD potvrđuje da je čula neke priče, da je stajalište ovog suda da je u konkretnoj pravnoj situaciji, sud prvog stupnja, u konačnici sve provedene dokaze pravilno sagledao u njihovoj ukupnosti, te nastavno tome, ispravno izveo zaključak da iz istih nije razvidno da bi tuženik kao poslodavac, kao ni nekadašnji glavni ravnatelj AD, na bilo koji način uznemiravao tužitelja, diskriminirao ga, vršio mobing, postupao na način kojim bi povrijedio pravo osobnosti tužitelja, kako je to tužitelj tvrdio. Posebno treba naglasiti da ni sam tužitelj u svom iskazu nije izrijekom naveo tko ga je to konkretno uznemiravao i diskriminirao, kada točno, na koji način, te da se unatoč ranije spomenutom iskazu svjedokinje PD to sa sigurnošću nije moglo utvrditi u mjeri koja je dostatna za zaključak o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva tužitelja.

12.4.Također nije u pravu tužitelj ni kada se u vezi sa ovim tužbenim zahtjevom, poziva na čl. 5. Pravilnika o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva zaposlenika/ica tuženika, pogrešno držeći da uznemiravanje i zlostavljanje za koje tvrdi da se njemu desilo, može podvesti pod oblike uznemiravanja i zlostavljanja opisano u toj odredbi (omalovažavanje, zlostavljanje, sustavno uznemiravanje, izostanak komunikacije). Naime, iz dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno je prema uvjerenju ovog suda, da tužitelj tijekom ove parnice nije dokazao svoje tvrdnje o omalovažavanju, zlostavljanju, sustavnom uznemiravanju od strane tuženika, te time onemogućavanju u izvršavanju radnih obveza.

Isto tako, ni što se tiče navodnog izostanka komunikacije, protivno ocjeni tužitelja, rezultati dokaznog postupka također ne upućuju ni na osnovanost tvrdnji tužitelja o izostanku komunikacije sa tadašnjim glavnim ravnateljem tuženika kao obliku narušavanja dostojanstva tužitelja, obzirom upravo na utvrđenja suda prvog stupnja u dijelu u kojem utvrđuje da se tadašnji glavni ravnatelj prema svim radnicima odnosio isto, dakle ne samo prema tužitelju, da je komunicirao samo s najbližim suradnicima.

13.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, pravilnom drži ovaj sud daljnju odluku prvostupanjskog suda o neosnovanosti preostalih tužbenih zahtjeva, odnosno zaključak suda o nepostojanju pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti tuženika ni za štetu u smislu čl. 1045. ZOO-a, koju tužitelj traži predmetnom tužbom u iznosu od 6.636,14 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

14.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tužitelj iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

15.Obzirom na prednje, pravilnom drži ovaj sud odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke.

16.Zbog svih izloženih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja i potvrditi presudu suda prvog stupnja primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

17.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković