Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-402/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković predsjednice vijeća, Noemi Butorac članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Srđana Kuzmanića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Vedran Pajić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojega kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom uredu Hrvoja Matića iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosti ugovora i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, broj P-792/2023-28 od 21. svibnja 2025., u sjednici održanoj 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se djelomično uvažava,a u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, broj P-792/2023-28 od 21. svibnja 2025.

a) preinačava:

- u točki II. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 106-095/2008 od 14. svibnja 2008., a kojoj je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Banke važeće na dan korištenja kredita, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

- u dijelu točke V. izreke kojim je naloženo naknaditi tužitelju zatezne kamate koje teku na iznos od 1.110,55 EUR od 24. veljače 2016. do dana plaćanja, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

b) potvrđuje u točkama I., III., IV., preostalom dijelu točke V. i točki VI. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

" I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu, broj 106-095/2008. od dana 14.05.2008. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ou-9622/2008, dana 14.05.2008. godine, koji glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnima stopama Hypo-Alpe Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visine anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu, broj 106-095/2008. od dana 14.05.2008. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ou-9622/2008, dana 14.05.2008. godine, koji glasi: u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 149.600,00 CHF (slovima: stočetrdesetisućašestoCHF), prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točka 3. Ugovora o kreditu, broj 106-095/2008. od dana 14.05.2008. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ou-9622/2008, dana 14.05.2008. godine, koji glasi: u kunskoj protuvrijednosti 895,97 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-alpe-adria bank d.d.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3.Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140260452-20010360553/2005, od dana 03.svibnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, pod brojem: Ou-551/2005 , dana 04.svibnja 2005. godine, koji glasi: Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo-alpe-adria bank d.d. na dan dospijeća.

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d.., Zagreb, Slavonska avenija, OIB: 14036333877, da tužitelju PS [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.890,16 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća 24.02.2016 do 31.prosinca 2022 godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se uračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacija refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, za koje se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d.., Zagreb, Slavonska avenija, OIB: 14036333877, da tužitelju [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.150,00 EUR-a sa zateznom kamatom od 21. svibnja 2025. do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, za koje se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke do isplate, sve u roku od 15 dana. "

i r i j e š i o j e

" VII. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 17. ožujka 2025., ispravljenog na ročištu od 08. travnja 2025."

2. Protiv navedene presude tuženik je pravodobno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelju naloži platiti parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na točku II. izreke kojom je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 3. Ugovora, a kojoj je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Banke važeće na dan korištenja kredita i u dijelu točke V. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi zatezne kamate na preostali iznos uglavničene kamate u svoti od 1.110,55 EUR.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 106-095/2008 od 14. svibnja 2008. (Dalje: Ugovor), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koje odredbe sadrže ovlaštenje tuženiku jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i prema tome povećavati ugovoreni anuitet, te kojim je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i kamata, švicarski franak. Predmet spora je i zahtjev za isplatu novčane svote od 10.890,16 EUR koji se odnosi na novčano potraživanje koje je tuženik stekao na osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu, uglavničenih kamata od stjecanja svakog pojedinog iznosa do dana sklapanja dodatka Ugovora, a sve umanjeno za iznos dobiven u konverziji.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu 14. svibnja 2008., te da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 149.600,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 30 godina protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

7.1. Među strankama nije sporno niti da su stranke 18. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu s učinkom od 30 rujna 2015. kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15).

8. Sporno je je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj u otplati kredita platio uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na tečaj i koji je bio u trenutku sklapanja ugovora te je li sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, izmijenjen osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope i valutne klauzule, odnosno je li u skladu s odredbama ZPK-a, otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a time i pravni učinci tih ništetnih ugovornih odredbi.

9. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje s obzirom na početak parničnog postupka pazi po službenoj dužnosti a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

9.1. Nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.

10. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da se u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke;

- da je ugovorena redovna kamata godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te iznosi 5,99% u vrijeme sklapanja Ugovora;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,

- da su stranke 18. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

11. Utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi prvostupanjski sud temelji na činjenici da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno u kolektivnom sporu koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kada je zaključan i Ugovor, da je banka povrijedila kolektivne interese potrošača, a presuda donesena u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika kako je propisano člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 13/09 i 56/13 -dalje ZZP/07) i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14).

11.1. Navedenom odlukom utvrđeno je da je osam banaka, među kojima je i tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja Ugovora, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, a da nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a čime su banke postupile suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

12. U odnosu na dio zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove na temelju ugovornih odredbi kojim je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i kamata, švicarski franak sud smatra da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ima učinak pravno relevantne činjenice u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem je zaključen i predmetni ugovor o kreditu.

13. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojim je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

13.1. Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na članku 118. ZZP/14 prema kojem odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. O prigovoru zastare sud je odlučio zaključivši da zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost. U ovom konkretnom slučaju zastara za povrat preplaćenih iznosa iz osnova valutne klauzule počela je teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/17, a to je bilo 14. lipnja 2018. Zastara za povrat preplaćenih iznosa za promjenjivu kamatnu stopu počela je teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., sud je zaključio da je nastupila zastara potraživanja za povrat preplaćenih iznosa za promjenjivu kamatnu stopu.

15. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev zauzevši stajalište da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

15.1. Dakle, utvrdivši da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, da je nastupila zastara potraživanja s osnove stjecanja bez osnove zbog promjene kamatne stope, da aneksom ugovora tužitelj nije obeštećen, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje utužene svote koja čini razliku između preplaćene svote na ime valutne klauzule s obračunatim zateznim kamatama na pojedine iznose do 18. siječnja 2016. (kao dana sklapanja anexa Ugovora) i iznosa dobivenog u konverziji.

15.2. Visinu novčanih zahtjeva sud je utvrdio financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, te je dosudio tužitelju iznos koji je tužitelj kao korisnik kredita više uplatio tuženiku do dana konverzije s obračunatim zateznim kamatama na te iznose do 18. siječnja 2016. uz uračunavanje preplate koju je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), tj. primjenom instituta stjecanja bez osnove.

15.3. Dakle visina dosuđenog iznosa predstavlja iznos stečenog bez osnove zbog promjena tečaja CHF te obračunatih zateznih kamata do 18. siječnja 2016. s uračunavanjem preplate koja je utvrđena dodatkom Ugovora (povrat po izvršenoj konverziji).

16. Protivno žaliteljevom shvaćanju ovaj sud, kao i prvostupanjski, smatra da tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose zbog nepoštenih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije, što je prvostupanjski i uradio uzevši u obzir efekt provedene konverzije.

17. Utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu kojim je regulirana valutna klauzula ništetne. Člankom 323. stavak 1. i 324. ZOO-a regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

18. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO- a).

19. Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju. U konkretnom slučaju tužitelj je stekao pravo na restituciju preplaćenih svota uz primjenu instituta stjecanja bez osnove zbog ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

20. I u ovom stadiju postupka sporno je tužiteljevo pravo na restituciju, odnosno je li to pravo prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

21. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

22. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

22.1. Istina Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, o čemu će biti riječi u nastavku ovog obrazloženja.

23. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

24. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

25. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz članaka 323. stavak 1., 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom, učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora do konverzije.

26. Iako dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju, valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača -"Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03, članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14) Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

27. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

27.1. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku, može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

28. Tužitelj se, kao prvo, nije odrekao prava na restituciju, a i kada bi se tumačilo drukčije odredbe Aneksa ugovora, nije ispunjen jedan od prethodno navedenih uvjeta za valjanost odricanja. Naime, tužitelj nije znao čega se odriče (npr. za preplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije ni mogao znati jer još uvijek nije bilo utvrđeno da je i ta odredba ništetna), a ni tuženik ne tvrdi da ju je informirao o relevantnim činjenicama.

29. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu P protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Međutim, prvostupanjski je sud povrijedio materijalno pravo na tuženikovu štetu naloživši tuženiku platiti zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata u svoti od 1.110,55 EUR od 24. veljače 2016. do dana plaćanja, a koji iznos je preostao nakon što je ukupni iznosa obračunatih zateznih kamata umanjen za iznos koja je utvrđena dodatkom Ugovora (povrat po izvršenoj konverziji, uračunavanjem preplate).

30.1. Navedeni iznos od 1.110,55 EUR predstavlja zbroj obračunatih zateznih kamata od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pa do 18. siječnja 2016. umanjen za iznos utvrđen dodatkom Ugovora.

30.2. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate.

30.3. Zbog toga je temeljem članka 373. točke 3. ZPP-a valjalo preinačiti dio točke V. izreke i odbiti zatražene zatezne kamate koje teku na iznos uglavničenih kamata umanjenih za iznos dobiven u konverziji u svoti od 1.110,55 EUR od 24. veljače 2016. do dana plaćanja.

31. U odnosu na točku II. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 2. Ugovora u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju liste Banke na dan korištenja kredita prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

31.1. Naime, u odnosu na utvrđenje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe članka 2. Ugovora ( kojim je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju liste Banke na dan korištenja kredita kreditora) valja navesti da za to nema nikakvog uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

31.2. Slijedom toga valjalo je djelomičnim usvajanjem tuženikove žalbe preinačiti pobijanu točku II. izreke pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a i odbiti tužitelja sa tim dijelom postavljenog tužbenog zahtjeva.

32. Ocjenjujući ostale važnije žalbene navode sukladno odredbi iz članka 375. stavka 1. ZPP-a valja istaknuti da i prema pravnom shvaćanju ovog suda zastarni rok kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godine, a u slučaju restitucijskih zahtjeva(povrat preplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača(švicarac) počinje teći s danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, pa je do dana podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. za potraživanje stečenog bez osnove zbog promjene kamatne stope protekao opći zastarni rok od pet godina

33. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove.

34. Kako je tuženikova žalba samo djelomično osnovana, odnosno kako je tuženik u žalbenom postupku uspio u neznatnom dijelu to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

35. Slijedom navedenog, a u odnosu na točku b) izreke ove drugostupanjske presude temeljem članka 368 stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Dubrovnik, 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković