Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-1249/2019-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg zemljišnoknjižnog sudskog savjetnika-specijalista AS u pravnoj stvari po tužbi tužitelja OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 3. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja uz zamjenicu punomoćnika tužitelja LS, odvjetničku vježbenicu u Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j.t.d. iz Varaždina, te objave presude dana 15. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.657,05 EUR (slovima: dvijetisuće šestopedesetsedam eura i pet centi), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to kako slijedi:
1,42 EUR, počevši od 02.07.2005. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.08.2005. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.09.2005. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.10.2005. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.11.2005. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.12.2005. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.01.2006. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.02.2006. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.03.2006. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.04.2006. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.05.2006. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.06.2006. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.07.2006. do isplate
4,07 EUR, počevši od 02.08.2006. do isplate
45,27 EUR, počevši od 25.03.2011. do isplate
17,91 EUR, počevši od 08.06.2011. do isplate
50,93 EUR, počevši od 30.07.2011. do isplate
64,20 EUR, počevši od 03.09.2011. do isplate
90,75 EUR, počevši od 13.10.2011. do isplate
41,68 EUR, počevši od 15.11.2011. do isplate
13,94 EUR, počevši od 01.12.2011. do isplate
41,25 EUR, počevši od 15.12.2011. do isplate
66,36 EUR, počevši od 31.12.2011. do isplate
46,03 EUR, počevši od 14.01.2012. do isplate
66,36 EUR, počevši od 01.02.2012. do isplate
47,26 EUR, počevši od 11.02.2012. do isplate
66,36 EUR, počevši od 01.03.2012. do isplate
47,26 EUR, počevši od 14.03.2012. do isplate
66,36 EUR, počevši od 31.03.2012. do isplate
45,83 EUR, počevši od 14.04.2012. do isplate
113,14 EUR, počevši od 12.05.2012. do isplate
66,36 EUR, počevši od 01.06.2012. do isplate
48,13 EUR, počevši od 14.06.2012. do isplate
66,36 EUR, počevši od 30.06.2012. do isplate
46,40 EUR, počevši od 12.07.2012. do isplate
66,36 EUR, počevši od 01.08.2012. do isplate
46,70 EUR, počevši od 14.08.2012. do isplate
43,91 EUR, počevši od 13.09.2012. do isplate
45,32 EUR, počevši od 13.10.2012. do isplate
47,00 EUR, počevši od 16.11.2012. do isplate
45,62 EUR, počevši od 15.12.2012. do isplate
46,13 EUR, počevši od 15.01.2013. do isplate
43,02 EUR, počevši od 16.02.2013. do isplate
43,96 EUR, počevši od 15.03.2013. do isplate
46,67 EUR, počevši od 13.04.2013. do isplate
41,98 EUR, počevši od 15.05.2013. do isplate
42,02 EUR, počevši od 14.06.2013. do isplate
40,80 EUR, počevši od 12.07.2013. do isplate
41,83 EUR, počevši od 15.08.2013. do isplate
43,06 EUR, počevši od 14.09.2013. do isplate
44,59 EUR, počevši od 16.10.2013. do isplate
44,85 EUR, počevši od 15.11.2013. do isplate
47,03 EUR, počevši od 14.12.2013. do isplate
44,76 EUR, počevši od 16.01.2014. do isplate
44,29 EUR, počevši od 15.02.2014. do isplate
22,91 EUR, počevši od 15.07.2014. do isplate
45,66 EUR, počevši od 14.08.2014. do isplate
466,11 EUR, počevši od 26.08.2014. do isplate
- po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u roku od 15 dana, dok se odbijaju svi preostali eventualno kumulirani zahtjevi.
II/ Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 3.046,34 EUR (slovima: tritisuće četrdesetšest eura i tridesetčetiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 14. lipnja 2019. podnio tužbu radi isplate protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje novčani iznos za koji je bila određena promjenjiva kamata i valuta u švicarskom franku. Tužitelj je istaknuo više eventualno kumuliranih zahtjeva.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu te osnov i visinu tužbenog zahtjeva.
2.1. Prvenstveno ističe prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (postupci naknade štete) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, te imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 14. lipnja 2019., zbog čega je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, te stoga tuženik smatra da je za sva potraživanja tužitelja nastupila zastara.
2.2. Tuženik nadalje smatra kako su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. broj Rev 2221/18 i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima broj C-81/19 i C-243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.
2.3. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Navodi da je u reklamnom materijalu tuženik nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, a ne isključivo u CHF, da ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače, pa tako i tužitelja na bilo koju od ovih opcija, da je težište stavio na kreditiranje bez jamaca, da je isticao kako svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan, da je na letcima grafički prikazao kretanje tečaja spomenutih va luta u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004.; napominje kako su potrošačima, pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama uručivani obrasci s pojašnjenjem pojma valutne klauzule te promjene tečaja stranih valuta koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama te da je tužitelj svakodnevno mogao provjeriti tečaj valute u svim poslovnicama banke, na besplatnom info telefonu banke ili na njezinoj Internet stranici. Tuženik je tako tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz konkretnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja, a tužitelj je svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Nadalje, tuženik se poziva na upozorenja dana korisnicima kredita u materijalu nazvanom Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom te brošuri Stambeni krediti Erste Banke odnosno brošuri u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. Smatra da iz svega navedenog proizlazi kako je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule uz CHF. Također ističe da je u razgovoru sa službenicima banke tužitelju u dovoljnoj mjeri bilo pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Pri tome se tuženik poziva i na "pisani iskaz" RS koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ovakve vrste ugovora o kreditu, kojim želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju.
2.4. Tuženik detaljno obrazlaže razloge zbog kojih nije, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama budući da je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik, a u slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom, to ne znači da banka gubi navodno stečeni ekstra profit, već, štoviše, ista snosi gubitak na tečajnim razlikama. Budući da je tužitelj bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora o kreditu te da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati, tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku te da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma.
2.5. Tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova "potplaćenih i povlaštenih anuiteta" (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 1.520,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te predlaže da sud utvrdi postojanje ovog njegovog potraživanja prema tužitelju te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj ove tražbine s tražbinom tužitelja.
2.6. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.
3. U podnesku od 11. siječnja 2021., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, pa tako tužitelj u bitnome navodi da je legitimiran za podnošenje tužbe jer je nesporno korisnik kredita i odgovora tuženiku da su uplate rata kredita vršene po njegovom nalogu radi ispunjenja obveza iz ugovora, također da je valutna klauzula pravomoćno proglašena ništetnom u kolektivnoj parnici (Pž-6632/17), što je potvrđeno i od strane Vrhovnog suda RH. Tužitelj nadalje navodi da, kao potrošač obuhvaćen kolektivnom presudom, nije dužan dokazivati ništetnost i da sud na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti i da je teret dokaza na tuženiku. Nadalje, tužitelj je naveo da je ugovorena promjenjiva kamata, no iz ugovora nije jasno definirano kako se ona mijenja i da kamata nije određena ni odrediva jer nisu dani parametri ni treća strana koja bi je odredila, pa da Vrhovni sud RH potvrđuje da u takvom slučaju treba primijeniti zakonsku kamatu iz čl. 26. st. 3. ZOO (¼ zakonskih zateznih kamata). To prema navodima tužitelja potvrđuju i više presuda županijskih sudova te pravna stečevina EU. Uz to, tužitelj navodi da ističe ništetnost dijela ugovora koji omogućuje tuženiku jednostranu promjenu kamate i da se time narušava ravnoteža prava i obveza, pa da stoga treba primijeniti početnu kamatnu stopu. Ova praksa je potvrđena i u presudama hrvatskih sudova. U pogledu prigovora zastare je tužitelj naveo da je zastara prekinuta kolektivnom tužbom; te da ponovno teče od dana pravomoćnosti presude, odnosno da potraživanje nije zastarjelo jer je moguće tražiti vraćanje nezakonito stečenog i nakon zastare štetnog zahtjeva i da kod utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, zastarni rok počinje teći tek od pravomoćnosti odluke o ništetnosti.
4. Dana 15. lipnja 2023. je vještak Vlasta Santo Olđa dostavila sudu nalaz i mišljenje, te je u povodu istoga je tuženik u podnesku od 22. studenog 2023. naveo da s tim u vezi tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom sluča ju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tkz. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i kamatne stope i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tkz. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine.
5. U povodu nalaza i mišljenja vještaka je tuženik u podnesku od 8. prosinca 2023. naveo da u odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe kako ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje ustraje pri prijedlogu dopune nalaza i mišljenja na način kako je to navedeno u podnesku tuženika od dana 22. studenog 2023. godine te također osporava osnovu potraživanja tužitelja i to iz razloga koje će u nastavku iznijeti. Naime, prema navodima tužitelja, tužbom podnesenom 14. lipnja 2019. potražuje se neodređeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik navodi da je tužitelj podneskom od 1. veljače 2021. godine konačno odredio točan iznos tužbenog zahtjeva, a zatim je podneskom od 27. studenog 2023. godine preinačio tužbeni zahtjev tako da sada traži isplatu iznosa od 3.600,30 eura ili 27.126,46 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj podneskom od 1. veljače 2021. godine postavio i eventualne tužbene zahtjeve, koje je zatim podneskom od 27. studenog 2023. godine preinačio. Tuženik se protivi toj preinaci. Tužitelj je mogao, prilikom prvog postavljanja tužbenog zahtjeva i sve do završetka prethodnog postupka, navesti točan iznos jer je imao svu potrebnu dokumentaciju. Podredno, tuženik za onaj dio glavnog tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 27.125,19 kuna (ili 3.600,13 eura) ističe prigovor zastare. Podredno, tuženik za dio eventualnog tužbenog zahtjeva broj 2 koji prelazi iznos od 7.927,04 kune (ili 1.052,1 eura) također ističe prigovor zastare. Konačno, tuženik za dio eventualnog tužbenog zahtjeva broj 3 koji prelazi iznos od 545,98 kuna (ili 72,46 eura) isto tako ističe prigovor zastare. Tuženik nadalje navodi kako je kolektivna tužba podnesena 4. travnja 2012., čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za isplatu po osnovi ništetne kamatne stope opet nastupa 14. lipnja 2019. godine, odnosno 15. lipnja 2019. za isplatu na osnovi tečajnih razlika. Stoga tužitelj prema viđenju tuženika nema pravo potraživati razliku na iznos koji prelazi iznos utužen u tužbi. Stav je tuženika da ovo nesporno proizlazi i iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 31. siječnja 2022. godine, na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine te pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Na toj sjednici donesen je zaključak da, ako je ništetnost ustanovljena (kao što je u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača), zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. To vrijedi neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u pojedinačnim slučajevima, kada se u individualnim parnicama potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Isto tako, tuženik je naveo da je tužitelj podnio 1. veljače 2021. tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.500,26 kuna (ili 2.720,85 eura). Međutim, dana 27. studenog 2023. godine taj je zahtjev izmijenjen tako da se traži nešto manji iznos, točnije 20.019,54 kune (ili 2.657,05 eura). Tuženik tvrdi da se ovime zapravo povlači dio tužbenog zahtjeva, i to za iznos od 480,72 kune (ili 63,80 eura). Nadalje, prema navodima tuženika, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. godine, zauzeto je pravno stajalište da smanjenje tužbenog zahtjeva, iako nije formalna preinaka tužbe, predstavlja djelomično povlačenje tužbe prema članku 193. Zakona o parničnom postupku (ZPP). Za takvo djelomično povlačenje, ako se dogodi nakon što se tuženik već upustio u raspravu o glavnoj stvari, uvijek je potreban pristanak tuženika. Zbog toga se tuženik, sukladno toj odredbi zakona, protivi povlačenju tužbe za iznos od 480,72 kune (ili 63,80 eura) iz podneska tužitelja od 27. studenog 2023. godine, te traži da sud odluči o cijelom tužbenom zahtjevu, uključujući i onaj veći iznos od 20.500,26 kuna (ili 2.720,85 eura).
5.1. Tuženik opetovano ističe da rješenja naslovnog suda od 21. studenog 2022. i od 29. ožujka 2023. nisu obuhvatila zadatke koje je tuženik predložio u svom odgovoru na tužbu. S tim u vezi, tuženik navodi da dosadašnjim odlukama i raspravnim rješenjima nisu odbijene njegove predložene zadaće. Tuženik dalje ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja svakako moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za te negativne razlike. Što se tiče uračunavanja tih tzv. negativnih razlika, prema navodima tuženika, konačnu odluku donio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju pod brojem Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.. Kao dokaz prilaže se upravo to rješenje Vrhovnog suda. Slijedom svega navedenog, a budući da se radi o okolnostima odlučnima za donošenje odluke o glavnoj stvari u ovom predmetu, tuženik predlaže da se dopuni zadatak vještaku na način da mu se odredi i sljedeće: s obzirom na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, da se vještak očituje koje uplate nisu izvršene od strane tužitelja, sukladno prigovoru iz točke III. odgovora na tužbu; te za razliku u tečaju CHF, da vještak izračuna novčani iznos, izražen u kunama po mjesecima i u eurima po fiksnom tečaju, kao razliku između anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i anuiteta koje je stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, i to za razdoblje od 2. srpnja 2005. godine do 2. prosinca 2008. godine, sukladno prigovoru radi prijeboja iz točke VI. odgovora na tužbu; i za razliku u kamati, da vještak izračuna novčani iznos, izražen u CHF i HRK, i u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razliku između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama, i to za razdoblje od 2. veljače 2014. do 2. rujna 2015. godine, sukladno prigovoru radi prijeboja iz točke VI. odgovora na tužbu.
6. Tužitelj je u podnesku od 27. svibnja 2021. se osvrnuo na podnesak tuženika i naveo da tuženikovi navodi kojima prigovara navodnoj preinaci tužbenih zahtjeva su neosnovani. Tužitelj navodi da je, postupajući po financijskom vještačenju, uredio i precizirao već postavljene tužbene zahtjeve u tužbi, pa se u tom smislu ne radi o preinaci. Takvo uređenje je razumno i u praksi dopušteno, što potvrđuje i točka 4. pravnih shvaćanja Županijskog suda u Zadru od 8. ožujka 2017. godine, pod poslovnim brojem Su-48/17.Kao dokaz navode se pravna shvaćanja Županijskog suda u Zadru od 8. ožujka 2017.. Ipak, prema viđenju tužitelja, čak i da se radilo o preinaci, ona bi svakako bila dopuštena i svrsishodna sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku (ZPP). To je zato što je tužitelj tužbeni zahtjev uredio postupajući po financijskom vještačenju. Dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva nakon financijskog vještačenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom stajalištu, navedenom u izvodu iz zapisnika sa sjednice VSRH, poslovni broj Su IV – 162/2021, održane 26. studenog 2021.. U svakom slučaju, specificiranjem tužbenih zahtjeva tužitelj nije izmijenio ni pravnu ni činjeničnu osnovu već istaknutih tužbenih zahtjeva u tužbi, pa nema govora o promjeni identiteta tužbenih zahtjeva, kako to tuženik neosnovano tvrdi. Slijedom toga, prigovor zastare u tom pogledu je također neosnovan.
Tužitelj je u prilog svojih tvrdnji naveo primjere odluka:
- Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-1337/2022 navodi: „nema zastare niti dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva … nakon provedenog financijskog vještačenja.“ To je zato što je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva, koji je u slučaju generičkog zahtjeva određen činjeničnom osnovom. Kada tužitelj na temelju iste činjenične osnove zahtijeva isplatu većeg iznosa, time nije promijenio identitet zahtjeva, riječ je o istom zahtjevu na koji se parnica odnosi od podnošenja tužbe i u vezi kojeg tužitelj ne može pokrenuti novi parnični postupak jer bi to bilo protivno zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu, nije važna odredba članka 191. stavka 1. ZPP koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinaku tužbe, jer je njezino značenje samo procesne naravi, služi tome da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz članka 192. ZPP. Sama odredba članka 191. stavka 1. ZPP razlikuje promjenu identiteta zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, dakle povećanje zahtjeva nije isto što i promjena njegovog identiteta;
- Pravno shvaćanje iz zapisnika sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (oznaka Su-IV-123/2024-5) održane 27. svibnja 2024. godine glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (što nije prava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa iz [adresa], pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje te je provedeno saslušanje tužitelja. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava. Druge dokaze sud nije provodio budući da je činjenično stanje na temelju provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno.
8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.
9. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.
10. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to utvrđeno i uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 7. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102425562 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.800,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora), kao i da je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan odobrenja žiro računa banke (članak 7. Ugovora). Iz čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o namjenskom kreditu za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora.
11. Sporna je, u bitnome, pravna osnova tužbenog zahtjeva, primjena presuda donesenih u kolektivnom sporu (koje tuženik smatra nepravilnim i nezakonitim), svojstvo potrošača tužitelja, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne, kao i je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja te tijek zakonskih zateznih kamata.
12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
12.1. Upravo u ovdje navedenim zakonskim odredbama sud nalazi pravni osnov za tužbeni zahtjev, te utvrđuje da se u konkretnom sporu radi o potraživanju tužitelja radi isplate iznosa preplaćenih zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik tako stekao bez osnove, dakle radi se o institutu stjecanja bez osnove, a ne naknade štete. Na to ne utječe niti činjenica da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, budući da se na isto tužitelj može pozivati ne samo u parnicama radi naknade štete, već i radi isplate, kao što je ovdje konkretna parnica, a što će niže biti obrazloženo.
13. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpuno j obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/134 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
13.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
13.3. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
13.4. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je po podnesenim revizijama odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
14. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14.1. Također, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
14.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
14.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 23. svibnja 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora, kao nedvojbeno tipskog ugovora unaprijed pripremljenog od strane tuženika, ugovorena valutna klauzula na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
14.4. Imajući u vidu sve ovdje navedeno, apsolutno su promašeni navodi tuženika o nezakonitosti i nepravilnosti odluka Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donesenih u kolektivnom sporu jer ovaj sud ne samo da ne može ispitivati pravilnost ovih odluka u ovdje predmetnoj parnici, već je, štoviše, vezan utvrđenjima iz istih.
15. Isto tako, s obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika da ugovaranjem valutne klauzule nije ostvarivao nikakav ekstra profit kao i navode o nedopuštenosti ispitivanja poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli iz razloga što je ista odraz zakonske regulative odnosno navode tuženika o zakonitosti ugovaranja valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu).
16. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Slijedom navedenog sud smatra irelevantnim tuženikove navode o općenitom informiranju potrošača (u koje spada i tužitelj) putem reklamnog materijala, oglasa, brošura i sl. koji su bili na raspolaganju potrošačima općenito, budući da je isto bilo predmetom kolektivnog spora, a sukladno ovdje navedenom stajalištu Ustavnog suda u pojedinačnom sporu koji potrošač pokreće na temelju presude donesene u kolektivnog sporu moguće je dokazivati jedino da je banka u konkretnom slučaju konkretnom tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti. Iako je na okolnost da su relevantne informacije vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF tužiteljici dane u razgovoru sa službenicima banke tuženik predložio saslušanje svog djelatnika VS, od tog je dokaznog prijedloga kasnije odustao, zbog čega je na te okolnosti provedeno samo saslušanje tužiteljice.
17. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je ovdje predmetni ugovor sklopio s bankom 2005., i to radi renoviranja kuće, te je tužitelj prilikom saslušavanja naveo mu je osobni bankar u banci preporučio upravo švicarski franak kao najbolji izbor za taj kredit, budući je tako najmanji trošak zaduživanja. Tužitelj je naveo kako ga nitko nije upozorio da švicarski franak može poslužiti kao „valuta utočišta“, te da mu nije niti bila ponuđena neka druga valuta. Isto tako, tužitelj je naveo da mu je zapravo bilo ponuđeno „uzmi ili ostavi“ i da je taj ugovor o kreditu banka unaprijed pripremila za tužitelja.
17.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno, uvjerljivo i logično.
17.2. Iz njegovog iskaza proizlazi, dakle, kako se u konkretnom slučaju očigledno radilo o potrošačkom ugovoru odnosno da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao potrošač. Naime, odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti i poduzetničkoj djelatnosti. Iz samog Ugovora o kreditu (čl. 3.) proizlazi da se radi o namjenskom stambenom kreditu građana za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, a što je u svom iskazu potvrdila i obrazložila sama tužitelj navodeći da su sredstva dobivena tim kreditom i utrošena upravo za tu namjenu. Nadalje, iz tužiteljevog iskaza proizlazi i kako je tužitelj očigledno, prilikom sklapanja ugovora, postupao s povjerenjem u banku kao specijaliziranu financijsku instituciju, od koje se kao takve i očekuje postupanje prema korisnicima kredita kao potrošačima i slabijoj ugovornoj strani sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te se na predmetni kredit vezan uz valutu CHF odlučila upravo s obzirom na činjenicu da joj je ovakav ugovor prezentiran kao najpovoljniji proizvod, pri čemu ovakav izbor kredita sud smatra životno logičnim u situaciji kada tužitelj sama za to očigledno nema potrebna stručna znanja, a od strane djelatnika banke nije upozorena ni na kakve rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, već joj je, štoviše, upravo ovakav kredit ponuđen kao povoljniji.
18. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" budući da očigledno nema potrebna stručna znanja (po zanimanju je dipl. ing. tekstilne industrije), od strane tuženika, kao specijalizirane financijske institucije, nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule u CHF, a niti je u konkretnom slučaju tužitelj prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.
18.1. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.
19. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 14. lipnja 2021., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
20. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa iz [adresa] koja je u svom nalazu i mišljenju od 15. lipnja 2023. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita izvršila izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen tužiteljici, koja preplata iznosi 20.105,24 kn, dok je u pogledu kamata utvrđeno da je tužitelj s osnove kamata platio manje 85,72 kn.
20.1. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 27. studenog 2023. očitujući se da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća, svoj tužbeni zahtjev uskladio u cijelosti s nalazom i mišljenjem vještakinje, na način kako je to navedeno u točki I/ izreke presude.
20.2. Tuženik u podnesku od 15. svibnja 2023., osim što ponavlja svoje ranije navode, ističe da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje.
20.3. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.
20.4. Valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Dakle, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja suprotno načelu savjesnosti i poštenja isključivo prebacuje na potrošača, to je ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužiteljici isplaćen odobreni iznos kredita.
21. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještakinje, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog novčanog iznosa sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je u pojedinim razdobljima sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.
22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parn ice.
22.1. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužiteljici priznao troškove postupka sukladno vrijednosti predmeta spora temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa), odnosno sud je priznao osnovanim zahtjev za naknadom za trošak sastavljanja tužbe od 12. lipnja 2019. iznosi 200,00 EUR, uz PDV od 25 % (50,00 EUR), što ukupno čini 250,00 EUR; sudska pristojba na tužbu iznosi također 66,36 EUR, podnesak od 11.1.2021. iznosi 200,00 EUR, uz PDV 50,00 EUR, ukupno 250,00 EUR; ročište od 25.1.2021. iznosi 200,00 EUR, uz PDV od 25 % (50,00 EUR), što ukupno čini 250,00 EUR trošak inicijalnog vještačenja iznosi 199,08 EUR, podnesak od 1.2.2021. iznosi 200,00 EUR, PDV 50,00 EUR, što ukupno čini 250,00 EUR, ročište od 4. 5. 2021. iznosi 200,00 EUR, PDV 50,00 EUR, ukupno 250,00 EUR; ročište od 25. 4. 2022. također iznosi 200,00 EUR, s PDV-om 50,00 EUR, ukupno 250,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 465,45 EUR, podnesak od 27.11.2023. iznosi 200,00 EUR, PDV 50,00 EUR, što ukupno čini 250,00 EUR, podnesak od 27.5.2025. iznosi 200,00 EUR, PDV 50,00 EUR, što ukupno čini 250,00 EUR i ročište od 3. rujna 2025. također iznosi 200,00 EUR, s PDV-om 50,00 EUR, što ukupno iznosi 250,00 EUR. S obzirom da je trošak vještačenja ovosudim rješenjem određen u iznosu od 465,45, sud će preostali neiskorišteni iznos od 65,45 EUR vratiti tužitelju.
22.2. Ukupni iznos svih navedenih troškova s PDV-om iznosi 3.046,34 EUR.
22.3. Na taj način tužiteljici su priznati parnični troškovi u ukupnom iznosu od 3.046,34 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP, teče od dana donošenja presude do isplate.
U Varaždinu 15. listopada 2025.
Sutkinja
Lidija Krašek
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.
Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.
U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.
U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.
Dostaviti:
1/ OD Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra (za tužitelja)
2/ OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba (za tuženika)
