Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-453/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-294/2021-17 od 28. veljače 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-294/2021-17 od 28. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 118-50- 3984945 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 21. ožujka 2007., a koja glasi:

"0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj 118- 50-3984945 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 21. ožujka 2007., a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor."

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 145,51 eura (1.096,31 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 16. travnja 2007. do isplate, po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 730,89 eura (5.506,86 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 12. listopada 2011. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 1. kolovoza 2015., te od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.756,54 eura, sve u roku od 15 dana, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i pod prijetnjom ovrhe; a u preostalom dijelu troškovi postupka do iznosa od 1.881,55 eura, se odbijaju.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 20. ožujka 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.-Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom i obveže ga da mu naknadi troškove prvostupanjskog postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007. kojim je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i članka 10. stavak 2. istog Ugovora kojim je ugovoreno da korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita može isto izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Temeljem navedenih utvrđenja da se naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 145,51 euro (1.096,31 kunu) sa zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2007. do isplate, koji iznos je tužitelj platio kao naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i iznos od 730,89 eura (5.506,86 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 12. listopada 2011. do isplate, a koji iznos je tužitelj platio kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

5.1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbene zahtjeve u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare, a prije upuštanja u raspravljanje i prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

5.2. Odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti jer da je između istih stranaka, a vezano uz utvrđenje ništetnosti i isplate drugih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007., isti sud donio pravomoćnu presudu 20. veljače 2021. kojom je između ostalog utvrđeno da je ništetna odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u članku 14. navedenog Ugovora. S obzirom da je pravomoćno utvrđena ništetnost članka 14. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena prorogacija nadležnosti, to da je prvostupanjski sud mjesno nadležan i u ovom postupku u kojem se raspravlja o ništetnosti drugih odredbi istog Ugovora o kreditu.

5.3. Na temelju dokaza koje je prvostupanjski sud proveo utvrđeno je:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 21. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je banka tužitelju stavila na raspolaganje iznos od 48.530,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 120 mjeseci,

- da je kao namjena kredita u članku 6. Ugovora o kreditu navedeno „Stambeni kredit za adaptaciju i refinanciranje bez počeka.“,

- da je u članku 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je u članku 10. stavak 2. Ugovora o kreditu navedeno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor,

- da je kredit prijevremeno otplaćen 12. listopada 2011.,

- da je banka tužitelju naplatila iznos od 145,51 euro kao naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 16. travnja 2007., a iznos od 730,89 eura 12. listopada 2011. kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

5.4. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da mu djelatnici tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nisu objasnili i detaljnije obrazložili naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita i nisu mu predočili od čega se te naknade sastoje, odnosno za koju svrhu se naplaćuju. Sa službenicima banke da nikad nije razgovarao o uvjetima samog Ugovora, već mu je predložen tipski ugovor uz obrazloženje da ako ne prihvati sve uvjete kredita, da se kredit ne može ostvariti.

5.5. Prvostupanjski sud navodi da tužitelj ima status potrošača jer to proizlazi iz samog Ugovora koji je zaključen radi adaptacije kuće i stana, odnosno da je tužitelj zaključio Ugovor kao fizička osoba te da sredstva ostvarena kreditom nisu namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza da je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu da je bio na tuženiku, a što tuženik nije dokazao, odnosno isti nije dokazao da je tužitelj predmetni kreditni iznos iskoristio u druge, a ne u ugovorene svrhe.

5.6. Konkretni Ugovor da predstavlja tipični formulacijski, tj. tipski ugovor unaprijed sročen od strane banke koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne potpisati. U članku 3. Ugovora o kreditu da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% od iznosa kredita, pri čemu u Ugovoru nije navedeno od čega se ta naknada sastoji, odnosno za koju svrhu se ta naknada plaća. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita da nema na bilo koji način određenog iznosa koji se plaća, niti na što se naknada odnosi, već da iz istog proizlazi da je tuženik taj o kojemu ovisi hoće li pristati na prijevremenu naknadu i ako to učini, da to čini pod njegovim uvjetima.

5.7. Prvostupanjski sud zaključuje da se o predmetnim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da tuženik nije dokazao suprotno. Tvrdnja tuženika da je Ugovor prilagođen potrebama tužitelja da je djelomično točna, ali samo u onim dijelovima koji se tiču iznosa, roka, otplate, namjene Ugovora, što da ne otklanja činjenicu da je riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojim se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti.

5.8. Prvostupanjski sud s obzirom na zanimanje tužitelja (elektromehaničar) zaključuje da mu predmetne odredbe nisu bile jasne i lako razumljive jer isti nema pravnog niti ekonomskog znanja za razliku od tuženika koji je sklapanju Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti.

5.9. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da je lako uočljiva, ali da nije jasna ni razumljiva niti konkretizirana, pri čemu se ne misli na gramatičku razumljivost, već na razumijevanje ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Tužitelj kao potrošač da mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Kako tuženik kao financijska institucija nije tužitelju kao potrošaču prenio sve bitne informacije, a o spornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, to da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pri tome treba uzeti u obzir i činjenicu da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi, pa takve odredbe predstavljaju netransparentan trošak, što ima za posljedicu da su iste nepoštene, a u konačnici i ništetne.

5.10. Odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade kod prijevremene otplate kredita da je isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez navođenja bilo kakvih parametara na temelju kojih će se određivati visina te naknade pa je takva odredba neodređena i za tužitelja neodrediva, pa tužitelja stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika. Tužitelj ni na koji način ne može utjecati na visinu navedene naknade.

5.11. Tuženik da se nije ponio kao savjestan gospodarstvenik jer je kao financijska institucija trebao uvažavati i interese potrošača, već je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zlouporabe prava te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, a što su temeljna načela obveznog prava.

5.12. Prvostupanjski sud se pozvao na odredbe članka 81., 84. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) te na članak 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) i na temelju istih utvrdio ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu te temeljem članka 1111. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju vrati novčane iznose koje je platio po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, dok je zakonsku zateznu kamatu dosudio temeljem članka 1115. ZOO- a smatrajući tuženika nepoštenim stjecateljem.

5.13. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je tužbenim zahtjevom traženo utvrđenje ništetnosti članka 3. i članka 10. stavak 2. Ugovora o kreditu te je takav tužbeni zahtjev prihvaćen, to da zastarni rok za povrat novčanog iznosa još nije počeo teći, već će početi teći kada odluka prvostupanjskog suda postane pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijelova Ugovora.

5.14. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

6. Tuženik navodi kako je prvostupanjski sud počinio relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi sa pogrešnom primjenom članka 326.a i 186.c ZPP-a jer ako se prihvati stav prvostupanjskog suda da iznosi iz kondemnatornog zahtjeva dospijevaju pravomoćnim okončanjem prvostupanjskog postupka kojim se utvrđuje ništetnost predmetnih odredbi Ugovora, da je tada tužbeni zahtjev za isplatu trebalo odbaciti jer tužiteljeve tražbine još nisu dospjele. Isto tako, da nije pravilno primijenjen članak 338. stavak 4. ZPP-a jer obrazloženje presude ne sadrži sve ono što bi trebalo sadržavati temeljem navedene zakonske odredbe.

6.1. Relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka čini sud kada je u tijeku postupka primijenio ili je pogrešno primijenio koju od odredbi navedenog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP- a u svezi sa člankom 326.a ZPP-a i člankom 186.c ZPP-a na način kako to navodi tuženik. Naime, zahtjev za isplatu je posljedica zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na temelju kojih je izvršena određena isplata tuženiku, pa se stoga radi o zahtjevu koji je ovisan o deklaratornom tužbenom zahtjevu i ukoliko isti postane pravomoćan, pravomoćan je automatizmom i zahtjev za isplatu plaćenih naknada, a čija isplata kao i visina te vrijeme kada su naknade naplaćene tuženiku nije sporna. Nije pogrešno primijenjen niti članak 338. stavak 4. ZPP-a jer prvostupanjska odluka sadrži sve što je propisano navedenom zakonskom odredbom.

6.2. Nadalje tuženik ističe i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a jer je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Pri tome tuženik objašnjava da bi i u slučaju ništetnosti članka 14. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena prorogacija nadležnosti bio mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu.

6.3. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, a koju sud čini ako u povodu prigovora stranaka pogrešno odluči da je stvarno ili mjesno nadležan.

6.4. U konkretnom slučaju nije sporno da je isti tužitelj protiv istog tuženika vodio kod istog suda pod brojem P-146/2020 spor radi utvrđenja ništetnima odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te temeljem istoga tražio i isplatu više plaćenog o kojem zahtjevu je prvostupanjski sud odlučio presudom broj P-146/2020-28 od 20. veljače 2021. kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena glavnica vezana uz CHF te temeljem iste naložena isplata određenog novčanog iznosa. I u tom postupku tuženik je iznio prigovor mjesne nenadležnosti te je izrekom presude utvrđeno da je ništetna odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u članku 14. Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnog suda u mjestu sjedišta kreditora. Povodom žalbe tuženika navedena prvostupanjska presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1304/2021-5 od 6. rujna 2022. Dakle, potvrđeno je i utvrđenje ništetnim odredbe članka 14. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena prorogacija nadležnosti.

6.5. Stoga je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor mjesne nenadležnosti kojeg je istaknuo tuženik i u ovom postupku jer je odredba Ugovora o kreditu na kojoj tuženik temelji svoj prigovor utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom.

6.6. Obzirom na navedeno, na prigovor mjesne nenadležnosti potrebno je primijeniti članak 59. ZPP-a prema kojemu za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen u Podružnici Pula, Poslovnica 118, dakle u Puli. Navedena poslovnica je očito bila ovlaštena i za zaključivanje ugovora o kreditu, dakle radi se o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, zbog čega je mjesno nadležan za postupanje u ovom sporu i Općinski sud u Puli, kako je to izabrao tužitelj, a ne samo sud opće mjesne nadležnosti za tuženika.

6.7. Tuženik ističe i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nema razloge o odlučnim činjenicama jer da prvostupanjski sud nije na ispravan način utvrdio pretpostavke nepoštenosti jer da nepoštenost temelji samo na nepostojanju pojedinačnog pregovaranja. Prvostupanjski sud da nije razmatrao uzrokuju li konkretne odredbe Ugovora o kreditu, pod pretpostavkom da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva da je jasno određeno, dok da se plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita temelji na općim aktima tuženika koji podliježu kontroli Hrvatske narodne banke i čija zakonitost nije dovedena u pitanje. Isto tako, da nije obrazložen tijek zakonske zatezne kamate, odnosno zbog čega prvostupanjski sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem.

6.8. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je o svim odlučnim činjenicama dao jasno obrazloženje i jasno iznio svoj stav, pa je pobijanu odluku moguće ispitati. Iz obrazloženja navedene bitne povrede kako ju vidi tuženik u pravilu se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.

6.9. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tuženik vidi u tome što da nisu utvrđene sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom Ugovoru o kreditu nepoštene. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Osporava se i pravilnost primjene materijalnog prava jer da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti obzirom da ne navodi u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da jasno proizlazi koliko ta naknada iznosi pa da je tužitelj mogao shvatiti i procijeniti da li je za njega takva odredba prihvatljiva ili ne. U odnosu na valjanost naknade za prijevremenu otplatu kredita da je člankom 1024. stavak 3. ZOO-a propisano da je korisnik kredita dužan banci naknaditi štetu koju bi banka pretrpjela zbog prijevremenog vraćanja kredita, a ista šteta ne može obuhvaćati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Banka da je, dakle, imala pravo naplatiti naknadu zbog prijevremenog vraćanja kredita jer joj to nije bilo zabranjeno, a visina naknade da je propisana općim aktima tuženika koji podliježu kontroli Hrvatske narodne banke. U odnosu na prigovor zastare, da je neprihvatljivo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer da bi, ukoliko je to pravno shvaćanje primjenjivo, to značilo da je u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu tužba preuranjena. Ponavlja i to da se njega ne može smatrati nepoštenim stjecateljem jer da se poštenje presumira, a nepoštenje treba dokazati, što nije učinjeno.

8.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe ZZP-a i ZOO-a na koje se pozvao u svojoj odluci. Tuženik je taj koji je trebao dokazati da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, a što nije učinio. Ugovor o kreditu je sastavljen kao tipski ugovor, sastavio ga je tuženik i tužitelj je mogao u odnosu na sporne odredbe kojima su ugovorene navedene naknade takav ugovor ili prihvatiti ili ne prihvatiti. O tim odredbama, a što tuženik u osnovi i ne spori, se i nije moglo pregovarati. Zbog toga tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem nije udovoljio zahtjevu transparentnosti prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, što obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizišle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz dokumentacije u spisu, tom zahtjevu nije udovoljeno.

8.2. Prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je znao koliko će mu biti naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva jer je ona određena u postotku od visine odobrenog kredita, ali troškovi koji će se konkretno podmiriti tom naknadom nisu jasno određeni, a niti su mu usmeno objašnjeni prije sklapanja Ugovora. Pri tome treba imati na umu i da je ugovoreno kako će tužitelj snositi i druge troškove kao što su javnobilježnički troškovi te troškovi u vezi sa sklapanjem i ispunjenjem obveze po Ugovoru o kreditu. Tuženik unošenjem ovakove odredbe u Ugovor nije postupao u dobroj vjeri jer u ovom postupku nije dokazao opravdanost ugovaranja navedene naknade koju je naplatio u trenutku ugovaranja kredita. Time je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja te je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pri čemu nije odlučna samo činjenica visine te naknade koja je bila odrediva, već i sve okolnosti vezane uz zaključenje konkretnog Ugovora i sve obveze koje su tužitelju nametnute konkretnim Ugovorom, a koje se ne odnose na obvezu vraćanja kredita.

8.3. U odnosu na odredbu Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita treba reći da ta naknada nije jasno određena, da ista ovisi o volji kreditora, odnosno tuženika, jer tužitelj nije mogao otplatiti kredit prijevremeno ako se s time nije suglasio tuženik i mogao ga je otplatiti samo pod uvjetima koje je postavio tuženik. Takvo postupanje sasvim sigurno nije sukladno načelu savjesnosti i poštenja, niti je na taj način postupljeno u dobroj vjeri, zbog čega je i po ocjeni ovog suda navedena odredba nepoštena, a time i ništetna. Pored toga, pozivanje na članak 1024. ZOO-a ukazuje na eventualnu tvrdnju tuženika da bi ta naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavljala štetu koju trpi tuženik zbog prijevremene otplate kredita, međutim, u tom pravcu tuženik nije iznio nikakve činjenice niti predlagao bilo kakve dokaze pa je vjerojatnije da je tom naknadom tuženik želio nadokaditi dio iznosa koji bi prema Ugovoru dobio da nije bilo prijevremene otplate kredita, odnosno da se kredit otplaćivao do kraja trajanja Ugovora o kreditu.

8.4. U odnosu na zakonsku zateznu kamatu koja je dosuđena od dana plaćanja naknada primjenom člankom 1115. ZOO-a i po ocjeni ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj jer je upravo tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu unio konkretne odredbe na način kako je to učinio, a koje su utvrđene ništetnima, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem.

8.5. I u odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud je pravilno prihvatio pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. zaključivši da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku.

8.6. Odluku o naknadi parničnog troška ovaj sud nije ispitivao u odnosu na pravilnost primjene materijalnog prava, jer na isto ne pazi po službenoj dužnosti kad se radi o postupcima koji su započeli prije 1. rujna 2019., kao što je konkretan postupak, a s obzirom na primjenu izmijenjenog članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Zbog navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 15. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković