Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-841/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OF, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, OIB 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 485/2023-9 od 3. lipnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 485/2023-9 od 3. lipnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
«I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj 217850., zaključen dana 10.06.2008. godine između tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., i Volksbanka d.d. Zagreb, ( pravni slijednik Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217) u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, te da ista ne proizvodi pravne učinke.
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 263,60 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 05.12.2013. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 312,50 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. od 3. 6. 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.»
2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Tuženik se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.
6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 11.2. Ugovora o kreditu broj 217850 zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora (dalje: Ugovor), kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora i restitucijski zahtjev za povrat iznosa od 263,60 eura koji je tužitelj platio s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom od dana plaćanja.
7. Prvostupanjski sud je utvrdio da su Volksbank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 10. lipnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 217850. Tim Ugovorom su stranke u članku 11.2. ugovorile da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora.
7.1. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj vratio kredit prije ugovorenog vremena te da mu je tuženik za to naplatio naknadu u iznosu od 1.986,10 kuna odnosno 263,60 eura.
7.2. Tužitelj tvrdi da se o navedenoj spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te da je ona ništetna zbog čega traži da se tuženiku naloži da mu plati iznos od 263,60 eura kojeg je tužitelju naplatio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.
7.3. Prvostupanjski sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja te je na temelju tužiteljevog iskaza utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a bila je unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj kao potrošač na nju nije imao utjecaja, a ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača neovisno o visini naknade. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna na temelju članka 102. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07. i 125/07.; dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.
7.4. Slijedom tog utvrđenja prvostupanjski sud je primjenom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08.; dalje: ZOO) te primjenom članka 1111. i 1115. ZOO-a usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i pobijanom presudom naložio tuženiku da tužitelju plati iznos od 263,60 eura sa kamatom od 5. prosinca 2013. kao dana kada je tužitelj tuženiku platio taj iznos.
7.5. Tuženik, koji je tijekom postupka stavio prigovor zastare, se žali zbog toga što je prvostupanjski sud utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine pozivajući se i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud pa proizlazi da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine obzirom da će ista početi teći od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe.
7.6. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.
7.7. Međutim, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je gore citirana odredba iz članka 11.2. Ugovora sastavljena od strane prednika tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je jasno opisao da o navedenoj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale. I po ocjeni ovoga suda radi se o neodređenoj i neodredivoj ugovornoj odredbi u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik, njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.
7.8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
7.9. Kako tuženik nije činjenično obrazložio pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložio troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate, to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženik nije dokazao koje je objektivno nastale i potrebne troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
8. Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tuženik ukazuje da je prema važećim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita treba reći da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Kako tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate konkretnog kredita, to uopćene tvrdnje koje se ne dovode ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom i konkretnom prijevremenom otplatom i po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud mogao zaključiti da je tuženiku nastala stvarna šteta.
8.1. Kako iz navedenih razloga proizlazi da žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, te da je o zahtjevu tužitelja odlučeno pravilnom primjenom materijalnog prava, to je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom članka 368. stavak 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu.
Koprivnica, 15. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kučić
