Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-460/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 867/2023-14 od 28. veljače 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-867/2023-14 od 28. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 EUR (tristo dvanaest eura i pedeset centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 5.1. / Naknade / u Ugovoru o kreditu broj 310837, kojeg su dana 23.9.2005. godine zaključili tužiteljica, BM (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnica kredita, i Volksbank d.d. kao pravni prednik tuženika HPB d.d. (OIB 87939104217), kao kreditora, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti administrativnu naknadu 3.50% jednokratno na iznos odobrenog kredita, kao i odredba točke 9.19 /Ostala utanačenja / u istom Ugovoru, kojim je ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 781,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 597,71 eura od 4.10.2005. godine do isplate; na iznos od 184,02 eura od 14.12.2017. godine do isplate, i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 596,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (28.2.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti članka 5.1. Ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnu knjigu, broj 310837 (dalje: Ugovor o kreditu) zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti administrativnu naknadu od 3,50 % jednokratno na iznos odobrenog kredita kao i članka 9.19. kojim je ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora. Predmet postupka je također i restitucijski zahtjev za povrat iznosa od 4.535,27 kuna kojeg je tužiteljica platila s osnova administrativne naknade te iznosa od 1.386,50 kuna kojeg je tužiteljica platila kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditor 23. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je u članku 5.1. ugovoreno da se korisnica kredita obvezuje kreditoru platiti administrativnu naknadu od 3,50 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, a u članku 9.19. je ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora.

6.1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o plaćanju administrativne naknade pa tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom sporna odredba sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu te da se naloži tuženiku da joj isplati administrativnu naknadu koju je stekao bez osnove, sa zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

6.2. Člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

6.3. Člankom 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a člankom 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

6.4. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu i da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o visini naknade. Po ocjeni prvostupanjskog suda sporna ugovorna odredba nije jasna jer nije jasno i određeno navedeno na što se troškovi odobravanja i obrade kredita odnose, a tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na samo ugovaranje naknade i na njezinu visinu, što je dovelo do neravnoteže u odnosima između ugovornih stranaka. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

6.5. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

6.6. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP-a u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužiteljice.

6.7. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

6.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

6.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 5.1. Ugovora ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.1. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005.; dalje: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.3. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužiteljici, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.4. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 5.1. Ugovora o kreditu, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja javnobilježničke ovjere ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

7.5. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točka 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu točkom 5.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točka 3. ZZP-a da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.6. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u postupku ocijenio da tužiteljica nije bila upoznata s troškovima koji čine protučinidbu za spornu naknadu, neosnovani su u žalbi istaknuti opetovani navodi tuženika da je odluka o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe donesena samo zbog činjenice da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima, ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

7.7. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju članaka 210. stavka 1. ZOO/91 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz točke 5.1. Ugovora o kreditu u iznosu koji je iznos utvrđen u postupku i u žalbi nije osporavan. Zbog toga je u odnosu na dio prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje od 781,73 eura, uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i taj dio prvostupanjske presude je potvrđen.

7.8. Što se tiče sporne ugovorne odredbe iz članka 9.19. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnica kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, prvostupanjski sud je utvrdio da je i ta ugovorna odredba ništetna zbog toga što tuženik nije tužiteljici prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom se je prvostupanjski sud pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je iznijeto pravno mišljenje da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

7.9. Takvu primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Kako tuženik nije činjenično obrazložio pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložio troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate, to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženik nije dokazao koje je objektivno nastale i potrebne troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 19. rujna 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

8.1. Nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi o tome da se o spornim naknadama pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Iz tužiteljičinog iskaza jasno proizlazi da se o tim naknadama nije pregovaralo, a tuženik, na kojem je teret dokazivanja da se je ipak pregovaralo, to nije dokazao pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica i prednik tuženika o spornim ugovornim odredbama nisu posebno pregovarali.

8.2. Zbog tih razloga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i kada je usvojio dio tužiteljičinog zahtjeva u iznosu od 184,02 eura koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita pa je i u odnosu na taj dio prvostupanjske presude tuženikova žalba primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena kao neosnovana i taj dio je potvrđen. Također, zbog iznijetih razloga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Koprivnica, 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić