Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1006/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐVR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicama Nadi Mikulandra i Suzani Malenica, odvjetnicama iz Šibenika, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 15., OIB: 92963223473, zastupanog po Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-718/2024 od 7. srpnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-718/2024 od 7. srpnja 2025.:

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe sadržane u članku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 036/06 od 26.06.2006., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 93.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija

- potvrđuje u cijelom preostalom dijelu točke I. izreke

- potvrđuje u točki II. izreke

- potvrđuje u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici plati zakonske zatezne kamate i to:

- na iznos od 1,34 EUR od 15. 09.2006.

- na iznos od 1,35 EUR od 15. 10.2006.

- na iznos od 3,34 EUR od 15. 11.2007.

- na iznos od 9,03 EUR od 15. 01.2008.

- na iznos od 6,87 EUR od 15. 02.2008.

- na iznos od 40,28 EUR od 15. 03.2008.

- na iznos od 37,47 EUR od 15.04. 2008 .

- na iznos od 21,55 EUR od 15. 05. 2008.

- na iznos od 27,56 EUR od 15. 06. 2008.

- na iznos od 22,85 EUR od 15. 07. 2008.

- na iznos od 21,85 EUR od 15.08. 2008.

- na iznos od 21,68 EUR od 15.09.2008.

- na iznos od 39,75 EUR od 15. 10. 2008.

- na iznos od 50,74 EUR od 15. 11. 2008.

- na iznos od 35,12 EUR od 15. 12. 2008.

- na iznos od 77,26 EUR od 15. 01. 2009.

- na iznos od 77,70 EUR od 15. 02. 2009.

- na iznos od 63,54 EUR od 15. 03. 2009.

- na iznos od 66,79 EUR od 15. 04. 2009.

- na iznos od 67,44 EUR od 15. 05. 2009.

- na iznos od 61,85 EUR od 15. 06. 2009.

- na iznos od 62,82 EUR od 15. 07. 2009.

- na iznos od 71,65 EUR od 15. 08. 2009.

- na iznos od 77,73 EUR od 15. 09. 2009.

- na iznos od 70,97 EUR od 15. 15. 2009.

- na iznos od 75,34 EUR od 15. 11. 2009.

- na iznos od 74,64 EUR od 15. 12. 2009.

- na iznos od 86,43 EUR od 15. 01. 2010.

- na iznos od 94,01 EUR od 15. 02. 2010.

- na iznos od 92,37 EUR od 15. 03. 2010.

- na iznos od 99,89 EUR od 15. 04. 2010.

- na iznos od 113,67 EUR od 15. 05. 2010.

- na iznos od 109,72 EUR od 15. 06. 2010.

- na iznos od 125,72 EUR od 15. 07. 2010.

- na iznos od 125,18 EUR od 15. 08. 2010.

- na iznos od 158,36 EUR od 15. 09. 2010.

- na iznos od 139,04 EUR od 15. 11. 2010.

- na iznos od 143,51 EUR od 15. 11. 2010.

- na iznos od 148,62 EUR od 15. 12. 2010.

- na iznos od 150,44 EUR od 15. 01. 2011.

- na iznos od 143,17 EUR od 15. 02. 2011.

- na iznos od 147,57 EUR od 15. 03. 2011.

- na iznos od 147,80 EUR od 15. 04. 2011.

- na iznos od 161,24 EUR od 15. 05. 2011.

- na iznos od 189,80 EUR od 15. 06. 2011.

- na iznos od 222,30 EUR od 15. 07. 2011.

- na iznos od 249,81 EUR od 15. 08. 2011.

- na iznos od 194,43 EUR od 15. 09. 2011.

- na iznos od 175,80 EUR od 15. 15. 2011.

- na iznos od 177,04 EUR od 15. 11. 2011.

- na iznos od 179,61 EUR od 15. 12. 2011.

- na iznos od 195,69 EUR od 15. 01. 2012.

- na iznos od 200,52 EUR od 15. 02. 2012.

- na iznos od 195,25 EUR od 15. 03. 2012.

- na iznos od 194,46 EUR od 15. 04. 2012.

- na iznos od 197,13 EUR od 15. 05. 2012.

- na iznos od 201,77 EUR od 15. 06. 2012.

- na iznos od 195,98 EUR od 15. 07. 2012.

- na iznos od 194,38 EUR od 15. 08. 2012.

- na iznos od 180,19 EUR od 15. 09. 2012.

- na iznos od 192,42 EUR od 15. 15. 2012.

- na iznos od 198,12 EUR od 15. 11. 2012.

- na iznos od 194,34 EUR od 15. 12. 2012.

- na iznos od 189,80 EUR od 15. 01. 2013.

- na iznos od 188,23 EUR od 15. 02. 2013.

- na iznos od 186,62 EUR od 15. 03. 2013.

- na iznos od 197,92 EUR od 15. 04. 2013.

- na iznos od 181,29 EUR od 15. 05. 2013.

- na iznos od 178,57 EUR od 15. 06. 2013.

- na iznos od 180,20 EUR od 15. 07. 2013.

- na iznos od 66,40 EUR od 15. 08. 2013.,

a sve do 30. rujna 2015., koje se u razdoblju od 15. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. određuju po stopi od 15 % godišnje, u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

- preinačuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos od 8.473,36 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose glavnog duga u razdoblju od 30. rujna 2015. do plaćanja na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija

- preinačuje u točki IV. izreke kojom je odlučeno o parničnom trošku na način da se određuje da svaka stranka u ovom postupku snosi vlastiti trošak.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 443,69 EUR (slovima: četiristo četrdeset tri eura i šezeset devet centi).

III. Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-718/2024 od 7. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe sadržane u čl. 1 Ugovora o namjenskom kreditu broj 036/06 od 26.06.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 93.600,00 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju HNG-a na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, čl. 2 u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 93.600,00 CHF-a platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNG-a na dan plaćanja, čl. 7 u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 730,14 CHF-a obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 036/06 od 26.06.2006. g. zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stupama Zagrebačke banke d.d. te čl. 7. st. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, (OIB: 92963223473) da u roku od 15 dana tužiteljici ĐVR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 8.473,36 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi od 15% do 31. 12. 2007. godine, od 01. 01. 2008. do 31. 07. 2015.. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. 08. 2015. do 31. 12. 2022. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. godine po isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od:

- na iznos od 1,34 EUR od 15. 09.2006. g

- na iznos od 1,35 EUR od 15. 10.2006. g

- na iznos od 3,34 EUR od 15. 11.2007. g

- na iznos od 9,03 EUR od 15. 01.2008. g

- na iznos od 6,87 EUR od 15. 02.2008. g

- na iznos od 40,28 EUR od 15. 03.2008. g

- na iznos od 37,47 EUR od 15.04. 2008 . g

- na iznos od 21,55 EUR od 15. 05. 2008. g

- na iznos od 27,56 EUR od 15. 06. 2008. g

- na iznos od 22,85 EUR od 15. 07. 2008. g

- na iznos od 21,85 EUR od 15.08. 2008. g

- na iznos od 21,68 EUR od 15.09.2008. g

- na iznos od 39,75 EUR od 15. 10. 2008. g

- na iznos od 50,74 EUR od 15. 11. 2008. g

- na iznos od 35,12 EUR od 15. 12. 2008. g

- na iznos od 77,26 EUR od 15. 01. 2009. g

- na iznos od 77,70 EUR od 15. 02. 2009. g

- na iznos od 63,54 EUR od 15. 03. 2009. g

- na iznos od 66,79 EUR od 15. 04. 2009. g

- na iznos od 67,44 EUR od 15. 05. 2009. g

- na iznos od 61,85 EUR od 15. 06. 2009. g

- na iznos od 62,82 EUR od 15. 07. 2009. g

- na iznos od 71,65 EUR od 15. 08. 2009. g

- na iznos od 77,73 EUR od 15. 09. 2009. g

- na iznos od 70,97 EUR od 15. 15. 2009. g

- na iznos od 75,34 EUR od 15. 11. 2009. g

- na iznos od 74,64 EUR od 15. 12. 2009. g

- na iznos od 86,43 EUR od 15. 01. 2010. g

- na iznos od 94,01 EUR od 15. 02. 2010. g

- na iznos od 92,37 EUR od 15. 03. 2010. g

- na iznos od 99,89 EUR od 15. 04. 2010. g

- na iznos od 113,67 EUR od 15. 05. 2010. g

- na iznos od 109,72 EUR od 15. 06. 2010. g

- na iznos od 125,72 EUR od 15. 07. 2010. g

- na iznos od 125,18 EUR od 15. 08. 2010. g

- na iznos od 158,36 EUR od 15. 09. 2010. g

- na iznos od 139,04 EUR od 15. 11. 2010. g

- na iznos od 143,51 EUR od 15. 11. 2010. g

- na iznos od 148,62 EUR od 15. 12. 2010.g.

- na iznos od 150,44 EUR od 15. 01. 2011. g

- na iznos od 143,17 EUR od 15. 02. 2011. g. - na iznos od 147,57 EUR od 15. 03. 2011. g

- na iznos od 147,80 EUR od 15. 04. 2011. g

- na iznos od 161,24 EUR od 15. 05. 2011. g

- na iznos od 189,80 EUR od 15. 06. 2011. g

- na iznos od 222,30 EUR od 15. 07. 2011. g

- na iznos od 249,81 EUR od 15. 08. 2011. g

- na iznos od 194,43 EUR od 15. 09. 2011. g

- na iznos od 175,80 EUR od 15. 15. 2011. g

- na iznos od 177,04 EUR od 15. 11. 2011. g

- na iznos od 179,61 EUR od 15. 12. 2011. g

- na iznos od 195,69 EUR od 15. 01. 2012. g

- na iznos od 200,52 EUR od 15. 02. 2012. g

- na iznos od 195,25 EUR od 15. 03. 2012. g.

- na iznos od 194,46 EUR od 15. 04. 2012. g

- na iznos od 197,13 EUR od 15. 05. 2012. g.

- na iznos od 201,77 EUR od 15. 06. 2012. g

- na iznos od 195,98 EUR od 15. 07. 2012. g

- na iznos od 194,38 EUR od 15. 08. 2012. g

- na iznos od 180,19 EUR od 15. 09. 2012. g

- na iznos od 192,42 EUR od 15. 15. 2012. g

- na iznos od 198,12 EUR od 15. 11. 2012. g

- na iznos od 194,34 EUR od 15. 12. 2012. g

- na iznos od 189,80 EUR od 15. 01. 2013. g

- na iznos od 188,23 EUR od 15. 02. 2013. g

- na iznos od 186,62 EUR od 15. 03. 2013. g.

- na iznos od 197,92 EUR od 15. 04. 2013. g

- na iznos od 181,29 EUR od 15. 05. 2013.g.

- na iznos od 178,57 EUR od 15. 06. 2013. g

- na iznos od 180,20 EUR od 15. 07. 2013. g

- na iznos od 66,40 EUR od 15. 08. 2013. g

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.605,67 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."»

1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu presude donio i rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe od 2. siječnja 2025.

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik se žali i protiv rješenja kojim je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe od 2. siječnja 2025. Tom preinakom je tužiteljica povisila svoj tužbeni zahtjev sa ranije zatraženih 35.292,82 kuna na iznos od 8.473,36 eura. Člankom 190. stavak 9. ZPP-a je propisano da protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba što znači da se tuženik može žaliti jedino protiv presude. Zbog toga je tuženikova žalba protiv rješenja odbačena kao nedopuštena na temelju članka 367. stavak 1. ZPP-a, a za dodati je da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. u Zagrebu, zauzeto pravno shvaćanje da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. To pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dopustio preinaku tužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 26. lipnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu (Ugovor o kreditu) za iznos od 93.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90 % godišnje

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj HNB važeći za CHF na dan plaćanja pojedinih anuiteta otplate

- da su tužiteljica i tuženik 22. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK/15).

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljicom Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne na temelju članka 81. stavak 2. i 3. ZZP-a.

6.2. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica, vraćajući kredit, preplatila ukupno 8.473,36 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedeni iznos tužiteljici plati na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.605,67 eura.

6.3. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

6.4. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

6.5. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.6. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

6.7. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim su stranke ugovorile da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na Sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023., ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz članka 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak jer ta ugovorna odredba nije ništetna. Naime, i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnom valutne klauzule u CHF proizlazi da se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita u CHF odnosi na činjenicu da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Sporni dio točke 1. Ugovora o kreditu definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužiteljice kao potrošača pa zbog toga tužiteljica tim dijelom nije stavljena u neravnopravan položaj. Zbog tih razloga je dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu o iznosu kredita preinačen na temelju članka 373. stavak 3. ZPP-a na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a je potvrđen preostali dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke kao i cijela točka II. izreke.

6.8. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da tužiteljica nema pravni interes za dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu i da je taj pravni interes izgubila nakon što su stranke provele konverziju Ugovora o kreditu. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica ima pravni interes da traži utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi pri čemu se je pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj je izneseno pravno mišljenje da potrošači poput tužiteljice imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju. Takvo pravno mišljenje prihvaća i ovaj sud pa proizlazi da taj žalbeni razlog nije osnovan.

6.9. Tuženik se nadalje žali navodeći da je ĐV založni dužnik iz predmetnog Ugovora o kreditu i da je stoga i njega trebalo obuhvatiti tužbom. Iz Ugovora o kreditu doista proizlazi da je ĐV založni dužnik koji je radi osiguranja tuženikove tražbine založio svoju nekretninu. No, založni dužnici nisu nužni suparničari u sporovima poput predmetnih te stoga tuženik pogrešno smatra da je i ĐV kao založnog dužnika trebalo obuhvatiti tužbom.

7. Tuženik se nadalje žali navodeći da smatra da tužiteljica nema status potrošača i da je značajan dio sredstava predmetnog kredita iskorišten za refinanciranje ranijih kreditnih obveza pa je stoga trebalo utvrditi za što su ti krediti inicijalno bili iskorišteni jer ako nisu imali potrošačku narav, tada ni predmetni kredit ne bi mogao biti pravno kvalificiran kao potrošački. Na temelju tužiteljičinog iskaza je prvostupanjski sud utvrdio da su raniji krediti iskorišteni za gradnju stambenog objekta kojeg su tužiteljica i njezin suprug ĐV gradili za potrebe svoje obitelji. Takvo utvrđenje prihvaća i ovaj sud i nalazi da nema dokaza da su sredstva predmetnog Ugovora o kreditu ili ranijih ugovora bila iskorištena u gospodarske svrhe.

7.1. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljičinih tražbina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. Kako je tužiteljica svoju tužbu podnijela 11. lipnja 2019., vidljivo je da nije nastupila zastara utuženih tražbina.

7.2. Tuženik se nadalje žali navodeći da tužiteljica nema pravo na nikakav povrat obzirom da su stranke sklopile Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 57257/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (dalje: Dodatak) kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

7.3. Taj žalbeni navod je djelomično osnovan.

7.4. Stupanjem na snagu ZID ZPK/15 dodana je Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 78/15) glava IV.a naziva Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF te članci 19.a do 19.k. Člankom 19.a. određeno je da se tom glavom uređuju obveze vjerovnika i potrošača:

- u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR,

- u postupku konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR i

- u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu iz podstavaka 1. i 2. ovoga stavka iz tražbine denominirane u CHF u denominiranu u EUR odnosno iz tražbine denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR (stavak 1.),

a prema stavku 2. istog članka odredbe te glave primjenjuju se na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora o kreditu nije ispunjena ili prisilno ostvarena.

7.5. Članak 19.b. ZID ZPK/15 sadrži načelo konverzije (da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR). Člankom 19.c ZID ZPK/15 stavkom 1. propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

7.6. Stavkom 2. tog članka određeno je da se stavak 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuje i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu. Daljnjim odredbama ZID ZPK/15 propisano je što sve mora sadržavati izračun konverzije radi informiranja potrošača, učinci konverzije za vjerovnika i za potrošača.

7.7. ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

7.8. Nije sporno da su stranke Dodatak Ugovoru o konverziji sklopile u skladu s odredbama ZID ZPK/15 kojim je propisana konverzija kredita. Tijekom postupka nije bila upitna njegova valjanost, te isti, protivno shvaćanju prvostupanjskog suda, izaziva pravne učinke kako to pravilno tvrdi žalba tuženika.

7.9. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, taj je Sud odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

8. U ovom postupku kao i postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke te odredbe o obvezi vraćanja kredita vezanoj za valutu CHF. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/07 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

8.1. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 102. stavkom 1. ZZP/07.

8.2. Stranke su Dodatkom izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/15, iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom. U obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to pravilno u žalbi ističe tuženik, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR.

8.3. U tom smislu, u situaciji kada su isplate koje je tužiteljica učinila na ime otplate kredita pa tako i na ime nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju, među strankama sklopljenog valjanog Dodataka, iskorištene za ispunjenje obveze tužiteljice ugovorene tim Dodatkom, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Dodatak Ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne određuje da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, već da se ti iznosi iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje njezinih ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljici ne pripadaju zahtijevani novčani iznosi s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer ih u imovini tuženika više nema budući da su iskorišteni za namirenje budućih anuiteta koji su dospjeli nakon sklapanja Dodatka kako je to i ugovoreno Dodatkom koji je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavku 5. ZPK/15.

8.4. Iz naprijed navedenih razloga nema uporišta pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da sklapanjem Dodatka tužiteljica nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a za vrijeme važenja osnovnog ugovora do sklapanja ugovora o konverziji unatoč što je ugovor o konverziji valjan pravni posao i da stoga postoji pravo i obveza da ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila na osnovi ništetnih odredbi.

8.5. Kao što je već prethodno navedeno, primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su uplaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valuti obveze u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene Dodatkom na način propisan ZID ZPK/15, a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (članaka 19.c stavak 1. alineja 5. ZID ZPK/15). Na taj je način, sukladno članku 160. stavku 1. ZOO koji glasi: "Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima.", prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih iznosa s osnovne ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u smislu članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO. Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO u iznosu koji je tužiteljici dosuđen.

8.6. Zbog naprijed navedenog valjalo je primjenom članka 373. točke 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 8.473,36 eura i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

8.7. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno. Zbog tih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici plati zatezne kamate na pojedine plaćene mjesečne iznose anuiteta koji su plaćeni u razdoblju do 30. rujna 2015. i to od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je izvršena konverzija, a primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a je preinačen dio prvostupanjske presude kojim su tužiteljici dosuđene zatezne kamate na iznose navedenih anuiteta u razdoblju nakon 30. rujna 2015. na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

8.8. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženik primio preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženika nepoštenim stjecateljem budući se on kao autor nepoštenih odredbi koristio tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima.

8.9. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka. Tužiteljica je uspjela sa tužbenim zahtjevom u odnosu na pretežni dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te sa zahtjevom za plaćanje zateznih kamata na glavnu tražbinu, a nije uspjela sa manjim dijelom zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i sa glavnom tražbinom. Obzirom na to, ovaj sud nalazi da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je stoga na temelju članka 154. stavak 4. ZPP-a preinačen dio prvostupanjske presude pod točkom IV. izreke kojim je odlučeno o parničnom trošku na način da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove, a što se odnosi i na trošak drugostupanjskog postupka. Zbog toga je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 443,69 eura.

Koprivnica, 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić