REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Broj: Ppž-10173/2023
ZAGREB
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Jasne Momirović kao predsjednice vijeća, te Katice Lučić i Ivane Bosnić-Kovačić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Hane Bogović kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I okrivljenika ŠO i II okrivljenika GO, zbog prekršaja iz čl. 229. st. 1. t. 3. i st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22) i čl. 172. st. 2. t. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21), odlučujući o žalbi I okrivljenika ŠO i II okrivljenika GO i žalbi tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: Pp-12909/2022, od 20. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e :
I. Odbijaju se kao neosnovane žalba I okrivljenika ŠO i II okrivljenika GO i žalba tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22 – dalje u tekstu PZ) I okrivljenika ŠO i II okrivljenika GO dužni su naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura (trideseteura), svaki, u roku od 60 (šezdeset) dana, računajući od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni novčanom kaznom u iznosu od po 920,00 eura / 6.931,74 kuna, svaki, zbog prekršaja iz čl. 229. st. 1. t. 3. i st. 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u izreci, uz pravilno upozorenje da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako u određenom roku plate dvije trećine izrečene kazne.
2. Istom presudom protiv okrivljenika je odbijena optužbe, zbog prekršaja iz čl. 172. st. 2. t. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisanog u izreci.
3. Protiv navedene presude i to okrivljenici protiv kažnjavajućeg dijela (točka I. izreke), zbog odluke o kazni, a tužitelj zbog odbijanja optužbe (točka II. izreke), zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
4. Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbama, iste prihvate.
5. Žalbe su neosnovane.
6. Odlučujući u okviru žalbenih navoda i čl. 202. st. 1. PZ ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito odlučio kada je protiv okrivljenika optužbu odbio zbog djela pod točkom II. izreke, te da je za svoju odluku dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.
7. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su okrivljenici 16. kolovoza 2022. inspektorici dostavili dokaz da su platili iznos od 20.000,00 kuna u Državni proračun, a po usmenom rješenju nadležnog tijela, inspektora rada, od 11. kolovoza 2022., donesenom na temelju čl. 171. Zakona o mirovinskom osiguranju, zbog neprijavljivanja radnika CO tijelu mirovinskog osiguranja prije početka rada, pa je stoga pravilno prvostupanjski sud bio optužbu protiv okrivljenika za isti prekršaj, na temelju odredbe čl. 181. t. 4. PZ, što je u skladu sa stajalištem ovoga suda da se primijenjene administrativne mjere smatraju presuđenom stvari, ako je za isti činjenični opis pokrenut prekršajni postupak, a o čemu se radi u konkretnom slučaju, a što je i u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, kao što je u predmetu Ruotsalainen protiv Finske (presuda od 16. lipnja 2009., zahtjev br. 13079/03), gdje je ESLJP utvrdio da unatoč okolnosti što je izrečena mjera u nacionalnom sustavu kvalificirana kao fiskalna mjera, a ne kaznenopravna sankcija, pretežiti značaj ima priroda kažnjive radnje, te s obzirom na to da prema tvrdnjama tužene države, dodatni porez nije nametnut u svrhu naknade štete, nego je imao svrhu odvraćanja, odnosno prevencije takvih ponašanja u budućnosti, to je Sud utvrdio da se iz toga može zaključiti da je mjera izrečena temeljem propisa čija je svrha, odnosno pravna priroda punitivna.
8. Stoga žalbenim navodima u kojima u bitnom tužitelj tvrdi da rješenjem o ukidanju usmenog rješenja po uplati novčanog iznosa u Državni proračun, nije protiv okrivljenika obustavljen postupak, a okrivljenici također nisu od drugog tijela za isti prekršaj pravomoćno osuđeni niti oslobođeni optužbe, niti je protiv okrivljenika podnesena kaznena prijava za kazneno djelo koje obuhvaća i obilježja počinjenog prekršaja, tako da ne postoje okolnosti da se ne može pokrenuti prekršajni postupak, odnosno da se prekršajni postupak ne može nastaviti i dovršiti, tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.
9. Odlučujući dalje u odnosu na djelo pod točkom I. izreke, u okviru žalbenih navoda okrivljenika i čl. 202. st. 1. PZ, ovaj sud je utvrdio da u predmetu nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. PZ, te da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
10. Nadalje, ispitujući odluku o kazni za djelo pod točkom I. izreke u smislu navoda žalbe okrivljenika, ovaj sud nalazi da je izrečena kazna okrivljenicima u granicama zakona i da, suprotno tvrdnji žalitelja nije prestroga, s obzirom da je prvostupanjski sud, cijeneći već u dovoljnoj mjeri u korist okrivljenika utvrđene odlučne okolnosti za odmjeravanje kazne, kaznu svakom okrivljeniku izrekao u minimalnom iznosu propisane kazne za predmetni prekršaj (od 920,00 do 1320,00 eura), a koju kaznu i ovaj sud smatra primjerenom prirodi i težini prekršaja, stupnju krivnje, opasnosti djela, kao i ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. PZ.
11. Slijedom navedenog, iako okrivljenici u žalbi ponavljaju okolnosti pod kojima se prekršaj dogodio, te ističu da su platili 20.000,00 kuna i da bi im dodatna kazna ugrozila daljnje poslovanje i namirivanje osnovnih životnih potreba, budući da imaju kredit u iznosu od 6.153,85 eura mjesečno, a rade sezonski, ovaj sud nije našao uvjeta za preinačenje odluke o kazni, odnosno oslobađanje okrivljenika od kazne, kako to neosnovano predlažu okrivljenici, koji su uz žalbu dostavili izlist za odobreni kredit od 80.000,00 eura iz kojeg nije razvidno tko je korisnik tog kredita.
12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika i određen je u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13), a s obzirom na složenost i trajanje postupka pred ovim sudom.
13. Iz izloženih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 14. listopada 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Hana Bogović, v.r.
Jasna Momirović, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.
