REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4276/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Miličević, odvjetnik u Županji, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković & Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja i prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-146/2025-2 od 2. srpnja 2025. kojom je dijelom potvrđena i dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-501/2023-30 od 9. siječnja 2025., na sjednici održanoj 14. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Dopušta se tužitelju podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-146/2025-2 od 2. srpnja 2025. i to dijela u kojem je preinačena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-501/2023-30 od 9. siječnja 2025. pod točkom II. i III. izreke (točka II. i III. izreke drugostupanjske presude) u odnosu na u prijedlogu naznačenu povredu ljudskih prava na pravično suđenje u aspektu prava na zabranu arbitrarnosti.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika odbija se u odnosu na naznačena pravna pitanja, a odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv u uvodu navedene drugostupanjske presude, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) u odnosu na preinačujući dio te odluke.

2. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv potvrđujućeg dijela te odluke, na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i st. 2. ZPP.

3. Na prijedloge nije odgovoreno.

4. Predlagatelji zahtijevaju troškove postupka.

5. Prijedlog tužitelja je osnovan, dok prijedlog tuženika nije ni osnovan niti dopušten.

6. U ovoj restitucijskoj parnici koja je uslijedila nakon postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao parnici za zaštitu individualnih interesa potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe konkretnog ugovora sklopljenog između stranaka te naložio vraćanje onog što je tužitelj platio tuženiku, na temelju stjecanja bez osnove, izuzimanjem iz primjene nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli. Ujedno je odlučeno da tuženik naknadi tužitelju troškove postupka, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Drugostupanjski sud preinačuje kondemnatorni dio odluke zbog zastare (restitucijski zahtjev), dok potvrđuje prvostupanjsku odluku u deklaratornom dijelu na utvrđenje nepoštenosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli. Ujedno određuje da svaka strana snosi svoj trošak.

7. Drugostupanjski sud svoju odluku u negativnom dijelu temelji na zaključku da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je zastara sporne tražbine za isplatu počela teći 14. lipnja 2018., što je dan pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. No, da utvrđenje prvostupanjskog suda "da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023. proturječi stanju papirnatog spisa i podataka eSpis-a, iz kojih proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena 8. kolovoza 2023." Stoga da kako je zastara počela teći 14. lipnja 2018., opći petogodišnji rok zastare da je istekao je 14. lipnja 2023., tako da je 8. kolovoza 2023. kada je podnesena tužba, tražbina tužitelja po osnovi restitucijskog zahtjeva bila u zastari.

8. Tužitelj kao predlagatelj tvrdi da je tužba podnesena 14. lipnja 2023. u 12:03:01 sati i prilaže potvrdu iz informacijskog sustava, obrazlažući da je u međuvremenu bio štrajk djelatnika tako da je 8. kolovoza 2023. tužba zaprimljena/uvedena u sustav e- spisa i "oformljen spis".

9. Kako iz onoga što je dostavljeno, u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP, – "Obavijest o primitku elektroničkog podneska" je vidljivo da je u njoj navedeno da je Hrvoje Miličević "dana 14.06.2023. u 12:03:01" u svojstvu odvjetnika sustavu za komunikaciju sa sudovima elektronskim putem predao pošiljku – tužbu - tužitelja KS –tuženika Addiko Bank d.d., to je taj predlagatelj učinio vjerojatnim da je zbog postupovnih povreda došlo do povrede temeljnih ljudskih prava – prava na pravično suđenje. Pravo na pravično (pošteno) suđenje, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10. i 85/10. – pročišćeni tekst) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.), obuhvaća i pravo na obrazloženu sudsku odluku i jamstvo zabrane arbitrarnosti. Arbitrarnom se može smatrati ona odluka koja upućuju na proizvoljnost, nezadovoljavajuće je obrazložena te ne upućuju na mjerodavne propise odnosno mjerodavnu sudsku praksu. Podnositelj je učinio vjerojatnim izostanak ozbiljnih, relevantnih i dostatnih razloga za ocjenu dana podnošenja tužbe te time i računanja tijeka roka zastare.

10. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP u svezi čl. 389.b st. 3. ZPP u odnosu na prijedlog tužitelja riješeno je kao u izreci pod t. I.

11. Tuženik je u svojem prijedlogu naznačio pitanja:

"1. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

2. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?

3. Je li presuda nezakonita i nepravilna ako sud propusti odlučiti o zatraženom parničnom trošku na sastav žalbe u slučaju kada sud djelomično usvoji žalbu?".

12. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na više odluka županijskih sudova, ovog revizijskog suda te suda Europske unije, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.

13. Međutim, prvo pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da je prvostupanjski sud odbio provesti predložene dokazne prijedloge tuženika, jer iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da su saslušani svjedoci predloženi po tuženiku i iz čijih iskaza je sud utvrdio da se o nepoštenoj odredbi nije pregovaralo. Točno je da je odbijen dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika. S tim u vezi valja istaći da javni bilježnik ne sudjeluje u predugovornoj fazi, tako i u fazi zaključenja predmetnog kredita, i njegovima saslušanjem se ne može utvrditi informiranost potrošača o rizicima promjene tečaja CHF, a koja obveza je postojala na strani tuženika kao kreditora kao i o činjenici pregovaranja o uvjetima kreditiranja. U tom smislu upućuje se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksu nižestupanjskih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III- 3540/2021 od 30. lipnja 2022. itd.). Ostali razlozi navedeni uz ta pitanja nemaju važnost jer je problematika na koju se njima upućuje rješenja u postupke kolektivne zaštite interesa potrošača. S tim u vezi upućuje se i na pravno shvaćanje ovog suda iz odluke Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.:

"...također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.".

14. U odnosu na drugo naznačeno pitanje tuženika se upućuje na ustaljeno pravno shvaćanje ovog suda o tom pitanju i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Tako je u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. izraženo shvaćanje:

"Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ...)."

Ovdje valja reći i to da je ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i Slavonska banka d.d. Osijek, čiji je slijednik ovdje tuženik. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. izrazio je pravno shvaćanje da je sukladno odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 118/03. - dalje: ZTD) pravilno zaključivanje nižestupanjskih sudova da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank, kao preuzimatelja Slavonska banka d.d., odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d. Pritom je pobijanom odlukom prihvaćen tuženikov prigovor zastare, zbog čega odgovor na to pitanje nije važan za odluku u sporu u smislu tuženikova uspjeha.

15. Trećim naznačenim pitanjem tuženik polazi od pogrešne premise da drugostupanjski sud nije donio odluku o troškovima postupka u povodu žalbe, kada to jasno proizlazi iz sadržaja izreke (točka III.) i obrazloženja pobijane odluke (odlomak 15. i 15.1.) – tako da svaka strana snosi svoj trošak.

16. Slijedom navedenog nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP povodom prijedloga tuženika.

17. Ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, jer tuženik u prijedlogu navodi da su mu osporavanim odlukama grubo povrijeđena prava na obrazloženu sudsku odluku, arbitrarnost, legitimnost i pravnu sigurnost, valja istaći da on svojim navodima iz prijedloga nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku koji je prethodio ovom prijedlogu, zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Za naglasiti je da se uočava da su sudovi u svojim odlukama dali dostatne i relevantne razloga s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja vezano za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.

18. Stoga je u tom dijelu prijedlog, koncipiran u smislu st. 2. odredbe čl. 385.a ZPP odbačen, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP i odlučeno je kao u izreci pod t. II.

19. O troškovima postupka u povodu prijedloga za dopuštenje revizije odlučit će se u konačnoj odluci. Ova odluka donesena je na temelju ovlasti iz odredbe čl. 166. st. 3 ZPP.

Zagreb, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug